Bijaše jednom ne tako davno 2 luđaka. Zvaše se Sibirski Tigrovi. Na žalost sportske javnosti a ponajviše na njihovu veliku sramotu izgubiše se sa sportskih borilišta, no ipak ne zauvijek. Veliki trkački potencijal dvojice luđaka titra još uvijek u njima ali utopiše se u ajmo reći tekućim a i svim ostalim problemima. Trkačke staze izblijedoše u sjećanjima Sibirskih a trčanje koje nekoć bješe užitak i povremeno mazohističko iskušenje od preko 40-ak kilometara po treningu sada predstavlja muku već i pri samoj pomisli od kojeg pretrčanoga (kilo)metra. Ne zato jer su Sibirski posustali već je to bio jedan tok koji se možda mogao i spriječiti ali možda je i pravednije reći da je morao doći sam po sebi. Sada se ravnoteža polako vraća u prirodni, onaj najprirodniji tok a to je put trčanja i povratak potrazi za Vječnom Istinom. U toj potrazi nije bitno hoće li se Istina pronaći jer vjerojatno neće do zadnjega izdaha već je sama čista bit u trudu koji je uložen u njenu potragu. Potraga koja ne smije spadati u svakodnevnu kategoriju moram već želim,hoću i mogu!!!...Mogao bih vam pričati priče o sportskoj prošlosti no ostavljam to za koji drugi put...Tolike utrke po atletskim terenima diljem Lijepe Naše, brojni krosevi po šumama Hrvatske s ponajboljim kroserima i trkačima, raznorazni eksperimenti sa srednjim prugama, zaprekama i svim ostalim disciplinama sada mi predstavljaju novi put i vraćanje iskonima a to su duge pruge...Možda iznimno subjektivan i nadrealističan kujem planove za novu trkačku sezonu koja počinje sa Melezovom Zimskom ligom 6.11. na Kostreni. Istina je da ću na toj utrci umrijeti od napora jer mi je forma u nikad lošijem stanju ali svakim novim kilometrom,stepenicom,uzbrdicom i pokojim luđačkim ubrzanjem osjećam se bolje,moćnije i jače...Približavam se puževim koracima Istini i okrećem novu stranicu u trkačnom životu. Zbog nepredvidivosti modernoga življenja ne mogu reći kakve će biti nove stranice moje trkačke karijere i hoće li ih uopće biti ali ako treba tako biti neka budu i posljednje. Samo znam jedno...a to je da će biti krvave, pune muke i znoja i ako takav treba biti moj sportski kraj onda neka tako bude. Ponovno ustajem i od lijenoga zombija-roba bezvoljnosti postajem ono što uistinu jesam...osluškujem zov Učitelja pa makar ustao i (ne)slavno pao po posljednji put...