Image and video hosting by TinyPic

Čekam proljeće

26.02.2008., utorak

Ne volim strah
ne tjeraj me da se bojim
da biram riječi
i namještam lice...

Ne volim strah
nikad i nigdje
ni strah od Boga
dobro mi ne stoji

zbog straha bježim
u sebe od tebe
što dalje što brže
pa makar u samoći nisam sretna
Nije dobro da me strašiš,
bolje je da me voliš.

Image and video hosting by TinyPic
- 11:05 - Komentari (36) - Isprintaj - #

25.02.2008., ponedjeljak

Ponedjeljak, rano jutro...

Image and video hosting by TinyPic

Cijeli tjedan ispred mene, rekla bih pun mogućnosti...a ono cijeli isplaniran...pa se pitam , jesam li to htjela?
Sad to više nije važno, jasno mi je samo da ovo vrijeme mog "muvinga" neće trajati vječno. U studenom opet će me zarobiti osam sati rada u kancelariji i sve ovo što sam uspjevala strpati u jedan tjedan postat će davna prošlost.
Zato pokušavam uživati i kad mi se čini da ne mogu više.
A ovaj ponedjeljak je nekako pun sunca koje viri iz širom otvorenih prozora na moj kancelarijski stol i daje dojam da je cijeli tjedan ispred mene, a da ja imam svu energiju svijeta spremljenu za njega.
Još da mi je otkriti što mi je tako napunilo baterije ovaj vikend.
Pa da patentiram...
prodam...
i zaradim koju kunu sa strane (hahahahahah, rekla bi Zora)....


- 07:42 - Komentari (8) - Isprintaj - #

22.02.2008., petak

Što je žena bez brkova

Žene moje, mi ćemo morat ozbiljno sist i porazgovarati!
Pa šta j e vama, jeste skroz prošvikale!

Ja u prošlom post navela primjer negativnog muškog ponašanja sa istaknutim epilogom, u kojem moja ženska domišljatost zauzima posebno mjesto, a vi...te jadan Dražesni te dragi Dražesni, pa sve na njegovu stranu.

Ma šta bidan, ma šta dragi????

Vidija me nekidan ka san izašla iz kupatila, očiju crvenih od suza...lica sjajnog od onog fuj ulja kojin se maže posli čupanja brkova...a siroti predio iznad gornje usne vidno izmučen depilacijon, a on.... A ON!
Nije reka jadna Sanja, mila moja, dođi da te ljubnen i sve ono šta bi VI njemu rekle da je u istoj situaciji... nego, ajde ženo, šta to tebi triba činit...

A ja poslušala, kako ne bi.

Najmrže mi je ka san dobre volje i odlučin to obavit.
I zalipin onu trakicu i mislin se sama sobon, ma jesan ja normalna, sebi bol nanosin, pa nagovarn ruku da potegne, a ona neće, pa sve sebi govorin, ajde neće puno bolit i sama sebe lažen...
I tako jedan put misečno.

Pomislin (sad znan da to nije za me, al onda san se još nadala), eno, njemu ne smeta, pa šta se mučin i samo 15 dana priskočin tu rabotu. Pojavile se dvi tri male bile dlakice (vlasnica bloga je plavuša, molim lijepo, iako se to već dalo primejtiti), a on, frajer kupija očale...i nastavak znate iz prošlog posta...

Ajde neka vas sad čujen...
Jadna Sanja, bidna Sanja.....

Image and video hosting by TinyPic

- 15:02 - Komentari (15) - Isprintaj - #

20.02.2008., srijeda

Ne moš odmorit!!!

Bila sam bolesna, neka viroza, ništa strašno, ali nisam bla ni za ljude, ni one stvarne, ni one virtualne (ali ne manje stvarne).
Pokušala sam ostati na bolovanju.

Uspjela sam 1 (slovima: jedan) dan. Onda me zvalo s radija. Oću doći sutra? Oću, šta ću.

Onda sam morala i u kancelariju.
Kako ću picat tamo kad slušaju Radio ritam. I ja smrtno bolesna na uru i po pročitam vijesti?
Ništa, moram sve odradit. Lezi Sanja di si prostrla.

I još kaže jedan od Šefova (jadna li san, ka šta i jesan) da mi se poglasu vidi kakve san volje. Ma šta on zna.

Pa i vi navaili, di si, pa di si?
Ne mogu reći da mi nije drago šta van falin.

U ponediljak naveče išli Dražesni i ja po naočale.
Ja dobila one za daljinu (a šta san sexy s njima), a on za čitat, pa čin ih je stavija, kaže da mi sad vidi brkiće i sve.
Nisan odolila, morala san mu reći da ja dobro vidin na blizu i bez očala i da ga čisto i bistro vidin već puste godine, i neka bude oprezan sa izjavama!

Image and video hosting by TinyPic
- 16:46 - Komentari (20) - Isprintaj - #

15.02.2008., petak

Intima

Nisan tila reć Dražesnome da iman blog. Naša ga on sam. (neš problema, samo poviriš u oni history) Aj dobro, ne smeta to meni, neka čita kad je navalija.
Ovaj post je o njemu, pa ko mu je kriv.
Valentinovo, idemo mi kući oko 18h i on meni lipo ispriča stanje svog završetka probavnog trakta. Ono, opra se, nije se opra, ima poriv da ručica ide doli, nema, sve one divote koje samo ženi možeš reći, više ka veličanje naše ljubavi i dokaz intime, prigodno uz ovi dan.
I potpala ja pod tu atmosferu, pa pitan dragoga, sva umiljata, sva mazna (ma di ne bi, na ovakav izljev prisnosti), "Ma kome bi ti ovo priča da nemaš svoju ženu?" (trep, trep), a on (ni pet, ni šest) "Otvorija bi blog!".

Jel on to tija reć da svako mora imat misto di mora obradit svoja sranja?


Image and video hosting by TinyPic
- 06:56 - Komentari (24) - Isprintaj - #

14.02.2008., četvrtak

Valentinovo

Image and video hosting by TinyPic

U stvari, ja imam proliv od valentinova (namjerno pišem malim slovom), dobijem ga čim mi netko spomene taj dan ili ime Valentina. S razlogom.

Ovim:

Stariji se zaljubija u Valentinu u drugom osnovne. Dosta je bilo samo da uđe u razred i on je bio gotov. Kuhan, pečen, sređen. I to traje već četiri godine. Oko valentinova prestaje za njega učenje, škola, nestaje matematika geometrija, jer je dotičnoj princezi baš taj dan rođendan, imendan i dan kad ti netko treba reći da te voli (a je joj se sritno složilo).
Stariji cijelu ušteđevinu potroši na poklon voljenoj za tan daj. Kupuje joj pretjerano skupe poklone za osmoškolce, a ona to prima s osmjehom i dubokom zahvalnošću koju izražava jednim dugim pogledom, osmjehom i tihim "hvala".
Ove godine mu je nešto krenulo na bolje, pozvala ga je na rođendan ( cerek), ali on je podlegao epidemiji gripe.

I PLAČE VEĆ DVA DANA!!!!!!

zašto on ne može u školu, zašto ne može otići kupiti poklon, zašto, zašto, zašto...

Tješim ja njega, tješim, ali i moji živci imaju granice!!!!

I meni je valentinovo...pa ću ga u miru provesti na blogu.


OVO JE POKLON VAMA, DRAGI BLOGERI!!!!


OŽEŽI!!

POJAČAJ DO KRAJA!



U P D A T E :

13.35

PUSTILA SAN GA U ŠKOLU.



- 09:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

13.02.2008., srijeda

Svezane ruke

Ponekad mi se čini da nigdje ne mogu. da sam zapela tu gdje jesam i da je to jedini način na koji mogu živjeti. U stvari sigurna sam u to. Tu sam gdje sam i tu se koprcam. Zarobljena dječijim pogledima koji od mene očekuju da budem veća od same sebe, veća od vremena u kojem živim, veća od svake situacije u kojoj se nađem. I nastojim biti sretna. Nastojim svom snagom. I kad pečem kruh, da djeci bude ljepše i kad dva sata spremam kuću (a istovremeno mislim kako bih sjela i na miru popijem kavu), a za nagradu dobijem primjedbu kako im je u kući danas jako lijepo, a ne znaju što je drugačije. I kad za 600 kuna promjenim izgled dnevnog boravka pa ga nove zavjese i prekrivači za kauče učine sasvim drugačijim. I kad plaćam ratu stambenog kredita i razmišljam kako imam najljepšu kupaonicu na svijetu. I kad su se svi moji planovi sveli na uređenje kuće i okućnice. Uvijek baš uvijek, nastojim biti sretna što to sve imam.
Htjela bih pamtiti sretne dane, isplesti čipku u kojoj će se očice spajati s drugim redom samo sretni događajima.
I danas ću napuniti baterije zagrljajem malih ruku rano ujutru, obavjesti u 7 i 10 da je jedan od tih malenih pročitao cijelu lektiru u jednom dahu i da je najstariji danas bolje.
Nastojaću biti sretna i ako zbog toga nastojanja malo plačem i ako želim potpuno zgaziti sebe (jer to mi je najlakše), odlučujem biti jako sretna.
Neka se pamti.
Neka me tako pamte.

Image and video hosting by TinyPic
- 11:11 - Komentari (13) - Isprintaj - #

12.02.2008., utorak

Kod frizera

Godinama već idem istoj frizerki, odem od nje, pa se vratim, nekako mi je najdraža. Nisam od onih koje su slijepo odane jednoj ruci, ni muškoj, ni ginekološkoj, ni frizerskoj, ali kad otkrijem da nešto ide dobro u sva tri slučaja, ostajem vjerna.
Sve se češće događa da se kao naručene nađu tamo neke osobe koje dugo nisam vidjela ili koje srećem na nekim drugim predjelima, na plaži na primjer...
Jučer je bila skupina koja se samohvalila...ali ovaj put koristeći moja "zlatna" usta kao primjer.
Znam da mogu svašta izvaliti, ali ovo je palo na plodno tlo pa se prepričava!

Kad sam bila treći put trudna, u oči su mi upadale sve zgodne žene, starije od mene, koje nisu svoje tijelo izlagale trećoj trudnoći, pa tako i glavna akterica ove priče. Od prošlog ljeta, od kad se nismo vidjele, njoj je narasla kosa (meni trbuh), svaki dan je plivala po sat vremena sa perajama pa je dobila sve moguće mišiće, a posebno trbušne (neću stavljati nikakvu usporedbu sa sobom, u ovom slučaju). I nađemo se mi na stepenicama za ulazak u more, ona izlazi u svoj svojoj ljepoti duga kosa, duge noge...ne može ni proći od mene i mojih nepravilno raspoređenih oblina i ja joj kažem..."Šta ti sjajno izgledaš, Majo moja, imaš čak i pločice na trbuhu, izgledaš najbolje od svih 40-godišnjakinja ovdje na plaži!" , a ona zadovoljna i kurtoazno skromna, kaže: "Ma to sam ja tebi draga!", moj odgovor je glasio "Toliko mi draga i nisi!" (zato jer mi nitko nije toliko drag da bi davala lažne komplimente, a ne zato što mi ona stvarno nije draga, dapače!). U svakom slučaju, žena i sada, nakon dvije godine, izgleda sve bolje, ali ja sam ostala zapamćena po brzom jeziku!

- 10:05 - Komentari (11) - Isprintaj - #

11.02.2008., ponedjeljak

Probudila sam se s osjećajem - sve je u redu. Dobar je to osjećaj. Daje snagu i ojača iznutra. A snaga mi treba da ponekad stavim zatamnjene naočale, da ne vidim da sam mogla drugačije, da sam kojim slučajem imala izbora. A izbori su naši i nemamo pravo nikoga optuživati zbog toga što smo, jednom, bili nestrpljivi.
- 08:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #

08.02.2008., petak

Ne prođe niti jedan dan me sa digitalnog sata ne zaskoči datum mog rođenja. 10:11 - svaki dan, obavezno baš u to vrijeme pogledam u sat. Već dugo mislim da nije slučajno i da bi to trebalo nešto značiti...tražim odgovor, čekam, vjerujem da će doći.
Sretna sam danas jer je sve uobičajeno...Branka pored mene, kavica na stolu, iako puše grozna bura na naš prozor je zasjelo sunce...dracena pušta nove listiće, znači da je i njoj lijepo s nama. Volim svoju kolotečinu. Ponekad je dobor šetati utabanim stazama.
- 08:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #

07.02.2008., četvrtak

Jeste li primjetili kako se bojimo biti sretni. Stalno nam govore kako se ne trebamo glasno smijati, kako trebamo tiše govoriti, čudno nas gledaju kad s osmjehom šetamo ulicom. Tko nas je uvjerio da je sjeta pravo stanje. Da će nam se prevelika radost osvetiti. Tko je smislio da na sreći treba zavidjeti pa se svi bojimo sreću javno iskazati. A s druge strane kad nas uhvate velike nevolje samo najhrabiriji ostaju. Samo najhrabriji žele saslušati što te zapravo muči,
- 11:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #

06.02.2008., srijeda

Kako lako preskočimo sreću. Uz tugu se lako vežemo. Umišljamo da nam spušteni nosevi i obješeni rubovi usana dobro stoje. Sreću uzimamo kao normalno stanje, kao nešto što nam je obavezno imati. Čak se i ne trudimo previše oko nje, primjetimo je samo kad nestane.
- 11:10 - Komentari (11) - Isprintaj - #

05.02.2008., utorak

Uopće ne znam zašto sam odabrala pisati ovako. Zašto sam odabrala sjećati se. Duboko sam uvjerena da sve u mom životu dolazi s nekim razlogom. Sve se događa da naučim lekciju. Posljednjih dana primjetila sam kod sebe neke nove mogućnosti. Na primjer da prešutim. Da radim stvari koje ne želim. Da poštujem ograde koje su mi postavili. Iznenadila me ta moja sposobnost. Ako je ona znak zrelosti, ja joj se veselim. Ako je ona razlog zašto ovakvi postovi žele izaći vani, ja ću ih nastaviti objavljivati. To što me ne prepoznajete neće me spriječiti. Ne prepoznajem ni ja samu sebe i to me veseli!
- 10:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

02.02.2008., subota

ovo su samo priče
prepoznajete se u njima baš zato što su obične i česte
i godinama sam se svemu smijala
sad malo neću
sad je vrijeme da ponekad i zaplačem

- 12:04 - Komentari (15) - Isprintaj - #

01.02.2008., petak

Zašto su mi lagali?

Zar sam već odrasla? Što se dogodilo? Kad sam krivo odlučila? Kako dalje?
Što ima unutra? Zašto ne nalazim radost? Zašto ne nalazim rješenje?
Zašto su mi lagali?

Zašto su mi lagali?

Image and video hosting by TinyPic

Govorili su joj da se ne brine, da će sve biti u redu. Izabrali su školu u koju će ići. Najbolje klasičnu gimnaziju, tu će pokupiti sve znanje koje joj je potrebno. Ona je, istina, od malena željela biti frizerka. Ali frizerka, pa to je zanatski posao. Ne odgovara liku i djelu djeda prijeratnog inžinjera, istina agronomije, bez vrta, bez polja, ali zar je to važno...sinovi nisu ostvarili njegove snove, mogla je bar unuka. Mami se svidjelo nastavljati tu iluziju, priču o gospodi, tati je bilo svejedno, njemu je i onako bilo već preko glave tih laži na koje ih je natjeravao despotski raspoložen Otac obitelji, on je utjehu odavno tražio u društvu i piću. Konjak, onaj Badelov, bio mu je najbolji prijatelj, još od rane mladosti...tu ljubav nije uspjela uništiti ni Ona, jedinica, koliko god se trudila, dugo se pitala, zašto, sada je već jako dobro svjesna da nije imala šanse...a trebalo je vremena...
Pričali su joj neka samo završi školu, biti će sve u redu..oni će se za to pobrinuti. Sreća, bila je dobra učenica, "istaknuta", malo je njih znalo da se ustvari provlačila, na inteligenciju, na šarm...na slobodne aktivnosti...posebno kazalište. Glumu.
Zarazila se glumom još kao mala, kad je gledala predstave na festivalima i sanjala da će se jednom njoj pljeskati...a ona će se ponosno nakloniti i biti skromna i veoma zahvalna. Prekrižit će desnu ruku na prsima i lagano se se spustiti u koljenima sa glavom blago naklonjenom u desno. Neće gledati nijedno lice u publici, pogled će zaustavit baš tamo, negdje iznad glavnog ulaza, a nasmijat će se sasvim malo, tek toliko da se vidi da je sretna, ali da ljudi shvate da je iza nje stajao dugogdišnji rad... Baš tako je to vježbala na roditeljskom bračnom krevetu ispred kojeg je bilo veliko ogledalo na starinskoj psihi sa tri krila... I lift je bio dobro mjesto za isprobavanje velikog plana. Okrutno neonsko svjetlo osvjetlilo bi joj lice a ona bi vježbala tužan, izgled, radost u očima, zamišljeni pogled u daljinu...ma savršeno...
Ispalo je da je klasična gimnazija dobar izbor (onda se to drugačije zvalo,ali
bit je ista), pročitala je sve što je trebala za prijemni na Akademij.
Pred kraj četvrtog razreda u gradsko kazalište stigao je novi mladi redatelj. Spojio Nju i sada poznatog holivudskog glumca u glavne uloge jednog komada i pripremao ih zajedno za prijemni. Na prvom roku oboje nisu prošli. Prevelika konkurencija...Nju su pozvali da dođe na drugi rok, bez prijemnog, samo nek se pojavi (to je bilo moguće u manjim gradovima, trebala je biti prva generacija glumaca školovanih u HNK Split), a on je prošao na drugom roku u Zagrebu i postao velika zvijezda. Što je nju spriječilo?
Možda rečenica : Kako ćemo ljudima reći da si GLUMICA?
Možda inzistiranje roditelja da pokuša na Filozofskom u Zadru. Filozofija/sociologija, u tome je bila dobra. Neka ide, neka pokuša, nešto mora upisati. Naravno da je upisala...bila je čak najbolja na prijemnom...Marxovo "Otuđenje", jedno od pitanja. Kako ne bi bila sjajna kad je otuđenje usavršila. Nije više htjela na drugi rok na Akademiji, nije htjela da je cijeli život procjenjuju, mjere, kritiziraju, mislila je da će biti sretna čitajući bajke djeci pred spavanje, da će to biti dovoljno za ono malo glumačkog talenta koji je u sebi krila.
A talenat je čudna stvar. Ne miruje, žulja, smeta, gnjavi, tjera pisca da piše, slikara da slika, glazbenika da svira, glumca da glumi. To su darovi koje dobiju rijetki i onda se kao neki crv vrte u tijelu onoga kome su dodjeljeni i ne daju mira. Ne daju nikada.
Prvi semestar na filozofiji...prvi dan. Nema jedne jedinstvene istine - ne postoji, nikad joj ta rečenica nije sjela. Njoj je trebala Istina, jedna, jedinstvena, nije htjela provesti godine s nosom u knjigama da bi na kraju otkrila "da zna da ništa ne zna" to je i onako bilo jedino što je sa sigurnošću znala. A i okolnosti se nisu baš sretno složile. Miris rata sve se više osjećao, istina izdaleka, ali stalno je bio prisutan i neizbježno se uvlačio u odjeću i kosu nekih ljudi...Mogli su se prati koliko su htjeli ali gdje god su ulazili ostavljali su za sobom taj užasan zadah. Sa strahom je pratila kako će i nju zahvatiti. Nije ni znala koliko je već zaražena kad je morala na pogreb u Beograd. Jedinom rođaku kojeg je imala. Majka je bila na skijanu u Makedoniji. Nisu joj uspjeli javiti da je njen prvi i jedini nećak, njen miljenik ubijen u jednoj beogradskoj diskoteci, nehotice, metkom ispaljenim u zrak čiju je putanju presjekao dvadesetčetverogodišnji mladić, visok dva metra, prelijep, predobar, preslab možda da bi preživio godine koje dolaze...često je mislila da ga je Viša sila poštedila nadolazećeg vremena. Ne bi on podnio granice, biranje strana, ne bi on podnio duga ne javljanja, granatiranja i šutnju koja se uvukla među nama.
Otac je išao s njom, noćnim vlakom, s još neki rođacima. Sjeća se da je baki rekla kako se osjeća kao da vodi malo dijete sa sobom. Glupo je to zvučalo tada kada je izrečeno, ali kasnije se pokazalo kao grozna istina.

Nije ni sanjala da putuje tim pravcem posljednji put. Rado bi rekla "posljednji put u životu", ali tko će to znati sigurno. U svakom slučaju, od tada tamo više nije bila. Vlak je išao polako, sa svojim uspavljujućim tu-dum, tu-dum. Prvi put u životu se nije veselila putu. Plašila se onoga što će tamo naći. Plašila se susreta sa smrti. Prvi put je najteže. Nije znala da će to sljedećih godina postati rutina.
Kad čovjeka obuzme žalost zaustavi se i vrijeme. Ta noć se činila beskrajna. Bila je puna haucinacija i strahova. Nekoliko puta upadala je u košmarni san i kada bi otvorila oči niije bila sigurna da li je ono što vidi ispred sebe san ili java. Na trenutke joj se činilo da na očevom licu vidi mali trag krvi kako curi iz usta niz bradu. Protrljala bi oči i onda ga ne bi opet vidjela. Ponavljalo se to nekoliko puta u toj predugoj noći, čak ga je jednom i pitala da li krvari, on joj je nešto mamurno odgovorio više se ne sjeća što, samo sa sigurnošću zna da je to nije utješilo. Iz sna je najčešće budio stujart koji je često donosio piće u njihov kupe. Nije trebala otvarati oči. Znala je tko ga naručuje i što.
Napokon su stigli na odredište. Beograd je mogao biti sto puta glavni grad, sto puta tranzitni centar, ali kavane u blizini željezničke stanice otkrivale su tragove palanke...Bilo je vrijeme da odu do rođakovo doma. I tu počinje praznina. Više se ničega ne sjeća samo djelova...plača, tate u krevetu u spavaćoj sobi, krvavih ručnika...sjeća se i bolnice. Sjeća se informacije da joj je otac u komi. Ne može naći mamu. Treba javiti baki i djedu. Treba kupiti crninu za ujnu i rođaku...treba...treba ...samo da se nešto radi da ne misli. Da nije sama.
Svi su tu, u tom stanu na osamnaestom katu, baka i dida, baba i deda i mama je došla.Ona i rođaka ne gledaju se u oči, odrasle su zajedno, ali ovu bol ne mogu podjeliti. Tata se probudio iz kome nakon četiri dana. Ciroza jetre, djed se čudi kako (to je bilo zaista smješno), njegov sinčić ne pije, samo onako dalmatinski, bevandu iza ručka (koju tata doista nikad nije pio, birao je ubojitije oružje).
Pronašala je ona ipak bijeg od svega. Sjela bi u tramvaj, potpuno sama i vozala se centrom grada. Činio joj se lijep u svojoj nesavršenosti. Nedostajala mu je austrougarska ljepota koju ima Zagreb, ali je zato ta njegova balkanska nesavršenost davala mu poseban šarm. Bio je to grad u kojem si mogao biti dugo sam, nekako umjetnički, boemski.
Nedostaje joj ponekad ta sloboda koju je onda osjećala, ali nije ona dolazila od grada već iznutra. I te duge vožnje koje mogu lječiti. Čini joj se da je tada prebolila oca. Godine koje dolaze iza tog događaja nekako su izbrisane. U njima je bilo previše događaja koji su zahtjevali oprost. Kad jednom naučiš opraštati možeš biti siguran da ćeš i zaboraviti. Iako mi često znamo reći baš suprotno, oprostiti, a ne zaboraviti nemoguće je jedno bez drugog. Kad oprostiš tada više nije važno, kad nije važno, zašto pamtiti?
Otac je bio još sedam godina živ iza toga, ali za nju je tamo umro. Nikakve ljepote niije bilo u nadolazećim godinama. Ništa što bi trebalo pamtiti.

Slutila je da život ne može biti savršeno lijep i lagan. Slutila je duboko u sebi da će jednom biti vrijeme za velike tuge. Ali kako je moguće da sve stanu baš u te godine. Kako je moguće da se u jednom životu izmješaju smrti, rat, strahovi?
Kako je moguće da čitav jedan život ostane zauvijek sa druge strane granice...Oči su joj ponekad željne zelenih pašnjaka i njiva. Sokaka, zelenih od trave i grana oraha...udahnula bi jače da može osjetiti miris dunja, svježe pite od sira i pečenih mekika.
Kao da je sve to ostalo u djetinjstvu...u danima bezbrižnog života. Zavidila je svakom čovjeku koji nije iskusio rat. Koji u sebi nije trebao presjeći neprijateljsku stranu...koji se nije trebao odreći nekog dijela života. Možda nije trebala ni ona. Drugačije nije znala. Nikad joj nisu govorili da život može biti težak. Nikad joj nisu govorili da se takve stvari mogu događati ljudima....Na drugoj strani više nikog nema. Baba i deda su umrli. Od smrti rođaka, između nje i rođake, iako su rasle zajedno, od onog pogleda u kojem se nisu prepoznale ostala je tišina. I rat je učinio svoje. Sve su spone isčupane kada je čučeći uz nosivi zid zgrade gledala smrtonosne rakete kako paraju nebo i ruše dijelove centra grada. Za to nije bilo nikakvog opravdanja.
Kako je samo ljuta bila na roditeljsko ušuškavanje u pamuk bajkovitog života...kako je ljuta bila na njihovu sljepoću za ono što njoj rat čini iznutra, na njihove pokušae da život normalno izgleda. Na uvjeravanje da se na njih uvijek može osloniti.

Gdje su sada u ovoj samoći i stravi?
U ovim danima kada kroz glavu jedino prolazi zašto ste mi lagali?
Zašto ste mi lagali?







- 10:40 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2008  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Veljača 2008 (15)
Siječanj 2008 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Tu svratim:

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se