gospon profesor
utorak, 31.08.2010.
Ne samo...
...što je navodno Bred prest'o pit, nego je otvorio i pekaru.
petak, 27.08.2010.
Povratak tijelu i igri?
Odmah na početku se ograđujem: nisam stručnjak za Freuda. Dakle, bude li tekst pročitao netko tko jest stručnjak, ili je barem bolji poznavatelj, bit će dobro da ukaže na možebitne propuste ili pogrešno shvaćene koncepcije.
Knjigu koju sam ovog ljeta čitao (i pokušavao shvatiti) na viškim i murterskim plažama napisao je Norman O. Brown, kod nas zapravo nepoznati američki filozof. Radi se o djelu Život protiv smrti: psihoanalitički smisao povijesti (Naprijed, Zagreb, 1989.), koje je prvi put objavljeno 1959. i koje je tijekom šezdesetih bilo prilično popularno. Brown (re)interpretira i radikalizira frojdovske ideje, u smislu da ga čita na nov, emancipatorski način koji najavljuje (utopijski) duh šezdesetih. (Pedesetih godina se, naime, Freud u Americi općenito čitao kao zagovornik potiskivanja, koje da je nužno da civilizirano živimo.) Evo uvodnog pasusa:
Bolest zvana čovjek
Postoji jedna riječ, koja je, ako je dobro razumijemo, ključna za Freudovu misao. Ta riječ je "potiskivanje". Čitava zgrada psihoanalize, rekao je Freud, temelji se na teoriji potiskivanja. Cijeli Freudov život bio je posvećen proučavanju fenomena koji je nazvao potiskivanjem. Frojdovska revolucija radikalna je revizija tradicionalnih teorija o ljudskoj prirodi i ljudskom društvu i ona postaje nužna ako potiskivanje prihvatimo kao činjenicu. Gledano iz nove frojdovske perspektive, bit društva je potiskivanje individuuma, a bit individuuma je potiskivanje samog sebe.
Čovjek je, između ostalog, neurotična životinja koja potiskuje svoje autentične, biološki zadane nagone. Pitanje mentalnog zdravlja zapravo je iz stanovite perspektive, one društvene, pitanje stupnja: mentalno zdrav je onaj koji glatko funkcionira u društvenom u-stroju. No, što ako je društveni ustroj bolestan? Naposljetku, on sâm je proizvod su-djelovanja mnoštva neurotičnih pojedinaca. Ispada da je onaj tko najbolje funkcionira u bolesnom sustavu zapravo najdalje od stvarnog mentalnog zdravlja. Osjećaj nepripadanja, nelagode i otuđenosti od takvog neurotičnog društva postaje tako znak da smo relativno mentalno zdraviji pojedinci. Što nam je od slabe pomoći, jer će nas bolesnici veći od nas proglasiti luđima od sebe. Primjera ima koliko hoćete, samo se osvrnite oko sebe. Od "obilježenih pacijenata" koje luda obitelj dovodi u umobolnicu, preko neshvaćenih profesora pa do pomračenja uma čitavih višemilijunskih zajednica poput Njemačke u doba nacizma.
Odakle neuroza? Pa, ako je u samim našim temeljima žudnja za doživljavanjem ugode i izbjegavanjem bola i ako je cilj "načela ugode" sreća/zadovoljstvo/užitak, problem je u tome što se – tako izgleda, zar ne? – cijeli svijet (sekularne i religijske institucije, običaji, tradicije, pravila itd.) urotio da nas spriječi u postizanju toga cilja. Odnosno, "načelo stvarnosti" u sukobu je s "načelom ugode", što uzrokuje potiskivanje. A potiskivanje nagona je… nezdravo. Frustrirajuće. Bolno. Katkad izluđujuće. Ili je ipak nužno da bismo imali "civilizaciju"? Naslućujete li kompleksnost i golemost problema s kojim se suočavamo? Pustimo li nagonima na volju, neće li civilizacija propasti? Neće li se sve te divne institucije koje smo stoljećima osmišljavali urušiti? Ako pak potiskujemo nagone, stvaramo kao bolesni pojedinci bolesno društvo u kojem kolektivno patimo, a nagone iživljavamo na (samo)destruktivan način. Obolijevamo ili silujemo, postajemo ovisnici ili ratujemo. Kao izlaz nudi nam se ideja o sublimaciji: preoblikujmo energiju nagona u nešto društveno prihvatljivo. Zvuči dobro, osim što je to u osnovi i opet potiskivanje, samo zakrinkano "višim ciljevima". Odmah treba reći: sublimacija je prerušena represija, ili: sublimacije zadovoljavaju nagone isto onoliko koliko čitanje jelovnika zadovoljava apetit. Dakle, nagone ne možemo uništiti, nego ih potiskujemo izvan domašaja svjesnog dijela ličnosti, branimo se od njih složenim sustavima (samo)nadzora što smo ih usvojili kroz proces socijalizacije, a rezultat je da se nagoni izbačeni kroz vrata vraćaju kroz prozor, i katkad nas doista sablazne, zaprepaste i prepadnu. Ili izazovu osjećaj krivnje pa nam oni neki bližnji koji su stvarno majstori u potiskivanju, čak profesionalno, kažu, »…aha, vidiš? A lijepo smo ti govorili da ćeš nastradati ako…«.
Ni Freud nije baš bio načisto što s tim vječitim problemom. Katkad bi se zalagao za odricanje od nedoraslih snova o beskrajnoj ugodi i za bezuvjetno prihvaćanje stvarnosti, a katkad za mijenjanje stvarnosti da bi se postigla ugoda. Ili nešto između. U svakom slučaju, svjesno Ja je općenito podređenije načelu stvarnosti, nego načelu ugode, a ako nam se čini da kod nekog nije tako, uvijek ga možemo osuditi kao oblapornika, preljubnika, hedonista, ili već prema situaciji. Radije ćemo baciti kamen, nego priznati da bismo i mi rado… Radije ćemo vlastitu ugodu iživjeti kroz snove, fantazije ili psihofizičke bolesti. U okolnostima potiskivanja, pod vladavinom načela stvarnosti, potraga za ugodom degradirana je na status simptoma (Brown).
Znači: čovjek – potiskujući i sublimirajući nagone – stvara društvo/civilizaciju/kulturu, društvo pojedincu nameće potiskivanje, potiskivanje uzrokuje neurozu: jednom riječju, u banani smo. Bolest zvana čovjek. (…čovjek je životinja koja samu sebe potiskuje i koja stvara kulturu i društvo da bi potiskivala samu sebe… ako društvo nameće potiskivanje, a potiskivanje uzrokuje sveopću neurozu čovječanstva, onda slijedi da postoji neka bitna povezanost između društvene organizacije i neuroze.) U tijelu smo, s biološki zadanim nagonskim potrebama koje tijekom socijalizacije počinjemo doživljavati kao "niže", a onda, nakon što smo ih potisnuli i preusmjerili na stvaranje kulture, na stvaranje nečeg "višeg", ako smo iskreni pred sobom, zaključimo da nas kultura ne usrećuje istinski, da smo i dalje nezadovoljni, tj. nezadovoljeni. I tako nastaje povijest.
Dalje je u knjizi riječ o seksualnosti i djetinjstvu, što može djelovati sablažnjivo, ako se smetne s uma da su stvari malo složenije od ignorantske predrasude da je Freud jednostavno odraslu genitalnu seksualnost pripisao nevinoj dječici. Kad se govori o dječjoj seksualnosti, valja imati na umu da se radi o nečem daleko širem. To je, pojašnjava Brown, snaga ili želja koju ljudsko biće ulaže u traganje za ugodom… Sposobnost proizvođenja takve ugode (što naziva erogenom kvalitetom) pripisao je svim površinama ljudskog tijela… To su genitalni organi, ili pak usta, kao kod sisanja palca, odnosno oči, kao kod oduševljenja time što vidimo. Uz ovakvu definiciju seksualnosti, sigurno ima malo onih koji bi poricali da djeca zaista imaju seksualni život… Mala djeca… u ugodnoj aktivnosti vlastitog tijela nalaze svoj jedini cilj… položaj djeteta je doista takav da mu omogućava dobavljanje ugode nastale od aktivnosti njegovog tijela u mjeri koja odrasloj osobi nije dostupna. Tako iz Freudove definicije seksualnosti proizlazi tvrdnja da djeca imaju bogatiji seksualni život nego odrasli. O tome još malo kasnije.
Ako do potiskivanja dolazi tijekom socijalizacije, to bi značilo da je potiskivanja to manje što se više vraćamo u prošlost pojedinca. U najranijem periodu života, dijete je… zaštićeno roditeljskom pažnjom od grube stvarnosti; rano djetinjstvo je doba povlaštene neodgovornosti i slobode od vladavine načela stvarnosti. Ta povlaštena neodgovornost u početku omogućuje i pospješuje procvat bitnih želja ljudskog bića, bez potiskivanja i u znaku načela ugode. S druge strane, objektivna ovisnost djeteta o roditeljskoj, posebno majčinoj brizi potiče ovisnički odnos prema stvarnosti i usađuje pasivnu (ovisničku) potrebu da budemo voljeni, koja će obojiti sve naše buduće osobne odnose s drugim ljudima.
Roditelji (koji su, dakako, više ili manje neurotični) uskoro počinju postavljati stanovite uvjete ukoliko dijete želi njihovu ljubav: načelo ugode mora ustuknuti pred načelom stvarnosti (»Kakaj u kahlicu, zlato, ili…«). Započinje proces potiskivanja, što predstavlja traumu od koje se individuum nikad ne može psihički oporaviti (»Da kakam u kahlicu?! Ali zašto? Zašto?! Hm, bolje da poslušam, ovi me hrane…«). Svi oni snovi o bezgraničnoj ugodi bivaju potisnuti u nesvjesno i djetešce polako odrasta u vrlog neurotičnog čovjeka koji je svoju raskošnu "polimorfno perverznu" seksualnost, goleme kapacitete praktički cijelog tijela za užitak, suzio na usko područje genitalija. A cilj genitalne seksualnosti je, dakako, prokreacija, koja ne proizlazi iz načela ugode, nego iz načela stvarnosti (Čovjekova seksualna organizacija i njegova društvena organizacija tako duboko su uzajamno povezane da nije moguće utvrditi koja je prva nastala…Seks = obitelj = društvo = represija.). Tako je obrazac normalne seksualnosti odrasle osobe… tiranija jedne komponente dječje seksualnosti, koja neke komponente potpuno suzbija, a sve ostale potčinjava sebi. Drugim riječima, od puberteta nadalje mi potencijale za tjelesni/seksualni užitak zapravo umanjujemo svodeći ih, manje-više, samo na kontakt penisa i vagine.
Ako se prosuđuje po mjerilima normalne seksualnosti odrasle osobe, odbačeni elementi dječje seksualnosti su perverzni. Seksualne perverzije odraslih kao i normalna seksualnost odrasle osobe dobro su organizirane tiranije: one također predstavljaju pretjeranu koncentraciju na jedan od mnogih erotskih potencijala prisutnih u ljudskom tijelu koje dijete aktivno istražuje u djetinjstvu. Način djelovanja ove tiranije, kao i bliska povezanost normalne i perverzne seksualnosti očituje se u činjenici da su različite erotske aktivnosti koje se nazivaju perverzijama kad služe kao zamjena za normalni seksualni čin, legitimne ako je njihova uloga podređena pripremanju za normalni seksualni cilj. Djeca, s druge strane, ne praveći razliku među pojedinim dijelovima tijela, istražuju bez nekog reda sve erotske potencijale ljudskog tijela. U Freudovoj terminologiji, djeca su polimorfno perverzna. Ali ako je sa stanovišta normalne seksualnosti odrasle osobe dječja seksualnost perverzna, onda je po istoj logici, sa stajališta dječje seksualnosti, normalna seksualnost odraslog neprirodno ograničavanje erotskih potencijala ljudskog tijela.
No, zar seksualna aktivnost u cilju reprodukcije nije upravo prirodno stanje stvari, ne samo kod ljudi, nego i kod životinja, a ne neprirodna tiranija? Psihoanaliza kaže da zbog dugačkog perioda čovjekovog djetinjstva, duljeg nego kod životinjskih mladunaca, infantilna seksualnost doživljava puni procvat prije no što biva potisnuta i upravo potiskivanje (i posljednična neuroza) odvaja čovjeka od drugih životinja. Otuda slijedi da je genitalna organizacija tiranija koja vlada u čovjeku i zbog njegovog specifičnog djetinjstva čini ga doživotno privrženim obrascu infantilne seksualnosti (Brown).
Premda se općenito smatra da je Freud u nekom smislu promicao seksualnost, ova njegova teorija dječje seksualnosti sadrži u sebi kritiku zamisli da će ljudi svoj problem sa seksom riješiti "slobodnom ljubavlju". Radi se o tome da su to promicali neki njegovi sljedbenici, poput Reicha. Znamo i iz osobnog iskustva da tome nije tako; orgazmima se – nažalost – ne rješava sve.
Freud ide i dalje pa u samom genitalnom činu vidi sukob Erosa i Thanatosa. U početnoj fazi ljubavne igre sudjeluje (ili bi trebalo sudjelovati) cijelo tijelo, pri čemu se aktivira polimorfna perverzna igra dječje seksualnosti. Završna faza je čisto genitalna (Francuzi imaju izraz La petite mort, a poznata je i latinska Post coitum omne animal triste). Cijela scena je kompromis između želje vječnog djeteta u nama za čistom polimorfnom igrom (Eros) i načela stvarnosti koje nam nameće genitalnu organizaciju (kojoj je cilj reprodukcija) (Thanatos). Koji bed...
U osnovi, vraćamo se na tezu da je u srži našeg bića potraga za ugodom.
Ovakva tvrdnja dovodi u pitanje psihološke pretpostavke na kojima je uzgrađen naš zapadni moral. Već dulje od dvije tisuće godina čovjek trpi što neprestano ulaže napor da bi se preobrazio u asketsku životinju. Unatoč tome, on ostaje životinja koja traži ugodu. Disciplina koju nameću roditelji, osuda tjelesnog užitka od strane religije, filozofski zanos životom uma, sve je to čovjeka učinilo naoko poslušnim, ali u nesvjesnom on potajno i dalje ne vjeruje i stoga je neurotičan. Čovjek ustrajava u svom nevjerovanju, jer je u djetinjstvu kušao voće s drveta života, i zna da je ono dobro te nikad to ne može zaboraviti. Unatoč visokom obrazovanju, starom dvije tisuće godina, i utemeljenom na shvaćanju da je čovjek u biti čista duša koja je nekim slučajem iz tajanstvenih, nama neznanih razloga zatočena u tijelu, Freud tvrdi da čovjek ostaje neizlječivo glup i još uvijek potajno misli o sebi prvenstveno i prije svega kao o tijelu.
Freud je pesimist. Povratak u djetinjstvo je nemoguć, a nije ni poželjan, premda nesvjesno ostaje čovjekov cilj. I što nam je onda činiti?
Ako sam dobro shvatio taj dio knjige, od djece možemo naučiti sljedeće: djeca idu za ugodom, aktivna su i njihova aktivnost dolazi od aktivnog života njihova tijela. A koja je to aktivnost slobodna od rada, od ozbiljnosti života i načela stvarnosti? Pa, igra. Igra.
Igra je bitna oznaka aktivnosti kojom upravlja načelo ugode… Igra je »nesvrhovita, a ipak smislena«. …igra je erotički oblik aktivnosti. Igra je ona aktivnost, koja u ushićenju životom, ujedinjuje čovjeka s objektima njegove ljubavi, što je doista očito i po ulozi koju igra ima u normalnoj genitalnoj aktivnosti odrasle osobe. A prema Freudu, prava bit našeg bića je erotička i traži aktivnost u skladu s načelom ugode.
Brown nadalje smatra da moderni svjetovni intelektualci-humanisti slijede glavnu misao Platona i Descartesa koja ih vodi do lude obmane da prava bit čovjeka leži u bestjelesnoj duševnoj aktivnosti.
Dakle, trebalo bismo se vratiti tijelu i igri. Trebali bismo postati poput mliječnozube dječice, jer inače nećemo vidjeti kraljevstva nebeskoga. Rajsko stanje već nam je poznato iz djetinjstva, utisci su zauvijek utisnuti u našu dušu. Samo se trebamo prisjetiti i prestati biti "realni". "Realni" ljudi obolijevaju od hipertenzije, čira, a oni najrealniji i od raka.
Brownovim riječima: Naša neuništiva želja za vraćanjem u djetinjstvo, duboka fiksacija na djetinjstvo, želja je za povratkom načelu ugode, ponovnim oživljavanjem tijela, od kojega nas kultura otuđuje, i za igrom umjesto rada.
Je li to moguće? Hm… Freud je i opet pesimist. Načelo ugode je u smrtnom konfliktu s načelom stvarnosti. Ali malo više zaigranosti ne bi nam škodilo.
I tako dalje. Knjiga je, generalno, zahtjevna. Ovo što sam ovdje pokušao predstaviti tek je uvodni dio. Neke dijelove praktički, zbog nedostatne podloge, nisam mogao pratiti. Unatoč svemu, ima u njoj nešto neobično privlačno, nešto obećavajuće, nešto zbog čega joj se poželite vratiti. Što svakako namjeravam, možda sljedeće godine u na nekoj murterskoj plaži.
I nešto za kraj.
Razgovaraju id, ego i superego.
»Baš bih nešto…«, započne id slinećim glasom starog pokvarenjaka.
»Ne može!« odsiječe strogo superego.
»Mene nitko ne pita što bih ja…«, mrzovoljno primijeti ego.
»Ti šuti! Uvijek mi uskratiš zadovoljstvo«, razdražljivo će id.
»Da, šuti«, gotovo istodobno prozbori superego, »uvijek se prikloniš ovom luđaku.«
»Ma, idite obojica u…«, promrmlja ego i odluči raditi po svome.
srijeda, 18.08.2010.
Kako mi je bilo na – Filipinima
»Business or pleasure?« upitao me carinski službenik.
»Both«, odgovorio sam.
»Have a pleasant stay, sir.« Udario je crveni žig: ARRIVAL, NOV 02 2008
Na Ninoy Aquino International Airport u Manili sletjeli smo oko ponoći; po izlasku iz klimatizirane aerodromske zgrade, ionako omamljen od jednodnevnog putovanja i promjene vremenskih zona, u trenutku sam osjetio čari tropske klime: usred noći preko 30°C, košulja mi se zalijepila za leđa i prije no što smo došli do kombija s druge strane ceste. Doputovali smo na samom kraju kišne sezone koja traje od lipnja do studenoga, no, kako se pokazalo, padala kiša ili ne – mokri ste.
»Maligayang pagdating sa Pilipinas«, izgovorila je mlada žena pijevnim glasom. Filipinci su niski rastom, smiju se širokim osmjesima i kad govore na tagalogu, zvuči kao da pjevaju.
U kombiju je jedan Mađar, dvoje Poljaka, nekoliko neizbježnih Amerikanaca, par koji nas je dočekao, B. i ja. Mađar mi se u tom okruženju učinio posebno bliskim; pa mi smo takoreći zemljaci! Hogyan te baratom?! Odmah sam se sjetio naše stoljetne sretne zajedničke povijesti, zamalo sam mu se obratio na hrvatskom, kao da nas nisu htjeli pomađariti. Sve opraštam, davno je to bilo. Poljaci su se držali poljski uštogljeno – svi Poljaci koje sam ikad upoznao držali su se uštogljeno – ali namah sam osjetio zajedničko slavensko podrijetlo. Tako je to, percepcija se mijenja s kilometražom. Lijepo je sresti nekog svog tako daleko od rodne grude pa makar bio iz Gdanjska. Sve ih razumijem što govore. Da ih pitam za Gundulića i Hoćimsku bitku? Hm, ipak ne, nisam na slavističkom kongresu. Amerikanci se pak osjećaju kao doma. Na Filipinima su od početka 20. stoljeća, imaju vojne baze od 2. svjetskog rata, a filipinske vlasti koaliraju s američkima kad god ovima zatreba. A trebalo im je zadnjih pedesetak godina.
Vozimo se prema hotelu koji je izvan grada. To "izvan" treba shvatiti uvjetno jer je Manila jedan od šesnaest gradova koji tvore metropolitansko područje Metro Manila na kojem živi dvadesetak milijuna ljudi. Filipinaca inače ima preko devedeset milijuna, prilično natiskanih na preko sedam tisuća otoka. Sjetim se u takvim trenucima našeg maloga Zagreba pa mi ga bude, što bi rekla Dubravka Ugrešić, žao. Ipak, kad sam malo bolje upoznao Manilu, shvatio sam da živim u jednom prekrasnom, sređenom, opuštenom i sigurnom gradu. Naime, već i sam prelazak ulice u Manili je neka vrsta lutrije: kolike su šanse da preživim? Deviza glasi: pješake treba gaziti! Srećom, krkljanac je nerijetko takav da mirno možete izaći iz automobila i obaviti kraću kupovinu; pješaci za to vrijeme ležerno meandriraju koristeći priliku.
Prije no što je 1521. Magellan jednostavno proglasio arhipelag španjolskim posjedom (Španjolske Istočne Indije), Austronezijski narodi (lat. australis – južni; grč. nesos – otok) koji su tu živjeli kulturološki su bili izloženi hinduskim, islamskim i kineskim utjecajima, e da bi od 16. stoljeća naovamo bili sustavno kristijanizirani, preciznije, katolicirani pa su Filipini tako danas, uz Istočni Timor, jedina azijska država u kojoj je oko 80 posto rimokatolika i još desetak posto protestanata. Ima i ponešto muslimana, a po džungli među plemenskim skupinama i ostataka pretkršćanskih vjerovanja. Kako bilo, Filipinci su se stalno zlopatili pod nekakvim kolonizatorima koji su ih civilizirali (u jednoj sačuvanoj kolonijalnoj vili možete vidjeti dvostruki toalet: dvije školjke jedna uz drugu, da možete u društvu…) pa su u 18. stoljeću arhipelag nakratko preuzeli Britanci, Španjolci su ga vratili, a tijekom 19. stoljeća razvio se revolucionarni pokret za filipinsku neovisnost. Kad je 1898. započeo španjolsko-američki rat, Filipinci su iskoristili priliku, proglasili neovisnost i 1899. proglašena je Prva filipinska republika. Negdje u međuvremenu Španjolci su za siću otočje prodali Amerikancima koji se nisu previše obazirali na legitimne težnje filipinskog naroda pa je izbio trogodišnji filipinsko-američki rat nakon kojega je engleski jezik postao službeni, a katolička vjera je izgubila status državne religije. Tijekom 2. svjetskog rata Japanci su instalirali kvislinšku vladu, nekakve filipinske ustaše, a nakon rata, slučajno ili ne upravo 4. srpnja, 1946., Filipini postaju neovisna država. Dakako, bliski saveznik SAD. Između 1965. i 1986. zemljom vlada Ferdinand Marcos, njegova supruga Imelda skuplja cipele, mnogo cipela. 1983. se iz egzila vratio opozicijski vođa Benigno "Ninoy" Aquino Jr. (odatle ime aerodroma) e da bi odmah po slijetanju bio ubijen u atentatu, no nakon javnih prosvjeda i akcija, vlast osvaja Aquinova udovica Corazon, zemlja je u konstantom previranju, dok je trenutni predsjednik Benigno "Noynoy" Aquino III., sin Benigna Jr.-a i Corazon.
Dakle, blizu Manile, nalazi se jezero Taal usred kojega je vulkanski otočić o kojem će biti riječi. Bili smo smješteni u hotelu iznad jezera. Na Međunarodnoj konferenciji izdavača, urednika i prevoditelja što je svake dvije godine u nekoj drugoj zemlji organizira jedna američka institucija (ne, nije CIA) našlo se mjesta i za mene jer sam se u to doba bavio prevođenjem pa me je moj domaći nakladnik uputio da se prijavim kao njihov suradnik. Sudjelovalo je oko stotinu i pedeset ljudi iz četrdesetak zemalja, pristojan uzorak ljudskog roda. Odmah po dolasku pokušao sam se javiti telefonom doma, i nije mi baš bilo svejedno kad se veza nije dala odmah uspostaviti. Naime, kad ste negdje u Europi, uvijek znate da se možete vratiti makar i pješke. S Filipina baš i ne.
Sobu sam dijelio s Brazilcem iz Sao Paula, čovjekom njemačkih korijena, koji je sa svojom ručnom torbicom doslovce spavao. Objasnio mi je da je kriminal u njegovom gradu takav da mu je to – da torbu drži što bliže sebi – prešlo u naviku. I doista, nikad ga nisam vidio bez nje. Isprva smo bili prilično suzdržani, no nakon nekoliko dana shvatili smo da imamo iznimno sličan smisao za humor pa smo ostatak druženja proveli neprestano se cerekajući. Družio sam se i s Kenijkom iz naroda Kikuyu, nevjerojatnom ženom koja je proputovala svijet, ali kad je htjela posjetiti Zagreb, nije mogla dobiti vizu; propao sam u zemlju od srama. Naime, najbliže hrvatsko veleposlanstvo je u Kairu i službenik mi je objasnio da gospođa mora osobno (iz Nairobija) dođi po vizu, s time da joj ne može garantirati da će je i dobiti. Uzalud su bile sve moje garancije i njezini dokazi da ima dovoljno novaca; Hrvatska ipak pazi da joj se ne prošverca kakav tražitelj azila. Uz njih dvoje, družio sam se i sa simpatičnim Indijcem iz Chennaija, najmršavijim čovjekom kojega sam ikad sreo.
O samoj Konferenciji nemam naročito što reći: predavanja, radionice, promocije, razmjena mišljenja, iskustava i posjetnica. Ono što je zanimljivije je recimo to da sam jeo godinu dana stara kuhana jaja (koja leže zakopana u soli, što duže, to su cjenjenija). Ili da rižu katkad dobijete posluženu zamotanu u list od banane. Filipinska kuhinja je eklektička: temelji su malajsko-polinezijski, a nadogradnja je mješavina španjolskih, kineskih i američkih utjecaja. Dakle, možete očekivati svašta. Primjerice, lechon. Čovjek bi pomislio, neka teška egzotika. Ali ne, nije. Radi se o odojku s ražnja: španjolski utjecaj. Ili adobo: komadi svinjetine i piletine (često miješaju različite vrste mesa, npr. riba punjena piletinom i slično) kuhaju se u sojinom umaku i vinskom octu. Sladoled s komadićima nama egzotičnog voća i raznim vrstama – graha. Jednom se za stolom poveo neki razgovor o voću i ja sam izjavio da nikad nisam probao mango. »Nikad nisi probao mango?!« začudila se iskreno jedna domaća. »Ne, nisam. A jesi li ti jela smokve?« Odmahnula je glavom. »Nisi jela smokve?!« također sam se iskreno začudio. Što je kome egzotika? Uglavnom, probao sam razne vrste voća i zaključio da ovo što mi tu dobijemo nije ni nalik originalu, osim možda po izgledu. Donekle sam se ipak suzdržavao, da ne iziritiram želudac.
Zgoda koju sam želio ispripovijedati odigrala se jednog dana kad sam odlučio eskivirati predavanja i vidjeti okruženje izvan organiziranih izleta i bez službenog vodiča. Mislio sam malo pronjuškati oko hotela, ništa posebno. Prvo sam razgledao obližnju crkvu. Poznato je inače da se na Filipinima neki vjernici u doba Uskrsa samobičuju i razapinju na križ; u tamošnjim crkvama vidio sam neke od najdrastičnijih prikaza raspetoga Krista – ni ova nije bila iznimka. Uz crkvu je bio golemi kip Majke Božje: svaki prst imao je oko pola metra. Dolje u daljini ugledao sam vulkanski otočić. Nešto dalje naišao sam na nekoliko potleušica, jedna od njih bila je nešto kao mjesna birtija: limena ploča sa znakom Coke nagrizena hrđom iznad ulaza. Ispijeni muškarci sjedili su u polumraku. Sjeo sam i naručio pivo. Sve je djelovalo nevjerojatno jadno, siromašno, u drastičnom kontrastu s onim što sam vidio neki dan u jednom od parkova prirode u kojem bogataši grade vile poput onih na kakve možete naići u Austriji: alpski stil usred džungle – nešto tako perverzno može pasti na pamet samo nekom bezobrazno bogatom, bez osjećaja mjere. Ili prizor u Manili: ulica na kojoj žive beskućnici i spavaju uz ogradu iza koje se prostiru golf tereni gdje možete kontemplirati o smislu života uz godišnju članarinu od nekoliko desetaka tisuća dolara. Ili: čitavi kvartovi ograđeni visokim zidom s bodljikavom žicom i portom na kojoj su lokalni sokolmarići sa šmajserima i vučjacima, dok većina stanovnika megalopolisa živi u slamovima bez kanalizacije (no ne i bez satelitskih antena, tako da im mogu rasti zazubice). To se zove kapitalizam, a paralele povlačite sami.
Pijuckam ja tako pivo kad se pojavi jedan Amerikanac, sudionik seminara, inače vlasnik male izdavačke kuće iz Albaqurkieja. »Do you wanna join me for a beer?« pozvao sam ga. »Why not?« Sjedili smo tako neko vrijeme u polutami pričajući ni o čemu, a onda je pred nas stupio jedan domaći. »Hello! I am Johnny!« uzviknuo je poduzetnim glasom. »I have a taxi. Do you wanna ride? I can show you a village beside the lake.« Moj kolega i ja pogledali smo se: Why not? Pokazalo se da je taksi zapravo trokolica, neka vrsta rikše s motorom. Uskoro smo jurili nizbrdo i došlo mi je da vrištim poput majmunâ što su nas promatrali iz krošanja, toliko sam euforičan odjednom postao. E da me sad vidi Nastavničko vijeće i Županijski aktiv! Na obali nas je okružila gomila dječice koja se nisu libila grliti nas oko nogu, sve u nadi da ćemo im udijeliti koji novčić, a možda ih i povesti sa sobom, s čime bi se i mnogi roditelji rado složili. Pogledao sam one viletine okolo po brdima i ove siročiće što su se pokušavali uspentrati na mene i moj osjećaj za socijalnu nepravdu natjerao mi je suze na oči. »O, you are so tenderhearted«, primijetio je moj američki prijatelj, navikao na drastične klasne razlike. Uto se odnekud opet stvorio Johnny: »Do you want to see the island?« Why not. I evo nas, zahvaljujući Johnnyjevom razrađenom sustavu, u nekakvoj pirogi, pičimo prema vulkanskom otočiću – ponovno se potvrđuje da se najbolje stvari događaju neplanirano. Seoce na otoku bilo je poput onih kakve viđamo u putopisima što se prikazuju u prijepodnevnom terminu: kolibe bez zidova, polugoli ljudi stopljeni s prirodom. Imao sam dojam da mi je, kao Zapadnjaku, Intelekt hipertrofirao u odnosu na Tijelo. Ali, čekalo nas je sljedeće prijevozno sredstvo. »Biste li možda željeli vidjeti vulkan?« beskrajno uljudno priupitao nas je turistički agent Johnny. Pa, zašto ne? I, eto, sasvim slučajno, pojavila su se dva dječarca vodeći konjiće kojima ćemo se uzverati na vulkan. Bili su to neki mali konjeki, prikladni za prosječnog Filipinca, a ne za bijele ljude od skoro dva metra. Kad smo ih uzjahali, noge su nam se skoro vukle po tlu. Johnny je ponovno nestao, ostali smo s dječacima. Krenuli smo nekom stazicom uzbrdo; pejzaž je bio nevjerojatan. Kasno poslijepodne, na drugom kraju svijeta, blizu ekvatora, penjem se do vulkanskog grotla. Nevelik je to vulkan; malo se dimi, teško se diše. Bacili smo pogled i krenuli natrag, kadli, odjednom – mrak. Kao da je netko isključio Sunce. Tako je to na ovim geografskim širinama: sad je dan, i hop, odjednom je noć. U selu su svjetlucale vatre na ognjištima. Dječaci s konjima su nestali, Johnnyju ni traga ni glasa. Krenuli smo prema obali gledajući kako sa svih strana prema nama idu sitne ljudske figure. Mrak je, nitko ne zna gdje smo… a džepovi su nam – znao sam da to misle – puni dolara. Ubrzali smo korake, sve više ruku je posezalo prema nama… Obala, čamac… I, thanks God, here is Johnny! Smije se profesionalno. Uskačemo i palimo motor. Nekolicina djece ulazi u vodu i još neko vrijeme pokušava nas pratiti, ali to je to, odlazimo.
Kad smo pristali, Johnny nas je diskretno upitao bismo li se možda htjeli i malo zabaviti, poznaje neke djevojke… Ovaj put nismo rekli Why not jer čak i kad bih bio sklon takvoj vrsti zabave, pomisao na AIDS koji se ne događa nekom drugome, da ne spominjem milijun drugih boleština, djelovao bi otrježnjujuće. U selu iz kojega smo krenuli pojeli smo nekakvo meso, ražnjiće kakvi se pripremaju na ulici, premazane tipičnim slatko-kiselim umakom. Uz pivo, Johnny nas je upoznao sa svojom životnom pričom. Naglasio je da je kršćanin i da mu je supruga umrla te nas pozvao da ga posjetimo u njegovoj kući. Odveo nas je kroz nekakav splet uličica do poludovršene katnice za koju je, bezrazložno optimistično, rekao da je kani iznajmljivati turistima. Ušli smo u prostoriju u prizemlju, sjeli, a onda je Johnny upitao:
»Do you want to see my wife?«
Amer i ja smo se pogledali. Vidio sam da je lagano problijedio. Pa zar nam nije maloprije rekao da mu je supruga preminula? Kroz glavu mi je proletjelo nekoliko prizora iz horror filmova. Predrasude o domorocima-kanibalima izronile su iz podsvijesti. To je to, sad će nas skuhati i pojesti, a glave će nam smanjiti na veličinu loptice za tenis… Ili to rade u Amazoniji…? A možda nas pretvore u zombije? Prenuo sam se i vidio da Johnny vrlo ljubazno i strpljivo očekuje naš odgovor. »Weeell…« započeli smo. »OK, I will bring her!« Johnny je shvatio da ŽELIMO VIDJETI NJEGOVU MRTVU ŽENU. Otvorio je ormar i izvukao neku kutiju koju je donio na stol. I dalje nam ništa nije bilo jasno. »Here she is«, rekao je nježnim, tronutim glasom. Otvorio je kutiju i izvadio – urnu. »Oooo!« uzviknuli smo s poštovanjem u kojem se osjećao prizvuk neprilično veselog olakšanja. Lijepo, lijepo, svaka čast, bravo Johnny! To je ljubav. Mali kulturni šok uvijek dobro dođe. Dobili smo posjetnice, čovjek je bio profesionalac do kraja. Pozvao nas je da sljedeće godine ljetujemo kod njega.
Vratili smo se u hotel pod adrenalinom. Sjeo sam za stol za kojim je sjedio i spomenuti Mađar. »Hey guys, I just had the most extraordinary experience«, uzviknuo sam uzbuđeno. »O really? What was her name?« upitao je Mađar. Kako bilo, sljedećeg jutra i sâm je otišao potražiti Johnnyja.
Ako ste zainteresirani, mogu vam dati kontakt telefon.