dijalozi
28.12.2013., subota
Zaboravljeno sjećanjeSjećanje je ipak nestalo, moralo je, a opet osjetim tu je, prati me, poput sjene koja mi se smješka, belji, izruguje se mom strahu od zaboravljenog sjećanja. U polumraku sobe osluškujem kišu, na prozorskom staklu kapi koje sustižu jedna drugu i putuju, i nose me. Otimam se, al' sjećanje je jače. I prožima me, obuzima cijelu mene. Obuzima me zaboravljeno sjećanje na sutra koje je moglo bit', al' neće. Tješim se, jaka sam, ta to je samo sjećanje, al' lomim se i raspadam kao porculanska figurica nekad davno napukla tek sada doživjela svoj krah. Sjećanje i ja, sami, no prihvaćam igru, pravila su moja. Prihvaćam igru, neka nova ja, jača, smjelija za sva nova buđenja i jutra, trenutke spoznaje da sve je samo sjećanje na neostvareno sutra. Sjećanje boli... sjećam se sreće i veselja, patnje i tuge... pijem zbog jednog i drugog, da zaboravim. Zaborav liječi... i zato biram zaborav, al' sjećanje je bumerang, koji se ne zaustavlja, samo usporava... i zato pijem, da zaboravim... makar na tren. |
