Prošle nedjelje bez straha od kiše i lošeg vremena uputili smo se u smjeru Rovinja na predzadnju treking avanturu u ovoj sezoni. Kiša nam je prijetila cijelo vrijeme, a svoje prijetnje ostvarila tek pred sam kraj trekinga, no meni nije predstavljala veći problem. Oko 10 ujutro neustrašivi trekeri i trekerice krenuli su prema izazovima 12 kontrolnih točaka od kojih su se neke odlično sakrile i predstavljale nam više-manje svima određene probleme pri njihovom nalaženju. Lagano sam trčkarao, malo sam, malo sa ostalima sve do kontrolne točke 5 gdje sam odjednom ostao bez ikoga na vidiku i gdje sam napravio epsku i legendarnu pogrešku u orijentaciji, najveću do sada. Naime, išao sam sjeći mali poluotočić bez da sam se prethodno konzultirao sa kompasom jer sam mislio da ne mogu puno fulati, ali sam fulao, i to gadno. Naime, kako sam tražio more probijao sam se kroz šikaru i granje i u jednom momentu došao do dijela gdje uopće nisam mogao sa sigurnošću reći u kojem smjeru se nalazi obala, ni m od mora, a oko mene drveće i livade. Ipak sam se nekako izvukao iz tih par minuta momentalne totalne dezorijentiranosti i uz malu pomoć i naputke puno bržih trekera se uspio vratiti do željene točke ali sa gubitkom od minimalno 20-ak minuta, a možda i pola sata ... Drugu polovicu staze nastavio sam u ugodnom društvu sportskog kolege tako da do zadnje kt trekiramo skupa i tamo dobivamo još jednu kartu sa 7 točaka urbane orijentacije koja je dobro prošla u veselom društvu ostalih skupinica skitana koji su se trudili čim prije skupiti sve zadane točke. Da sam tu u gradu ostao sam trebalo bi mi sigurno više vremena jer sam već bio dosta umoran i nisam baš mogao brzo razmišljati kao inače, a i osjećaj za prostor mi je malo oslabio... Ipak u društvu ostalih i malu pomoć NPC-a ( Popularni naziv by Moreno za Non Playing Character-dakle ljude koji nisu u treking igri ) pronalazim svih 7 kontrolnih točaka i sretno i spretno, umoran, lagano pokisao stižem na cilj... Sve skupa fenomenalan treking i predivna staza od nekih 30-ak km (bilo bi malo manje da se nisam izgubio, ali sve je to sastavni dio KITE) učinile su ovu KITU odličnom. Druženje se nastavlja na cilju uz super ogranizaciju domaćina. Uglavnom jedan epski lost koji mi još uvijek nije nikako jasan, ali valjda se sve može fulati, malo mi je bilo lakše kada sam vidio da nisam jedini došao na br. 6 iz krivoga smjera, znači ipak nas je bilo malo više. I jedno novo pravilo za ubuduće...prije nego kratim poluotok razmisliti ne 2, nego 3 puta. Kao i uvijek za kraj je dobro sjela hladna birrica, proletila je ova sezona KITE za čas, nadam se da se vidimo u Boljunu na posljednjoj ovosezonskoj avanturi!