priča za djecu i odrasle

27.12.2005., utorak



Duboko u divljini savane živjelo krdo gnuova. Ujutro su išli na pojilo, preko dana na ispašu, a noću spavali u visokoj travi. Da nije bilo divljih zvijeri koje su također živjele u divljini oko njih, život gnuova bio bi ispunjen samo spokojnim preživanjem.

Kad su se pojavljivale gladne zvijeri-mesožderi, krdo gnuova je silovito jurnulo u bijeg. Zvijeri su ih gonile sve dok najslabiji ili najsporiji gnu ne bi zaostao, progonitelji ga pristigli, skočili mu na leđa, oborili ga, ubili i počeli žderati. Tek tada se krdo zaustavljalo i dok su često još odjekivali krici nesretnika kojeg su zvijeri klale, krdo se spokojno ponovo posvećivalo ispaši.




U krdu gnuova je živio i jedan stari gnu koji je bio sve nezadovoljniji gnuovskim životom. - Ah, da nije zvijeri, naš bi život bio sasvim sretan! - mislio je. - Da nije ovih čestih trka, bježanije, žrtava... Ali zašto mi bježimo? Veliki smo, jaki, imamo moćne, opasne rogove. Da se zbijemo jedan do drugoga i okrenemo spram bilo koga, čak i lavovi nam ne bi mogli ništa! A mi koristimo rogove samo da bi se međusobno tukli dokazujući se pred mladim junicama tko je snažniji! Baš smo bedasti!


Stari gnu je povjerio svoja razmišljanja nekolicini prijatelja.




Prijatelji gnuovi su se zgrozili - što to stari gnu misli? Zna se kako je oduvijek bilo i kako će zauvijek biti! Tako je oduvijek bilo i tako će zauvijek biti! I što se tu ima misliti? Čemu uopće misliti? Ako se misli - padaju na pamet svakakve misli! A svakakve misli - oduvijek se zna i zauvijek će tako biti - samo uznemiruju probavu i otežavaju varenje.

I prijatelji gnuovi su se udaljili i nastavili pasti da se što prije smire od takvog nerazumnog uznemiravanja.




Nedugo nakon toga tri su lava napala krdo. Krdo je po običaju silovito jurnulo u bijeg da se sve prašilo. Lavovi su kihali u prašini trčeći za njima.

Stari gnu je trčao među gnuovima i mislio:

- Zašto bježimo? Zašto ja bježim? Sve je to besmisleno! Dojadilo mi je...







I stari gnu je naglo stao i okrenuo se prema lavovima.




Lavovi su se u prvi trenutak obradovali da je njihova potjera završena i da će se baciti izdvojenom gnuu na leđa, zaklati ga i pogostiti se. Ali gnu ih je dočekao rogovima. Prvog lava je zahvatio spuštene glave, prebacio ga preko sebe i bacio u bodljikavo grmlje; na drugog je naskočio prednjim nogama i prignječio ga svom težinom da je pisnuo kao malo mače i pao u nesvijest; treći lav je bio star, iskusan i pametan, te se zaustavio podalje, sjeo i gledao.


Kad su se lavovi malo oporavili, sva tri su počeli kružiti oko gnua gledajući kako bi mu zašli za leđa i oborili ga. Ali gnu se vješto i brzo okretao prema onome koji mu se najviše približio i lavovi su uplašeno odskakali da ih ne bi zahvatili moćni gnuovski rogovi. Na kraju su posjedali na sigurnu udaljenost i razgovarali.

- Oduvijek sam se čudio - rekao je stari lav - ... zašto ti gnuovi uopće bježe od nas kad se mogu okrenuti prema nama i ništa im ne bismo mogli. Evo, ovaj je to, po svemu sudeći, shvatio.

- A zašto mi uopće gubimo vrijeme na njega - reče jedan od mladih lavova koji je i dalje bolno šepao - kad možemo lijepo ganjati ostale i uloviti kojega manje opakog i prgavog?

- Tako je - reče drugi lav koji je i dalje vadio bodlje zaostale od pada u šipražje.

I lavovi odoše ostavljajući starog gnua da pase u miru.





I od tog dana je stari gnu pasao sam. Povremeno bi se našao u blizini krda, pa su pasli zajedno, ali čim bi se pojavili lavovi, gepardi, vukovi ili divlji psi, krdo je u panici otutnjalo, a stari gnu ostajao sam. Gepardi, vukovi i divlji psi su vremenom svi iskusili susrete sa starim gnuom koji su završili nezgodno po njih, pa nisu više trošili vrijeme na njega već su ganjali krdo. Stari gnu je gledao kako svi zajedno nestaju u daljini dižući prašinu i čudio se:

- Ah, ta divljina! Ti divljaci! Hoće li to ikada prestati?




No starog gnua je počela mučiti samoća. Navečer je lijegao sam, ali se nikada nije mogao dobro naspavati jer je uvijek morao biti na oprezu da mu se koja zvijer ne privuče i zatekne ga na spavanju kad se nije spreman braniti. A povremeno ga je spopadala i snažna želja da popriča s nekim gnuom gnuovske razgovore. I kada je pasao sam, trava mu nije bila toliko ukusna kao kad ju je uživao u društvu, i kad je gledao zalaske sunca nije imao s kim podijeliti ushićenje, i kad se budio bio je sve mrzovoljniji znajući da će provesti još jedan dan u samoći, i polako je gubio nadu da će se to ikada promijeniti.




Jednog dana je nad savanom letjela mala šarena ptičica. Već se bila umorila i nije znala gdje da sleti i odmori se. Dokle god joj je pogled dopirao vidjela je samo površinu vrškova visoke trave u koju ju je bilo strah spustiti se. U visokoj travi skrivaju se nebrojene opasnosti za male ptice, da i ne spominjemo više od opakih zmija koje plaze po zemlji i mogu iskrsnuti odsvud.

Odjednom je ptičica ugledala starog gnua koji je spokojno pasao. Njegov hrbat je izvirivao iz mora trave poput pokretnog otoka.

- Ha! - uzviknula je ptičica i sletjela na leđa usamljenog gnua.

Gnu se iznenadio i srdito uzvikuo:

- Iš!

Ali ptičica se nije obazirala.




Gnu je izvio vrat i pokušao je dohvatiti rogom. No rog je bio prekratak. Onda je zviznuo repom kao kad tjera dosadnu muhu, ali je ptičica sjedila nasred leđa, pa je ni repom nije mogao dohvatiti. Na kraju je izvio glavu i pokušao je otjerati srditim pogledom, ali to ptičicu nije ni najmanje uznemirilo.



Gnu se toliko rasrdio da se bacio na leđa i snažno trljao o zemlju. Ptičica je u posljednji čas odskočila i lepršajući iznad njega gledala kako se koprca. Konačno mu je zacvrkutala:

- Daj, ne glupiraj se kao mlado tele! Da znaš kako smiješno izgledaš! Uostalom, što ako naiđe neki lav i nađe te tako s nogama u zraku? Zar kaniš dovijeka ležati na leđima kao preokrenuta buba?





I gnu je shvatio da je ptičica u pravu. Osovio se na noge i pomirio sa sudbinom. A ptičica mu je sletjela na vrh grbe i prikunjala da se odmori.





Ptičica je trčala gore-dolje duž gnuovih leđa i on je uskoro otkrio da ga njezini noktići fino grebuckaju po mjestima gdje se sam nije mogao počešati. A ptičica je otkrila da u gnuovu gustom krznu ima mnogo ukusnih buha i druge gamadi i radosno ih zobala, što je gnuu također godilo. Najevši se veselo je zapjevala, a gnu - koji je upravo preživao - topio se od milja. Onda je ptičica zalepršala i on ju je zadivljeno promatrao kako se okretno preokreće po zraku. Uvečer je ptičica ponovo sletjela na gnuovu grbu kad je on legao i tako su zajedno zaspali.



Nakon što su se gnu i ptičica sprijateljili, ona je često sjela navrh njegove njuške i on ju je zadivljeno promatrao iz najveće blizine.

- Nikada nisam vidio nešto tako lijepo! - uzvikivao je gnu. Njezino šareno perje bilo je jačih boja i šarenije od bilo kojeg cvijeta ili leptira u savani, kao najfinija čipka, kljun sjajan i blještav, a oči tamne i duboke. I tako je ptičica širila svoja krilca, propinjala se na prstima na vrhu gnuove njuške i zabavljala ga više od bilo čega dotad u njegovom gnuovskom životu.

On je njoj pričao svoje gnuovske mudrosti, zadovoljan što može nekoga podučiti o iskustvima koja je mukotrpno stekao kroz život. Upozoravao ju je na životne nedaće, o tome kako nakon plodne sezone uvijek dolazi oskudno razdoblje suše, kako se treba na to pripremiti, na vrijeme saznati gdje će biti mlake koje neće presušiti... i podučavao je sve ostalo nužno za život u savani.

- Ah, to je bez veze - govorila je ptičica. - Kad dođe suša, ja odletim na sjever gdje uvijek ima vode koliko hoćeš!




Onda ju je gnu učio o opasnostima u životu, o opakim lavovima, krvožednim hijenama i opasnim divljim psima, kako ih treba izbjegavati, na vrijeme prepoznati da se privlače kroz visoku travu, kako im se treba suprotstaviti ako te istjeraju na čistinu...

- Ah, to mi je dosadno - govorila je ptičica. - Ako vidim lava, ja prhnem u zrak i ne može me nitko sa zemlje dohvatiti.

- Dobro - uviđao je gnu da ptičicu ne zanimaju lavovi, hijene i divlji psi. - Ali ti se moraš čuvati orlova, sokola i vrana, oni su opasnost za tebe. Iz mojeg pričanja možeš izvući poduke koje bi i tebi koristile.

- Neću se zamarati time - govorila je ptičica. - Ako se pojavi sokol ili vrana, ja ću se sakriti tebi pod pazuh i neće mi moći ništa.

I gnu je vidio da njegova mudrost ptičici ne koristi, ali mu je ipak bilo drago što ima s kim razgovarati.




Povremeno su se na nebu pojavljivale druge ptičice. U prvi tren su izgledale tek kao crne točkice među oblacima. Gnuova ptičica se uvijek obradovala i oduševljeno im letjela u susret.

- Stani! Čekaj! - mukao je gnu za njom. - Možda je to orao, možda je to vrana! Pričekaj da dođe bliže da vidimo tko je to! Ne srljaj!

Ali ptičica ga nije slušala već je radosno letjela u susret svemu letećemu što se pojavilo. Nasreću, nikada to nisu bile neke opasne grabljivice, već uvijek druge male ptičice ili leptiri. Gnu je iz visoke trave promatrao kako se kovitlaju između oblaka s njegovom ptičicom, veselio se što je njoj lijepo i žalostio da se on ne može tako zabavljati s njom.

Ptičica se vraćala i prekorijevala ga:

- Ti si jedan rogati zlobnik i zavidnik! Jesi li vidio kako mi je bilo lijepo! A da sam tebe slušala, ničega ne bi bilo. Samo bih sjedila na tvojoj grbi, tebi pjevala i dosađivala se!

- Ma nije tako... - pravdao se gnu. I tako su se svađali, a i to mu je bilo zabavno naspram vremena kad je sam lutao savanom.





Ponekad je ptičica odlazila s drugim ptičicama i nije je bilo toliko dugo da se gnu već ražalostio da se nikada neće vratiti. Ali ptičica se uvijek vraćala prepuna priča kako se zabavljala, letjela posvuda, svašta vidjela...

- Pa zašto si se onda vratila? - pitao je gnu.

- Ah - tu se ptičica snuždila. - Danju je bilo lijepo. Ali kad je pao mrak, morali smo sletjeti. Noćili smo u krošnjama stabala, u grmlju, u travi. Po granama su nam se privlačile zmije, u grmlju su u zasjedi čekale lasice, noću lete naokolo opake sove... Toliko sam se isprestrašila da sam te se zaželjela. Pitala sam se - što mi je trebalo da odem od tebe? Umjesto da se tresem od straha u nekom šipražju, mogla sam blaženo spavati između tvog uha i roga, ako mi je zima, ututkati se u tvoju grivu... Ah, sretna sam što sam se vratila!

I gnu je bio sretan što se ptičica vratila. Vidio je da iako njegovo iskustvo ptičici nimalo ne koristi, on sam joj je vrlo koristan. I koliko ga je prvo žalostilo, toliko ga je drugo radovalo.




No vrijeme se mijenjalo. Sve češće su se vidjele usamljene ptice, pa grupe ptica, pa prava jata koja su letjela na sjever, u krajeve gdje uvijek ima vode. Približavala se sušna sezona.

- Ptičice - govorio je gnu. - Mi zaista živimo sretno, oboje smo zadovoljni. Mogli bismo živjeti još sretnije. Ti uzletiš visoko, vidiš nadaleko i možeš mi reći gdje je ostao koji nepresušeni izvor, možeš mi reći da li se privlače opasne zvijeri, ti možeš učiniti moj život lakšim i ugodnijim, da ne spominjem koliko me možeš veseliti svojim plesom i pjevanjem. Ja sam sretan već i kad te gledam. A ti se možeš mirno odmoriti na mojim leđima sigurna da te neće napasti ni zmija ni tvor ni lasica, možeš zobati moje buhe i stjenice; ti ćeš mi pjevati, a ja tebi mukati...

- Žao mi je, gnu - odgovarala je ptičica. - Već sam predugo s tobom. Zaželjela sam se vidjeti zaista dalekih krajeva, dalekih, dalekih, vidjeti kako ptičice žive tamo daleko. Tamo nema ovdašnjih opasnosti, pa mi ti tamo nećeš ni trebati...

- Tamo ima drugih opasnosti - upozoravao je gnu.

- Neću te slušati! - cijukala je ptičica. - Znam ja tebe! Ti si stari zlobnik i zavidnik i sve što govoriš kažeš samo zato da bi me zadržao za sebe! Što bi htio? Da provedem život ovdje, valjajući se u prašini?!

I gnu je bio tužan znajući da nikako ne može zadržati ptičicu.

Jednog dana je ptičica vidjela veliko jato kako prolazi i više nije mogla izdržati. Uzletjela je, pridružila se jatu

i otišla.




Gnu je ostao tužan razmišljajući o svojoj ptičici, pitajući se što joj se događa tamo daleko kamo je otišla i brinući se za nju.

No jednom prilikom je u blizini paslo veliko stado gnuova. Iz stada se izdvojila mlada gnuica i prišla starom gnuu. Bila je to jako lijepa gnuica, jakih bokova, velikog vimena, dugog repa, gustog krzna, krasnog oka i snažnih rogova; starom gnu je bilo milina pogledati je.

- Često te vidim dok pasemo i pitam se: kako ti možeš živjeti tako sam? - rekla je gnuica. - Kako ti to možeš? Zar te nije strah?

Gnu joj je počeo pričati. I što je duže pričao, mlada gnuica je bila sve zadivljenija. Na kraju je uzviknula:

- Ja bih rado živjela s tobom! Ti si drugačiji od svih gnuova koje sam ikada srela. Ako bi živjeli zajedno, više nikada u životu ne bih trebala bježati! Ako bi došli lavovi, stali bismo leđa uz leđa i nijedan nas ne bi mogao zaskočiti. A kad spavamo, jedan od nas bi se mogao potpuno opustiti dok bi drugi stražario. Pa bi jednog dana mogli dobiti male gnuiće i postati stado koje se nikoga ne boji! Oh, kako bih to voljela!

Stari gnu se morao suglasiti da bi to bilo lijepo. Ali on nikako nije mogao zaboraviti svoju ptičicu.

- Što ti je? - brinula se mlada gnuica. - Zašto ti je oko tužno, zašto tako često duboko uzdišeš?





Gnu je nastavio živjeti s mladom gnuicom, zavolio je, i živjeli su dobro, koliko se dobro moglo živjeti u oskudnim vremenima. Oskudna vremena su se izmjenjivala s vremenima obilja i tako im je život tekao kako već gnuovski život može teći. Dobili su i tri mlada gnuića, a kad su naišli lavovi, stali su uokrug jedni drugima uz leđa, isturili na lavove oštro rogovlje i lavovi su ih radije obilazili nego napadali.

Ali stari gnu je i dalje povremeno tužno uzdisao i često je gledao u nebo, što ostali gnuovi nisu primjećivali jer su im glave bile pognute nad pašom. Mlada gnuica je pazila na starog gnua, brinula se za njega i trudila se da mu ugodi. Češkala ga je rogom po rebrima, puhala mu u uho i nježno mukala, i ma koliko to bilo ugodno, često ga je činilo tužnim jer se prisjećao kako mu je ptičica kljucala buhe po grbi, grebla ga nježnim kandžicama, plesala mu na nosu, širila šarena krilca i pjevala. I ma koliko se radovao da ima za životnu družicu tako lijepu i brižnu junicu, toliko se žalostio što ona nije ptičica.




A ptičica je za to vrijeme u dalekim krajevima kamo su je vjetrovi donijeli srela šarenog ptića i otada se nisu razdvajali. Često mu je pričala o gnuu, ali ptić nije razumijevao o čemu je riječ.

- To je neka krava?

- Ma ne, on je muško!

- Bik!

- Ne, nije bik.

- Vol?


I ptičica je razočarana time što njezin ptić, da bi razumio, pokušava protumačiti ono što mu priča nečim što mu je već poznato, ljutito odustajala od pričanja, ali joj se javljala želja da ponovo sretne starog gnua. Kadikad je to željela da bi ga pokazala svom ptiću, a kadikad i tužno se prisjećajući kako joj je bilo lijepo i ugodno kad je kao u najsigurnijem gnijezdu spavala u gnuovskoj grivi. I zato je prvom prilikom po pticama selicama poslala poruku starom gnuu da će doći i posjetiti ga.




Gnu se jako obradovao kad je primio poruku. Živnuo je kao da se pomladio. Radosno mučući odjurio je do mjesta gdje su se on i ptičica družili i ustobočio se usred ravnice. Glavu je držao ponosito uspravno i neprestalno gledao u nebo velikim gnuovskim očima. Izgledao je kao u naponu snage, kao da je ponovo snažni gnu koji se može sam nadmetati s lavovima. Toliko je gledao u pravcu odakle je očekivao da će doći ptičica da je gotovo sasvim prestao pasti. No kako je vrijeme prolazilo, a ptičica nije stizala, jako je oslabio. Primijetili su to i gladni lavovi i počeli se oprezno privlačiti. I kad je već izgledalo da mu nema spasa, pronašli su ga njegovi sinovi, snažni mladi junci, i pridržavajući ga za bokove odveli ga do pojila i ispaše. Stari gnu je bio utučen i još se više postarao.



Ipak, jednoga dana dolepršala je s lutanja po svijetu sa svojim ptićem njegova ptičica. Ali njegovo novo malo stado je u to vrijeme bilo na drugim pašnjacima. Ptičica se rastužila što ga ne može naći. No put ju je vodio dalje i ubrzo se ponovo kovitlala među oblacima sa svojim ptićem i tuga ju je minula.





Kad je stari gnu osjetio da mu se primakao smrtni čas, zadnjim snagama se dovukao do kamena koji je stršao iz trave savane i srušio se uz njega. Podigao je glavu na kamen da posljednji pogled može uputiti nebu. Njegovo veliko gnuovsko oko upijalo je plavetnilo od obzora do obzora, a plavetnilo je sve više izblijeđivalo. I kad su mu životne snage bile već na izmaku spazio je daleko, daleko, visoko, visoko, jednu točkicu. I spokojno je sklopio kapke vjerujući da dolazi njegova ptičica. Ali to su bili lešinari.




U međuvremenu je ptić razmišljao i razmišljao, sve dok nije rekao ptičici:

- Znaš, možda je došlo vrijeme da prestanemo lepršati po svijetu kuda nas oblaci vode i vjetrovi nose. Možda bi se trebali negdje smiriti, saviti gnijezdo, imati svoj dom. Znaš, ono mjesto gdje si me vodila tražiti onog tvog "gnua" - to je zapravo lijep kraj. Ima mnogo biljaka s ukusnim sjemenjem, toplo je, ima i grmlja u kojem bismo se mogli skloniti i noćiti... Hajdemo tamo živjeti!

Ptičica se obradovala prijedlogu jer je često i sama na to pomišljala. I ptice su krenule na put.




Stigli su umorni i visoko iz zraka gledali kamo će sletjeti da predahnu. Ugledali su osušenu bijelu gnuovsku lubanju navrh kamena kako izviruje iznad mora trave i spustili se na nju, svaka ptičica na jedan rog.

- Kakvo je ovo čudno mjesto? - pitao je ptić.

- Pojma nemam, nikada ga ranije nisam vidjela.

Ptičice su uskočile kroz otvor među čeljustima u unutrašnjost bivše gnuove glave, začuđeno ušle dublje u nju i ogledavale se po prostranoj šupljini.

- To je najčudnija spilja koju sam ikada vidio!





Uskoro su otkrili da je mjesto vrlo pogodno da se nastane. Zmije se nisu mogle uspeti po glatkom kamenu. Kad je padala kiša ili nailazili sivi sokolovi sklanjali su se pod svodove lubanje gdje je uvijek bilo suho i gdje su bili zaštićeni od svih životnih opasnosti. Ptić je nanio u lubanju tanke grančice, sijeno, elastične travke, razne meke vlati i svio gnijezdo. Raskomoćene na udobnom ležaju svaka je ptica virila kroz jednu praznu očnu duplju kao kroz prozor.

- Konačno imamo dom! - radovale su se ptice. - I to kakav! Najbolji ptičji dom na svijetu!

Ptičica je bila zahvalna ptiću što je napravio tako lijepo gnijezdo, ponosila se što njih dvoje žive u najboljem ptičjem domu na svijetu i još više ga je voljela.






Povremeno je ptić zadirkivao ptičicu da "gnu" ne postoji, niti je ikada postojao, da je on samo još jedna od njezinih izmišljotina, što ju je ljutilo. Kad bi se naljutila, sjetila se gnua i rastužila, pitala se gdje je i hoće li ga ikada ponovo sresti. No sve to nije moglo pomutiti njihovu sreću i svaku su večer, prije spavanja, sjedili na vrhu rogova - jedna na jednom, druga na drugom - visoko iznad mora trave - i pjesmom ispraćali sunce na zalasku, a njihovi kristalni glasovi su se razlijegali širom savane.
















-----------------------------------------
Prije dvadesetak godina napisao sam gornju priču. Želja mi je da je još za života vidim objavljenu kao slikovnicu. Očigledno, želi li biti pisac, čovjek mora biti strpljiv.

Prije desetak dana, a rujan je 2007, na Monitoru.hr postavljen je link na fascinantni dokumentarni klipić koji pokazuje da stvarnost kadikad nadilazi literaturu. Rekli su da je samo prvog dana kada je objavljen navratilo devet i pol milijuna posjetitelja da ga pogleda. (Kad sam ga posljednji put pogledao, bilo je zabilježeno fascinantnih 75 milijuna pregleda.) Ako ste ga propustili, ne propustite sada. Ono što ćete vidjeti možete smatrati nastavkom ili drugim dijelom moje priče…





- 00:32 - Komentari (12) - Isprintaj - #

  prosinac, 2005  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Načelno upozorenje:

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se