~ Welcome to Glupača's world :)
Oda Pljugi
|
Laganim i lakim koracima hodam po školskom hodniku. Pokušavam izgledati što prirodnije i smirenije kako bi prikrila svoje namjere. Što se više približavam wc-u uzbuđenje je sve veće, koraci sve brži, tijelo mi sve više podrhtava. I prije nego što već pomalo neurotično uletim u wc po posljednji put se osvrnem po hodniku. Sve je čisto, bez svjedoka, a zlu ni traga. NJIH nema. Utrčim u predvorje wc-a, bacam jaknu, šal, torbu, džemper 1 i džemper 2. Brzo uđem u kabinu od wc-a, k'o seljačina zalupim vratima i odahnem. Vrijeme je… Kucnuo je taj dugo iščekivani, pa nazvala bih ga čak i svetim, trenutak. Polako, ali sigurno vadim Pljugu iz džepa hlača pazeći da se ne ošteti. Upaljač i nije toliko bitan pa ga naglo i bezosjećajno iščupam iz hlača kad ono: padne u wc! FAK!!! Crvenog lica, puna bijesa i luđačkog pogleda otključam vrata kabine, izletim u predvorje wc-a, sva zasrana kopam po jakni, torbi, džemperu 1 i džemperu 2, ali rezervnog upaljača nigdje! Od mojih faking milijun rezervnih upaljača nigdje niti jednog! Niti jednog! NITI JEDNOG!!! Odjednom se začuje svečana muzika, zbor koji pjeva „Aleluja“, a svjetlo s neba obasja umivaonik. Kad tamo ŠIBICE! Bog blagoslovio šibice, te malene stvarčice koje uglavnom ničem ne služe niti ih itko koristi. Još većom brzinom vraćam se u kabinu wc-a, u već laganoj paranoji petsto puta provjeravam jesu li vrata zaključana i posvećujem se tom svetom trenutku. Pljugu svečano i s ponosom stavljam u usta. Palim šibicu i umjesto Pljuge od uzbuđenja spalim kosu! FAK 2!!! Nakon vrištanja, skakanja, jebanja majki cigareti, sebi, šibicama, upaljaču, wc-u (whatever, da sad ne nabrajam, mogla bi do sutra)… Konačno zapalim pljugu. Ah, sveta Pljuga.  Povučem prvi dim… Božanstveno… Kao da osjetim kako ulazi u mene (dim, perverznjaci jedni!!!), prodire mi u svaku stanicu tijela, dopire do mog mozga (točnije do onog što je od njega ostalo) i upotpunjuje me… Ah, predivno, dim svuda oko mene, vodi me u čarobnu zemlju, budi u meni sretne misli, ulazi mi u srce, dušu, OČI?! FAK 3!!! AAAAAAAA, PEČE, PEČE, JEBO MATER PEČE!!!!!!!! Ali ne odustajem! Zapaljena, na pola slijepa, ali sretna posvećujem se njoj… Pljugi. Moju sreću kvare zvukovi što dopiru iz hodnika . ONE dolaze! Brzo bacam Pljugu u wc dok vičem „Moj grijeh, moj preveliki grijeh!“ i lupam se rukom po srcu moleći za oprost. Za suzama u očima gledam kako okrutna voda muči moju bespomoćnu Pljugu. Jezivi zvukovi sa hodnika sve su jači, odjednom sve postaje hladno i mračno, jezivo. ONE dolaze! Bacam se na vrata i k'o kretenčina ih potežem, jebem mater i vratima i wc-u i sebi i (opet ja)...kad shvatim: „Pas mater, pa zaključana su!“ Okrenem ključ i izletim u predvorje wc-a. Zvukovi iz hodnika sve su strašniji. Zidovi podrhtavaju. Horde zla su sve bliže. Marširaju ponosno prema wc-u željne krvi i osvete. Iščekivanje raste. ONE dolaze, sve su bliže. Brzo grabim džemper 1 i džemper 2, jaknu, torbu i spremam se izaći van i suočiti sa zlom. FAK 3!!! Ostao mi je šal. Smotano ga stavljam oko vrata i pri izlazu iz wc-a slučajno se ugledam u zrcalu. „U jebo te, izgledam k'o ŠIT!“ Kosa mi je raščupana, desno oko zbog dima napola zatvoreno i krvavo, robu sam nabacala po sebi k'o seljačina... Ah da, pa nemam vremena sad za izgled, sad je vrijeme osvete. Polagano izlazim iz wc-a, spremna se boriti do smrti i osvetiti sve svoje prethodnike. Vidim ih u daljini, marširaju prema meni, oči im sijevaju, čujem njihov gromoglasan smijeh… Istodobno dok one marširaju prema meni ja ponosno i čvrsto idem prema njima. Odjednom se od nekud začuje glazba iz „Smogovaca“. Zastanem na sekundu i upitam se „Koji kurac?!“ Whatever, nastavljam dalje. Zaustavljam se točno ispred njih. ONE su tu, ispred mene. ČISTAČICE. Vrijeme kao da je stalo. Miris smrti i osvete osjeti se u zraku. Srce mi kuca sve brže. Iako svjesna kako bi ubrzo mogla umrijeti, stojim ponosno spremna se boriti do zadnjeg daha. Stigao je konačni čas. „TKO TO PUŠI U WC-U?!“ ljutito će čistačice (u pozadini se čuje Beethovenova 5. simfonija). „Neznam stvarno! I meni smeta dim, a sve je tako užasno zadimljeno. Nadam se da ćete uhvatiti te delikvente, a ako ih ja uhvatim…arrrrgh što ću im napraviti!“ Uspjela sam. Bitka je dobivena. Osjećate li ponos? 29. siječnja 2007., ponedjeljak |
