Ja pripadam tebi!

četvrtak, 11.05.2006.

U SJEĆANJE NA DON BRANKA SBUTEGU (1952.-2006.)

Evo c/p jedne poruke koju sam dobio na e-mail i u kojoj između ostalog piše: "U vremenu u kojem živimo, čini se da je sve manje ljudi od formata, spremnih svjedočiti i živjeti svoje ideale. A naročito malo ih je u «sustavima» poput političkih stranaka, crkve i sl. U tom svijetlu, dozvolite da s vama podijelim sjećanja na ovog divnog covjeka. " Pa evo za sjećanje i onima koji su ga znali i onima koji će ga tek sada upoznati: IZ DOBROTE U VJEČNOST 4. svibnja, 2006. Don Branko Sbutega bio je čest i drag gost na Feralovim stranicama. Dostojanstveni i plemeniti župnik Sv. Stasije u Dobroti, čovjek velikog znanja i jasnih misli, ljudski čestit i građanski hrabar, ostat će nam u dragom sjećanju. Ispraćajući ga na posljednjem putovanju iz Dobrote u Vječnost, donosimo fragmente iz razgovora Feralovih novinara s don Brankom O SLOBODI Sloboda drugoga je sakralni prostor. (1994.) O PRIJATELJIMA Nijednog svog prijatelja nisam izgubio i nijedan nije izgubio mene. Svoja sam prijateljstva gradio na moralnom afinitetu i sve svoje prijatelje podjednako volim, pogotovo danas, kada je to mnogo teže. No s prijateljima u Beogradu nisam dijelio pune trpeze u birtijama, ni ljetovanja u Dubrovniku, nego su to ljudi s kojima sam i prije dijelio teške trenutke. Oni su zajedno sa mnom patili teške trenutke rušenja Hrvatske, i stradanje Dubrovnika, i Vukovar... I oni su se preda mnom stidjeli za one druge iz svoje sredine i ja sam bio tužan zbog njihovog stida za druge. (1994.) O GRANICAMA U bilo kojem obliku svijeta i ljudskih podjela ne želim da granica države u kojoj živim bude granica moga povijesnog doma. To ne znači da sam nadnacionalan i da bih iz sebe ili drugih pokušao izbrisati nacionalni identitet, ali isto tako nastojim ostati planetaran koliko mi to mogućnosti dopuštaju. (1994.) JOŠ O SLOBODI Bogom se kunem, sloboda mi nije ograničena. Samo valja znati što se pod tim pojmom podrazumijeva. Moje odricanje od grijeha i "sveg sjaja njegovog", što je uvijek najteže jer grijeh ima sjaj, nadomjestio sam drugim slobodama. Znate, to vam je isto kao kada se čovjek ne želi odreći livadice, premda mu nude čitavu Panoniju. (1994.) O NESRETNIM NARODIMA Nesretni narodi nisu voljeni narodi, i čini mi se da ta neljubav dovodi do toga da više ne vole ni sami sebe. U nas je mržnja i zatiranje sjemena dio folklora, ne znam gdje su narodi ovako nesretni kao u nas. Ima ih nesretnih po svijetu, možda i jednako nesretnih, ali teško da su nesretniji. Ovdje su narodi strašno nesretni, i nema sretnih naroda, samo više i manje nesretnih. Svi smo mi ovdje jako iscjepkani i međusobno već nevoljeni, jer nam u suprotnome ne bi baš toliko nesreće dolazilo. I obrnuto, jer to je zatvoreni krug. Ne znam koliko ima nade za kidanje toga kruga... (1999.) O STIDU Stidim se za svakog tko se raduje bilo čijoj patnji. Ako već ne mogu njega da posramim, onda mogu bar samoga sebe. Još više se stidim ako je to moj sunarodnjak, ili subrat u vjeri, boji, rasi, spolu... Više se stidim hrvatskog beščašća nego bilo kojega drugog, jer po čemu sam inače Hrvat? (1999.) Nastavak slijedi ...

11.05.2006. u 09:23 | Reci i ti nešto (4) | Print | Na vrh posta | Na početak stranice

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.