dijalozi

18.10.2015., nedjelja

Živi smo


Živi smo. Još prošlu nedjelju činilo se sve kao ništa, a ništa je bilo i previše u usporedbi sa ogromnom neizvjesnošću koja mi je punila biće. Uvijek sam se pitala da li je veći strah za vlastiti život ili život najdražih?! Ne mogu reći da sam saznala, iskreno ni ne želim, jer sve su to mučne situacije. Ponovno sam se osjećala kao u djetinjstvu, rastanci koji bi uvijek bili praćeni tišinom i suzom koja krasi oko. Ovih dana opet sam gledala svog snažnog oca kako se hrabro lomi i majku koja se panično brine o svemu samo da je ne porazi tuga. Za čudo, odjednom sam imala dovoljno vremena (nikad nisam imala vremena) da se makar i u boli družim sama sa sobom (ne, ne, ovo nije onaj sob smijeh). Život je jebeno lijep i jebeno krhak, nažalost toga postajemo svjesni tek kad dotaknemo dno. No, to dno i nije uvijek tako loše, čini mi se da uvijek iznova instalira u mene novu snagu, otvara um, ali i jača duhovnost. Imala sam raznih faza posljednja dva tjedna, od nekakve staloženosti i smirenosti shvaćajući što me sve snašlo, do tuge i očaja kakav će ishod svega toga biti. Hvala ti što si svaku minutu bio sa mnom, to me je držalo da se ne slomim. Mislim da za ženu ne postoji gore nego kad je izložena pogledima drugih onako ranjiva, ogoljena i potpuno drugačija od uobičajene sebe. Čak i takva gorjela sam od želje da te vidim, tvoj pogled, poljubac, i moje rane dobile su lijek.
Nedjelja je, obasjana suncem i kao da je sva nevolja iza mene. I jest, jer sam umorna od lošeg i željna novih snova, naših snova koje ćemo zajedno pretočiti u stvarnost, jednom, nekad.


Naši snovi uvijek se pretoče u stvarnost... I koliko god kilometara bili udaljeni jedno od drugoga uvijek smo zajedno... Kad sam ti došao prošli petak i vidio tvoj osmijeh znao sam da je sve dobro i da će biti dobro... I bio sam neizmjerno sretan, i sad sam i biti ću...kiss

- 16:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

04.10.2015., nedjelja

ZIVOT ZA NOVI DAN


Javljam se sa mobitela, nije to bas tako jednostavno. Znam, znam, nisam ti ni rekla, odoh ja iz dijaloga u monologe. Visa sila. Htjedoh ti jos puno toga reci, ali u grlu neki smotuljak i nema glasa. Eto, tako slova dobise na vaznosti. Osjecamo se mi, puno puta isto mislimo, puno puta i ne, ali ucimo se, mijenjamo. No zelim da znas, ako ti ne stignem reci, hvala ti na tebi. Ucinio si me boljom osobom, mijenjala sam se neprimjetno, ali samo jer sam zeljela. Tvrdoglavi smo oboje, ljubav nikad nisam koristila za popustanje, a znam da nisi ni ti. Uvijek su tu bili jaki argumenti koje nismo uzimali samo tako, nego diskutirali o njima, raspravljali, svako iz svog kuta gledista, satima, danima. Hvala ti, naucio si me voljeti i vjerovati. Uh, zamutio mi onaj smotuljak iz grla vid. Nije dobro pisati suznih ociju, valjda, slab mi izgovor. Odoh u iscekivanje novog dana punog neizvjesnosti, preplasena, zbunjena, ali tvoja snaga i ljubav me drze. Volim te, nikada to ne zaboravi, pa kako bude. Pusa.


Dijalozi, monolozi, to nije važno, važni smo samo mi... Stići ćeš mi reći još puno toga kao i ja tebi... Prebrodit ćemo i ovaj izazov kao što smo i sve do sada... Ni ti nemoj zaboraviti da ja tebe volim i da sam uvijek s tobom... Pusa...
- 14:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Opis bloga

'KO VOLI NEK' IZVOLI

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se