dijalozi

23.01.2016., subota

Kriva je živica



Prilaz rampi za osobe u invalidskim kolicima ispred glavnog ulaza u zgradu na adresi Savska 66, Zagreb, gdje se nalaze ministarstvo branitelja i ministarstvo socijalne politike i mladih


Mario: Jesi bila u ministarstvu prekjučer?

Goga: Da

Mario: Pa kak si ušla, kaj su šatoraši otišli?

Goga: Ma nisu, i još uvijek imam ružnu uspomenu na prošlogodišnji odlazak u isto ministarstvo gdje nam je taxi prešao preko rampe od kombija i strgal ju. Čekanje policije, glad, čekanje, tužna slika ljudi koji jedu po zidićima ispred šatora, situacija koja traži izlaz.
Ove godine novina, rampa na stražnjem ulazu, dakle niti se ne pokušavamo spustit s vozilom. stajemo sa strane, uvjerena kako ćemo ući u ministarstvo na glavni ulaz. Trebalo je neko vrijeme da nam se i taj ulaz prilagodi i sada kad to jest, opet prepreke. Krenula sam stazicom prema rampi za osobe u invalidskim kolicima, međutim s jedne strane živica koja me jako grebala i nisam mogla na nju, s druge strane teški kameni blokovi koje drže šator.

Mario: S kolicima se nikako ne može do glavnog ulaza?

Goga: Ja sa svojim elektromotornim ne mogu, jedino da se guram s jedne strane pa odem u živicu i izgrebem i sebe i kolica, a s druge strane prek onih betonskih ploča nemrem proć...
no, da stvar bude bolja tam je neki striček, koji je tak bil sav pažljiv pa mi je rekel, vi svejedno nebi mogli u ministarstvo jer su vam na ulazu stepenice...na kaj sam ga ja malo bledo pogledala i odgovorila, dragi gospon vidite tam ravno onu rampu, ona vam služi za ulaz u zgradu s kolicima...na kaj se je striček iščuđaval i veli, je, je tak je...onda mi pak još malo digne živce i veli, a trebali su oni tu živicu malo bolje pošišat da se može proć....buah...para mi kreće na uši... na svu sreću javlja se u meni ona strpljiva, mirna i kulturna curica...al ipak ne mogoh prešutjet...pa rekoh, da nema tu ovih vaših šatora ja bih mogla proć, a kak je tam i bista najdražeg nam prvog predsjednika, još nadodah, znate Francek vam se nije boril za ovo i ne bi bil baš sretan da vidi kaj delate... burninmad

Mario: I kak si ušla na kraju?

Goga: Asistentica je otišla nutra kod osiguranja reć da nemrem proć i onda smo se spustile na stražnji ulaz gdje smo imale pratnju skroz do ureda gdje se potpisuju ugovori.

Mario: Tu živicu je stvarno trebalo bolje pošišat. Morti bu nova vlada to riješila. Ili buju šatoraši ošli od tam u znak solidarnosti s novom vladom da se ne bi morali trošit novci iz proračuna za šišanje živice, ipak im je sad hdz došel na vlast i imaju novog ministra i novog premijera pa možda u svojoj dobroti napokon dopuste hrvatskim građevinama da se nesmetano kreću javnom površinom, ali isključivo zbog toga da se ne troše pare na šišanje živice... yes


- 17:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #

12.01.2016., utorak

Biti, a ne ubiti se




Mario: Jesi li kada poželjela umrijeti?

Goga: Da, ali kratkotrajno, u trenucima iz kojih nisam vidjela izlaz, ali moj strah od smrti je bio veći od te želje.

Mario: Koji su to trenuci bili?

Goga: Trenuci kad sam bila tužna zbog spoznaje da ne mogu neke stvari u životu promijeniti, tipa da neću nikada hodati i da ću cijeli život ovisiti o drugima i njihovoj dobroj volji, kad splasnu sva nadanja i ostane mi samo realnost da nemam financijskih sredstava za život koji bih htjela i koji bi mi pružio više slobode i spontanosti.

Mario: Da li si u toj svojoj kratkotrajnoj želji da umreš ikada razmišljala na koji način bi umrla, da li si razmišljala o samoubojstvu?

Goga: Nisam razmišljala konkretno ono ajd' idem se ja sad ubit', ali svakako se motala misao da čak ne bih imala ni puno izbora na koji način to izvesti. Najjednostavniji način bio bi predoziranje nekim tabletama koje niti nemam, a postoji mogućnost da me to ne ubije nego samo umrtvi. Pištolj ili neko oružje nemam, al' to mi je isto nekako grrrrr...
Kad bi mi baš došla voda do grla, ili kliknulo ono neko ludilo u kojem bez razmišljanja radiš ono što si naumio, onda bi to bilo rezanje žila.

Mario: Što te odvratilo od tih razmišljanja da umreš, osim straha od smrti?

Goga: Uvijek poslije kiše dođe sunce, tako i poslije suza dođe osmjeh i sve tuge nekako izblijede... Iskreno, puno puta se i ja pitam odakle mi snage za dizanje nakon doticanja dna, al' eto nekako nešto u meni živi i ne da se. Znaš, puno puta razmišljam, promišljam, analiziram i uspoređujem, u konačnici ja volim svoj život... Prošla sam i doživjela puno toga što mnogi nisu, a imali su daleko više prilika...Voljela sam i voljena sam... koliko god nemala imam, imam dušu punu dobra koje je namijenjeno da se dijeli s drugima.

Mario: Što misliš, da li je čin samoubojstva hrabrost ili kukavičluk?

Goga: Oboje pomalo... Ovo ljeto mladi dečko koji je volontirao u udruzi oduzeo si je život... bio je društvena osoba, komunikativan, uvijek spreman pomoći, pa je ljude to iznenadilo i onda počinju govorkanja... da li je trebao ili nije, što li je to tako strašno što ga je nagnalo na takav čin?... ne volim brzat' i nekako sam izbjegavala komentirati previše... možda sam ga čak i razumjela... ljudi se različito nose i sa srećom i sa tugom...ono što je meni malo nekome je možda previše...

Mario: Da. Sjetio sam se intervjua s jednim našim književnikom i publicistom kada je rekao da je samoubojstvo hrabrost. Njemu je kćer umrla i on je razmišljao o samoubojstvu ali nije imao hrabrosti, ali kao što i ti veliš, i ja mislim da taj čin možemo doživljavati i kao hrabrost i kao kukavičluk, ali za mene je to posljedica straha, straha od života i patnje koju nam je život donio, odnosno smrt nam donosi spas od te patnje, a opet nagonski izbjegavamo sebe ozljediti, oduzeti si život, tako da taj čin samoubojstva iziskuje hrabrost, ali je možda najbolje rečeno da u tom činu strah od života prevladava nad strahom od smrti i tada dižemo ruku na sebe. Nažalost, znam iz iskustva. namcor

Goga: A je ti iskustvo, vidi te koliki si i još si živ, i fala bogu da jesi inače te ne bih upoznala i možda bih digla ruku na sebe.

Mario: To što sam preživio pokušaj samoubojstva ne znači da nisam došao to tog trenutka odluke da stvarno želim umrijeti i da to ostvarim. Znaš to, pričao sam ti. Bilo je svakakvih trenutaka u životu, još u djetinjstvu, kad sam želio umrijeti, zbog pedofila koji me zlostavljao i užasne obiteljske situacije s ocem alkoholičarom, i sve sam to preživio, iako sve traume ostavljaju doživotan trag i sjeban um. Kad sam ipak osnovao svoju obitelj i mislio da sam sretan, prije desetak godina našao sam se u situaciji u kojoj sam tu obitelj izgubio i tad sam doživio totalni slom, okrenulo mi se u glavi skroz, ono ludilo što ti veliš, ništa više nije bilo važno, samo da prestanem postojati. Imao sam pištolj, ali nisam imao hrabrosti pucati si u glavu, popio sam hrpu tableta za spavanje, i nakon 15 sati probudio sam se u bolovima ležeći u vlastitom urinu i bljuvotini, tijelo se 15 sati borilo protiv otrova koji sam u njega unio da ga uništim, i uspjelo je, i to mi je bila prekretnica, rekao sam si da neću više nikad dići ruku na sebe, iako nikad ne znaš, takve misli ne izlaze iz glave zauvijek, uvijek se vraćaju kad je najteže, nikad ne znaš kakva te nepodnošljiva patnja čeka i onda je zapravo spas ako možeš tu patnju prekinut'. U biti je to i dobra stvar, ako imaš mogućnost i hrabrost prekinut' patnju. Iako je samoubojstvo i krajnja sebičnost, samim činom nanosimo patnju onima koji nas vole, ali kad ti se okrene u glavi ništa nije bitno osim prekida vlastite patnje.
Na poslu koji sam radio duže od 20 godina nagledao sam se previše leševa samoubojica, koji su se vješali, bacali pod vlak ili s velike visine, izboli nožem, rezali žile... Jedan od najstresnijih slučajeva bilo je samoubojstvo čovjeka koji se u bolnici ispikao onim tupim nožem od bešteka. Koja je to volja bila za umrijeti, prekinuti patnju koju su mu nanosili bolovi izazvani smrtnom bolešću, da je bol od tih petnaestak uboda nožem bila ništa u usporedbi s patnjom koju je proživljavao, pa neka mi netko kaže da eutanazija nije poželjna u takvim situacijama, bolje nego da se čovjek bode nožem.
Uglavnom, danas se, eto, borim da budem hrabriji nego što sam bio, hrabriji da živim, i ti si snaga koja mi daje tu hrabrost.

Goga: Mmmmmm, sunce moje, tebi svemir nije dao umrijeti, jer sam te ja čekala. cerek

Mario: Tako je ljubavi. kiss

Goga: Ako ikada budemo dizali ruke na sebe biti će to zajedno kao Romeo i Julija i biti ćemo nove legende. naughty

Mario: Dogovoreno. thumbup





- 17:27 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< siječanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Ožujak 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (2)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Travanj 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Studeni 2011 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'KO VOLI NEK' IZVOLI

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se