srijeda, 23.02.2011.

Ulična lampa

Namjerno se zatvaram u prostoriju koja je moja i koja me razumije. Zaspala sam sinoć u plaču, točnije u ridanju. Jecala sam toliko jako, prsti su mi se grčili koliko sam stiskala jastučnicu. Količina zraka u sobi se drastično smanjila i to me dodatno gušilo. Pokrivač mi je postao pretežak, a ulična lampa me još više tjerala na plač.
Ulične lampe su mi romantične, no ova kao da je govorila da se on više neće vratiti. Ne znam da li je to posljedica svima znanog ženskog sindroma ili su moje emocije zaista tako jake i ne daju mi da krenem dalje, nekom novom muškarcu koji bi dao sve da ga uveseljavam svojim društvom. No, kao da to nije dosta, moje misli mi također ne daju dalje.
Dozvoljavam si izlaziti s drugim muškarcima u nadi da ću upoznati nekog divnog tko će mi moći pružiti toliko željeni zagrljaj i siguran stisak ruke. No dok mi oni pričaju o svojim pogledima na svijet, pozicijama na kojima rade i svojim hobijima, ja cijelo vrijeme promatram njihovo lice i nekako mi se gade.
Gade mi se zbog toga što nisu on i što ne dijele njegov pogled, njegove crte lica, osmijeh koji me oborio s nogu. Smeta mi što ruke ne drže na način na koji je on to radio i što njihove ruke nikad neće biti njegove, te ruke koje su znale kako me taknuti i kako mi dati taj željeni osjećaj voljenosti. Volio je on mene. Zaista me volio.

Mogla bih nabrajati sve trenutke koje smo imali i sve sitnice kojima je to pokazivao, no sada mi je to još uvijek teško i svakom tom sitnicom koju bih ti rekla, radila bih si novu ranu na duši. A već sam ih dovoljno napravila. Kao da to nije dosta, tjeram se gledati njegove slike, odnosno naše zajedničke, puštam našu pjesmu koju smo toliko voljeli. Volimo je još uvijek, znam to. Gledajući naše fotografije, ja se nadam kako ću ga napokon izbrisati iz glave ili makar stvoriti averziju prema njemu, jer nije htio isto što i ja. Ali ne mogu.

On je taj za kojeg bih skrivala bijelu vjenčanicu, a istovremeno izgarala od želje da mu je pokažem, za kojeg bih skrivala nešto novo, nešto posuđeno, nešto staro, nešto plavo... Za njega, a ne od njega, bih skrivala svoj dnevnik, a onda mu jednog dana kad budemo stari i nagluhi, sa strpljenjem i povišenim tonom čitala svoje tajne i rukom napisane redove o njemu. Danas nemam želju ići spavati.

Ulična lampa već gori i bojim se pomisli da i ove noći baca svjetlo na moje tužno lice i mami suze na obraze. Naprosto više nemam snage boriti se protiv tih emocija. Zaklela sam se jednom da ću ih zatomiti, udahnuti i biti i dalje jaka. Najgore od svega je što prema van izgledam jako, čvrsto, stjenovito i samouvjereno. A u meni leži mala djevojčica koju nitko ne razumije i koja bi samo željela biti zatvorena u svoju sobu, daleko od svih, sa svojim omiljenim medvjedićem u rukama, i crtanim filmovima koje obožava i koji je nasmijavaju.

Ljubav postoji negdje drugdje, znam to. No ne znam što mi je potrebno da je pronađem. Da li povećalo kojim ću pretraživati svaki kutak, a koje mi, s druge strane, može pronaći mane u nekom drugom? Da li mapa, koja će mi pokazati put, a opet, pustiti me da zagonetno uđem u slijepu ulicu koja nije iscrtana na njoj i navesti me da se opet izgubim? Da li možda lampa, koja će mi osvijetiti put, ali ako je krivo uhvatim, zaslijepit će mi oči? Ili da jednostavno slušam svoje srce koje mi je do sada priuštilo predivne trenutke za kojima nikako ne žalim. Ne žalim uopće!

Te uspomene su one koje ostaju urezane zauvijek i ne zaboraviš ih nikada. No ja ne želim te uspomene! Želim da se ti događaji opet ponove i želim u njima uživati do kraja života. Želim se buditi uz njega i biti ona koja će mu ujutro u krevetu dati pepermint, a onda ga poljubiti kao nikad prije, ona koja će se priviti uz njega i zaspati uz ritam njegovog srca, ona koja će mu napraviti posebnu kupku kada dođe doma umoran s posla, a onda se spremno ubaciti njemu u kadu i izliti većinu vode na pod kupaonice, pa makar to značilo da ću idućih sat vremena krpom za pod upijati i brisati svu tu silnu vodu. Reći ću mu to. Reći ću mu da je on taj kojeg želim. Nemam ništa za izgubiti kada ionako ništa nemam. Ako budem te sreće da mi podari osmijeh i složi se da krenemo u avanturu zvanu ljubav, bit ću najsretnija na svijetu. Ako mi podari samo tužan pogled i odmahne, svom umu ću napokon podariti sliku koja će me tjerati da ga ostavim tamo gdje je i sad. U srcu, no u posebnom pretincu koji će biti zaključan. Za sada je taj pretinac još uvijek otključan i mogu ga otvoriti bilo kad. Za njega. Nisam pametna. Svatko je krojač svoje sreće, no ako ispadne onako kako ne želim, ne bih željela biti krojačica svoje nesreće. Što ti kažeš?

Do skora, budi mi dobra.
G.T.

- 15:01 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  veljača, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            

Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (12)

Opis bloga

Razmisljanja o zivotu. Iz perspektive jedne Gospodjice. :)

Linkovi

http://newhope.blog.hr/
http://jelena20.blog.hr/
http://ludisplitjo.blog.hr/
http://shit0happens0every0day.blog.hr/
http://drugopoluvrijeme.blog.hr/
http://nestosekuha.blog.hr/
http://themiraclevalley.blog.hr/
http://poduzetnicauhrvatskoj.blog.hr/
http://auzmish.blog.hr/
http://tu-sam.blog.hr/
http://dannakonjucer.blog.hr/

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se