Da prvo razjasnimo sve pravne aspekte.
1. Mrzim spam.
2. Lanci sreće, štafete, reklame i sve što potpada pod navedeno je SPAM.
3. Za spammere nemam milosti. Onaj tko pošalje spam na moj blog bit će ODMAH prijavljen kao spammer.
4. Eventualne iznimke su ljudi koji su mi izrazito dragi, pa im prvi put oprostim uz opomenu. Nakon toga nema suza.
5. Iz istog razloga za sada ne postoji mogućnost komentiranja anonimnim posjetiteljima mog bloga. Većina ljudi još je uvijek nedovoljno učtiva da se potpiše, bez obzira kakav koment ostavili. Pravilo je jednostavno: Ako imate muda napisati komentar, onda imate i za potpisati se. Ili?..
6. Zasad je to sve, još samo pogledajte pod broj 1.

Dobro, a sad idemo na post.
Čemu sve ovo u uvodu? Pa, meni draga blogerica Samoborska Vjeshtica pisala je u jednom od prošlih posteva o 5 stvari iz svojeg života koje većina ljudi ne zna, te je (između ostalih) zamolila i mene da slično napišem o sebi. Za one koji ne znaju, ovo je jedan oblik štafete, ali budući da nije poslan kako koment, već kao molba u postu, odlučio sam odgovoriti. Mogu reći: sa zadovoljstvom.
(Ipak sam ja egoista, i uvijek mi laska kad netko traži da govorim o sebi...)

Pa, krenimo.

1. Glazba i avioni. Mada već znate da obožavam oboje, gotovo nitko ne zna da me je moj stari "navukao" na njih dok sam imao tek 3 godine. Tada mi je napravio prvi avion od stiropora i prvu gitaru. Snimali su me dok sam pjevao, kupili usnu harmoniku, u osnovnoj sam počeo svirati tamburicu, pa su mi kupili i nju, i tako dalje.
Do sad sam svirao: bisernicu, brač, bugariju, bas, gitare, klavijature, harmonike, violinu, bubnjeve...
Harmoniku i violinu uspio sam pridobiti na svoju stranu, ali truba i saksofon ispuštali su samo zvuke slične onima iz afričke džungle! Kao podloga, nedjeljom prijepodne je bila emisija s vojnom tematikom i obavezno su puštali po jedan film, a meni je najdraža bila "Partizanska eskadrila". NE zbog partizana, već zbog aviona.

2. Utjelovljenje suprotnosti. To je najbolja definicija mene, o kojem god aspektu moje osobe govorili. Radio bih svašta, a lijen dozlaboga. Mlad, a kao da sam prošao sve staze svijeta. Star, a tako neozbiljan. Znam lagati bolje od ikoga koga poznam, a ipak to ne radim. Volim čistoću, ne volim čistiti. Obožavam glazbu, ne podnosim buku. Gledam u Sunce, gledam u mraku. Reklo bi se da se na mene može primijeniti ona: "SVE JE RELATIVNO", ali ako je sve relativno, onda ni to nije uvijek točno. Zar ne?

3. Konzervativac s umjereno-desnim anarhičnim pogledom na život.

4. Glupost. Jednom, dok sam bio tinejdžer, polakirao sam nokte na rukama. Iz čiste dosade. NE u crnu, već u SREBRNU boju. Roditelji su mi se uplašili da ću postati STILIST !!! Ni društvo u školi nije bilo oduševljeno.

5. Samotnjak. Mada sam u Croatia Airlines-u radio sa timom kvalitetnih ljudi, ipak mi je bilo draže kad sam mogao nešto učiniti sam. Ili, eventualno, s još jednim kolegom. Nekako nemam previše povjerenja u ljude i njihovu predanost poslu. Recimo samo da se pokazalo da sam bio u pravu.


Eto, pet stvari je tu. Na početku sam mislio da neću znati što napisati, ali sad mi se čini da bih mogao napisati još barem 15 stvari. Ali, dobro. Nećemo pretjerivati. Zasad je i ovo dosta, a ako osjetim potrebu da vam napišem sve o sebi, onda će to vjerojatno biti u obliku memoara ili autobiografije,.. nečega što ću moći MASNO naplatiti.

A sad je red da ja zamolim pet svojih blogera da napišu nešto nepoznato o sebi. Daklem, molim lijepo tetu Frances, stričeka Fitza, moju dragu Dunjičku, Luciju s prstima u zavojima i jednu Žutu (koja me ipak nije zaboravila!) da nam se predstave u nešto intimnijem svjetlu. Unaprijed zahvaljujem ako se odazovete, a ako ne želite - nećemo vam zamjeriti. Ipak je to vaš život i vi odlučujete što ćete s njime učiniti.

Molim ostale da mi ne zamjere što se nisu našli na popisu, to ne znači da su mi manje dragi. Slobodno svi napišite po 5 stvari o sebi, i potom me pozovite na svoj blog. Vrlo rado ću pročitati nešto novo o vama.

Pozdrav svima uz nadu da će svijet čim prije postati bolje mjesto za sve nas.
Uživajte!


EDIT: Jubilej.

Breaking The Wall u mojoj izvedbi...



Komentari..?

Hvala stričeku Fitzu i teti Frances, kao i Leosu i Željki što su u subotu navratili do nas.
Teta Frances je JAKO lijepa, pa se odmah svidjela našem Lovri, koji ju je cijelo vrijeme gledao sa divljenjem... Tatin sin!
Frances, drago mi je da trzalica radi, samo se sjeti napuniti joj baterije s vremena na vrijeme. End hau voz d čaklet?

Dado, nisam ti uspio ostaviti komentar, ali probat ću još koji put...
Smigol, Biljka, B1 i B2: jeste žive, curke?

Pozdrav svima i čitamo se uskoro!


UPDATE:
Ne znam o čemu se radi, ponekad player svira a ponekad ne...
Meni zasad radi, a ako ga ne uspijete pokrenuti imate link u boxu, pa downloadajte stvar (to mora upaliti!).
Stay cool!

Dobrodošli!
Evo nas nazad u novoj godini, a i ovaj blog već je ušao polako u drugu godinu postojanja. Nije da je to jako bitno, ali eto...meni je drago.
Nadam se da ste svi zdravi i čitavi, sretni, zaljubljeni i spremni za nove radne pobjede! I nadam se da vam je doček nove godine ostao u lijepom sjećanju (mada znam da neki imaju i neka manje lijepa sjećanja...).
Ja o svom dočeku neću ništa reći. Ne zato što je bilo loše, već zato što se nema što reći. Obiteljska idila, loš TV- program i Lovro koji je mirno spavao dok su rakete i petarde pucale, da bi se probudio minutu nakon što je buka prestala.

Od tzv. novogodišnjih odluka ni ove godine nije bilo ništa, jer se uopće nisam sjetio da nešto odlučim. Zapravo, odlučio sam promijeniti dimovodne cijevi u spavaćoj sobi, jer mi je već pun qratz da se svako jutro budimo s grlima punim dima i čađi, a nije mi svejedno ni zbog malog.
Kod mene je novo to da sam skratio kosu za nekih desetak centimetara, tako da mi je sad u visini brade. Nisam imao izbora: vrhovi su već davno bili ispucali i ako sam želi da čupa dalje raste, morao sam ju obnoviti. Usput sam malo skratio i žbunje po licu (ali samo malo!), tako da sad i izgledam pristojnije.
Još mi samo preostaje povećati unos piva u organizam, jer je ono najbolji prirodni regenerator, prepuno vitamina i hranjivih tvari!
Zar ne, Vjeshtice?

Nekidan sam se sjetio da ove godine nema olimpijade niti nikakvog nogometnog prvenstva, tako da ću konačno moći malo odmoriti živce, barem po tom pitanju.
Još nisam našao posao i zbog toga me svi u selu gledaju kao zadnjeg gubavca, ali mene ovo selo ionako ne tangira niti 5%. Postoji desetak ljudi koji nešto vrijede, a svi ostali mogu slobodno podviti repove i vratiti se u rupu. Zapravo, selo je mala verzija prosječnog stanja u Hrvatskoj (muči me što sam ovo napisao velikim slovom, gotovo se stidim što sam Hrvat....).
Svi mi govore da trebam naći bilo kakav posao, makar za 2 soma kuna, tek toliko da nešto radim.
Mislim, LJUDI, JESTE SE VI NAJELI BUNIKE???
Pa, nisam ja svoje zdravlje na cesti našao, da bi ga ostavio nekome za 2 soma kuna!!!
Jebote, svi mi sole pamet, a doma dođu nakon cijelog dana na poslu i onda kukaju i budu nadrkani na cijeli svijet, ali uredno slegnu ramenima i kažu da oni tu ne mogu ništa i da se mora raditi.
E, ako to nije razmišljanje srednjevjekovnog roba, onda stvarno nešto nije u redu sa mnom.
Također, jedan zanimljiva osoba mi je savjetovala (čak: naredila!) da se naviknem na mobbing jer je tako u cijelom svijetu i ja nisam po ničemu poseban da bi mi bilo drukčije.
E, pa neće moći!
Ako netko želi robovati - neka izvoli! Ja sam već previše svog vremena i zdravlja dao raznim Mišetićima i Vragovićima, a da bih dobio nogu u kantu kao zadnji ološ, bez "sorry" ili ikakve druge riječi.

A oglasi na burzi su ista priča, samo gora verzija.
Svi traže da imaš 5 fakseva, A,B,C,D,E,F,G i H kategoriju vozačke i svoj auto kojim ćeš obavljati posao, da imaš 10 godina iskustva, ali da nisi stariji od 30 i da imaš reguliranu vojnu obavezu. Pa strani jezici...
Naravno, ako imate obitelj ili ju (Ne daj, Bože!!!) namjeravate zasnovati, ne morate niti pomišljati da će vam netko UISTINU dati posao. Ne ide to zajedno, obitelj i posao...
Ako vas i prime, traže da ste barem 6 mjeseci prijavljeni na burzi, ali zato SVI daju ugovor na 3 mjeseca, nakon čega vam sa žaljenjem kažu da nemaju potrebu za vašim mjestom. Oni primaju državnu subvenciju, a vas vrate nazad na popis nezaposlenih.
DA SE NISTE USUDILI TRAŽITI UGOVOR ZA STALNO ZAPOSLENJE!!!
E, ja ću učiniti baš to! Jebiga, ako im treba radnik, onda im treba radnik, a ne honorarac.

Dakle, svi koji su pojeli svu pamet ovog svijeta nek izvole otići na WC i riješit se silnog tereta, umjesto da meni prodaju muda pod bubrege.

Ja imam prekrasno dijete i ne želim cijelo njegovo djetinjstvo presjediti u nekom zagušljivom i trulom uredu ili za nekim raspadnutim strojem koji samo vreba da mi otkine ruku ili nogu. NE, hvala!
Je li previše tražiti NORMALAN posao i NORMALNO radno vrijeme uz NORMALNU plaću?
Poslodavce to ne jebe, Vladu ne jebe, Kosoricu ni'ko ne jebe..., ali ja ne želim popustiti.
Za prosječan posao želim prosječnu plaću, a za prekovremene sate želim novčanu naknadu, a ne slobodne dane! Pa, nisam došao raditi zato da par dana (ako ih ikad dobijem!) po šefovom izboru ne moram raditi.
Ako radim, onda je to zbog PLAĆE. Zbog novaca, ljudi!!! Jebao vas vaš team-building i ostala američka sranja!!!
Uskoro nam i prosvjeta prelazi na američki sustav, klincima se "olakšava" program (kao, pretežak je??? WTF???), uvode se predmeti koji nemaju veze sa ovim svijetom... Kao rezultat imat ćemo to da ćemo za nekoliko godina slati u školu svoje male amerikance. (Neka mi Bog oprosti zbog ove preverzne pomisli!)
Neka, hvala. Ako Lovro bude htio biti Amer, nek mu Buš bude ćaća, a ja odoh u Saharu da opustim živce.

Ljudi, bit će ovo JEBENA godina svima nama, zapamtite što vam kažem!
Nadam se samo da ćemo se jednog dana probuditi i sa olakšanjem shvatiti da su Sanader i sve ostale gluposti bile samo loš, vrlo loš san...

Ne dajte se!


EDIT:
Sjetio sam se što je još novo. Naša bubnjarka nam je dala nogu (cura ima svoje razloge...), tako da sad uz ime nemamo niti bubnjara!!! Nema veze, mi i dalje probavamo po ustaljenom režimu: jedna proba mjesečno, u prosjeku (tako ispada, zasad). :D

I htio bih (osim redovitih posjetiteljica i posjetitelja) pozdraviti sve zrakoplovce koji me čitaju, pogotovo one stidljive sa Strojarskog faksa, koji bi mogli ostaviti i pokoji koment. Antiša, Frane, Miha i ostali: živjeli!