21

nedjelja

rujan

2008

Team Hoyt

(s današnjeg susreta mladih, obavezno pogledati video priloge)

Najveća je ljubav ona koja raste u nemogućim uvjetima. Takve ljubavi traju unatoč svemu što se događa protiv njih. Najsretnije je dijete kojemu su glavni heroji u životu njegovi roditelji. Ovo je priča o jednom takvom djetetu, jednom takvom roditelju i jednoj posebnoj ljubavi.

Rick se 1962. pri porodu umalo ugušio pupčanom vrpcom, i zbog teškog oštećenja mozga, doktori su ocu i majci savjetovali da sa osam mjeseci ostave dijete u bolnici. U potpuno vegetativnom stanju, dijete nije moglo dugo preživjeti, a nepokretno ne bi bilo nikakva radost svojim roditeljima. Njegov otac, Dick Hoyt, odbio je savjet i odlučio je zavoljeti svoje dijete bez obzira na probleme. Za ranih godina Rickova života, često je vodio sina k doktorima, i uvijek je dobivao isti odgovor – dijete će zauvijek biti nepokretno i nikad neće shvaćati što se događa oko njega.

Stoga je Rick prestao ići doktorima, i počeo odlaziti na Tufts Univerzitet s pitanjem da li mu inženjeri mogu pomoći nekakvim aparatom. I tamo su mjereći moždanu aktivnost Ricka zaključili da je to beskorisno. Međutim, roditelji nisu odustajali od razgovaranja sa sinom, a počeli su primjećivati da ih dijete prati očima. Usprkos rezultatima i testovima, Dick je na Tufts Univerzitetu tražio da djetetu ispričaju vic. Rezultat je bio divan, nepokretno dijete, bez ikakve moždane aktivnosti, na vic je reagiralo osmjehom.

Uskoro je Rick dobio aparat posebno namijenjen za njega da može laganim pomakom glave odabirati slova, i na taj način komunicirati sa svijetom. To mu je trebalo biti dovoljno da razgovara sa roditeljima. Ali to nije bilo dovoljno za Dicka, koji je odlučio upisati svoje dijete u osnovnu školu. Dick je jednom izjavio „Naša bitka je uvijek, od njegova rođenja bila s isključivanjem od strane drugih.“ Ali uspio je sina upisati u školu, gdje se dijete počelo otvarati. Dvije godine kasnije, jedan od Rickovih školskih prijatelja se ozlijedio, i škola je organizirala humanitarnu utrku u svrhu pomoći ozlijeđenom djetetu. Rick je zamolio oca da ga gura u toj utrci.


Dick, koji je zbog loše ishrane bio sve samo ne vitke građe, učinio bi valjda i više za svoje dijete. Gurao ga je i uz teške muke završili su utrku kao predzadnji. Dick se i danas sjeća bolnih posljedica te utrke, ali više od toga sjeća se sinova zadovoljstva. Rick je po utrci ushićeno ocu rekao „Dok si me gurao, osjećao sam se potpuno zdrav i sposoban.“

Dicku je to bilo dovoljno da se počne prijavljivati na službene utrke, i ponovno je naišao na odbijanje. Niti su njih dvojica spadali pod kategoriju jednog sposobnog trkača, niti je Rick mogao sam sebe pokretati u kolicima, a niti su mogli istrčati normu za važnije maratone. Umjesto da se vrate kući, njih dvojica su svejedno, bez broja, stali među tisuće trkača, i otrčali svoj prvi Bostonski maraton (najveći i najstariji maraton na svijetu), a da niti jedan drugi trkač nije s njima razgovarao, i niti jedan gledatelj ih nije podržao. Od tada, njih dva su istrčala još 24 Bostonska maratona, uspjevši se čak kvalificirati istrčavši potrebnu normu. Dick i Rick mogu istrčati ta 42 kilometra za 2 sata i 40 minuta, što je tek 30 minuta iznad svjetskog rekorda.

Međutim, nisu stali samo na maratonima. Netko je Dicku predložio triatlone. Manji problem u tome je bio što Dick nije znao plivati, a bicikl nije vozio od svoje šeste godine. Svejedno, dvojac je odradio 225 triatlona, od čega čak 6 Ironman-a (Ironman je najteži triatlon na svijetu, koji se sastoji od 4 isplivana kilometra (u kojima Dick vuće Ricka u gumenom čamcu), 180 odvoženih kilometara na biciklu i 42 istrčana kilometra u jednoj utrci).

Sve u svemu, do danas su Dick i Rick sudjelovali u 958 raznih utrka, sa istrčanih, odvoženih i preplivanih preko 30 tisuća kilometara. Oformili su „Team Hoyt“ kojemu je jedini cilj podržati uključivanje fizički nesposobnih ljudi u svakodnevni život. Ujedno su i motivacijski govornici koji dotiču tisuće ljudi diljem svijeta.

Dicka su, nakon odličnih rezultata upitali zašto ne proba sam otrčati koju utrku. On je jednostavno odgovorio da „Nema šanse, ja ovo jedino činim zbog nevjerojatnog osjećaja kada tijekom utrke pogledam sina, a on se smije od uha do uha.“ Tim Hoyt je postao zaštitni znak mnogih utrka, Rick je stjecao nove prijatelje svakim kilometrom. Od tišine na koju su navikli u prvim utrkama, sada je gotovo svaki trkač koji bi ih pretjecao pozdravljao, neki vičući „Rick, pomogni ocu!“ Velik broj onih koje bi Rick i Dick pretjecali su im govorili „Tu smo samo radi vas.“

Na kraju, 2003. godine, nepokretan sin je ocu uzvratio velikim poklonom. Dick je pretrpio lagani srčani udar, a u pretragama su doktori otkrili da je jedna od njegovih arterija 95% začepljena. Doktor je Dicku rekao da nije u tako odličnoj tjelesnoj formi da bi vjerojatno umro 15 godina prije.

Danas Rick više ne živi sa roditeljima, već je u Bostonu, gdje je završio fakultet i zaposlio se u struci – edukaciji i ispomoći fizički nemoćnih. Pošto je otac u mirovini, uglavnom Rick časti nakon utrke, a za jednog nedavnog intervjua kada je upitan što bi najradije želio dati svome ocu, Rick je rekao „Ono što bi najviše želio je da moj otac sjedne u tu stolicu, a ja njega gurnem, barem jednom…“

Tim Hoyt je snimio niz DVD-ova sa jasnom porukom: Sve mogu u Onome koji me jačaKristu. (Fil. 4,13)

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se