Image and video hosting by TinyPic

Čekam proljeće

01.02.2008., petak

Zašto su mi lagali?

Zar sam već odrasla? Što se dogodilo? Kad sam krivo odlučila? Kako dalje?
Što ima unutra? Zašto ne nalazim radost? Zašto ne nalazim rješenje?
Zašto su mi lagali?

Zašto su mi lagali?

Image and video hosting by TinyPic

Govorili su joj da se ne brine, da će sve biti u redu. Izabrali su školu u koju će ići. Najbolje klasičnu gimnaziju, tu će pokupiti sve znanje koje joj je potrebno. Ona je, istina, od malena željela biti frizerka. Ali frizerka, pa to je zanatski posao. Ne odgovara liku i djelu djeda prijeratnog inžinjera, istina agronomije, bez vrta, bez polja, ali zar je to važno...sinovi nisu ostvarili njegove snove, mogla je bar unuka. Mami se svidjelo nastavljati tu iluziju, priču o gospodi, tati je bilo svejedno, njemu je i onako bilo već preko glave tih laži na koje ih je natjeravao despotski raspoložen Otac obitelji, on je utjehu odavno tražio u društvu i piću. Konjak, onaj Badelov, bio mu je najbolji prijatelj, još od rane mladosti...tu ljubav nije uspjela uništiti ni Ona, jedinica, koliko god se trudila, dugo se pitala, zašto, sada je već jako dobro svjesna da nije imala šanse...a trebalo je vremena...
Pričali su joj neka samo završi školu, biti će sve u redu..oni će se za to pobrinuti. Sreća, bila je dobra učenica, "istaknuta", malo je njih znalo da se ustvari provlačila, na inteligenciju, na šarm...na slobodne aktivnosti...posebno kazalište. Glumu.
Zarazila se glumom još kao mala, kad je gledala predstave na festivalima i sanjala da će se jednom njoj pljeskati...a ona će se ponosno nakloniti i biti skromna i veoma zahvalna. Prekrižit će desnu ruku na prsima i lagano se se spustiti u koljenima sa glavom blago naklonjenom u desno. Neće gledati nijedno lice u publici, pogled će zaustavit baš tamo, negdje iznad glavnog ulaza, a nasmijat će se sasvim malo, tek toliko da se vidi da je sretna, ali da ljudi shvate da je iza nje stajao dugogdišnji rad... Baš tako je to vježbala na roditeljskom bračnom krevetu ispred kojeg je bilo veliko ogledalo na starinskoj psihi sa tri krila... I lift je bio dobro mjesto za isprobavanje velikog plana. Okrutno neonsko svjetlo osvjetlilo bi joj lice a ona bi vježbala tužan, izgled, radost u očima, zamišljeni pogled u daljinu...ma savršeno...
Ispalo je da je klasična gimnazija dobar izbor (onda se to drugačije zvalo,ali
bit je ista), pročitala je sve što je trebala za prijemni na Akademij.
Pred kraj četvrtog razreda u gradsko kazalište stigao je novi mladi redatelj. Spojio Nju i sada poznatog holivudskog glumca u glavne uloge jednog komada i pripremao ih zajedno za prijemni. Na prvom roku oboje nisu prošli. Prevelika konkurencija...Nju su pozvali da dođe na drugi rok, bez prijemnog, samo nek se pojavi (to je bilo moguće u manjim gradovima, trebala je biti prva generacija glumaca školovanih u HNK Split), a on je prošao na drugom roku u Zagrebu i postao velika zvijezda. Što je nju spriječilo?
Možda rečenica : Kako ćemo ljudima reći da si GLUMICA?
Možda inzistiranje roditelja da pokuša na Filozofskom u Zadru. Filozofija/sociologija, u tome je bila dobra. Neka ide, neka pokuša, nešto mora upisati. Naravno da je upisala...bila je čak najbolja na prijemnom...Marxovo "Otuđenje", jedno od pitanja. Kako ne bi bila sjajna kad je otuđenje usavršila. Nije više htjela na drugi rok na Akademiji, nije htjela da je cijeli život procjenjuju, mjere, kritiziraju, mislila je da će biti sretna čitajući bajke djeci pred spavanje, da će to biti dovoljno za ono malo glumačkog talenta koji je u sebi krila.
A talenat je čudna stvar. Ne miruje, žulja, smeta, gnjavi, tjera pisca da piše, slikara da slika, glazbenika da svira, glumca da glumi. To su darovi koje dobiju rijetki i onda se kao neki crv vrte u tijelu onoga kome su dodjeljeni i ne daju mira. Ne daju nikada.
Prvi semestar na filozofiji...prvi dan. Nema jedne jedinstvene istine - ne postoji, nikad joj ta rečenica nije sjela. Njoj je trebala Istina, jedna, jedinstvena, nije htjela provesti godine s nosom u knjigama da bi na kraju otkrila "da zna da ništa ne zna" to je i onako bilo jedino što je sa sigurnošću znala. A i okolnosti se nisu baš sretno složile. Miris rata sve se više osjećao, istina izdaleka, ali stalno je bio prisutan i neizbježno se uvlačio u odjeću i kosu nekih ljudi...Mogli su se prati koliko su htjeli ali gdje god su ulazili ostavljali su za sobom taj užasan zadah. Sa strahom je pratila kako će i nju zahvatiti. Nije ni znala koliko je već zaražena kad je morala na pogreb u Beograd. Jedinom rođaku kojeg je imala. Majka je bila na skijanu u Makedoniji. Nisu joj uspjeli javiti da je njen prvi i jedini nećak, njen miljenik ubijen u jednoj beogradskoj diskoteci, nehotice, metkom ispaljenim u zrak čiju je putanju presjekao dvadesetčetverogodišnji mladić, visok dva metra, prelijep, predobar, preslab možda da bi preživio godine koje dolaze...često je mislila da ga je Viša sila poštedila nadolazećeg vremena. Ne bi on podnio granice, biranje strana, ne bi on podnio duga ne javljanja, granatiranja i šutnju koja se uvukla među nama.
Otac je išao s njom, noćnim vlakom, s još neki rođacima. Sjeća se da je baki rekla kako se osjeća kao da vodi malo dijete sa sobom. Glupo je to zvučalo tada kada je izrečeno, ali kasnije se pokazalo kao grozna istina.

Nije ni sanjala da putuje tim pravcem posljednji put. Rado bi rekla "posljednji put u životu", ali tko će to znati sigurno. U svakom slučaju, od tada tamo više nije bila. Vlak je išao polako, sa svojim uspavljujućim tu-dum, tu-dum. Prvi put u životu se nije veselila putu. Plašila se onoga što će tamo naći. Plašila se susreta sa smrti. Prvi put je najteže. Nije znala da će to sljedećih godina postati rutina.
Kad čovjeka obuzme žalost zaustavi se i vrijeme. Ta noć se činila beskrajna. Bila je puna haucinacija i strahova. Nekoliko puta upadala je u košmarni san i kada bi otvorila oči niije bila sigurna da li je ono što vidi ispred sebe san ili java. Na trenutke joj se činilo da na očevom licu vidi mali trag krvi kako curi iz usta niz bradu. Protrljala bi oči i onda ga ne bi opet vidjela. Ponavljalo se to nekoliko puta u toj predugoj noći, čak ga je jednom i pitala da li krvari, on joj je nešto mamurno odgovorio više se ne sjeća što, samo sa sigurnošću zna da je to nije utješilo. Iz sna je najčešće budio stujart koji je često donosio piće u njihov kupe. Nije trebala otvarati oči. Znala je tko ga naručuje i što.
Napokon su stigli na odredište. Beograd je mogao biti sto puta glavni grad, sto puta tranzitni centar, ali kavane u blizini željezničke stanice otkrivale su tragove palanke...Bilo je vrijeme da odu do rođakovo doma. I tu počinje praznina. Više se ničega ne sjeća samo djelova...plača, tate u krevetu u spavaćoj sobi, krvavih ručnika...sjeća se i bolnice. Sjeća se informacije da joj je otac u komi. Ne može naći mamu. Treba javiti baki i djedu. Treba kupiti crninu za ujnu i rođaku...treba...treba ...samo da se nešto radi da ne misli. Da nije sama.
Svi su tu, u tom stanu na osamnaestom katu, baka i dida, baba i deda i mama je došla.Ona i rođaka ne gledaju se u oči, odrasle su zajedno, ali ovu bol ne mogu podjeliti. Tata se probudio iz kome nakon četiri dana. Ciroza jetre, djed se čudi kako (to je bilo zaista smješno), njegov sinčić ne pije, samo onako dalmatinski, bevandu iza ručka (koju tata doista nikad nije pio, birao je ubojitije oružje).
Pronašala je ona ipak bijeg od svega. Sjela bi u tramvaj, potpuno sama i vozala se centrom grada. Činio joj se lijep u svojoj nesavršenosti. Nedostajala mu je austrougarska ljepota koju ima Zagreb, ali je zato ta njegova balkanska nesavršenost davala mu poseban šarm. Bio je to grad u kojem si mogao biti dugo sam, nekako umjetnički, boemski.
Nedostaje joj ponekad ta sloboda koju je onda osjećala, ali nije ona dolazila od grada već iznutra. I te duge vožnje koje mogu lječiti. Čini joj se da je tada prebolila oca. Godine koje dolaze iza tog događaja nekako su izbrisane. U njima je bilo previše događaja koji su zahtjevali oprost. Kad jednom naučiš opraštati možeš biti siguran da ćeš i zaboraviti. Iako mi često znamo reći baš suprotno, oprostiti, a ne zaboraviti nemoguće je jedno bez drugog. Kad oprostiš tada više nije važno, kad nije važno, zašto pamtiti?
Otac je bio još sedam godina živ iza toga, ali za nju je tamo umro. Nikakve ljepote niije bilo u nadolazećim godinama. Ništa što bi trebalo pamtiti.

Slutila je da život ne može biti savršeno lijep i lagan. Slutila je duboko u sebi da će jednom biti vrijeme za velike tuge. Ali kako je moguće da sve stanu baš u te godine. Kako je moguće da se u jednom životu izmješaju smrti, rat, strahovi?
Kako je moguće da čitav jedan život ostane zauvijek sa druge strane granice...Oči su joj ponekad željne zelenih pašnjaka i njiva. Sokaka, zelenih od trave i grana oraha...udahnula bi jače da može osjetiti miris dunja, svježe pite od sira i pečenih mekika.
Kao da je sve to ostalo u djetinjstvu...u danima bezbrižnog života. Zavidila je svakom čovjeku koji nije iskusio rat. Koji u sebi nije trebao presjeći neprijateljsku stranu...koji se nije trebao odreći nekog dijela života. Možda nije trebala ni ona. Drugačije nije znala. Nikad joj nisu govorili da život može biti težak. Nikad joj nisu govorili da se takve stvari mogu događati ljudima....Na drugoj strani više nikog nema. Baba i deda su umrli. Od smrti rođaka, između nje i rođake, iako su rasle zajedno, od onog pogleda u kojem se nisu prepoznale ostala je tišina. I rat je učinio svoje. Sve su spone isčupane kada je čučeći uz nosivi zid zgrade gledala smrtonosne rakete kako paraju nebo i ruše dijelove centra grada. Za to nije bilo nikakvog opravdanja.
Kako je samo ljuta bila na roditeljsko ušuškavanje u pamuk bajkovitog života...kako je ljuta bila na njihovu sljepoću za ono što njoj rat čini iznutra, na njihove pokušae da život normalno izgleda. Na uvjeravanje da se na njih uvijek može osloniti.

Gdje su sada u ovoj samoći i stravi?
U ovim danima kada kroz glavu jedino prolazi zašto ste mi lagali?
Zašto ste mi lagali?







- 10:40 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2008  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Veljača 2008 (15)
Siječanj 2008 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Tu svratim: