srijeda, 23.02.2011.
Čokoladni zubi
Sjedila je u svojoj sobi i gledala u zid. Bilo joj je jasno gdje je, no tko su ti ljudi što non-stop ulaze i izlaze kroz njena vrata, pitala se. Zidovi su bili puni slika, lica su joj se konstantno smiješila između šarenih okvira raznih dimenzija. Prozor je bio otvoren, vani je bio mir koji budi sigurnost. Pjev ptica, lagani povjetarac je njihao cvijeće u vrtu, a neka žena je crpila vodu iz malog vrtnog bunara.
Sjeća se kako je nekada, kao mala djevojčica, u kasnu jesen, trčkarala po vrtu, a žuto lišće joj se hvatalo za čarape i cipele. Cipele su već bile istrošene, no tada su bila neka drukčija vremena i cipele su se naslijedile od starije braće i sestara. Te uspomene čuva duboko u sebi i rado ih se sjeti. Sjeća se kako su joj sestre plele kečkice i kako su je tjerale da kriomice isprobava mamin korzet, a onda bi je stisnule vezicama i smijale se kada nije mogla doći do zraka. Sjetila se kako su imali Žućka, iako je bio potpuno crni pas, i kako su ga sestre uvijek hranile ispod stola, iako nije uvijek bilo dovoljno hrane za sve, a onda optužile nju da je to ona činila. Znale su da će ona proći nekažnjeno jer je bila najmlađa, a samim time, roditelji su bili najblaži prema njoj.
Danas više nitko od njih nije živ, ostala je jedina u sadašnjosti iz svoje obitelji, ali to je manje bitno jer ih ona sada više ne bi prepoznala. Sjeti se tu i tamo neke dogodovštine iz djetinjstva, no sadašnjost joj je potpuno nepoznata. Nije čak ni svjesna da nije u toku sa sadašnjim vremenom. Živi od uspomena i one joj izvlače osmijeh na lice. Svako toliko zamišljeno gleda u te slike, neka lica su joj poznata, neka manje. Ponekad se zapita tko su ti ljudi koji joj nisu poznati, no ubrzo zaboravi o čemu je razmišljala.
Ova mlada žena što svako malo ulazi u njenu sobu, čini se dragom. Sada joj je donijela čašu svježe vode, vjerojatno ove koju je iscrpila iz bunara. Donijela joj je i svježe jagode. Kako je mila. Da bar zna zašto se tako brine o njoj. Što je učinila da je ova žena tako pažljiva i brižna prema njoj. Gleda je i misli kako je lijepa. Ima ta mlađahna žena prelijepe crte lica, pažljivo krojene. Koža joj izgleda meko i svježe, no oči odaju dozu tuge za koju ne zna od čega je. Možda da je pita?
Da, tako je. Čim žena uđe, pitat će je zašto je tužna. Možda joj može kako pomoći da joj se vrati osmijeh na lice. Pa zašto bi, pobogu, bila tužna? Mlada je, lijepa, vani je predivan sunčan i spokojan dan i to je zapravo dovoljno da čovjeku barem na kratko izmami dobro raspoloženje.
Malena djevojčica je dotrčala u sobu i obujmila ovu staricu oko struka. U svojoj malenoj šaci donijela joj je nekoliko čokoladnih bombona. Malena je bila jako smiješna jer joj se smijala svojim čokladnim zubima i izgledali su kao da su svi pokvareni. Dijete je tako bezbrižno i puno želje za igranjem! Umotala se u staričinu suknju i igra se skrivača dok je majka traži po dvorištu i kući. Starica je miluje po glavi i igra se njenom dugom kosom punom mekih uvojaka. Kako prija pod prstima.
- Kako se zoveš, dijete drago?
Ema, gdje si?? Emaaaa!
Žena napokon dođe do sobe, lice joj je rumeno od traganja za zaigranim djetetom. Kada je vidjela te dvije generacije kako se veselo igraju jedna s drugom, navrle su joj suze na oči.
- Eh, kad bi barem moja majka znala da joj je Ema unuka, kako da joj vrati pamćenje, postoji li išta što može učiniti kako bi postala svjesna ljudi i događaja oko sebe?
Starica je htjela upitati nešto što je planirala i baš kada je htjela izreći pitanje, shvatila je da je zaboravila. Nema veze, pitat će kasnije ako se sjeti. Sada je Ema vuče za ruku i moli da idu u park.
- Mama, molim te ostani kod kuće, Ema bi trebala uzeti svoj popodnevni odmor, a ne ići u park sada.
To joj se činilo kao jedino ljubazno rješenje, s obzirom da njena majka više nije znala doći ni do parka.
Starica je samo slegnula ramenima i potvrdno kimnula glavom. Jedino, nešto joj nije bilo jasno:
- A, tko je Ema? Ti si njena majka?
Mlada žena je počela jecati, pri ovakvim trenucima srce joj se paralo, a bol ju je gušila. Svježe ubrane jagode i voda iz vrta, kao sunčan i topli dan, nisu imali nikakve šanse da joj poprave raspoloženje. Vlastita majka je nije svjesna.
Tužno je kako te život svakoga dana iznenadi prelijepim događajima, a u starosti zaboraviš na sve. No, s one pozitivne strane, u takvoj Alzheimerom ispunjenoj starosti, ti mudri ljudi svako malo saznaju nešto novo i nikada im nije dosadno. A neke divne ljude kojima su okruženi, uspiju ponovno upoznati i veseliti se svakom ponovnom prvom susretu!
Pričajte s njima, upoznajte ih s unucima opet i opet, sa sobom također, i učinite im starost zabavnom i zaigranom! Na kraju krajeva, život je igra, pa igrajmo se do kraja i smijmo se svim srcem. Čak i nekoliko puta istoj stvari.
Do skora, budi mi dobra.
G.T.
- 15:09 -
