srijeda, 23.02.2011.

Preokret

Tmurno jutro je. Polumrak po danu. Probudih se sat vremena ranije jer sam sanjala da kasnim na posao. Znaš onda kad se naglo probudiš kao usred noćne more? Tako je meni bilo danas. I nisam idućih sat vremena više mogla utonuti u san. To ne volim. Sat vremena prevrtanja po krevetu, a mogla sam odletjeti na polja lavande u lanenoj haljini i bosa skakutati između redova nasada, udisati miris ljubičastila i zasladiti svoj njuh.

Ali, nisam. Raščupana i živčana, jedva pokretno otišla sam u kupaonu. Otvorim prozor samo malo kako bi mi ušao svjež zrak, a vani pljusak. Ima li išta gore kad se digneš u tmurno jutro, još više umorna nego prije lijeganja, raščupana, a vani polumrak i kiša? Naravno da ima, ali ova kiša je baš kao predodređena da ti uništi dan i pokvari raspoloženje. Marljivo sam iščetkala zube, nanijela rumenilo i maskaru, ostavila trag sjajila na svojim usnama... Slojeviti styling sveprisutan kod takvog vremena jer mi je udoban i osjećam se kao da nisam ni izašla iz pidžame.

Ulazim u bus, sparno je. Okružena živčanim ljudima, vadim rokovnik i udubljujem se u svoj današnji raspored, pokušavajući ubaciti što više stvari u svoj dan. Međutim, kroz otvoreni prozor mi se ogromna kap kiše uspjela spustiti na tjeme i to ne volim. Ne volim onaj osjećaj kada dalje klizi po mojoj glavi. Ježim se od toga. Zatvaram rokovnik, odustajem od predanosti poslu danas i lagano se odmičem od tog kobnog prozora.

Koliko su svi živčani, toliko su pospani. Vani u susjednoj traci se umalo dogodio sudar, no ljudi kao da to nisu vidjeli. Kao da stoje na kolodvoru i promatraju ljude koji prolaze, dolaze, odlaze i tako unedogled. Nikakva reakcija. Čekam svoju stanicu i trenutak kad ću kupiti novine.

Ima još nešto šarmantno u tom čitanju novina. Znam da je sve dostupno na Internetu, no volim miris novina, i volim sebe dok u lijevoj ruci držim jabuku i lovim ugrize, a drugom okrećem stranice i kažiprstom pratim gdje sam stala. Crnu kroniku preskačem. Politiku također, iako se i ona lako uklapa u ovo prvo. Barem u Hrvatskoj.

Nego, stojim u redu na kiosku jer ima još duša koje vole papir kao i ja, kada mi s cerade kioska kap kiše klizne u ovratnik i spusti se po leđima. Sad je definitivno dosta, odustajem od te hrpe papira i bježim u ured. Izgubila sam volju za jabukom i novinama, prebacujem se na Internet i žitarice s jogurtom. U uredu je tmurno, telefon ne prestaje zvoniti i zapravo bih najradije kriomice iskopčala žicu iz telefona kako me taj zvuk ne bi živcirao. Nevjerojatno je kako vremenska neprilika čovjeka može isprovocirati. A inače sam strašno komunikativna (niste do sad primijetile, priznajte).

Dan mi prolazi u živčanom tonu, na telefon sam odglumljeno ljubazna, smiješak je također odglumljen i zapravo čekam tih 16 sati da odem u isti onaj krcati bus i pravac domu svom.

Umorna od glumatanja dobre volje, bacam ključeve od stana na stolić sebi s desna, ulazim u boravak, kad tamo moj dragi rastegnut po cijelom kauču, smiješi mi se i namiguje. Dala sam mu ključ dok sam bila na poslovnom putu, kako bi zalio biljke, no lukavac to vješto iskorištava za svoja mala iznenađenja.

Gospodin Moj je odlučio napraviti mi večeru, pa je svojoj dragoj i sebi kupio bocu vina kako bi večera bila na razini. Moja omiljena tjestenina i vino, mala Italija u mom stanu.

Upalili smo svijeće, Barry White je iz CD playera pjevao samo za nas dvoje. Kosu sam pričvrstila kopčom, odjenula tajice i obožavanu dugu pletenu vestu i zavalila se na isti onaj kauč na kojem me on dočekao. Dragi me hrani, zavodi me svojim kulinarskim umijećem, a ja sam napokon na lice stavila iskreni osmijeh.

Kako gospodin Moj zna da čovjeka treba poticati nagrađivanjem, poklonio mi je masažu stopala. Ima li što ljepše od takvog opuštanja? A ima li išta ljepše od večere servirane s ljubavlju, ugodne melodije, dragog ti lica ispred tvog, blagog odsjaja svijeća, a s prozora neopisiv pogled: panorama Zagreba u predvečerje, dok kiša pada i cijelom gradu daje savršenu dozu romantike.

Obožavam kišu! I njenu moć da me natjera da je volim.

Do skora, budi mi dobra.
G.T.

- 15:17 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

Čovječe ne ljuti se

Šetala sam gradom u namjeri da otpustim iz glave tu nadu koja me grizla. Grizla mi je dušu i nisam je više podnosila. U svojim mislima napisala sam joj otpusno pismo i sve što je trebalo je jedan mali žig i nada će nestati. Nije to tako lako, znaš?


Hodala sam Ilicom i brisala suze koje su mi klizile niz lice. Ne klizile, slijevale. Sućutni pogledi nepoznatih duša koje mi dolaze u susret, koje prolaze pored mene.. Ubijali su me. Lažne duše pune sućuti za mene. Izgubljene u ovom gradu i Ilici. Tako poznatoj ulici, a tako stranoj. Nekoć smo se skrivali u haustorima i ljubio si me. Ljubio si me usnama, prstima, pogledom, cijelim svojim tijelom. Obožavala sam te. I ti si obožavao mene. Volio si način na koji sam te gledala, puna opčinjenosti, oči su mi se sjajile svaki put kada bih te ugledala. Volio si kada bih ti govorila da si glup, jer si me tada, kako kažeš – za kaznu, mogao primiti u naručje i vrtjeti nasred Ilice dok bih ja vrištala jer sam se bojala da me ne ispustiš.


No ti to nikad ne bi napravio. Previše si me volio da bi mi nanio bol. Volio si kada bih srkala kakao u kafiću prepunom ljudi, jer si me mogao koriti tako da bi me uštipnuo za obraze. A ti si namjerno uvijek bio musav dok si jeo. Nije te bilo sram pred nepoznatim ljudima, nego si volio kada te opominjem – kvrcnula bih te prstima po koljenu, a ti bi me tada primio za ruku i poljubio svojim usnama na kojima su tragovi marmelade i šećera u prahu.

Sjećaš li se našeg prvog izlaska? Imali smo 17 godina i odveo si me na piknik. Uzeo si jednu jabuku, jednu krušku i jedan sok. Skinuo si svoju jaknu i položio je na travu umjesto deke. Rekao si da sa mnom želiš dijeliti sve. Život. Postali smo sretni robovi ljubavi. Uzimali smo 'love seat' u kinu, vozili smo se na biciklu s banana sjedalom, a banana split smo jeli po pola. Voljela sam što dijeliš svoje dragocjeno vrijeme sa mnom.


Ja sam obožavala ići s tobom u kupnju. Željela sam znati što ćeš prije odabrati – Milku ili Dorinu, Colu ili juice. Voliš li više običan bijeli ili kukuruzni kruh. A ti si mi uvijek govorio da je ABC sir puno bolji od Dukata i nagovarao me da probam. Čak si mi ga jednom podvalio. Sjećaš se kako sam te kaznila? Natjerala sam te da pojedeš cijeli Dukatov sir, a kasnije smo zajedno padali od smijeha.

Obožavala sam voditi ljubav s tobom, nešto divnije u životu nisam osjetila. Voljela sam te svim svojim srcem. Volim te još i sad. Ti si moja srodna duša, znaš? Od onog dana na igralištu kad smo se prvi put ugledali. Kad si mi uputio najiskreniji osmijeh, no ipak nisi imao hrabrosti tada mi prići. Poslao si svog prijatelja koji nije bio ništa manje sramežljiviji od tebe. Jao, kako si ga samo iskoristio. Barem si mu nakon toga pivo platio i svi smo na kraju bili zadovoljni.


A danas imam napadaje, odvratne trenutke kada mi se srce razdire jer nisi ovdje. Jer me naša kći svakodnevno pita kada će se tata vratiti. A ja moram biti jaka i objasniti joj da je tata sada s anđelima i da se igra 'Čovječe ne ljuti se' s malim anđelima. Da oni ne znaju igrati tako dobro kao ona i da ih moraš naučiti. Molim Boga za dan kada me to više neće pitati jer se nadam da će mi tada izdržavanje bez tebe lakše proći.

Volim te. Volim te kako nitko nikada nije volio do sada i proklinjem dan kada mi te skliska cesta uzela. Prokleta bila kiša i nebo koje je taj dan plakalo, sada ja plačem jer bez tebe sam ništa. I dušo, želim ti divan provod s anđelima, šarmiraj ih - tako si uspio zavesti i mene. I sjeti se nekad one naše zajedničke, zbog koje smo se satima gledali u oči i milovali pogledom:

"Sad kad proša san kroz sve,
od života nevolje,sad ti stvarno mogu reć
uvik ćeš dušo ostati, svitlo bez kojeg ne mogu
kampanel moje ljubavi, jedina luka na moru."

Ti si jesi to 'svitlo' bez kojeg ne mogu dalje, ali jaka sam i zbog nje se trudim. Ista je ti, reci to anđelima gore. I reci im da nikada neće igrati 'Čovječe' bolje od nje. Reci im kako si me držao u naručju i vrtio nasred Ilice te kako si pazio da me ne ispustiš. A sad si me napustio... Čekaj me gore srećo, jednog dana doći ću u bijelom, držeći kakao u jednoj, ABC u drugoj ruci.


Do skora, budi mi dobra.
G.T.

- 15:16 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Idealan muškarac

Mogla bih godinama o ovome. Idealan je muškarac onaj koji te voli i koji je spreman umrijeti za tebe. Sve ostalo je nebitno.
No, mi žene kakve jesmo, nikad zadovoljne i uvijek spremne na cjepidlačenje, sam taj proces traženja svog idealnog muškarca, uspjele smo otegnuti. Barem je taj krug žena u kojem se nalazim to uspio. Ne znam kako kod tebe.
Ajmo ispočetka. Od nekog upoznavanja pa do onog trenutka kad shvatiš da si zaljubljena i da bi s tim čovjekom mogla živjeti zauvijek, okružena djecom i unucima i dva smotana psa koja nose kosti s jednog kraja dvorišta na drugi.
Dakle, priča ide ovako:


FIZIČKE OSOBINE
Uvijek je padala na macho frajere. Jedan primjerak atletske građe, s tamnom kosom i razvijenim torzom - definitivno se ne bi bunila. Obavezno mora imati bijele zube jer to je prvo što primijeti kada se nasmije. Loš izgled zubi u startu je odbije. Pune usne po mogućnosti, tako da kad ih gleda - poželi isti tren ljubiti ih. Obrve ne bi smio imati kao Stipe Mesić, ali ne smije ih ni čupati, to nije karakteristika macho frajera. Nadalje - ruke. Ruke moraju biti strašno muževne kako bi se mogla osjećati zaštićenom. Vene. Obožava kad su muškarcu naglašene vene jer joj to budi dojam da je fizički sposoban i da će moći svojim rukama izgraditi sve što ona poželi. Nokti uredno odrezani. Dakle, gitaristi otpadaju jer oni na desnoj ruci puštaju nokte. Što se tiče kose, nema nekih prevelikih zahtjeva - samo da je ima i da je mirisna i oprana. Voli bradicu od dan-dva tako da mu neobrijanost u tim vremenskim granicama neće zamjeriti. I još samo jedna mala sitnica - mora biti viši od nje, jer ona zaista obožava štikle, a on i tada mora biti iznad njenih očiju.


KARAKTERNE OSOBINE
Hm, gdje započeti? Dakle, mora biti samouvjeren (jer inače joj se ne bi usudio prići). Ona nema problema s prilaženjem muškarcu, no više voli biti lovina. Ali ne smije biti presamouvjeren. Ne zna točno gdje je granica, ali zna kad je granica prijeđena. Iskrenost je zapravo na prvom mjestu. Protiv malih laži nema ništa, ima i ona svoje sitne laži koje čine njen karakter. Zapravo, svi imaju male laži. I one dobro dođu. Duhovitost je užasno važna. Čovjek koji joj nije duhovit podsjećat će je na bankovnog činovnika koji redom uzima uplatnicu po uplatnicu i jedva čeka da završi osam sati svoje smjene. Ili knjižničara koji slaže knjige po abecednom redu. Čast iznimkama, no ovu dvojicu ona zaista zna i nikad nije vidjela osmijeh, a kamoli trud da kažu nešto smiješno. Želja joj je kao penzionerki i dalje gledati u svog muža i pred cijelom obitelji koja jede puricu s mlincima hihotati se njegovim šalama. Ambicioznost također. Ne do granica da bude predsjednik svemira, nego do one granice da ima posao s kojim će biti osigurani, a koji mu neće uzeti vrijeme koje bi trebao posvetiti ženi i djeci. VJERAN. Napisano svim velikim slovima jer to se očekuje. A ne da nakon njenog cjelodnevnog nakuhavanja pudinga od banane i čokolade, on dođe kući s mrljom od ruža na kragni ili tragom tuđeg parfema na svom vratu. U suprotnom, u tu kuću više neće ući. Ovo su neke najbitnije, ostalih se ne može sjetiti u ovom trenutku. Očito su manje važne.


OBRAZOVANJE
Fakultet obavezno. Zato što ga ona ima i želi valnu duljinu s njim po tom pitanju. Ako baš mora (a ne mora) birati u kojem području želi njegovu diplomu, rekla bi ekonomija. To područje je dosta široko, ona ima diplomu iz tog smjera, mogli bi danima pričati i nadograđivati svoja znanja, međusobno učiti jedno drugoga. Medicina nikako, jer uključuje dežurstva. Želi ga pored sebe navečer u krevetu. Strojarstvo možda, no u tom slučaju bi kuća bila puna papira i nacrta, a poznavajući muškarce, ona bi se trebala brinuti o reciklaži. Informatika ne, oni pričaju samo o tome. Šumarstvo je smiješno. Pravo prolazi. Ugledan, fin gospodin u odijelu. Dakle, ekonomija ili pravo. Glazbenik s muzičke akademije bi bio preopušten. Plus, ako svira gitaru, nokti desne ruke bili bi mu dugi. Znanstvenik u području kemije ne. Ona mrzi kemiju. Profesor ne, oni su isfrustrirani zbog tridesetero djece koju moraju utišavati 45 minuta. I tako nekoliko puta po 45 minuta dnevno.

NJEGOVA MAMA
Mora ju voljeti. Mora biti ljubazna prema njoj, ne gledati je ispod oka i ne komentirati njen skuhani ručak. To je sve. I još samo da ne živi u istoj kući s njima.


OSTALO
Ovo je zapravo najsitničavija kategorija. Iako te stvari saznaš s vremenom, mogu bitno utjecati na vašu zajedničku sreću.
Prljave čarape stoje u košari za veš. Okrenute su na pravu stranu. Novine stoje na polici određenoj za to, ne na kauču ili na podu. Proliveno pivo se briše vlažnom krpom, ne daje se psu da to počisti. Mala djeca se vole i simpatična su. Životinje se vole. Vozačka dozvola je zapovijed. Žene nisu lošiji vozači. Ne ubija se u alkoholu na svakom obiteljskom okupljanju. Ženski babinjaci nisu smiješni. Pire krumpir i špinat su jelo. Na putovanja se ide, i da, dva-tri sata se troši na shopping. Ženska riječ nije nužno zadnja, ali slaganje s istom je poželjno.


Šalu na stranu, žene moje drage. Ovo je samo opis kakve možemo biti ako prestanemo cijeniti neke istinske kvalitete. Ukoliko te primi za ruku, zagrli od srca, otpjeva tvoju omiljenu pjesmu pa makar i u falšu, voli te. Ako ti u 55-oj kaže "mala", you still got the blues.. Idealan je onaj koji ti da do znanja da bi s tobom prešao cijeli svijet pa čak i ako ga tjeraš da te nosi cijelim putem.
Gore navedene osobine kao da mi opisuju Nadana Vidoševića, no nisam izgubila glavu za njim. Stoga, odustanite od takvih zahtjeva ukoliko ih imate i iskoristite vrijeme uživajući u malim, ali velikim stvarima. Jer, da ti dovedem jednog gore opisanog, full-package momka, ne bih dala ruku u vatru da će ti koljena zaklecati.
Nitko nije savršen, ali svi imamo nekoliko kvaliteta. I zato svima dajte drugu šansu, jer dugi nokti na prvom spoju nisu smak svijeta. Ali lazanje radi odlično.


Do skora, budi mi dobra.
G.T.

- 15:15 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

Averzija

Borimo se za neku ravnopravnost, a zapravo smo još toliko zatucano društvo, tako da se duh osobe nije u stanju razviti do samog vrhunca, odnosno do granice do koje može i želi. Sputavaju nas. Ta uskogrudna čudovišta koja ti uzimaju slobodu i ne daju da govoriš što želiš i ponašaš se kako želiš. Jasno da neke granice moraju postojati, no ukoliko nikome ne nanosiš zlo, nemaju te zašto sputavati.

Da, nosio je transparent. I da, hodao je po centru grada potvrđujući ono što on sam jest. Ono što je odabrao biti. Poštena osoba, iskrena, bez straha od svijeta i sa željom da svoj život živi punim plućima.
Masa ljudi ga je pratila, masa ljudi je hodala ispred njega. To što je imao ljubičaste hlače, vjerojatno je presudilo. Bit će da je onome tamo šarenilo boja zasmetalo za oči i više nije mogao podnijeti taj bijes koji je imao u sebi. Negdje, i na nekom, ga je morao izbaciti.

Neprimjetno ga je povukao iz povorke i ubacio u zabačeni smrdljivi haustor u centru Zagreba. Bacio ga je kao vreću smeća, punu otpadaka, onu koja ti danima stoji ispred haustora i čeka na smetlare, smrdljivu od svih raspadajućih tkiva što se nalaze u njoj.
Bez imalo poštovanja, bacio ga je. Nije ga pitao kako se zove, niti što radi u životu, koji su mu ciljevi. Samim time što je bio homoseksualac, to mu je smetalo. To mu je izazivalo živce i zbog toga se tresao. Zamišljao je da mu sin jednog dana ne postane takav, ni prema njemu ne bi imao poštovanja kao ni prema ovom 'žoharu u lila hlačicama', kako ga je nazvao u jednom trenu.

Momak u ljubičastim hlačama pao je na vlažno tlo puno psećih i mačjih fekalija. Monstrum u plavoj odori zamahnuo je svojom desnom nogom najjače što je mogao i pokrenuo je u pravcu njegove glave. Svojom masivnom čizmom u jednom pokretu raznio mu je nos. Do srži. Zdrobio mu je hrskavicu i unakazio lijepo lice koje je nosio punih 28 godina. Njegov mozak naredio je rukama da izvuku pendrek i nanesu mu još boli, kao da nije dovoljno što do kraja života više neće nositi lice koje je prije imao. Pendrekom ga je lupao u abdomen, po koljenima, lupao ga je u glavu, po podlakticama i nadlakticama. Nije pokazivao nikakvu milost.

Izgovarao je psovke kojih se ne bi posramio...ne znam tko. Tko ima tu dozu odvratnosti u sebi da se tako ponaša prema živom biću? Nema ni trunku ljudskosti i milosti. 'Dao Bog da ti crkla majka koja te rodila, govno pedersko!'

Bezrezervno ga je nastavio lupati, naizmjence pendrekom i nogama, dok mladić nije prestao jaukati od boli. Nije imao snage više ispustiti ni dah, a kamoli glas. Molio je Boga da mu da šansu da preživi jer ova bol bila je nemilosrdna, nije mogao misliti, nije mogao gledati, nije mogao zatražiti pomoć. Ništa. Ležao je kao uvenula biljka na vlažnom i smrdljivom tlu i poželio da je dokrajčen, da se ne mora nositi s tim bolovima i osjećati se tako poniženo.

Beskućnik s komadićem starog kruha u rukama je naišao na njega. Zadnju kovanicu iz džepa, onu koju mu je dao netko iz povorke, iskoristio je za poziv u pomoć. Bez razmišljanja je otišao do prve telefonske govornice i zvao Hitnu pomoć. Pokazao je ljudskost koju bismo svi trebali nositi u sebi. On je teško hodao, gljivice su mu napale nožne prste i bolovi su bili teški. Nije imao ni zdravstveno osiguranje, ni novaca da si plati liječenje. No, pomogao je kada je nekome bilo potrebno. Čovjek se ne sudi po vanjštini.

Onaj u plavoj odori, koji je trebao biti oličenje hrvatskog zakona i reda, pokazao se krvničkom osobom punom bijesa i nezadovoljstva. Želje da se iskaljuje na ostalima koji mu nisu ništa skrivili. Što radi sada?
Danas je najnormalnije ušao u svoju policijsku postaju, prijavio se da je došao na posao i komentirao s kolegama kako je čuo da su nekom pederu razbili bulju. Općeprihvaćen je bio od strane svojih kolega koji su s odobrenjem kimali glavama, kako im je to prava lekcija da nauče biti surovi muškarci koji će zadovoljavati ženu, a ne onaj koji prima straga.

A momak? On nepokretan leži u bolnici, u komi. Obitelj ga posjećuje svakodnevno, drže ga za ruku i pokušavaju pričati s njim. Suze im klize niz lice kada shvate da neće čuti njegov odgovor i da njegova ruka nepomično stoji u njihovim rukama, bez imalo snage. Glava mu je puna hematoma, lice mu je naotečeno. Plavo, zeleno, ljubičasto... Izmiješano u bojama kao neki psihodelični akvarel psihotičnog umjetnika. Ruke su mu u gipsu, lijeva noga također. Aparati su jedino što ga drži živog.

On je svjestan svega. A ne može ništa reći. Kao da mu je netko ubrizgao injekciju od koje ne može otvoriti oči, pričati ni micati se. Sada je kao biljka. Čeka na svoj tračak sunca kako bi opet mogao procvasti. Voda dobiva na cjevčicu i toga ga je sram. Njegov voljeni nije ga došao pogledati. Njegov strah od takvog istog života, u bolničkom krevetu, izazvan od strane policijskih redovnika, bio je jači od ljubavi prema njemu.

Pa vi recite da nam o redu ne brinu monstrumi. Populacija koja je u manjini, živi u vječitom strahu od batinanja. Zar je grijeh odabrati način na koji želiš živjeti, dok god nikome ne nanosiš zlo? Neki se ne moraju slagati s tobom i dijeliti tvoje vidike, no svaka osoba je individua za sebe i nitko to ne bi trebao sputavati. A kamoli ne monstrumi koje treba prijaviti, a koji sad slobodno šeću gradom i likuju. Pokrenimo se malo i pokažimo zube. Pokažimo dobrotu i razumijevanje. Jedino tako će i monstrumi naučiti da batina nije izašla iz raja, već da se ljudskim gestama život živi i vrednuje.

Još nešto, vjerojatno neka od vas žena s kojim komuniciram (a broj je zaista velik) ima muža policajca, pa se unaprijed ispričavam ukoliko sam nekoga uvrijedila. Konkretno se tu radilo o tom zanimanju, no u javi nije uvijek tako. :) Zapravo je moje ogorčenje veće, jer se ne radi samo o homoseksualcima, nego i napadima na starije i nemoćne, maloljetne i ine duše i tijela, ne samo od strane onih koji bi trebali držati red. Svi smo tu da ga poštujemo i potičemo.

Do skora, budi mi dobra.
G.T.

- 15:14 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Kemija

On i ja. Uvijek smo imali preintenzivnu kemiju. Mogao si je nožem rezati. Nitko nije htio vjerovati onom drugom jer, niti on, a ni ja, nismo bili najidealnije osobe za vezu. On je bio igrač koji je u svoj krevet odvukao pozamašan broj žena, a zatim ih odbacivao kao krpe, a ja sam bila jedna od onih koja nikad nije imala stabilnu vezu, već je stalno pokušavala naći onog pravog, a krive je odbacivala. Bilo mi ih je žao, no sam sebi moraš biti na prvom mjestu, zar ne? Nešto u njemu mahnito me privlačilo i nisam mu se mogla, a ni htjela suprotstavljati. Fizički. Verbalno je bila druga priča. Kao da tu konstantnu napetost i vatricu potpirujemo međusobnim zadirkivanjem i sirovim prostim razgovorima. On me činio divljakušom. Što je najgore od svega, bila sam zaljubljena u tu svoju stranu.


Sviđaš mi se znaš.
- Molim te, suzdrži se, čemu uopće spominješ takve stvari kad znaš da ti ništa ne vjerujem. To si vjerojatno rekao svakoj koju si odvukao u krevet, a ja nisam još jedna od priglupih ženskica koja pada na to.
Zašto mi ne vjeruješ?
- Zato što ničime nisi dokazao da ti mogu vjerovati.
Kako da ti onda dokažem?
- Kao prvo, makni taj podsmijeh s lica jer ne djeluješ ozbiljno.
Mogu li maknuti ovu majicu s tebe?
- Ne možeš, jer nemam majicu sirovino, ovo je haljina.
Kratka ti je haljina, ali shvatila si poantu.
- Prestani.
Inače se dogoditi što?
- Neće se dogoditi ništa, no naše rasprave ne vode nikuda.
To ti misliš draga, ali ove naše igrice te pale.
- Pali me vjernost majmune, a ti ne znaš ni što ta riječ znači.
Nauči me.
- Nemam vremena igrati se vjernosti s tobom.
Zašto? Bojiš se da ću biti vjeran?
- Ne, nego nevjeran.
Dakle, to bi te povrijedilo, jer...recimo...sviđam ti se, a ne želiš reći na glas?
- Odjebi.
Dakle, istina je.
- Nije.
Pođi sa mnom u krevet.

Otkopčava gumb svoje plave košulje.

- Neću.
Daj draga, znaš da to želiš.
- Ne želim. Otkad?
- Otkad se viđam s nekim.
S kim?
- Ne znaš ga.
Vjerna si mu?
- Ja sam svima vjerna.
Osim meni. Kurvo.

Opalila sam mu šamar.

- Kako se usuđuješ reći mi to?
Sve su žene kurve.
- Hvala, pozdravi si majku.
Želiš li ti sad šamar?
- Dragi, ti znaš šamarati samo tuđa međunožja i to ovim lajavim jezikom.
Nije ni tvoj ništa neviniji.

Drugi gumb je otkopčan.

- Što to radiš?
A što misliš da radim?
- Skidaš se.
Točno.
- Zašto?
Zato što te želim dekoncentrirati.Skini tu haljinu.
- Idi kući.
A ako ne želim?
- Zvat ću policiju.
Molim te. Ne ponašaj se kao dijete. Ti ni ne znaš broj od policije.
- Podcjenjuješ me?
Nikada. Ali znam da moj broj dobro znaš.

Otkopčava treći gumb. Preostala su još dva. Koncentracija mi pada.

Dakle, nećeš skinuti haljinu?
- Ne, nemam tu namjeru.
Ti možda nemaš, no ja imam.
- Miči se od mene.

Četvrti je pao. One more to go, a mene je pamet pozdravila i napustila me.

Nervozna si?
- Nimalo, navikla sam na ovakvo tvoje ponašanje.

Košulja je službeno završila na podu. Bože, koje tijelo ima! Osjetila sam kako toplina prolazi cijelim mojim tijelom i sve što sam htjela je skinuti tu prokletu haljinu i valjati se s njim među plahtama.

Mislio sam da ćeš me zaskočiti, nekada si mi govorila da te pali moj torzo.
- Nije loš, priznajem, ali vidjela sam i boljih.
No nisi im se vraćala kao meni.
- Istina.
Zašto?
- Zato što volim ove tvoje perverzne verbalne igrice, no moramo prekinuti ovo.
Ja ne želim da to bude danas.
- Žao mi je, već davno sam odustala od tebe.
Odustani od svoje tvrdoglavosti i skini haljinu.
- Inače što?
Inače ću te prilijepiti uz zid i strgnuti ti je, a ne želiš kasnije plaćati krojačicu za te popravke, istina?
- Sposobna sam i sama srediti takve stvari.
Znaš što, moram ti priznati da si mene sredila odavno.
- Evo, dobrodošli na početak još jedne dramatične scene o neuzvraćenoj ljubavi i njegovoj patnji. Sjaši.
A ti zajaši, ha? Što kažeš?
- Idi kući.
Zaboravio sam gdje živim.
- Osvježit ću ti sjećanje.
Kako? Odvest ćeš me doma i ući na šalicu kave?
- Ne, napisat ću ti adresu na papirić.
Oduvijek si bila duhovita.
- A ti naporan.
Sad je dosta, ne možeš me tako vrijeđati.

Uhvatio me za zapešća i nabio na zid. Ljubio me u vrat onako kako to od njega još nisam doživjela. Maknuo mi je naramenice haljine i dijelio poljupce mojim ramenima. Koljena su mi klecala i čekala sam trenutak kad ću se strovaliti na tepih, no preduhitrio me i podignuo na sebe. Bacio me na moje svilene plahte i počeo otkopčavati hlače.

Dugo si se opirala.
- Šuti i dolazi ovdje dok se nisam predomislila.
Vidi vidi, sad smo opasni. Udaj se za mene.
- Divna prošnja, moram ti reći. Gdje su klečanje i prsten?
Daj molim te, znaš da nismo tradicionalni, ne namjeravam kleknuti, a prsten je u hlačama.
- Hvala, nosiš ga za rezervu da ti se neka svidi pa da odmah prosiš?
Nosim ga zbog tebe.
- Ovo je najljepše što mi je netko ikada u životu rekao.
Ne vjeruješ?
- Ne.

Diže se s kreveta u prokleto seksi boksericama i diže hlače s poda. Ruka mu petlja po džepu, a ja se smijem njegovoj igri da me navuče na štos.

- Ok, vrati se, dobra ti je predstava.
Pričekaj sekundu. Ne šalim se.
- Molim?
Ovako ćeš valjda povjerovati da te volim, glupačo.

Klekne pored kreveta.

Mislio sam ovo napraviti davno, bez da kleknem, htio sam ti ga podvaliti u klopu, ali mogla si se zadaviti. Htio sam ti ga staviti u piće, ali šanse su iste za nesretni slučaj. Ono što sam zadnje htio je ostaviti ga ispod tvog jastuka večeras, što bi bilo nemoguće da si me izbacila iz stana, ali jebemu, kleknut ću i zaprositi te.
- Ti si lud.
Za tobom. Onda, da ili ne?
- Razmislit ću.
Da ili ne?
- Ovo je još jedna od tvojih nastranih šala?
Zadnji put te pitam.
- Da.
Sereš.
- Ne serem.
Zašto?
- Pa očito te volim.
Zauvijek?
- Ako budeš dobar.
Obećajem. Idemo dovršiti ono što smo započeli?
- Divno si započeo prošnju, nisi mi ni prsten stavio.
Oprosti, zbunio sam se.

Stavlja prsten i drži moju ruku kao da je to zadnji put što će je ikada primiti.

- Možeš opustiti tu svoju ruku.
Šuti, uživam u trenutku.
- Oh, kako romantično. Dolazi ovdje na krevet.
Poljubi me onako kako znaš.

I učinila sam to. Kemija je bitna. A mi ćemo držati vatricu ispod ove epruvete još dugo vremena. Ukoliko se ne poubijamo prije. Sad idem dovršiti ono što sam počela. ;)

Do skora, budi mi dobra.
G.T.

- 15:10 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

Krijesnica u staklenci

Sjedila sam neki dan na balkonu i gledala u nebo. Bilo je predvečerje i uživala sam u toplom zraku ispijajući svoj nescafe. Sama. Zavalila sam se u pletenu sofu, na mekani jastuk, skvrčila noge u koljenu i pustila misli da odlutaju. U jednom trenu krijesnica je proletjela pored mene kao da ima nekog važnog posla i kao da će se ne znam što dogoditi ako ne nastavi let i zadrži se kod mene još samo minutu da je gledam. Sjetila sam se noći prije dvadesetak godina kada sam s hrpom klinaca bezbrižno trčkarala po livadi pored kuće, sa staklenkom u rukama, hvatajući krijesnice i čuvajući ih u istom tom staklenom zatvoru. Vodila sam računa o tome da imaju zraka, pa sam redovno bušila rupe na poklopcu staklenke kako bi krijesnice mogle disati. Nisam baš razmišljala o tome da nemaju dovoljno mjesta za svoje graciozno kretanje. Bilo mi je bitno samo da mi daju svijetlost i da se hvalim roditeljima koliko sam ih ulovila. Danas, recimo, hvatam frajere. Barem pokušavam.
Uvježbala sam ja svoj let i nisam kao jedna od onih krijesnica koje su se dale uloviti. Vješto izmigoljim, ako vidim da mi ne odgovara 'staklenka' u koju me žele ugurati. Koliko god davila svoje prijateljice (koje u velikoj većini nisu u vezama), toliko one dave mene. Slažemo se oko jedne stvari – nisu frajeri krivi što smo mi nezadovoljne. Gledam svoje bake koje obje u svojim kućama poštuju autoritet muškarca. One su te koje ne daju zadnju riječ i koje pokorno kimnu glavom kad njihovi muževi, a moji djedovi, kažu svoje mišljenje. One su te koje im skuhaju ručak i postave stol u podne, kako bi gospoda mogla jesti, one su te koje im peru hlače, peglaju, slažu u ormare, one su te koje daljinski upravljač prepuštaju njima i gledaju ono što oni žele. Zatim gledam svoju majku koja se takvim patrijarhalnim pravima davno izmigoljila i tjera vodu na svoj mlin. Čak štoviše, mislim da u njenoj kući vlada matrijarhat. U njenoj kući je kako ona kaže, ručak ona skuha, ali jede se kada tko želi, nije se ograničila na postavljanje stola u toliko-i-toliko sati, nakon kojeg bi još pokornije sama pospremila isti. Svatko za sobom! Veš stoji u košari dok se ne skupi dovoljno da se napuni vešmašina, a ako žarulja ode kvragu, ostavit će je dok mužić ne primijeti da nema svijetla i promijeni je sam. Za to vrijeme, ona pije kavu s prijateljicama.
Ja sam još uvijek neodlučna kojem sustavu 'vladavine' bih se priključila. Jako bi mi odgovaralo da pijem kavu s prijateljicama dok moj mužić odštopava lavabo, no s druge strane, voljela bih mu ispeglati hlače i ovjesiti ih o vješalicu. Toliko daleko ne bih išla da ga pustim da pegla sam. Nekako si mislim da svom muškarcu ipak želim biti žena i činiti neke stvari za koje se pretpostavlja da su ženski posao. Isto tako, nisam nesposobna sama odštopati isti taj lavabo, no bilo bi mi draže da moj dragi zasuče rukave, izbaci te miške na svojim muževnim seksi rukama i uradi to sam. Za nagradu bih mu i desert napravila.

Mojoj majci je lijepo u životu. Ima troje odrasle djece koja brinu svoju brigu, muža je postrojila kako je htjela i sada je slobodna kao krijesnica.
Bakama, s druge strane, nije toliko lijepo. Ograničene su na određeni broj kvadrata svoje kuće, ne izlaze osim ako ne moraju u dućan ili kod frizerke na trajnu (iako ne znam za koga im ta frizura na glavi, niti idu van, niti ih muževi baš doživljavaju).

A meni kako je, ne znam. Pokušavam naći muškarca koji bi mi u potpunosti odgovarao i poštivao moja pravila, a imao ista pravila po kojima ja volim igrati. No, sve mi se čini kako je to danas nemoguće. Nailazila sam na svakojake. Od onih koji ne žele da izlaziš s njima kako te ne bi primijetili njihovi prijatelji, do onih koji zovu 27 i pol puta dnevno samo da te čuju. Do fizički predivnih, no mentalno priglupih i onih koji su mentalno savršeni, ali nema kemije. Kemija mi je bitna, taj klik koji se dogodi pri prvom pogledu, puno ti kaže. Ima li mogućnosti da bude odgovarajući muškarac za tebe, ili nema li šanse i ne moraš se uopće dalje truditi. Svi su oni očekivali da ću se pokorno upustiti u igru po njihovim pravilima i biti sretna. No, ja još uvijek imam svoja razigrana krila, još uvijek me služe da odletim i preletim od jednog do drugog, u potrazi za karakteristikama koje tražim. Ponekad pomislim da sam prezahtjevna, ponekad pomislim kako tražim samo dovoljno da me zadovolji. Zar je previše da želim muškarca koji mi je fizički privlačan, intelektualno nerecipročan, da ne laže previše (sitne laži su mi čak slatke, kao npr. 'bila je užasna gužva u gradu', a zapravo je popio kvartovsku cugu s dečkima koja je trajala pola sata), nadalje da me poštuje i to je zapravo to. Bilo bi idealno da ima diplomu uz to sve. Takvih vani zaista ima mnogo, svi koje sam dosad upoznala su ispunjavali nekoliko tih kriterija, no nekako su mi svi htjeli podrezati krila.

Ne daj se zatvoriti u staklenku i igrati po pravilima onog koji te zatvorio. Imaš svoja krila kojima raspolažeš i koja te mogu odvesti gdje poželiš, pa i najdivnijoj osobi koja čeka na tebe. Vjerujem da je netko tamo negdje bacio staklenke u smeće i čeka na mene da zajedno preletimo livade, voćnjake, pašnjake i sve ostale travnate površine. Da zajedno osjetimo mirise cvijeća i doživimo zalaske sunca. Netko tko će mi izliječiti krilo ako ga negdje okrznem, a ne još više podrezati ga.
Žene, ne pristajte nikada na manje od onoga što zaslužujete, a vi same znate koliko je to.

Vi zauzete, ispeglajte mu košulju i složite je u ormar, a onda ga zavodljivo gledajte dok stoji na klimavom stolcu i mijenja žarulju.
Vi slobodne, ne gubite nadu. Ja je još nisam izgubila, a tako mi Bog i prijateljice svjedoci – već brujim kako ću ostati stara cura. Vi slobodne - letite gradom i šarmirajte, jedan od njih će zasvijetliti baš kao ona krijesnica koju ste htjele uloviti kada ste bile male. A onda, onda letite zajedno s njim, glumite krijesnice i otkrijte zajedno nove vidike.

Do skora, budi mi dobra.
G.T.

- 15:10 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Čokoladni zubi

Sjedila je u svojoj sobi i gledala u zid. Bilo joj je jasno gdje je, no tko su ti ljudi što non-stop ulaze i izlaze kroz njena vrata, pitala se. Zidovi su bili puni slika, lica su joj se konstantno smiješila između šarenih okvira raznih dimenzija. Prozor je bio otvoren, vani je bio mir koji budi sigurnost. Pjev ptica, lagani povjetarac je njihao cvijeće u vrtu, a neka žena je crpila vodu iz malog vrtnog bunara.
Sjeća se kako je nekada, kao mala djevojčica, u kasnu jesen, trčkarala po vrtu, a žuto lišće joj se hvatalo za čarape i cipele. Cipele su već bile istrošene, no tada su bila neka drukčija vremena i cipele su se naslijedile od starije braće i sestara. Te uspomene čuva duboko u sebi i rado ih se sjeti. Sjeća se kako su joj sestre plele kečkice i kako su je tjerale da kriomice isprobava mamin korzet, a onda bi je stisnule vezicama i smijale se kada nije mogla doći do zraka. Sjetila se kako su imali Žućka, iako je bio potpuno crni pas, i kako su ga sestre uvijek hranile ispod stola, iako nije uvijek bilo dovoljno hrane za sve, a onda optužile nju da je to ona činila. Znale su da će ona proći nekažnjeno jer je bila najmlađa, a samim time, roditelji su bili najblaži prema njoj.
Danas više nitko od njih nije živ, ostala je jedina u sadašnjosti iz svoje obitelji, ali to je manje bitno jer ih ona sada više ne bi prepoznala. Sjeti se tu i tamo neke dogodovštine iz djetinjstva, no sadašnjost joj je potpuno nepoznata. Nije čak ni svjesna da nije u toku sa sadašnjim vremenom. Živi od uspomena i one joj izvlače osmijeh na lice. Svako toliko zamišljeno gleda u te slike, neka lica su joj poznata, neka manje. Ponekad se zapita tko su ti ljudi koji joj nisu poznati, no ubrzo zaboravi o čemu je razmišljala.
Ova mlada žena što svako malo ulazi u njenu sobu, čini se dragom. Sada joj je donijela čašu svježe vode, vjerojatno ove koju je iscrpila iz bunara. Donijela joj je i svježe jagode. Kako je mila. Da bar zna zašto se tako brine o njoj. Što je učinila da je ova žena tako pažljiva i brižna prema njoj. Gleda je i misli kako je lijepa. Ima ta mlađahna žena prelijepe crte lica, pažljivo krojene. Koža joj izgleda meko i svježe, no oči odaju dozu tuge za koju ne zna od čega je. Možda da je pita?
Da, tako je. Čim žena uđe, pitat će je zašto je tužna. Možda joj može kako pomoći da joj se vrati osmijeh na lice. Pa zašto bi, pobogu, bila tužna? Mlada je, lijepa, vani je predivan sunčan i spokojan dan i to je zapravo dovoljno da čovjeku barem na kratko izmami dobro raspoloženje.
Malena djevojčica je dotrčala u sobu i obujmila ovu staricu oko struka. U svojoj malenoj šaci donijela joj je nekoliko čokoladnih bombona. Malena je bila jako smiješna jer joj se smijala svojim čokladnim zubima i izgledali su kao da su svi pokvareni. Dijete je tako bezbrižno i puno želje za igranjem! Umotala se u staričinu suknju i igra se skrivača dok je majka traži po dvorištu i kući. Starica je miluje po glavi i igra se njenom dugom kosom punom mekih uvojaka. Kako prija pod prstima.
- Kako se zoveš, dijete drago?

Ema, gdje si?? Emaaaa!
Žena napokon dođe do sobe, lice joj je rumeno od traganja za zaigranim djetetom. Kada je vidjela te dvije generacije kako se veselo igraju jedna s drugom, navrle su joj suze na oči.
- Eh, kad bi barem moja majka znala da joj je Ema unuka, kako da joj vrati pamćenje, postoji li išta što može učiniti kako bi postala svjesna ljudi i događaja oko sebe?
Starica je htjela upitati nešto što je planirala i baš kada je htjela izreći pitanje, shvatila je da je zaboravila. Nema veze, pitat će kasnije ako se sjeti. Sada je Ema vuče za ruku i moli da idu u park.
- Mama, molim te ostani kod kuće, Ema bi trebala uzeti svoj popodnevni odmor, a ne ići u park sada.
To joj se činilo kao jedino ljubazno rješenje, s obzirom da njena majka više nije znala doći ni do parka.
Starica je samo slegnula ramenima i potvrdno kimnula glavom. Jedino, nešto joj nije bilo jasno:
- A, tko je Ema? Ti si njena majka?

Mlada žena je počela jecati, pri ovakvim trenucima srce joj se paralo, a bol ju je gušila. Svježe ubrane jagode i voda iz vrta, kao sunčan i topli dan, nisu imali nikakve šanse da joj poprave raspoloženje. Vlastita majka je nije svjesna.

Tužno je kako te život svakoga dana iznenadi prelijepim događajima, a u starosti zaboraviš na sve. No, s one pozitivne strane, u takvoj Alzheimerom ispunjenoj starosti, ti mudri ljudi svako malo saznaju nešto novo i nikada im nije dosadno. A neke divne ljude kojima su okruženi, uspiju ponovno upoznati i veseliti se svakom ponovnom prvom susretu!
Pričajte s njima, upoznajte ih s unucima opet i opet, sa sobom također, i učinite im starost zabavnom i zaigranom! Na kraju krajeva, život je igra, pa igrajmo se do kraja i smijmo se svim srcem. Čak i nekoliko puta istoj stvari.

Do skora, budi mi dobra.
G.T.

- 15:09 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

Tko sam i zašto ti pišem?

Nakon prošle nedjelje dobila sam puno mailova u kojima ste me pitale da li je moj lik otvorio vrata (ili nije) i tražile ste objašnjenje zašto. Možda da opravdate neke svoje činove prije, ako ste imale slične. Onima koje su me to tražile, obećala sam da će danas dobiti nastavak, no promijenila sam tematiku ovaj put.
Htjela sam zapravo opravdati sebe jer su krenula pričanja i naklapanja, nagađanja tko bi mogla biti ta Tajnovita koja šalje mailove. U mailovima koje dobivam od vas žena, uglavnom su pohvale, pitanja, savjeti.. One koje su se usudile odgovoriti, postale su mi jako drage. Koliko neke od njih čekaju moje mailove, toliko ja čekam njihov odgovor jer me baš zanima njihovo mišljenje. Rađa se malo tajnovito prijateljstvo, a međusobno razumijevanje već postoji.
No, druga strana ove priče koju sam uspjela vidjeti po forumima i društvenim mrežama, malo mi se manje svidjela. Naime, tamo sam pročitala da sam manijak, luđakinja i štošta slično. Ne zamjeram, tko zna kako bih ja reagirala. Doduše, imam visok prag tolerancije pa se ne živciram oko takvih stvari. Moj mail vam neće prenijeti virus i nije spam, a da budem iskrena, mislim da je trunčicu zanimljiviji od onih 'Free Viagra' koje dobivate svakodnevno nekoliko puta, zar ne?
Moja namjera nije iziritirati vas, već potaknuti na nešto. Ukoliko vam smetaju mailovi, vrlo lako mi možete odgovoriti i zamoliti da vas maknem s mailing liste.
A sad zapravo da vam kažem cijelu poantu svega ovoga, možda je već i vrijeme.
Dakle, velika većina vas žena koje ste na mojoj mailing listi (zabunom se našao i jedan muškarac i pitao zašto mu se obraćam u ženskom rodu), ima svoju svakodnevicu i rutinu koju ne mijenja, i velika većina vas je nezadovoljna barem jednim dijelom svog dana. Dižete se ujutro, doručkujete, spremite se za posao, kući dođete kasno popodne i uglavnom večer provedete na računalu, eventualno prošećete kvartom i nazad pred TV. Takva sam bila i ja. Ukoliko imate dečke/muževe/djecu, još manje vremena posvećujete sebi. Moja namjera nikako nije bila ispričati vam cijeli svoj život, jer onda bih otkrila sebe, a to ne želim. Ja nisam u ovoj priči najmanje bitna, no nisam ni najvažnija.
Koliko vas prima raznorazne newslettere na mail, s raznoraznih portala, u kojima vam savjetuju da se posvetite sebi i onome što volite? Barem dva-tri puta tjedno naletim na takve članke, a pratim solidan broj hrvatskih i ino portala. Što bi tek bilo kada bih pratila sve moguće portale i raznorazne magazine? Ne želim sada pričati protiv njih, nego želim ići paralelno s njima. Ja osobno članke na portalima pročitam na poslu, dok ispijam svoju kavicu, skrivajući monitor od šefa. Čim ugasim taj prozor, ti savjeti nekako nestanu. Zaboraviš što si pročitao, mama te nazove, dečko pošalje poruku da ti uljepša dan, razliješ kavu koja ti je pored računala....i koncentracija ode.
I tu sam se odjednom pojavila ja. Nikakva Superwoman, još manje luđakinja. Samo osoba, koja je na ovaj (vama možda čudan način) odlučila servirati vam neke ideje i malo vas zaintrigirati. Vjerujem da ste nakon prve priče nijemo gledale u monitor i nije vam bilo jasno iz koje dimenzije sam iskočila. No, tek nakon drugog maila vam ništa nije bilo jasno. Ok, ok, sada sam se malo izgubila u onome što sam htjela reći. Pa, da napokon i kažem.
Zarobljena između posla i obaveza kod kuće, izgubila sam sebe. Poslu sam se podredila stopostotno, čak toliko da kući dođem po mraku, čak i kada nisu zimski mjeseci u pitanju, u kojima je mrak već u 16 sati. Nakon posla usisala bih boravak, počistila umivaonike, stavila odjeću u pranje, pripremila stvari sutra za posao, istuširala se i teškim korakom krenula u krevet. I jedne večeri dok sam tako ležala u krevetu, sinulo mi je da već jako dugo nisam napravila ništa za sebe.
Nekada davno jako sam voljela pisati. To mi je zaista bila velika ljubav, otkad sam u petom razredu osnovne škole jedina ikada kod te opake profesorice dobila dvije petice iz zadaćnice. Tada sam shvatila da ako se potrudim, zaista mogu skrojiti rečenicu koja ima smisla. No, znaš kada radiš nešto što voliš i želiš to nekako podijeliti s ostalima? Bilo da izrađuješ nakit ili pišeš pjesme, učiš svirati, brineš se o biljkama. Čemu sav taj trud, ako nikad nećeš dobiti potvrdu? Radiš to zbog sebe, znam, no ako napraviš ogrlicu koja ti se svidi, bit ćeš sretnija ako netko pohvali tvoj rad, zar ne? I razvući će ti se osmijeh na licu kada te netko pita gdje si kupila te predivne biljke, a onda otkriješ kako si ih sama uzgojila.
Eto, ovo je samo moj način izražavanja i mislim da zbog toga nisam nimalo luda i čudna, jer sam 'u svijet' pustila ono što volim i što me ispunjava. I zato, drugi puta kada odeš na neki portal, otvoriš novine ili štogod slično, pročitaj taj tekst do kraja, stavi si podsjetnik u kalendar i potrudi se napraviti ono što želiš. Ja jesam, i zadnjih mjesec dana koliko traje moja mala avantura, zaista sam sretnija. I ne mislim da su članci na portalima loši, dapače, jedan od njih me i potaknuo na ovo, no mislim da će ti prije doći u glavu kada ti to kaže neka stvarna osoba (koja je počela raditi ono što voli), pa makar tajnovita, nego novinar koji je plaćen za taj posao. Na kraju krajeva, o meni se šuška. Neka se šuška i o vašim biljkama i ogrlicama.
Šaljem svima vama velikim ženama pozdrave, primite se svojih hobija; dečko može pričekati pola sata, mami možete i kasnije odgovoriti na poziv, a muž neće umrijeti od gladi ako ne jede tih 30 minuta.
Za one koje mi pišu: drage moje, jedva čekam čuti i vidjeti što vas ispunjava i što vi volite, koji su vaši snovi...
Za one ljute na mene: nemojte biti, ja sam ipak jedna od onih koja možda živi u stanu/kući pored tebe, nasmiješiš mi se ispred ulaza i prozboriš sa mnom par rečenica. I ne smatraš me ludom. ;)

Do skora, budi mi dobra.
G.T.

- 15:08 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Večernja torbica

Od dana kad je saznala da u njoj raste biće, postala je najponosnija. Imala je kilu-dvije viška u predjelu trbuha, borila se protiv njih rukama i nogama, već mjesecima. Mjesečeva dijeta, UN-ova dijeta, pa bi onda ipak odbacila samo kruh i čokoladu... Pa voćni dan, pa nešto lagano za večeru. Dovraga i ženskom tijelu i hvatanju apsolutno svega što pojede. No sada to jednostavno nije bilo važno. Osjećala se kao da leti, kao da je neka snaga gura u zrak. Fizički se osjećala predivno! Sjajila je! Njene pune usne razvučene su u široki osmijeh, a konjski rep lagano se ljulja dok ona korača Ilicom. Lila haljina vijori ponesena gradskim povjetarcem. Stala je pored izloga s dječjom odjećom i zaljubila se u te malene sićušne cipelice, prava pravcata malena odijela i preslatke čarapice s volančićima. Nije još znala spol djeteta, no nekako je predosjećala da će to biti curica. Prava i zdrava, s punim usnama kao što ima njena majka i s plavim očima na baku. Bit će to najljepša djevojčica ikada. Imat će malen prćasti nosić kao stvoren za primanje poljubaca i malene prstiće, kao prutiće koje će mama lagano grickati, a ona se veseliti i smijati jer njena mama baš zna kako se treba zabavljati. Zajedno će osvojiti svijet! Nosit će iste boje u isto vrijeme i pružit će joj sve što će malena Nora poželjeti. Kupanje će pretvoriti u zabavnu lekciju o patkama i ribicama, a najosnovnijim stvarima učit će je kroz pjesmu i ples, kako bi malena Nora od prvih dana razvijala svoju kreativnost i uživala u svakom trenutku svog života.

Nije htjela govoriti o ocu malene, jer on je otišao. Znala je da nisu planirali dijete i ona sama je mislila kako su premladi za tako nešto. Na kraju krajeva, ona je sada na drugoj godini fakulteta i nije sigurna da li će godinu uspjeti privesti kraju. Prvu godinu dala je u roku, izlazila je van, plesala, koketirala, osmjehivala se i primala komplimente od raznoraznih udvarača. I onda se odjednom dok se pokušavala probiti do šanka, on stvorio ispred nje. Propustio ju je na njenom zacrtanom putu, lagano je pogurnuo držeći svoj dlan na njenim leđima. To joj je bilo nekako ugodno, iako je mrzila takve isforsirane dodire u klubovima. Primijetio je njen novčanik kako ispada iz večernje torbice, podignuo ga i pokupio kovanice s poda dok je ona pobjedonosno hodala prema šanku i pokušavala održati ravnotežu na desetcentimetarskim štiklama.

- 'Dvije Red bull-votke, molim Vas, s puno leda, pakleno vam je vruće ovdje!'. - Ok, mala, 74 kune je to..

Otvarajući svoju clutch torbicu shvatila je da nema njenog novčanika i odjednom je poželjela propasti u zemlju od srama i konobaru se ponuditi da pere čaše kako bi otplatila dug. Prvo je pomislila da ga je netko ukrao, dok nije primijetila njega s druge strane šanka kako se slatko osmjehuje, a istovremeno uživa u situaciji. Pozvao je konobara i platio njena pića, a zatim prešao na njenu stranu šanka kako bi joj vratio ono što je njeno. Zahvalila se i podarila mu najljepši osmijeh koji je on ikada vidio. To mu je bilo dosta da se trgne i pozove je van uskoro, nije htio propustiti priliku. Naravno, pristala je, više zahvalnosti radi, no morala je priznati da je zaista izgledao božanstveno. Nastavili su se viđati narednih mjeseci, provodili svoje dane zajedno. Imponiralo joj je što je on zaposlen i ima svoj stan, dok su sve njene prijateljice muku mučile s dečkima koji su ih još uvijek žicali lovu za pljuge. Djelovao je zaštitnički. Zaljubljivala se u njega i onog dana kad mu se podarila bila je najsretnija na svijetu. Bilo je to u njenom unajmljenom zagrebačkom stanu u kojem je živjela dok studira, posebno uređenom za njega kad je dolazio.

Ubrzo su počele mučnine i shvatila je što se događa. Bila je uplašena jer nije imala takve planove, no morala je vidjeti što on želi.
Nakon malog šoka i razgovora koji je prošao sasvim ugodno, osjećala je da će sve biti u redu. Nije bio prestrašen, ljut, bijesan... Normalna i očekivana reakcija dvoje ljudi koji su zaljubljeni, pomislila je. Dok jednog dana njegov mobitel nije postao ugašen, poruke su ostale neodgovorene, a ona je ostala sama. Njegov stan bio je prazan, njeno kucanje na vrata odzvanjalo je u praznom stanu. Pločica na vratima s njegovim prezimenom nijemo ju je gledala. Odselio je bez riječi.

Shrvana, otišla je u svoj stan, nazvala prijateljice i priznala sve. Šok i nevjerica na njihovim licima, no istodobno spremnost na pomoć i podršku. Prva dva mjeseca bile su uz nju i njene promjene raspoloženja, dok ona sama nije shvatila koji dar je dobila od prirode i kako se treba nositi s njim. Obula je balerinke i omiljenu lila haljinu i otišla u Ilicu. Pojela je sladoled kod Vinceka, uživala u suncu i stala ispred izloga s dječjom odjećom. Kupila je doduše samo podbradak s uzorcima medvjedića i krenula kući.

Skuhala je piletinu u bijelom umaku, sjela za stol i uživala u svakom zalogaju ukusne hrane. Prekinulo ju je zvono i nevoljko se ustala od stola. Krenula je prema vratima i pogledala kroz špijunku, te vidjela samo buket crvenih ruža, lice je bilo prekriveno cvijećem. Protrnula je i počela plakati jer je vidjela ruke koje drže taj buket i prepoznala istu onu ruku koja ju je pogurnula one večeri u klubu... Ruka joj je ubrzano uhvatila kvaku, no vrata ipak nije otvorila.

Da li bi ga ti objeručke prihvatila ili mu ostavila zatvorena vrata kako je on, bez upozorenja, ostavio njoj?

Do skora, budi mi dobra.
G.T.

- 15:06 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Orhideja i ljiljan

Nakon svoje prve priče dobila sam dosta mailova podrške i to me jako razveselilo. Mnogima od vas je bilo nejasno otkud moj mail u vašim mail pretincima, no i to smo razriješile. Drago mi je da ste reagirale. Nakon druge priče količina mailova se povećala i većinu vas je zanimalo da li je priča plod moje mašte ili realan događaj koji sam proživjela. Htjela bih i s vama koje se još niste usudile, potaknuti i započeti konverzaciju. Želim zapravo sa svima vama međusobno komunicirati, povezati ženska razmišljanja i maknuti tu neku (ne)vidljivu netrpeljivost među ženama. Priznale mi to ili ne, uvijek postoji neka žena s kojom nikad nisi imala prilike uspostaviti neki konkretan razgovor, ali svejedno ti nije simpatična. Da li ti ima namrgođeno lice pa ti zbog toga nije simpatična? Ili ima pogled koji djeluje zločesto? Koji je zapravo kriterij da bi ti baš TA ženska osoba mogla biti prijateljica? Kako od nekakvog prvog susreta ili šture komunikacije dođe do velikog prijateljstva? Da li je to trenutak kada ti makne vlas kose s crne majice, ili kaže da odstraniš taj ruž koji ti se preslikao na prednja dva zuba? Pa onda pomisliš, nije li ona zaista divna tako pažljiva? Ja prva priznajem da sam u odnosu sa ženama uvijek oprezna. Nikad ne znaš od koje možeš dobiti nož u leđa, no čvrsto vjerujem i držim se one: bolje jedno pravo prijateljstvo, nego deset neiskrenih. Nekoć davno u osnovnoj školi mislila sam kako su prijateljice tu jednom za svagda i kako nas ništa neće razdvojiti. Vraga neće! Prvi put kada sam rekla da imam menstrualne bolove i ne mogu igrati tjelesni, proglašena sam razmaženom glupačom. Danas još uvijek imam bolove, ali na sreću riješila sam se ovog drugog epiteta. No, prijateljstvo je izblijedilo. Zatim kroz srednju školu rađala su se neka nova prijateljstva, tada su krenuli i neki ozbiljniji razgovori, kao npr.: 'Fakat misliš da bi JA mogla zabrijat s njim?' ili 'Daj čoeče idemo zmarkirat šesti sat, moram ti reć' kaj je bilo doma sa starcima'. Zapravo, tek u ovoj dobi kada sam dovoljno zrela, shvaćam što to znači prijateljstvo. Sad se doduše osjećam kao u osnovnoj školi kada te učiteljica pita: 'A što je za tebe ljubav?'. E, pa da ti kažem. Prijateljstvo je kad najdublju tajnu ikada podijeliš upravo s njom. Gleda te u čudu i ne vjeruje da njena najbolja prijateljica ima tako nešto za reći. Ostaje šokirana, zatečena, iznenađena, oduševljena, ali ponosna. Ponosna na tebe i na tvoju želju da joj otkriješ svoju intimu. Prijateljstvo je kada te nazove u ponoć pijana k'o letva i pjeva ti 'sretan rođendan' iz svega glasa, a veći falš u životu nisi čula, no ipak ti je toplo oko srca i pogledaš gore prema Bogu (ili plafonu jer si već u krevetu u to doba), nasmiješiš se i zahvaljuješ na toj blesavoj ženskici koju imaš. Prijateljstvo je kada joj dozvoliš da ti plače na ramenu i ostavlja ti trag crne long-lasting maskare na bijeloj košulji, ili kada ti dozvoli da joj počupaš obrve pa to napraviš krivo. Da ne govorim o tome da ti oprosti kada ju učiš skakati na glavu, pa skoči vodoravnije nego što se daska za surfanje prilagodi morskoj površini. Ima još. Kada budete u situaciji da morate prespavati na istom krevetu, a onda joj ostaviš 25 centimetara na rubu i uzmeš cijeli pokrivač samo za sebe. Ili možda kad se sprema na nelagodan korak pa te pogleda upitno direktno u oči, čekajući tvoje odobrenje. A ti osjećaš kakav si joj oslonac u tom trenu i postaneš velika od emocija koje se u trenu razbuktaju u tebi. Kad sumiraš sve te sitnice, da ih tako nazovem, shvatiš da je ona netko tko je s tobom prolazio sve trenutke u kojima si uživala, a pružala ti oslonac kad si bila slaba. Ona je ta koja može provesti sate uz tebe, bez da kažete ijednu riječ, a obje znate da se razumijete bolje nego ikada prije s nekom drugom osobom. Sjećaš se prvog susreta i trenutka kad si je upoznala, no da li se sjećaš trenutka kada si je proglasila svojom prijateljskom suputnicom kroz život? Sad sam prionula na razmišljanje i zapravo se nikako ne mogu sjetiti tog trenutka. Pokušavam od najranijeg dana našeg druženja reprizirati u glavi sve naše događaje zajedno, no ne mogu se sjetiti onog koji je bio preloman. I tada mi sine da je ona tu bila oduvijek i bit će zauvijek, i da ne postoji nitko drugi tko ju je kroz sva ta razdoblja mogao dostojno zamijeniti. I da sam uz sebe, iako su mi ruke bile prazne, uvijek nosila tu kanticu s vodom i zalijevala taj cvijet koji smo zajedno posadile. U njenoj glavi bijela orhideja, u mojoj ljiljan. No, cvijet je cvijet, zar ne? Mojoj najdivnijoj prijateljici: obožavam te!

Do skora, budi mi dobra.
G.T.

- 15:05 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Ulična lampa

Namjerno se zatvaram u prostoriju koja je moja i koja me razumije. Zaspala sam sinoć u plaču, točnije u ridanju. Jecala sam toliko jako, prsti su mi se grčili koliko sam stiskala jastučnicu. Količina zraka u sobi se drastično smanjila i to me dodatno gušilo. Pokrivač mi je postao pretežak, a ulična lampa me još više tjerala na plač.
Ulične lampe su mi romantične, no ova kao da je govorila da se on više neće vratiti. Ne znam da li je to posljedica svima znanog ženskog sindroma ili su moje emocije zaista tako jake i ne daju mi da krenem dalje, nekom novom muškarcu koji bi dao sve da ga uveseljavam svojim društvom. No, kao da to nije dosta, moje misli mi također ne daju dalje.
Dozvoljavam si izlaziti s drugim muškarcima u nadi da ću upoznati nekog divnog tko će mi moći pružiti toliko željeni zagrljaj i siguran stisak ruke. No dok mi oni pričaju o svojim pogledima na svijet, pozicijama na kojima rade i svojim hobijima, ja cijelo vrijeme promatram njihovo lice i nekako mi se gade.
Gade mi se zbog toga što nisu on i što ne dijele njegov pogled, njegove crte lica, osmijeh koji me oborio s nogu. Smeta mi što ruke ne drže na način na koji je on to radio i što njihove ruke nikad neće biti njegove, te ruke koje su znale kako me taknuti i kako mi dati taj željeni osjećaj voljenosti. Volio je on mene. Zaista me volio.

Mogla bih nabrajati sve trenutke koje smo imali i sve sitnice kojima je to pokazivao, no sada mi je to još uvijek teško i svakom tom sitnicom koju bih ti rekla, radila bih si novu ranu na duši. A već sam ih dovoljno napravila. Kao da to nije dosta, tjeram se gledati njegove slike, odnosno naše zajedničke, puštam našu pjesmu koju smo toliko voljeli. Volimo je još uvijek, znam to. Gledajući naše fotografije, ja se nadam kako ću ga napokon izbrisati iz glave ili makar stvoriti averziju prema njemu, jer nije htio isto što i ja. Ali ne mogu.

On je taj za kojeg bih skrivala bijelu vjenčanicu, a istovremeno izgarala od želje da mu je pokažem, za kojeg bih skrivala nešto novo, nešto posuđeno, nešto staro, nešto plavo... Za njega, a ne od njega, bih skrivala svoj dnevnik, a onda mu jednog dana kad budemo stari i nagluhi, sa strpljenjem i povišenim tonom čitala svoje tajne i rukom napisane redove o njemu. Danas nemam želju ići spavati.

Ulična lampa već gori i bojim se pomisli da i ove noći baca svjetlo na moje tužno lice i mami suze na obraze. Naprosto više nemam snage boriti se protiv tih emocija. Zaklela sam se jednom da ću ih zatomiti, udahnuti i biti i dalje jaka. Najgore od svega je što prema van izgledam jako, čvrsto, stjenovito i samouvjereno. A u meni leži mala djevojčica koju nitko ne razumije i koja bi samo željela biti zatvorena u svoju sobu, daleko od svih, sa svojim omiljenim medvjedićem u rukama, i crtanim filmovima koje obožava i koji je nasmijavaju.

Ljubav postoji negdje drugdje, znam to. No ne znam što mi je potrebno da je pronađem. Da li povećalo kojim ću pretraživati svaki kutak, a koje mi, s druge strane, može pronaći mane u nekom drugom? Da li mapa, koja će mi pokazati put, a opet, pustiti me da zagonetno uđem u slijepu ulicu koja nije iscrtana na njoj i navesti me da se opet izgubim? Da li možda lampa, koja će mi osvijetiti put, ali ako je krivo uhvatim, zaslijepit će mi oči? Ili da jednostavno slušam svoje srce koje mi je do sada priuštilo predivne trenutke za kojima nikako ne žalim. Ne žalim uopće!

Te uspomene su one koje ostaju urezane zauvijek i ne zaboraviš ih nikada. No ja ne želim te uspomene! Želim da se ti događaji opet ponove i želim u njima uživati do kraja života. Želim se buditi uz njega i biti ona koja će mu ujutro u krevetu dati pepermint, a onda ga poljubiti kao nikad prije, ona koja će se priviti uz njega i zaspati uz ritam njegovog srca, ona koja će mu napraviti posebnu kupku kada dođe doma umoran s posla, a onda se spremno ubaciti njemu u kadu i izliti većinu vode na pod kupaonice, pa makar to značilo da ću idućih sat vremena krpom za pod upijati i brisati svu tu silnu vodu. Reći ću mu to. Reći ću mu da je on taj kojeg želim. Nemam ništa za izgubiti kada ionako ništa nemam. Ako budem te sreće da mi podari osmijeh i složi se da krenemo u avanturu zvanu ljubav, bit ću najsretnija na svijetu. Ako mi podari samo tužan pogled i odmahne, svom umu ću napokon podariti sliku koja će me tjerati da ga ostavim tamo gdje je i sad. U srcu, no u posebnom pretincu koji će biti zaključan. Za sada je taj pretinac još uvijek otključan i mogu ga otvoriti bilo kad. Za njega. Nisam pametna. Svatko je krojač svoje sreće, no ako ispadne onako kako ne želim, ne bih željela biti krojačica svoje nesreće. Što ti kažeš?

Do skora, budi mi dobra.
G.T.

- 15:01 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

I tako je sve krenulo...

Nisam mislila da ću ikad otkriti svoju intimu. No polako ću skidati svoju krinku te postati ogoljena. Želim da me shvatiš i podijeliš sa mnom svoje trenutke na koje si ponosna, i one na koje si slaba. Zajedno možemo osnažiti svoj duh.

Ova Norah Jones je zaista žena koja ostavlja bez daha. Baršunast glas, toliko smiren i kontroliran, trnci me prolaze kada je slušam. Ona zrači nekom neopisivom energijom koja u meni izaziva želju da viknem i dokažem kako ja to mogu... Poslušaj njenu 'Young blood', shvatit ćeš o čemu pričam.

Nakon što sam se igrala obrnute psihologije (koja ponekad zaista ne djeluje kako mislimo), ostala sam sama. Dala sam mu šansu da zajedno prođemo kroz nedaće koje su nas snašle, no njegova želja nažalost nije bila toliko jaka. Nakon toga sam se zaklela kako me niti jedan muškarac neće toliko pokolebati i kako ću ja biti ta koja će držati konce u rukama. Ona osoba koja je u vezi jača.

Prvi put kad sam ga ugledala, onako apolonski građenog, s najsavršenijim rukama na svijetu, obećala sam si da će biti moj. Dva dana kasnije, pokleknuo je. Par treptaja i moje plave oči su ga pokosile. Iako, vjerujem da je ljeto odigralo svoju ulogu, mjesečina i šum mora također, ali nije ni moj karakter za odbaciti. Pustimo sad moju samouvjerenost. Na kraju svega me i dovela do gubitka.

Koža mu je bila tako meka. Dodir siguran, a istovremeno nježan. Nije mi smetao šljunak na kojem smo se valjali, niti mjesečina koja je isticala moje nesavršenosti. Taj trenutak bio je toliko savršen, sve ostalo je bilo nevažno.

Ljubio me kao nitko nikada ranije i te trenutke mi urezao u pamćenje. On je taj koji mi je micao pramen s čela, izvukao stolac kad sam htjela sjesti, primio za ruku pred svima i kuhao mi doručak ujutro. Poljubio me u čelo prije odlaska na posao, dok sam se ja pravila kako spavam, a potajno zaigrano gledala u njegovu pozadinu te jedva čekala da se vrati s posla i skine te hlače od odijela. Kako su mu odlično pristajale. Dozvoljavale su da se ocrtava njegova muškost. Ne napadno niti vulgarno. Užasno seksi, ako se mene pita. Taman onoliko da zagolica maštu i da ostatak dana provedeš u kovanju planova i daljnjem razvoju scenarija koji imaš u glavi.

Ne znam da li možeš povezati ono što sad govorim odnosno pišem, no nakon nekog vremena bit će ti jasnije. Ne želim da stekneš dojam kako sam ja samo jedna od svih ucviljenih djevojaka koje su se srele sa situacijom da njihov odabranik izgubi interes. Kod mene je nešto drugo utjecalo na taj gubitak, no reći ću ti s vremenom.

U principu, želim ti prepričati najzanimljivije trenutke, one koji su me nasmiijali do suza, one koji su me rasplakali, prestrašili, one koji su me dignuli na tron.
Želim slaviti svaki dan koji mi je bio predivan, a cijeniti one loše jer su me naučili da ono što nije dobro, ojačava um.

Predivno je vrijeme sada vani, mrak polako pada i idealno je vrijeme da odem u šetnju sa svojim psom. No taj moj živčani čupavi najdraži ljubimac kojeg neodoljivo obožavam, mora stati pored svake travčice i označiti je onim profinjenim pokretom dizanja stražnje desne nožice. Tu kod mene sve je puno takvih travčica, tako da za sto metara naše šetnje ponekad nije dovoljno ni 40 minuta. A ja sam trenutno u PMS-u i ne želim dozvoliti da me susjedi vide kako vojnički tjeram te male smeđe oči da se požure s dizanjem desne noge. Pustit ću ga u dvorište pa neka se istrči.

U međuvremenu, idem nazvati svoju jedinstvenu i neponovljivu žensku srodnu dušu koja apsolutno zna sa mnom u svakom mom trenutku. S razlogom je baš ona odabrana da bude moja najbolja prijateljica, od onog dana kad me zaštitnički branila jer je netko rekao da sam se pravila važna. Sa svojih malenih i mladih osam godina već je imala stav, a time i moju naklonost. I eto nas, već petnaestak godina idemo u istom smjeru, smijemo se i plačemo, kukamo zbog veličine košarice grudnjaka, a likujemo jer nas 'oni' ne puštaju na miru. Mogla bih napisati knjigu o našim iskustvima u tih petnaestak godina, ali zar nije to ono što upravo radim?

Do skora, budi mi dobra.
G.T

- 14:59 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  veljača, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            

Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (12)

Opis bloga

Razmisljanja o zivotu. Iz perspektive jedne Gospodjice. :)

Linkovi

http://newhope.blog.hr/
http://jelena20.blog.hr/
http://ludisplitjo.blog.hr/
http://shit0happens0every0day.blog.hr/
http://drugopoluvrijeme.blog.hr/
http://nestosekuha.blog.hr/
http://themiraclevalley.blog.hr/
http://poduzetnicauhrvatskoj.blog.hr/
http://auzmish.blog.hr/
http://tu-sam.blog.hr/
http://dannakonjucer.blog.hr/