golly&bossy

ponedjeljak, 13.02.2012.

golly&bossy, sushi i The Black Keys

Dragi Nashi,
Moramo obranit svoj ulični kredibilitet jer ispada (klik, klik, klik) da smo se u Berlinu posvetili samo kulturno-povijesnoj baštini. A nismo. Jer smo išli na koncert Crnih ključeva. Ili Crnih tipki? Hm, ne znamo.

Smistili smo se u Easy Hotelu i možemo ga samo preporučit. Na tri koraka od U-Bahna, S-Bahna, Starbucksa, tramvaja. Sve čisto i uredno. Toplo. Hotel je učinjen da se u njega dođe samo prisvuć, istuširat i zaspat zato nema doručka, nema fotelja na recepciji, nema ormara u sobi. Ako hoćeš još šugamani, plati. Ako hoćeš internet u sobi, plati. I soba je stvarno minimalistička. Evo to je to, samo se ne vidi kupatilo desno. Ne može se ni proć sa strane od posteje, a za otvorit punistru treba proć priko posteje. Ali za 25€/noć stvarno se isplati jer je čisto i uredno, a što vam više i treba kad ste stalno po gradu, je li tako?
Photobucket

Nalazi se u Mitteu i to je super arty-farty kvart pun fora butigi među kojima i H&M izgleda arty-farty, a ne kako da prodaje robu na kila. Nismo puno obahodili po butigama, nismo imali vrimena, ali opet smo uboli nike stvari. Ovu malu, smišnu ogrlicu na helikopter, na primjer.
Photobucket

Ili stablo-magnet za spajalice u obožavanen Mujiu u kojen bi kupili sve. Ali se svaki put suzdržavamo i uzdišemo i patimo i isprid blagajne se odvajamo od pola odabranega jer ni baš jeftino, a apsolutno je nepotrebno.
Photobucket

Već smo rekli da smo bili odlučili jist sushi i samo sushi. Zato smo zguglali “best sushi in Berlin“ i isprintali ono što nam je Google prvo izbaci: The Best Sushi Restaurants in Berlin: Our Top 10
Photobucket

I čin smo ostavili stvari u našon mini-sobici seli smo na S-Bahn i pravac Fridrichstrasse 114. U Wasabi. Za kojega piše: “My personal favourite restaurant that I just keep coming back to and that I would recommend to anyone who wants to eat sushi in Berlin.“
Ali o sudbo kleta. Wasabi se zatvori. Naš popis i ni toliko ažuran. Ali nismo klonuli duhom nego smo izvadili kartu i locirali drugi najbliži sushi. A to je bi So-Authentic-Even-the-Asians-Eat-Here-Ishin. Ishin je više kako jedna menza, nego restoran. Ogroman je, ali su stvarno jako brzi. Odma donesu šalicu zelenega čaja, koju možete stalno nadolivat besplatno, a na stolu je i zdjela s ukiseljenim đumbirom. Još imaju i happy hour. Sretni sat, sretni mi. Cili restoran vonja po freškoj ribi i to nas je oduševilo jer ako ćemo jist sirovu ribu neka bude najfreškija moguća.
Photobucket

U Ishinu prvu večer večerali, drugi obidovali jer je praktično smješten na dva koraka od Unter den Linden i Brandenburških vrata. Ali još nam je boji basically-how-eating-sushi-should-be-Cube. Mali, šesni restoran, a i Židovski muzej je usput. Osoblje je malo namrgođeno, ali to im je jedina mana. Evo slike prije i poslije. Nom, nom, nom.
Photobucket

Photobucket

Uopće nam ni dosadi sushi tri dana za redom i sigurni smo da su nas samo ogromne količine wasabija i ukiseljenega đumbira čuvale na berlinsko-sibirskoj hladnoći od svih prehlada i bolesti.
A, kad smo već kod spize ne možemo spomenut obrok u avionu od Zagreba do Münchena. Najmanji obrok ikad i igdje. Šačica salate s menestrom i mini-mozzarellicom. I dva komadića peciva veličine AA baterije. I spork (spoon+fork).
Photobucket

A sad napokon da dođemo na glavni razlog našega puta. Koncert. Nećemo o Black Keysima. Oni su bili vrhunski. Nego o iskustvu koncerta u Njemačkoj. Nijemci su na koncertima skoro pa u stavu mirno. Kojo plesanje, kojo skakanje? A-a, nema tega. Što ni loše jer vas niko ne tiska i ne gazi i ne proliva s pivon. Ali malo fali šuga. Ni bilo ni ono “Hello Berlin”, ”Good to be here, Berlin”, bend se čak ni ni predstavi. To nan je isto bilo malo čudno. Evo ovo je Lonely Boy, apsolutni vrhunac koncerta, sniman negdi iz prvih redova. Ako se može napravit ovakva snimka iz prvih redova onda to stvarno sve govori o vatrenosti berlinske publike. A ovde su bili najluđi.


Ali ima i to svojih prednosti. Kako smo rekli, niko nas ni izgazi ni isproliva. Još nam je super što se za plastične čaše i boce naplaćuje kaucija od jednega eura. Zato nema smeća po podu ni bacanja čaša s pivom iz zadnjega reda. Na garderobi dovoljno mista. Na WC se čeka u redu, isto nema tiskanja ni uguživanja priko reda.
A najbolja stvar u WC-u je natpis. Svi koji nas znaju, znaju koliko nam je koristan ovakvi savjet.
Photobucket

Berlin smo napustili rano ujutro. Evo nebo nad Berlinom i sunce koje taman izlazi.
Photobucket

I šlag na kraju. Alpe koje izgledaju kako šlag.
Photobucket

Zaključak. Vraćamo se u Berlin kad stopli. Obać ćemo ostale muzeje, crikve i butige po Mitteu. Poć ćemo u Cube, a nać ćemo i di se priseli Wasabi. Opet ćemo poć u Reichstag. Wie sind ein Berliner!

Vaši


- 09:11 - Komentiraj (0) - Isprintaj - #

subota, 11.02.2012.

golly&bossy na ulicama Berlina

Dragi Naši,
Nastavljamo s đirom po Berlinu. Berlin je super. Berlin je zakon. Ima tako jednu dobru opuštenu atmosferu, a istovremeno javni prijevoz funkcionira besprijekorno, sve je čisto i redno i na svome mistu. Ni ni preskupo za sest popit kafu ili izist štogo, ulaznica u muzej košta otprilike koliko kafa, a i sushi je izuzetno pristupačan. To nas je posebno veselilo.
Bilo je zima pa nismo sustavno obilazili grad, ali opet vidili smo sve što treba vidit.
Ovo je Altenational Galerie. Jedan od muzeja kojega ćemo posjetit drugi put (klik, klik).
Photobucket

Ruska ambasada na Unter den Linden u Istočnen Berlinu je ogromna, masivna zgrada i izdvaja se od okolne arhitekture za koju isto ne možemo reć da joj fali monumentalnosti. Ali ambasada ima jasnu poruku: mi smo ovde gazde i face. Photobucket

Amerikanci nisu toliko spektakularni ali su zato bliže oltaru - montirali su se odma uz Brandenburška vrata. S jedne strane ambasada, s druge muzej The Kennedys. Tako da je jasno ko je gazda i faca.
Photobucket

Inače, iznenadilo nas je da su lipe ovako male. Jer je drvored stariji od onega u Staremu Kraju (drugi najduži drvored lipa u svijetu nakon Unter den Linden). Onda smo doznali da su i lipe stradale u ratu i ove ode su posađene tek '46.

Brandenburška vrata, naravno. Jedna od rijetkih zgrada koja je preživila bombardiranje u Drugemu ratu.
Photobucket

Veličina je važna rekoše Nijemci nakon ujedinjenja i sagradiše Postdamer Platz. S pustim uredskim zgradama, kinima, restoranima i Filmskim muzejem. Sve uredske zgrade imaju staklenu fasadu kroz koju se lipo vidi radni narod. Nema zabušavanja u Njemačkoj.
Photobucket

Photobucket

Veličina je važna rekli su i Istočni Nijemci i sagradili televizijski toranj ili Fernsehturm. S 365 m to je i danas najviša zgrada u Njemačkoj. Na vrhu je restoran s vidikovcem koji se okreće i tako sedite na mistu i u uru vrimena odvrtite se za 360°. Mi smo to obavili pješke, šteta što je bila noć da imamo bolji pogled. Drugi put ćemo poć po danu. Inače, u tornju se možete osjećat kako na Enterpriseu jer od nula do 365 m vozu liftovi brzinom od “odma“. Čim uđete u lift odma ste gore na vrhu.
Photobucket

Ovo je crikva sv. Nikole iz 13. stoljeća, najstarija crikva u Berlinu. Nismo ušli unutra, drugi put ćemo hodit i po crikvama. Inače, crikva je u slatkom, malom kvartu koji izgleda kako Samobor sa slatkim, malim ulicama i trgićima.
Photobucket

U sivilu Berlina iskače crvena gradska vijećnica.
Photobucket

I ove predimenzionirane balunice za bor za koje ne znamo jesu li ostatak božićne dekoracije ili su tu stalno.
Photobucket

Ovo nas je oduševilo. Skulpturica ribiča uz rijeku Spree.
Photobucket

Išli smo vidit i Checkpoint Charlie. Tužna je berlinska povijest. Ili je sve srušeno i izginulo u bombardiranju ili je bilo podiljeno pa su ljudi ginuli prelazeći zid.
Photobucket

Valjda je zato ćikolata koja se prodaje u suvenirnici gorka ćikolata.
Photobucket

Ali najnajbolje u Berlinu nan je Reichstag i njegova kupola. U Reichstag se može uć samo uz najavu, rezervaciju termina i potvrdu s njihove strane. Po danu bude gužva, mi smo išli navečer i ni bilo skoro nikoga. Ali, ipak se ulazi u njemački parlament i treba proć kontrolu kako na aerodromu. Znači potvrda rezervacije na točna imena ljudi koji ulaze s brojem pasoša i onda detektor metala. I isprepipavanje od strane policajke.
Reichstag je naravno bi razrušen u bombardiranjima, ali još prin tega su ga zapalili nacisti. Onda kupola ni bila obnovljena do ujedinjenja, a kad su je obnovili učinili su to spektakularno. Norman Foster je projektira staklenu kupolu iznad same dvorane za zasjedanje u koju danje svitlo dolazi preko tisuću zrcala. Gore je otvoreno i može se vidit zasjedanje parlamenta. Evo, ovo je četvrtak navečer u iza 9, a još se radi.
Photobucket

Oko kupole vodi spiralna staza. One koji imaju problema s vrtoglavicom upozoravamo da na samemu vrhu imate osjećaj da se sve ljulja i da je nestabilno. Dobijete i besplatni audio-vodič koji na neku foru kuži di ste i govori vam “sad pogledajte livo, tu ćete vidit Zoološki vrt. Sad pogledajte dole, vidit ćete knjižnicu, sad hote još malo naprid i vidit ćete ambasade.”
Cila kupola svojom staklenošću simbolizira transparentnost vlasti, a sve je ekološki i maksimalno se iskorištava sunčeva energija i svjetlost i prirodno prozračivanje. Održivi razvoj na djelu!

Vaši



- 17:05 - Komentiraj (5) - Isprintaj - #

srijeda, 01.02.2012.

golly&bossy u Berlinu - muzeji II.

Dragi Naši,

Prvi dil ste pročitali (klik), nastavljamo dalje pohod po berlinskim muzejima. Nakon povijesnog muzeja išli smo do Postadamer Platza u Filmski muzej. Usput smo obidovali sushi (“Nijedan dan bez sushija“ bila je naša parola), prošetali se Unter den Linden, naslikavali isprid Brandenburških vrata i pošteno se smrzli.
Filmski muzej je pretežno na njemačkemu, pa nam je bilo malo dosadno. Ali ulazni dio oduzima dah: 3-4 prostorije s miljun zrcala u kojima smo vidili miljun sebe istovremeno i gore i dole i desno i livo. Ludnica. Lu-dni-ca! Doduše, nismo sigurni kako bi bilo onima što pate od vrtoglavice i straha od ogledala. Ali nama je bilo ludilo.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

A budući da smo golly&bossy što bismo mi slikali u muzeju nego robu. Ovo je kimono jedne, jedine i neponovljive Marlene Dietrich u sobi posvećenoj samo njenim kostimima.
Photobucket

Toliko o Filmskem muzeju. Prelazimo na Muzej DDR-a. Jedan prenatrpani muzej, malo previše komercijalan za naš ukus, nema prave garderobe, na blagajni uz kartu možete odma kupit i kafu, restoran je praktički u muzeju tako da se osjeti miris, gužva je nenormalna. Ali dobro, možda je i to dio doživljaja. Život u DDR-u bi je težak, ne može ni posjet muzeju DDR-a bit lagodan.

A život u DDR-u bi je zahtjevan već od malih nogu. U vrtićima su imali kolektivno učenje na tutu. Da! Svi bi sedili na tuti dok se i zadnji mulac ni olakša. Njemačka sklonost redu i disciplini udružena s komunističkom represijom i ima da se piši i kaki na zapovijed. “The criminologist believes that collective potty sessions suppressed East Germans' individuality and broke their naturally rebellious human spirit.“ piše tu.
Photobucket
(Slika s jaredmachine)

U DDR-u je svega falilo. Ali stvarno svega. Jedna gospođa je pedantno njemački vodila dnevnik nestašica.
Photobucket

Između ostalega ni bilo ni pamuka nego su Istočni Nijemci hodili samo i jedino u čistemu poliesteru. Plastik-fantastik na najjače. Možete mislit kako je to smrdilo liti po tramvajima i metrou. Jer sigurno ni bilo ni dezodoransa. Kao golly&bossy i poklonici finih i prirodnih materijala duboko suosjećamo sa svim Istočnim Nijemcima.
Photobucket

Istočni Nijemci rado su se kupali goli. Rado znači da ih je 80% bilo naturistima. Sigurno je na to utjecala i nestašica kupaćih kostima.
Photobucket
(Slika preuzeta sa stranica Muzeja DDR-a)

Ali jednega je bilo – pića. Pilo se 17 litara alkohola po glavi godišnje!!! I muški i ženski jednako. Ovo smo naučili u muzejskom restoranu di su u ponudi omiljena jela iz DDR-a, a u jelovniku pišu i neki zanimljivi podaci tipa ovi.
Photobucket

Onda smo išli u Židovski muzej koji nam je bi taman na putu za jedan restoran s popisa 10 najboljih sushi restorana u Berlinu. Ugodno s korisnim, korisno s ugodnim.
Židovski muzej je super. Mrvicu, samo mrvicu, histeričan jer su onako dosta niski stropovi i usko je i cilo vrime imate za izvlačit neke ladice s tekstovima i izlošcima i pritiskat neke ekrane koji ne rade uvik i pisat neke želje na ceduljice i malo je klaustrofobično (ali to simbolizira težak put židovskog naroda kroz povijest tako da to opraštamo arhitektu).

Ovo je novi Lieberskindov dio. I izvanka se vidi da je klaustrofobičan.
Photobucket

Ništo što bi volili imat, a nismo dospili u muzejsku butigu da vidimo je li možda prodaju replike. Dakle, koje mirisne sviće, koji električni osvježivači zraka. U ovi srebrni držač se stavu začini, na primjer klinčić ili cimet koji onda polako ispuštaju miris kroz rupice i cjevčice. Da su ovo imali u DDR-u život bi im bi puno ugodniji u onemu pustemu poliesteru.
Photobucket

Jarmulke su nas posebno razveselile. Nismo znali da mogu bit na Prijatelje ili Supermena. Ili da mogu podržavat Obamu.
Photobucket

Photobucket

A usrid muzeja i mali automat s gumenim bombonima. I to košer. Ali nismo imali 2x1€ da ih kupimo, a automat ne prima nikakve drukčije kombinacije. Zato pripremite 2x1€ kad budete išli i zasladite se.
Photobucket

I na kraju jedna slika koja nan se puno, puno svidila. Jankel Adler, Sabat. Više informacija ode.
Photobucket.


Eto, četiri muzeja u dva dana. Mislimo da smo oborili vlastiti rekord. A ostali su nam još za drugi put svi(!) muzeji na Muzejskom otoku posebno Nefertiti, Pergamonski oltar i Ištarina vrata.

U sljedećim nastavcima o arhitekturi, sushiju i koncertu.


Vaši

- 23:03 - Komentiraj (4) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se