Dobar blog
nedjelja, 28.11.2004.
Došašće
Kao prvo, jedan uffffffff. Glečte jednu stvar: ne morate se brinuti za mene kad me malo čopi depresija, ja sam vam takva da me sve živo ili super usreći ili super deprimira. Zato kad imam takav dan, napišem post. Smiješno mi je sad, kaj bi tek bilo da sam prvu verziju posta od jučer stavila na blog, još bi mi i hitnu zvali  . Ne, fakat, baš vam fala svima da ste mi tak dragi, samo se nemojte brinut previše oko tih mojih faza hormonskog ludila  .Nadalje, danas vas upućujem na činjenicu da je počelo Došašće, vrijeme radosne priprave za Božić. Znam da je većini to doba koje primjećujemo po okićenim i šarenim trgovinama, doba kad se pripremamo za proslave koje slijede, doba šopingiranja i darivanja. Neću ulaziti u rasprave oko toga što bi Došašće trebalo biti, jer oni koji drže do tog razdoblja i do samog blagdana sigurno to već sve znaju, a ostali će se već informirati. Nego vam hoću napisati jednu stvar: ajmo svi skupa, bez obzira na to slavimo li Božić i jesmo li kršćani, probat pogledat preko kičastih izloga. Blagdan koji čekamo je (između ostalog) blagdan jednostavnosti, slavimo rođenje nekoga tko se rodio u štali. E, pa bi onda bilo super da, uživajući u šarenilu lampica, iz sve te svjetlosti i iščekivanja praznika iscijedimo snage da nekoga usrećimo. Npr.svakog dana uzmeš jedan bombonček kojeg voliš, ne pojedeš ga nego ga spremiš. I onda ih gomilaš. I kad završi Došašće, pokloniš te svoje bombončeke nekome drugome. Al ne pale se dečko, cura, muž, žena, mama, tata, baka, braća, prijatelji i ini bliski ljudi. Nego susjed, poznanik, kolega i ini ljudi s kojima nismo onak baš skroz super. Nabacih ideju o bombonima, a ja uopće ne volim bombone...ok, nekaj drugo za mene! U svakom slučaju, super ćemo se osjećat kad dođe Božić, to je ziher. Mizerno jednostavna stvar za napravit, a baš nekak topla! Evo toliko od mene za danas, idem lijegat, bješe ovo naporan dan. Izlazak mi propao, ne pamtim da sam ovak loše se provela vani, pobjegla sam doma. Al to je valjda neki ekvilibrijum, drugi put bu ziher supač. Ej, još nekaj. Ovo ću samo vama reć, nemam snage to izgovorit naglas. Prijavila sam se za volontirat prek ljeta u Kamerunu (Afrika u pitanju). Od 1.8. do 20.9. Joooooj, kad bi mi to upalilo, bilo bi mrak!!! Mislim, treba se posložit puno toga, ne smijem to reć nikom da ne bi propalo...juf držite mi fige ;-) Ljubim vas sve i želim toplu nedjelju! |
- 01:45 -
Ok, a sad ja čitam! 
(25) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
petak, 26.11.2004.
"iznutra"
napisala sam ogroman post. pa sam ga izbrisala. opet sam napisala, i opet izbrisala. onda sam se rasplakala, i plakala poprilično dugo. sad idem spavati, ne mogu više.Bože, molim te, ali ne malo, već te jako molim iz dubine svog bića upirem ti molitvu - daj mi snage za promjenu. u ovom ili onom smislu. jer ovako dalje ne mogu. hodam po poznatom tlu, boravim s poznatim ljudima i radim poznate stvari koje mi čak i leže. a osjećam se tako izgubljeno... pomogla sam danas jednoj osobi. osjećala sam se dobro, jer mi je uzvraćeno osmjehom. volim kad se ljudi smiju, ne samo ustima, već očima i dušom. iskreno, prirodno i čisto. želim se smijati. svim blogoljupcima, posebno onima dobronamjernima, želim da ovaj vikend bude vikend radosti. i hvala za svaku lijepu riječ, one ostaju zapisane u meni, spodoba s ove strane ekrana koju većina vas nikad nije vidjela nijednu ne zaboravlja. |
- 23:29 -
Ok, a sad ja čitam! (14) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
četvrtak, 25.11.2004.
Osobe s posebnim potrebama – part 3
|
OK, svi oni koji su pročitali maratonske postove broj jedan i dva na ovu temu, radovat će se kratkoći ovog ovdje. Ovaj je "beba" ;-) Danas ćemo ukratko zaključiti ovu temu uz nekoliko praktičnih savjeta. DakleM, svatko od nas ima određene potrebe – fiziološke potrebe, potrebe za sigurnošću, pripadanjem i ljubavlju, potrebe za poštovanjem i samoostvarenjem. Neki od nas imaju posebne potrebe iako se one takvima ponekad ne očituju – npr. osobe koje nose naočale, dijete koje doživi razvod roditelja, gubitak voljene osobe itd. Većini takvih potreba nije potrebna nikakva stručna pomoć, i često ih niti ne smatramo „posebnima“. Međutim, postoje i osobe čije su posebne potrebe takve da im je potrebna stručna i emocionalna podrška – osobe s mentalnom retardacijom, osobe s oštećenjem vida i sluha, osobe s poteškoćama u kretanju, osobe sa specifičnim poteškoćama učenja itd. Iako svaka peta osoba ima neku vrstu invaliditeta, ljudi su obično zbunjeni u susretu i u komunikaciji s njima. Nedovoljna upućenost u njihove potrebe i mogućnosti, nepoznavanje načina pružanja podrške i pomoći, te predrasude i strah od susreta s nepoznatim sputavaju ljude da slobodno komuniciraju i nude pomoć. Kao prvo, moramo izbaciti termin invalid ili hendikepiran. Invalid zapravo znači nevaljan, a hendikep dolazi od engleskog izraza „hand in cap“. Nisu potrebni komentari, jel tak? Umjesto invalid reći ćemo – osoba s invaliditetom. Umjesto slijepac reći ćemo – osoba s oštećenjem vida. To su tebi možda samo riječi, ali njihova pravilna uporaba pomaže integraciji osoba s posebnim potrebama u društvo i, ono što je najbitnije, rušenju predrasuda. Što se tiče bontona u ophođenju s osobama s invaliditetom, izvadila sam neke stvari za koje mislim da su najbitnije, pa se nadam da ćemo nekaj od toga usvojiti, ne toliko zbog drugih, nego prvenstveno zbog sebe. Osoba koja ne zna komunicirati prvenstveno sebe osakaćuje. Nemojte pretjerano hvaliti osobu s invaliditetom zbog uspješnog obavljanja normalnih zadataka. Pomagala osobe s invaliditetom nemojte dirati ako za to niste zamoljeni, niti se ne naslanjajte na invalidska kolica jer su ona dio životnog prostora osobe koja ih koristi. Nemojte se bojati krivih riječi, razgovarajte normalno. Ako niste razumjeli što vam je rečeno, zamolite osobu da ponovi, nemojte glumiti da kužite. Pri obraćanju osobi s oštećenjem vida, recite joj svoje ime i ponudite joj da se osloni na vašu ruku ako se radi o prelasku ceste, izlasku ili ulasku u tramvaj itd (isto tako računajte da će vašu pomoć odbiti, jer je ne trebaju). Najbitnije od svega – nemojte žaliti osobu s posebnim potrebama, time ćete joj najviše pomoći. Ako ne vidi, možda super pjeva. Ako ne hoda, možda fantastično slika. Ako ima mentalnu retardaciju, možda radi super kreacije. Ja npr. fakat ne znam baratat brojevima, ne ide mi ni zbrajanje a kamoli dijeljenje. Al idu mi strani jezici. Samo se radi o tome da je netko malo drugačiji od većine, zbog toga NIJE niti manje vrijedan, niti nesposoban, niti nesretan. Duh osobe je puno više od naslanjanja na štaku ili nekog kvocijenta inteligencije. Misli na to. |
- 13:35 -
Ok, a sad ja čitam! (19) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
subota, 20.11.2004.
Osobe s posebnim potrebama - part 2
|
Da nastavimo priču. Oni koji su pročitali prvi dio, ajmo onda dalje, a koji nisu, malo nek skrolaju ;-) Dakle, zaključili smo prekjučer da je integracija (u većini slučajeva) dobra stvar ali da se ne provodi kak spada zato kaj nitko ne MARI. Nedostaje novca, stručnog kadra (koji sjedi na burzi ili, nevjerojatno sposoban, radi totalno drugačiji posao), angažmana roditelja i učitelja, te senzibilizacije okoline. No, zato ćemo mi odsad biti otvoreni prema djeci, i općenito, osobama s posebnim potrebama, pa ćemo se i u okviru svojih mogućnosti založiti za to da naše društvo bude otvorenije prema njima. Definirajmo sada posebne potrebe zasebno. Dijete graničnih intelektualnih sposobnosti je dijete koje na testovima inteligencije postiže rezultat u rasponu IQ=70-79. Od 80-89 je ispodprosječna inteligencija, a od 90-110 prosječna (molim primijetiti da mentalna retardacija nije isto što i ispodprosječna inteligencija). Granične intelektualne sposobnosti znače veće zaostajanje, odnosno, dijete ima veće teškoće u mišljenju (asociranje, raščlamba, apstrahiranje, zaključivanje, generalizacija, analiza, sinteza, uočavanje bitnog), pamćenju, vizualnoj percepciji i vizualno-motoričkoj organizaciji (teškoće u uočavanju i izdvajanju bitnog u promatranju predmeta, pojava i procesa, teškoće u snalaženju u redovima teksta), čitanju i pisanju, koncentraciji. Djeca graničnih intelektualnih sposobnosti obrazuju se po prilagođenom programu u uvjetima potpune integracije (to smo naučili kaj znači, jel tak?). Smanjen je opseg nastavne građe i prilagođeni nastavni sadržaji, te su individualizirane metode poučavanja. Mentalna retardacija je snižena sposobnost kojoj su svojstvena značajna ograničenja u intelektualnom funkcioniranju i u adaptivnom ponašanju, izražena pojmovnim, socijalnim i praktičnim adaptivnim vještinama i nastaje prije 18.godine. Intelektualno funkcioniranje se odnosi na inteligenciju, generalnu mentalnu sposobnost koja uključuje mišljenje, rasuđivanje, zaključivanje, planiranje, rješavanje problema, apstraktno mišljenje, razumijevanje kompleksnih ideja, brzo učenje i učenje kroz iskustvo. U slučaju mentalne retardacije IQ je manji od 70. Adaptivno ponašanje je skup socijalnih, pojmovnih i praktičnih vještina koje je osoba naučila u svrhu funkcioniranja u svakodnevnom životu. Područja adaptivnog ponašanja su komunikacija, briga o sebi, stanovanje, snalaženje u okolini, samousmjeravanje, zdravlje, sigurnost, slobodno vrijeme, rad, funkcionalna akademska znanja. Djeca s lakom mentalnom retardacijom imaju poteškoća s postizanjem uspjeha u školi upravo zbog kašnjenja u kognitivnom razvoju (jezik+adaptivno ponašanje), te socijalnom, emocionalnom, motivacijskom razvoju i širim osobnim vještinama i karakteristikama. Kod djeteta treba naglašavati ono što može, a ne ono za što nije sposobno, i to usmjeravanjem pažnje na njegove pozitivne osobine, prihvaćanjem jedinstvenosti i vrijednosti djeteta, osiguravanjem doživljaja uspjeha i minimiziranjem iskustava koja izazivaju anksioznost i osjećaj manje vrijednosti. Djeca s lakom mentalnom retardacijom obrazuju se po programu djelomične integracije. Nastavne sadržaje (hrvatski, matematiku, prirodu i društvo) dijete usvaja u posebnom razrednom odjeljenju unutar redovne škole, a odgojne sadržaje (likovna kultura, glazbeni odgoj, tjelesna i zdravstvena kultura) sa vršnjacima u redovnim uvjetima. Deficit pažnje ili hiperaktivni poremećaj jest razvojni poremećaj nedostatka inhibicije ponašanja koji otežava samoregulaciju i organizaciju ponašanja u odnosu na budućnost. Simptomi tog poremećaja očituju se kroz teškoće u fokusiranju i trajanju pažnje, teškoće nemogućnosti inhibicije (teškoće vezane uz stupanj aktivnosti – hiperaktivnost) i teškoće u kontroli impulsa – impulzivnost. Prema novijim istraživanjima osnova poremećaja je biološka, čemu u velikoj mjeri doprinose genetski i nasljedni faktori. Hiperaktivnost i impulzivnost nestaju s godinama, ali nemogućnost pažnje i nedostatak organizacije i dalje su prisutni u odrasloj dobi. Neću vas sad zamarati o tome kako se dijagnosticira deficit pažnje, ali sve u svemu dječaci se najčešće identificiraju u dobi od pete do sedme godine, a djevojčice oko šestog razreda osnovne škole. Naime, one su manje agresivne i hiperalktivne, te nemaju tendenciju ometanja drugih, privlače manje pažnje na sebe, pa nisu prepoznate i uključene u tretman. Oko šestog razreda postaju vidljive teškoće u učenju i na socijalnom planu. Djeca sa dijagnosticiranim hiperaktivnim poremećajem školuju se po prilagođenom programu u uvjetima potpune integracije. Takođe se primjenjuju različiti individualizirani postupci kojima se djeci s hiperaktivnim poremećajem može pomoći u boljoj prilagodbi u razredu, doprinijeti osjećaju vlastite vrijednosti, te boljem svajanju nastavnog gradiva. Pritom je važno da učitelj bude dosljedan, ustrajan i predvidiv. Disleksija se definira kao jedna od specifičnih poteškoća učenja. Manifestira se problemima u pisanom jeziku kod djece uredne inteligencije i sociokulturnih prilika, te odgovarajuće poduke. Najčešće uključuje djecu koja zaostaju u čitanju barem dvije godine u odnosu na vršnjake. Govori se o problemima dekodiranja – uspostavljanja veze slovo-glas, o ispuštanjima, dodavanjima, zamjenama glasova i slogova pri čitanju i pisanju, zrcalnom pismu, teškoćama razumijevanja. Kako kod nas još ne funkcioniraju nove metode rane dijagnostike disleksije, djeca s tim poremećajem najčešće su etiketirana kao loši učenici i zločesta. Kod djece koja su uključena u redovne škole javlja se potreba dodatnog podučavanja, i to ne samo školske djece, već i djece koja ulaze u školu bez usvojenih predvještina vezanih uz početak učenja čitanja. Disleksija zahtijeva individualizaciju u pristupu učitelja prema djeci, koja se sastoji prvenstveno u provjeri učitelja je li dijete ispravno pročitalo zadatak, te u usmenom ispitivanju. Učiteljeva sposobnost prilagođavanja programa, praćenja napretka i promatranja učinaka poduke može često biti djelotvornija od propisane metodike nastave, naročito ako se s odgovarajućim pristupom započne zarana. I za kraj, objasnit ćemo motoričke poteškoće. Motorička oštećenja obuhvaćaju heterogenu skupinu u kojoj razlikujemo oštećenja lokomotornog aparata (oštećenja kukova, nedostatak ekstremiteta, mišićna distrofija) i oštećenja centralnog ili perifernog živčanog sustava (cerebralna paraliza). Djeca s oštećenjima lokomotornog sustava mogu se uspješno integrirati u redovne škole, postižu dobre rezultate u obrazovanju, stvaraju primjerene socijalne odnose, bez osiguravanja dodatnih edukacijsih postupaka. Što se tiče druge skupine, i njezina najistaknutija primjera - cerebralne paralize, kod ovakvog oštećenja bitan je stupanj motoričkog oštećenja. Kod blagog stupnja očuvano je samostalno kretanje, obavljanje svih aktivnosti, nema dodatnih oštećenja, smanjena je preciznost fine motorike. Umjereni stupanj je stanje gdje su gruba i fina motorika oštećene, ali osoba još uvijek može uspješno funkcionirati kretanjem uz oslonac. Iako postoje blage govorne smetnje, komunikacija je uspješna. Teški stupanj obuhvaća znatne poteškoće u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, postoje teže govorne smetnje, a česti su i popratni poremećaji: epilepsija, ispodprosječno intelektualno funkcioniranje, poremećaji govora, perceptivne poteškoće, smetnje vida, problemi koncentracije. Integracija djece s motoričkim oštećenjima u redovne škole? Da, uklanjanjem arhitektonskih barijera u školi i oko nje te prilagođavanjem potrebama osobama s motoričkim smetnjama. Osim toga, potrebna su tehnička i rehabilitacijska pomagala. Integracija se ne preporuča kod težeg motoričkog oštećenja. |
- 10:46 -
Ok, a sad ja čitam! (11) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
četvrtak, 18.11.2004.
Vukovar 18.11.1991.-18.11.2004.
|
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac -netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi. Siniša Glavašević Ne zaboraviti patnju hrvatskog naroda u ovom gradu heroju i u drugim hrvatskim gradovima. Inzistirati na tome da se otkrije istina zašto je Vukovar pao. Poštovati svaku, pa i najmanju žrtvu za ovu zemlju. Voljeti je, puno je voljeti. (Hvala Matiji što je ovo prepisao.) |
- 10:53 -
Ok, a sad ja čitam! (11) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
srijeda, 17.11.2004.
Osobe s posebnim potrebama - part 1
|
Sljedećih nekoliko postova bit će u malo drugačijem fazonu, tak da svi vi koji ovdje dolazite čitati kak knjekam i trudim se napisati ono kaj me veseli ili žalosti, ćete se malo strpiti. Naime, velika mi je želja da, s obzirom da je broj posjetitelja ove stranice malo ipak odmakao od nule, odavde ponesemo i nešto korisno. U razgovoru s ljudima, a i kad sam sama sebi postavljala neka pitanja (da, ja razgovaram sa sobom! a neki me nazivaju normalnom ;-) shvatila sam da mi nemamo pojma o mnogim stvarima i da svoje stavove temeljimo na pričase/čuosam bazi. A ima jedna tema za koju sam se neobično zainteresirala posljednjih nekoliko tjedana, pa ću vam o tome pisati. Radi se o djeci s posebnim potrebama. Zapravo, prepisat ću vam o tome. Mogao bi to sve biti jedan post, ali ne želim nabacati samo hrpu definicija pa da to sve zaboravimo. Zato ću onda prelomiti ovo što sam pripremila s nadom da ćete svi naći neki interes da to pročitate i usvojite. Vele da je prvi korak u rušenju predrasuda znanje. Onda bum ja poradila na tom prvom koraku, a svatko sam nek proba korak dalje. Pod pojmom posebne potrebe podrazumijevamo potrebu za društvenom podrškom osobama s motoričkim poremećajima, sniženim intelektualnim funkcioniranjem, oštećenjem vida, oštećenjem sluha, specifičnim teškoćama učenja (disleksija, disgrafija), poremećajima u govoru, emocionalnim teškoćama i poremećajem u ponašanju pri obavljanju svakodnevnih i/ili specifičnih aktivnosti. Kada govorimo o djeci s posebnim potrebama, najveći dio njih su djeca usporenog kognitivnog razvoja. To su osobe s lakom mentalnom retardacijom, graničnom mentalnom retardacijom i kulturno deprivirana djeca. Integracija djece s posebnim potrebama u redovne škole u Hrvatskoj je prisutna već dugi niz godina, ali se ne ostvaruje na predviđen način, i njezini rezultati nisu zadovoljavajući. Neki od razloga su prevelik broj djece u razredu, vrlo određen kurikulum, negativni stavovi učitelja prema integraciji, malen broj defektologa u školama. Vrste integracije su: 1. potpuna odgojno – obrazovna integracija – podrazumijeva potpuno uključivanje djece s lakšim teškoćama u razvoju u razredni odjel redovne škole, bilo da se radi o redovnom ili prilagođenom programu 2. parcijalna integracija – za djecu s većim teškoćama u razvoju, i to na nekoliko različitih načina - prvi model: dijete se upućuje u redovnu školu, u kojoj dijelove nastavnog programa svladava u matičnom razrednom odjelu, a dijelove u posebnim odgojno-obrazovnim skupinama - drugi model: dijete se upućuje u redovnu školu, u kojoj kompletan nastavni program svladava u posebnoj odgojno – obrazovnoj skupini, a u okviru izbornih programa i slobodnih aktivnosti se integriraju u skupine učenika bez teškoća u razvoju - treći model: dijete se upućuje u redovnu osnovnu školu, u kojoj cijeli obvezni nastavni program svladavaju u posebnim skupinama, uz organizirani produženi stručni postupak Potpuna integracija, unatoč pozitivnim propisima, uglavnom podrazumijeva da su djeca s posebnim potrebama samo fizički prisutna u razredu, često bez bilo kakve stručne pomoći, jer nema dovoljno stručnih timova koji mogu pomoći tim učenicima, njihovim roditeljima i učiteljima. Zašto vam pišem o integraciji u škole? Pa zato jer ono što vrijedi za integraciju u škole vrijedi i za integraciju u društvo – da bi uspjela, djeca moraju biti prihvaćena i vrednovana. U procesu integracije treba staviti naglasak na jake strane djeteta, jer mnoga djeca s posebnim potrebama imaju mogućnosti i sposobnosti poput svojih vršnjaka. Ovisno o prirodi svojeg oštećenja, ona mogu biti jednako dobra, ili čak i bolja i kreativnija u likovnim, dramskim, glazbenim, sportskim aktivnostima, koje pospješuju njihovu socijalizaciju i integraciju i utječu na prevladavanje negativnih stavova okoline prema ovoj populaciji. Dakle, uspije li integracija, što ovisi i o roditeljima, i o djetetu, i o učitelju i o stručnom kadru koji oblikuje program, ali i o društvu u cjelini, dijete će pokazati najbolje od sebe. Pokaže li najbolje od sebe, bit će prihvaćeno u društvo. Bude li prihvaćeno u društvo, obogaćuje ga. Sutra (ili kad već stignem) ćemo malo definirati posebne potrebe. Dotad, ostavljam vas da razmislite o ovoj rečenici. Znam, znam, statistika, al nemreš a da se ne zamisliš: Jedno istraživanje je pokazalo da prosječni roditelj provede dnevno u prosjeku 14,5 minuta komunicirajući s djetetom. Od toga 12,5 minuta potroši na kritiziranje djeteta i njegovog ponašanja. |
- 15:05 -
Ok, a sad ja čitam! (15) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
nedjelja, 14.11.2004.
jedna misao
Nedjeljno predvečerje. Ceste su mračne i puste. Hladnoća je otjerala posljednjeg šetača i ostavila ulicu praznom. Gladne su mi ruke bakina lica, a daleko je djetinjstvo danas zaživjelo u meni.Sjedim u toplini svog doma i razmišljam – Bože, kako je lijepa boja tišine! |
- 17:29 -
Ok, a sad ja čitam! (19) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
subota, 13.11.2004.
Moj tata.
Koja je to ljudina. Moj tata. Nije neki krupan tip, nije ljudina u smislu da ga se treba bojati. A, ne. Moj tata je ljudina djela. I nevjerojatnih živaca.Čudesno je kako je iz svega lošeg i teškog u životu izvukao zrnce mudrosti i snage da ide dalje. I čudesno je kako je unatoč svemu, postao tako sređena osoba, i pun ljubavi i strpljenja. I sposoban radovati se malim stvarima. Moj tata. Evo plačem. Ne od žalosti. Toplo mi oko srca. Napisala sam poduži tekst, ali sve sam obrisala. Jednostavno, nema riječi... Nema tih riječi da opišem tu ljudinu niti koliko ga volim. Tata vozi polako Vrati se sretno domu svom Bez tebe uvijek ostaje prazno mjesto u srcu mom... |
- 13:46 -
Ok, a sad ja čitam! (19) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
petak, 12.11.2004.
Priča o zvijezdi i šansi
Priča počinje na morskoj obali, u romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom. Noću je veliki val na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su a golemo je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No, zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one ugibaju.Na obali su i dva čovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera. Prvi, hodajući prema sredini, gleda u to bogatstvo koje ugiba i tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a ugiba i nestaje. Zar je moguće da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom hipu. A koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati. A očito moraju. Tužan koraca dalje i razmišlja o tome kako je to zbilja velika šteta. I samo razmišlja. Drugi, dolazeći sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinuta pogleda, ali se svaki čas sagne i nešto baca prema moru. I nešto radi. A kad su se sreli, prvi čovjek vidi da drugi u more baca morsku zvijezdu. Prišavši mu posve blizu prvi čovjek upita: a što to vi radite? Drugi odgovara: vraćam zvijezde moru! Prvi začuđeno pita: Ali čemu? Pogledajte koliko ih samo ima? Za sve njih nema šanse! A drugi se čovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajući: Ali za ovu ima šanse! Nađi svoju zvijezdu i pomozi joj da se vrati u more. Tebi, niti bilo kome drugome, to neće značiti puno - jer koliko je samo zvijezda... Ali, toj kojoj ćeš pomoći cijeli svijet ovisi o tome. Misli na to. |
- 14:42 -
Ok, a sad ja čitam! (10) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
srijeda, 10.11.2004.
parada
*tan tanananan tan tan tanananan tan tan tanananan tan tan*Današnji dan. Osim što je danas danas, a jučer je bilo sutra, a već sutra će biti jučer, sličan je svojim prethodnicima po paradi. Jer jučer je isto bilo danas, i to jučer. U isto vrijeme danas je bilo sutra, a prekjučer jučer. No, i dok je danas danas, i jučer kad je jučer bilo danas, stalno parada. Parada istih lica * tan tanananan tan tan tanananan tan tan * parada već izgovorenih riječi * tan tanananan tan tan tanananan tan tan * parada ustaljenih navika koje druge živciraju * tan tanananan tan tan tanananan tan tan * parada dobrih i loših djela * tan tanananan tan tan tanananan tan tan * parada misli i potreba * tan tanananan tan tan tanananan tan tan * parada mene i nebrojeno mnogo drugih. Tek povremeno izađem iz povorke, tek toliko da vidim na čemu sam zahvalna. Hej ljudi! Volim vas! Sve vas volim! Život je lijep, o kako je samo lijep život! Tanja je rodila djevojčicu. Tomijeva operacija, vele da je dobro prošla. Kiša je isprala lišće iz žljebova i nitko se ne mora penjati. Ručak je bio ukusan. Prodavačica se jutros nasmijala iza pulta. U inboxu imam četiri nove poruke, ljudima je stalo. Sada nisam u paradi. Ne, ne, ne možeš istovremeno biti u paradi i biti je svjestan. To bi bilo kao da si istovremeno komentator i glavni igrač utakmice. Sad mi ritam diktira moje Unutra a parade se samo sjećam, dok me ponovno netko ne povuče za rukav i ubaci u šarenu kolonu. Sve se u toj povorci događa – i smijeh, i očaj, i umor, i zadovoljstvo, i nada, i zavist, i mir. Mir? Dobro, mira ima možda više izvan parade. Ali sretna sam tamo. Tamo pripadam. Tamo mi je biti. Ponekad se poskliznem jer, znate, nemam duge noge, a u povorci se brzo hoda. No, srećom, nađe se netko da mi pomogne ponovno uhvatiti korak. A kad izlazim iz parade, neki to i primijete. No ne zabrinjavaju se previše – znaju da ću se vratiti u kolonu kad budem spremna. Parada je dobra. Naša. Sigurna. Ma tko to tako uporno kuca na vrata kao da je baš sad presudno da ih otvorim??? Nimalo mi ne dopuštate da budem sama!!! Evo idem, ideeeeem! Ah, mama, ti si... *tan tanananan tan tan tanananan tan tan tanananan tan tan* |
- 15:34 -
Ok, a sad ja čitam! (13) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
utorak, 09.11.2004.
ma to je za popizdit!
|
ja inače ne prostačim, al sad sam tak žifčana da mi prsti lete po tastaturi brzinom svjetlosti. Jedna super bloggerica, ma baš dobra cura, koja se toliko potrudila uredit svoj blog, toliko vremena i truda posvetila tome da to bude njezina oaza, i naša isto, dospjela je na metu nekog bolesnika (bolesnice) koji joj je izbrisao cijeli blog. Pitala sam se ja, što se to događa, zašto mi je njezina stranica stalno prazna, kad ono pročitam kod Petre da su našu Blekicu lijepo zbrisali. Ali ona je zato otvorila novi blog, dok se svi mi ipak nadamo da će otkriti tog zločinca. Fujjjjj brrrr smeće ljudskog roda  Aha, da, a razlog brisanju: bila je prepopularna. Monstrumi! p.s. ja sam totalni idiot za net, html i kak se to već sve zove, al se fakat nadam da će Oni Gore poduzet sve da se počinitelja kazni. Over and out. |
- 14:46 -
Ok, a sad ja čitam! (21) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
(odbijam dati naslov ovom postu)
Evo opet kratko javljanje prije nego se bacim na učenje. Jučer nisam baš bogznakaj napravila, što se uostalom vidi i po ful pospremljenoj sobi, i uređenom blogu (to nitko nije primijetio? sram vas bilo...). Staviti smajlove na blog za osobu poput mene (plaaaavaaaa) i nije baš jednostavno, tek da se zna.Nego, zašto ovi blogovi moraju imat naslov? Meni to bezveze. To je kao neki internetski dnevnik. Ok, ja nisam baš puno pisala dnevnik u životu, ali kaj se u dnevnik stavljaju naslovi? Gluuuuupoooo  Idem, moram. A ne da mi se... hladno je vani još uvijek, držite se vi interijera! Stihove o boli napisati ili samo nanizati slova na papiru Prekratak je put od istine do očaja Grlim stupove srama samo oni neće da se sruše zamišljeno promatram bore na Duši ne pjevam, ne pjevam šutnja doziva hladne vjetrove oni trgaju jedan po jedan list sa hrastove grane divan trenutak papir u bloku greškom nanizan lanac blještavih perli radovati se pogledima gubi svoj smisao a navike su isprale tvoje ime samo nekad, u noćima poput ove oplakala bih ljubav, ali nemam čime  |
- 09:28 -
Ok, a sad ja čitam! (10) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
ponedjeljak, 08.11.2004.
kratko.
Ustala jutros i ostala zapanjena.  Kako je vani hladno!!! Zima je tu. Što mene uopće ne plaši, samo me iznenadilo. Trebala sam ići do grada jutros, ali ne mogu. Ne mogu po cičoj zimi.Nego, evo danas počinjem učiti za ispit. Nemam predavanja dva tjedna, što je super. Malo manje super je to kaj imam jaaaako puno za nadoknadit, ali ne plašim se. Evo, napišem blog i krećem u akciju. Imam i plan. Dobar plan, poprilično izvediv. Za radostan početak radnog tjedna: 0. Ovako se kaže u svijetu. 0. Ovako se kaže u Bosni. 1. Dragi kolega dugo se nismo vidjeli. 1. Đe si pizda ti materina. 2. Oprosti, ali malo sam te duže cekao 2. Đe si, jebote. 3. Gospodin je veoma obrazovan. 3. On je peder. 4. Mislim da niste dobro sagledali sve aspekte ugovora. 4. Jebem te ćorava. 5. Mora da se šališ 5. Sereš 6. Ne, nikako niste u pravu. 6. Puši qurac. 7. Informacija koju imate ne odgovara činjeničnom stanju. 7. Jedeš govna. 8. Vaša sekretarica je veoma simpatična. 8. Jel jebeš ti to? 9. Prijatno. 9. Diši malo. 10. Koju funkciju gospodin ima u firmi? 10. Koji je on qurac? 11. Smatram da njegovo mišljenje ne treba uvažiti 11. Ko njega jebe. 12. Ovaj projekt je lako ostvarljiv 12. To je pičkin dim 13. Ovo je nemoguće 13. Može al u qurcu 14. Taj zakon ne treba uvažavati 14. Jebo zakon 15. Najzad 15. Fala kurcu 16. Hvala 16. Izraz koji ne postoji. Dakle, svim blogoljupcima jedan veeeeeliki kiss uz želju - da vas ne satre ponedjeljak. Živjeli! M. |
- 08:59 -
Ok, a sad ja čitam! (10) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
subota, 06.11.2004.
još uvijek smo na tika taka tika taka tika taka
Dakle, zakaj mi nitko nije javio da je moj glup.blog na listi almost cool? Ja to uopće nisam skužila, dok se prekjučer nisam malo zaletila do glavne stranice, kad tamo na desnoj strani moja adresa. Nisam mogla vjerovati, da se ovo moje nalazi u društvu nekih kao zanimljive Blekice, obožavanog Crasha, uvijek mudrog i poučnog Georga, rječite Poliglotne, moje hrane za dušu Vlade i svih ostalih koje mi se više ne da linkati. Fora mi je to, barem malo biti na toj listi, dok se netko ne otrezni ;-)Nego, što htjedoh napisati? Ma u biti ništa. Samo sam imala osjećaj da je vrijeme za novi post. A i imam vremena sjedit pred monitorom. Ma kog ja zajebavam? Za blog uvijek imam vremena, bez obzira na to koliko se papira nagomilalo na mom stolu. Idem sad još malo na tjelesni, lijepo se prošetati Sljemenom u subotnje popodne. Onda dođem doma i prevedem neke članke ( kojima je deadline bio JUČER ), i idem van. Volim subotu. Danas ću vas pozvati, odnosno pokušati ohrabriti na jedno dobro djelo. Možda ste se uvijek o tome pitali, možda ste to već i učinili, a možda tek planirate. E pa vrijeme je! Da darujete krv. Krv mogu dati svi ljudovi iznad 55kg, između 18 i 65 godina života. Visok ili nizak tlak, slabokrvnost itd. neka vas ne plaše, jer će vam tete i stričeki tamo, gdje se uputite to napraviti, sve izmjeriti i reći jeste li podobni za darivanje krvi. Sam postupak vam neće oduzeti puno vremena, tek možda sat vremena, a nekome doslovno znači Život. I, da, darivanje krvi ne boli. Mislim, nije da uopće ne boli, nego je bol mizerno mala, u usporedbi s tim kaj s njom dolazi. Razmislite barem o tome. Hvala svima na komentarima za prekjučerašnji post. Aha, da, na sms-ove svojih blogočitača nisam odgovarala because nemam para na mobaču. Poradit ću na tome danas. Ne brinite, nisam u depresiji. Velikoj. Samo sam u fazi kad ne znam kaj bi sama sa sobom. Pa mi je to malo glupo. Al prošlo bu. Pusam! M. |
- 10:59 -
Ok, a sad ja čitam! (15) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
četvrtak, 04.11.2004.
|
Ne osjećam. Ili da? Sve je to ništa. Vrijeme ide tika taka tika taka tika taka. Na svakom satu svijeta tika taka tika taka tika taka. A ja Čekam. Sjedim u sobi. Neka glazba. Eric. E jesi dosadan. Preoptimističan. Ko te jebe Eric. Ja sjedim u sobi i pušim. Da. A rekla sam da neću. Ma puno stvari sam rekla da više neću. I opet sam. Pa šta. Vrijeme ide tika taka tika taka tika taka. Na svakom satu svijeta tika taka tika taka tika taka. Bože. Kako su glupi ljudi koji kažu da te nema. Ma kak te ne bi bilo. Ja te stalno osjećam. Toliko te osjećam da me živciraš. Otkači. Sjaši. Odjebi. E, da. Odjebi. Zakaj si uvijek Tu? Zakaj me stalno podsjećaš? Ne želim razmišljati. I dobar si, ajde to ću ti priznati. Dobar si. Kolko smo se samo puta dogovorili. I ti si svoje uvijek napravio. Ja svoje ne. A ti ne odustaješ. Pa me zoveš, pa me hrabriš. Pa me tražiš. A voliš me. Voliš me i dok ti ovo pišem. Ljuta. Ne znam na koga, ali sam ljuta. Aha, da, u biti sam na tebe ljuta. Jer si dosadan s tim svojim dozivanjem. Ne želim učiniti pravu stvar. Ne, ovaj put ne. Ovaj put hoću opipati Neizvjesnost. Odustati od tog faksa koji me deprimira. Sve u vezi s njim me deprimira. Rano ustajanje, hodanje po 162 stube svaki dan, preambiciozni ljudi. Nije to za mene. Ja bih jednostavno. Ja bih spontano. Hoću se poševit s neznancem. Hoću se ušlagirat. Hoću spavat u parku na klupi. Sve to hoću. Vrijeme ide tika taka tika taka tika taka. Na svakom satu svijeta tika taka tika taka tika taka. A daaaaaaj. Dopusti mi da probam. Kaj, veliš da to onda nije Neizvjesnost? Pa, da. U biti nije. Sve je bitno u životu ziher. Kam god da skrenem, nema tog puteljka koji bi me udaljio od ceste do tebe, jelda? Ja nisam za to. Imaš pravo. Nisam. Dopustio si mi da te dotaknem na trenutak. I sad nema natrag. Kaj god da napravim, nema neizvjesnosti. Ja Znam. Ne vjerujem. Ja Znam. Netko bi to nazvao kočnicom. Ma, da, to je to - kočnica. Nemrem ti to napravit. Kad me fakat voliš. Ali... Vrijeme ide tika taka tika taka tika taka. Na svakom satu svijeta tika taka tika taka tika taka. Ok, ajde, dobro Eric svira. I znaš kaj mi je još dobra stvar? Ova fora kaj si napravio s bojama. Boje su dobre. Na cvijeću. I ribama. I obleki. Aha, boje su dobre. Kaj veliš onda? Da idem s tobom, ha? Ko jebe pokvarene političare proračunate intelektualce lažne prijatelje. Ti nisi baš nešto zabavan, to ti je valjda jasno. Rekla bih ti da poradiš na tome, ali se bojim da bi mogao krivo shvatiti, pa je bolje da šutim. Nisi, velim, zabavan. Ali su svađe s tobom konstruktivne. I bez obzira na to koliko se zdebljam nikad ti nebum preteška da me ćopiš kad padnem. Evo, i cigaretu sam ugasila. Ok onda. Tebi ću se prepustit. Vrijeme ide tika taka tika taka tika taka. Na svakom satu svijeta tika taka tika taka tika taka. Kaj veliš? Ovo niko ne bu razumio? A jebiga sad. Zato smo blog i nazvali glupim, ne? |
- 22:55 -
Ok, a sad ja čitam! (12) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
(pa ne mora valjda svaki put bit naslov???)
Kako nitko od nas nije baš ono, potpuno, normalan, nisam ni ja. Imam jedan poremećaj kojem zapravo ne znam imena. A sličan je onome kakvog ima Ross iz Prijatelja. Reagiram na krivo napisano č/ć, ije/je i tome slično. Nisam neki znalac, zapravo su mi gramatika i pravopis poprilično dosadni, ali me krivo napisane ili upotrijebljene riječi fakat znaju iznervirat. Danas dajem popis nekoliko njih, na koje često naletim. Jer mi je neugodno ispravljat ljude, pa da se ovim putem ispušem ;-)1. sljedeći – slijedeći Ovo je tipičan primjer kak ljudi ne znaju kaj tu kaj znači. Naime, svi živi vole upotrebljavat slijedeći u ovakvoj rečenici: Slijedeći put kad ga vidim, razbit ću mu bulju. E pa to je krivo. Treba ić ovak: Sljedeći put kad ga vidim, razbit ću mu bulju. Slijedeći se upotrebljava kad želiš reć da si ti nekoga slijedio, a usput još nekaj radio, na primjer: Slijedeći njegove tragove, došao sam do planetarnog otkrića. Kužite razliku? Ok, ajmo dalje. 2. Zagreb – ZagreBčani – ZagrePčani Ovo je greška koju nevjerojatno često susrećem, a ne kužim u čem je fora i zakaj ljudi to krivo pišu. Mislim da se to zove jednačenje po zvučnosti, kad se ovaj B iz Zagreb, zbog Č koji dođe iza njega, mora pretvorit u bezvučni P. Dakle, dragi moji, nije ZagreBčanka već ZagrePčanka. 3. 24 – 24. Ovu grešku isto fakat često čitam, pogotovo ovdje na blogu. Dakle, fora je u tome da ako upotrebljavaš glavni broj, onda ide bez točke iza njega: Ja imam 20 godina. Svih 58 kokoši koje smo imali su pokrepale. E, a ak je u pitanju redni broj, onda tu treba doć točka: Svaki 20. posjetitelj dobio je poster. ( općenito, ima caka da bi se u tekstu brojeve trebalo pisat slovima, no samo vi pazite na točke ili netočke i već bu super ) 4. hi – hy Ova me greška užasava. Ako već ne želite ljude pozdravljat na svoja lijepa hrvatska jezika, ne morate, al daj onda barem brate mili napiši taj HAJ kak spada. Dakle, pogrešno je napisati: HY A ispravno je: HI. Ak baš patite na ipsilone, onda napišite HEY. I to se prizna ;-) 5. drukčiji – drugačiji Tu nema neke velike fore, osim kaj je drukčiji srpska riječ, a drugačiji hrvatska. Evo, ne bih ja više svoje blogoljupce zamarala, ako ste i ovo pročitali, i još k tome nekaj naučili, mi so prauuuuuud! Ma ja to u biti najviše pišem zato da se tu ispušem, pa ne popizdim na fotokopiranu skriptu punu Č/Ć greškica i sličnog. To vam je inače fakat pravi poremećaj, ne znam zakaj ali me stvari tipa ćovjek znaju raspizdit. Aha, da, a da ne bi bio post prenaporan, jedan onak malo ljigav ali dobar vic: Dolazi jaaaako debela žena kod ginekologa i legne na stol. Salo joj prekrilo sve. Al ono, sve. I veli njoj doktor: „Oprostite, gospođo, biste li mogli možda prdnuti?“ A žena, malo u čudu, pita: „A zašto pitate, zbog probave?“ „Ne. Zbog orijentacije.“ Božji mir! Maja |
- 18:41 -
Ok, a sad ja čitam! (12) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
utorak, 02.11.2004.
Ami(e)s.
Još jedan u nizu ekscesa. Jure Francetić u glavnoj ulozi. Ponovo (???) postavljen spomenik. Valjda buju se do Božića dogovorili tko je zadužen za to da ga se makne.No, danas sam se sjetila nečeg drugog o čem bih voljela pisati. Ima preko godinu dana a da sam se posvađala s jednom od dvije najbolje frendice. E to je užasno čudan osjećaj, nikada prije tog dana nismo zapale u neku svađu. Bilo je rasprava i kritika, upozoravanja i koječega, ali nikad se nismo svađale. A poznajem ju...hm, pa otprilike otkada znam za sebe. I stvarno mi nikad ne bi palo na pamet da bi nas nešto, a pogotovo nešto glupo, moglo razdvojiti. A, gle čuda, dogodilo se. Bio je to jedan nesporazum, sad kad nakon godinu dana na to gledam, poprilično nevažan i bezvezan. Ali, onda se nije takvim činio, ni meni, ni njoj. Sjećam se te sekunde kad sam tresnula slušalicom, točno se sjećam (fakat ne lažem) tog momenta kad sam pomislila - više nikad neće biti isto. I bila sam u pravu. Nikada više nije bilo isto. Nakon tog dana, te svađice, prošli su tjedni a da ni ja nisam nazvala nju, nit je ona nazvala mene. Evo, rekoh, već je godina prošla. A viđam je nerijetko. U prolazu je pozdravim, ako se nađemo u istom društvu, čak i razmijenimo par riječi. Ali ne previše. Tek onako, licemjernom ljubaznošću. To je čudan osjećaj. Ej, sve znam o njoj. I ona sve zna o meni. Sve. A sad se sretnemo, pa procvilimo neki bok, pa neko pitanje, a sve samo da se ne bi čula tišina. Jer je tišina krajnje neugodna pratiteljica razgovora. Ima jedna izreka, da izgradnja jednog prijateljstva traje godinama, a izgubiti ga možeš u svega nekoliko trenutaka. Zato ovo i pišem. I sebi, i tebi. Fakat treba čuvat prijatelja. Naučila sam mnogo iz tog iskustva. Ako je prijateljstvo biljka, onda je to vrlo nježna biljčica. Treba ga zalijevati pažnjom i ljubavlju. A svima nam trebaju ti ljudi, prijatelji. Dolaze I.T.Đ.kao čarobna bića u osamljenim vremenima života I onda ispune svaku prazninu što ju je tuga načinila No potom ne nestaju kao dobra vila već stiskom ruke obećavaju vječnost. Nazovi prijatelja, neočekivano mu nešto pokloni. Ili mu se, onako sasvim, sasvim blago, nasmiješi kad ga vidiš. Nema plodnijeg tla od toga - prijateljstvo. I uspjeh, i radost, i uspomene, i mir, i pustolovina i povjerenje. Sve raste na tom tlu. Ljubim. M. |
- 18:39 -
Ok, a sad ja čitam! (13) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
uputstvo za uporabu
 Dragi blogočitači, dobrodošli na glup.blog.hr. Čitajte, ali i pišite - kliknete li ispod teksta na "Ok, a sad ja čitam!", otvorit će vam se mogućnost da i vi kažete svoje mišljenje / prijedlog / pohvalu / kritiku / utisak. Na ovom blogu nemamo predrasuda prema nikome, bez obzira na rasu, narodnost, vjeru, političku orijentaciju i slično. Pomoć za Bengalski zaljev - telefon Hrvatskog crvenog križa za donacije: 060 888 201. 
ponešto iz arhive
moj prvi post ulomak knjige o Toscani o pisanju pjesama mom prijatelju kojeg više nema o djeci iz ulice ujutro još jedan ulomak iz knjige o mom hobiju o nekoj tamo ljubavi dan sumnji i strahova tramvaj razgovor s Bogom pjesma parada moj tata osobe s posebnim potrebama 1 osobe s posebnim potrebama 2 osobe s posebnim potrebama 3 Vukovar bubamara jadni naši doktori Isusu Tears In Heaven Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong, And carry on, 'Cause I know I don't belong Here in heaven. Would you hold my hand If I saw you in heaven? Would you help me stand If I saw you in heaven? I'll find my way Through night and day 'Cause I know I just can't stay Here in heaven. Time can bring you down Time can bend your knees Time can break your heart Have you begging please, begging please Beyond the door There's peace I'm sure And I know there'll be no more Tears in heaven. Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong And carry on 'Cause I know I don't belong Here in heaven.  Jednom kad noć... Jednom kad noć Ukrade nebu Sve što si voljela na njemu Bit će ti žao, bit će ti žao Što nisi tu, Ruke pamte samo ljubav najbolju. Jednom kad usne Ne budu htjele U stranicu utjehu tražiti, Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo Gdje je jedno voljelo. Kada tuga jednom Na vrata dođe, A samoća zaboli, Hoćeš li moći ime moje Sa usana svojih skloniti? Bili smo jednom najbolji, O nama su priče pričali. I sad kad se sjetiš Htjela bi vrijeme vratiti, Poslije mene su ti lađe slomile Bure i vjetrovi.  Naopaka bajka U suterenu tunel ka nebesima... Na tankoj gazi jutro mračan goblen tka... Sumorna lica, nasamo sa gresima... U hodniku bez povratka... U crni grm se moja ptica zaplela... Zaneta titrajima zvezde danice... I kasni dah dok hladni čelik skalpela klizi niz nit brojanice... Postoji plan da je anđeli ukradu... Il bar na čas... Da je vrate među njih... Jer nekad Nebo pravi veliku baladu... I traži rimu za glavni stih... Na grad juriša nežna bela legija... Januar prostire svoj prefinjeni sag... U tajnom dosluhu smo prvi sneg i ja... Da zima pričeka njen trag... Ne vrede priče koje znam... Laže za oči pospane... Izmišljam bajku... Čudnu naopaku uspavanku... Da od nje budna ostane... Postoji put koji namernike bira... Tajnovit drum... Uvek najboljima sklon... Jer nekad Nebo samo crne dirke svira... I traži notu za taj ton... Negde sad dečak jedan zbunjeno na mostu stoji jer tek sluti da postojiš... Negde u tebi čeka okovana neka pesma koju niko živ još ne zna... U tebi lanac zvecka tajnim alkama... Bićeš ti majka majkama... Postoji plan da te anđeli ukradu... 
„Dok postaje gospodar prirode, on ujedno postaje i rob stroja koji su njegove vlastite ruke izradile. Uza sve svoje znanje o materiji, on ne zna o najvažnijim i najfundamentalnijim pitanjima ljudskog postojanja: što je čovjek, kako treba da živi i kako se ogromne energije u čovjeku mogu osloboditi i produktivno upotrijebiti...
Ideja dostojanstva i čovjekove moći, koja mu je dala snage i hrabrosti za ogromna dostignuća u nekoliko posljednjih stoljeća, ugrožena je zahtjevom da moramo ponovno prihvatiti čovjekovu potpunu nemoć i beznačajnost. Ta ideja prijeti da razori samo korijenje iz kojega je izrasla naša kultura... Sve veća sumnja u ljudsku autonomiju i razum stvorila je moralnu konfuziju u kojoj je čovjek ostao bez vodstva, bilo objavljenja, bilo razuma. Rezultat je prihvaćanje relativističke pozicije koja pretpostavlja da su vrijednosti, sudovi i etičke norme isključivo stvar ukusa ili slučajne naklonosti. Ali budući da čovjek ne može živjeti bez vrijedosti i normi, taj ga je relativizam učinio lakom žrtvom iracionalnih vrijednosnih sustava. On se srozao na poziciju koju su grčko prosvjetiteljstvo, kršćanstvo, renesansa i prosvjetiteljstvo XVIII stoljeća već prevladali. Zahtjevi države, zanos za magične osobine moćnih vođa, snaži strojevi i materijalni uspjeh postali su izvor njegovih normi i vrijednosnih sudova. Trebamo li to ostaviti tako?“ (Erich Fromm: Čovjek za sebe) U molitvi
Vrijeme može biti odgođeno Način može biti neočekivan Ali odgovor će sigurno doći Nijedna suza tajne patnje Ni dah svete čežnje Bogu izliven Neće biti izgubljen Nego će u Božje vrijeme i način Poput vjetra dopuhnuti u oblacima Milosrđa I pasti poput pljuska blagoslova Na tebe I na one za koje moliš.  Tajna vještina
Postoji tajna vještina - biti jedno za drugo. I kad potamni zlatnina i ćutim da je gotovo... Ja plovim, miran, i čuvam to što imam - tu varku da sam za te ipak drukčiji od svih bivših. Još ti se radujem, a nemam zašto biti ponosan na nas. Još ti se radujem i svoje tajne tebi govorim na glas... Ko da sve je s nama isto kao prije, a nije... Postoji tajna vještina - srcu se pokoriti. I to su priče za djecu u koje ne želim sumnjati. I plovim, miran, baš kao da još te imam. I lažem da sve je dobro i da bolje ne može, a može. ...mojim prijateljima...
Vi, čije glasove odavna nisam čula i čija lica vidim samo u sjećanjima. Vi, koji više ne koracate zemljom i kojima su oblaci pod nogama. Vi, kojih ću se uvijek sjećati i koji ste zauvijek dio moje stvarnosti. Vi mi budite zvijezde, moje male vodilice. Toplina zagrljaja vašeg u snovima nek se osjeti u svakom mojem djelu uvijek i svugdje.  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
