Svijet (ne) želi slušati...

11.02.2010., četvrtak

Diskretni šarm totalitarnog.

Photobucket

Čuveni Dead Mule e-zine unatrag dvije godine iznio je top-listu 50 najboljih albuma osamdesetih. Uz zanimljive sažetke među svjetskom elitom svoje zasluženo mjesto osvojila je i kultna riječka skupina svojim prvim albumom ’A dan je tako lijepo počeo’. Nažalost Paraf se nikad nisu jače odrazili na toj svjetskoj novovalnoj sceni no da su uvijek znali upijati njezine najbolje vibracije, ova, posljednja ploča u njihovoj karijeri, to tako jasno potvrđuje cijelim svojim bićem.

Naučivši cijeniti a ne kopirati utjecaje poput The Durutti Column, Joy Division ili The Teardrop Explodes na koje se među navedenima zvukom možda i ponajviše oslanjaju, Paraf nakon ultimativne punk-faze nastavljaju u profinjenijem tonu sa svojim malim dnevnim okršajima s okolinom koja je u njima poticala pritajene paranoidne tekstove - ironičan prikaz stanja duha i tijela pod totalitarnom čizmom, u trenucima opasno blizu politici Laibacha (angažman Dejana Kneza u temi ’Zlatno doba’ kao i ovitak Die Neue Kunsthandlung-a) ili Borghesije čiji je Aldo Ivančič produciravši ovu ploču možda i doprinio takvom ugođaju ali što ne znači da su Paraf izgubili vlastiti identitet u svojim čestim pohodima na ljubljanski underground.

No da li je Rock na ovim prostorima nešto naučio iz takve snage identiteta kakvu su posjedovali Paraf, teško je kazati. Teško je kazati kako bi i Paraf zvučali danas da su kojim slučajem ostali na životu. Zrelost koju su pokazali ne podilazeći klišejima zabavno-glazbenog pop-rock izričaja a kakvom je podlegla velika većina tadašnjih (novovalnih) imena, vjerojatno bi i opravdala neku predodžbu o ’današnjim’ Parafima kao neiznevjerenoj rock-tekovini... sintezi njihovih osobnih razmišljanja i zaključaka kroz sumnju, prkos i neizvjesnost... sarkastične poglede na muško-ženske odnose u to sumorno socijalističko doba (’U pobjede nove’), idealizam (’Oj ponose moj’, ’Željko’), poigravanja s Orwellom ’ (’Kad se oglasi’)... Sklad melodije i ritma uz moćne i direktne vokale Vim Cole rezultira klasikom ’neokonstruktivizma’ ili modernom adaptacijom ’Nikoletine Bursaća’.

U suštini, ’Zastave’ su ’tiha’ patnja pred vremenom koje je tek uslijedilo - totalni raspad sistema, ratne strahote, pohlepa i neki novi primitivizam.

Kao junacima jučerašnjice, sramotno je da im nije reizdan niti jedan album.

Ali šećer na kraju će kad-tad doći - i njihov smijeh će opet biti posljednji...


CD reizdanja kultnih albuma Paraf još uvijek se iščekuju s nestrpljenjem.

Članak prvi put objavljen za DOP Magazin u prosincu, 2004.
Naknadno preuzet i dostupan na stranici www.rirock.com
- 12:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Seks, audio i video trake.

Za ova reizdanja, koja su se pojavila u datom trenutku ugodno iznenadivši, malo je čudno da ne nude ništa osim činjenice da su to prva službena CD-reizdanja originalna prva dva studijska albuma kultne ljubljanske elektro-pop četvorke Videosex.

Na način na koji su prezentirani, "Videosex '84" i "Lacrimae Christi" nespretno teže vjernoj replici izvornih vinila - a taj ishitreni sustav poistovjećivanja dva različita medija (CD i nikad prežaljeni vinil) u kolekcionarske svrhe, zaista počinje ići na živce. Sukladno tome, mnogi će, vjerujem, dodatno graknuti s razlogom, što ova reizdanja ne daju nešto više od škrtih anđeosko-poštanskih replika omota kakve već imamo na ploči, uključujući i onu ružnu žuto-zelenu, kričavu etiketu sada ponovno otisnutu i na CD.

Međutim, mene i ne smeta taj manjak pompoznosti u okviru bilo kakvih dodataka na već ponuđeno. Sviđa mi se skromnost u koju su upakirani "Videosex '84" i "Lacrimae Christi" - sve nekako presmiješno, kao da je CD tek jučer izmišljena novotarija. Nekadašnja Založba kaset in plošč - RTV Ljubljana (danas RTV Slovenija) hrabro je slijedila vizualni trag originala - nastojeći ne previše zastraniti u taj vizualni dio. Naravno, netko tko se prvi put u životu susreće s ovim uracima i zanima ga o čemu je riječ, s razlogom će ostati frustriran. U tom pogledu izdavač je samom slušatelju prepustio slobodu traženja informacija po Internetu ili nama 'starim zanesenjacima' da svaki na svoj način ispriča djelić bizarne bajke zvane Videosex.

Prašina je podignuta i zbog nedostatka bilo kakvog dodatnog audio materijala - no ovdje nekako sumnjam da su Videosex u vrijeme nastanka ovih albuma imali izostavljenih, odn. neobjavljenih stvari. Njihov album prvijenac - "Videosex '84", idealna je potvrda toga, budući da sam po sebi ima karakter zbirke nekakvih najranijih, dostupnih 'demo snimaka'. Doduše, postoje i pjesme "Ti si moja roža", "Badem" i "Malena" - no svaka na svoj način zalazi u stilsku krajnost zbog čega nekako odskaču od ovdje zastupljenih cjelina. Stoga je sasvim opravdan izostanak istih u obliku bilo kakvog dodatka. Međutim, za tužne uši koje su očekivale više, još uvijek postoji odlična retrospektivna zbirka "ArhiVideosex" gdje uz gotovo cjelokupan opus Videosexa (uključujući i ovdje zastupljena prva dva albuma) postoji mnoštvo nikad objavljenih snimki (barem do tog trenutka ljeta gospodnjeg, 1997. godine).


Photobucket

"Videosex '84" nalik je subverzivnoj elektro-početnici prerano sazrjelih osnovnoškolaca sklonih provociranju okoline seksualno-mračnim temama; već sam uvod pjesmom "Detektivska priča" fascinira zrelošću teksta koji kombinira seksepil, nasilje i serijska ubojstva ("A detektivi traže i traže, pazite ljudi ona je tu! Prekrasan je... uostalom, kao i svi prije... nož u njenoj ruci i već beživotno tijelo leži u njoj"). Tema koja domišljato koristi glazbeni motiv iz "Jamesa Bonda", dajući tako jedan vrlo prijeteći ton pitkoj i plesnoj melodiji, zasluženom hitu kojeg ćete i danas čuti u ponekoj klupskoj reviziji osamdesetih - i iznova, u pozitivnom smislu, naježiti se!
No dok se od "Detektivske priče" nismo ni oporavili, sljedeća emotivna 'cigla' stiže nam u obliku predivne "Ane" (izvorno, ako se ne varam, pjesma Otroka socijalizma) - no "Anu" ne zanimaju muškarci. Škakljiv je to tekst o zabranjenoj ljubavi, seksualnom poigravanju dvije djevojke zarobljene u zajedničkom flertu spram nesusretljive, sirove sredine ("kamena je tajna dobila slobodu - u mene sa smijehom gledaju oči"). Zbirka strastvenih vapaja zaokružena retoričkim pitanjem ("Ana, zašto te ludo volim?").


Photobucket

I dok se kroz "Anu" svjetonazori razbijaju o neželjene klisure, pjesma koja istinski šokira je djetinjasta re-interpretacija "Moje mame" - u originalu napisana i izvedena od strane slovenskog punk-benda Kuzle. "Moju mamu", kako su je re-interpretirali Videosex, rado ćete pustiti vašem djetetu, percipirajući pjesmu kao nešto veselo i bezbrižno dok se u stvari radi o promišljenom suprotstavljanju veselog tona i brutalnog teksta o majci koja se prema vlastitoj obitelji odnosila s apsolutnim prezirom i ravnodušnošću što je rezultiralo i njezinim samoubojstvom ("Posrano je da se ne spomnem, a vseeno vem, da je bla zlo fajn - očeta še mama ni poznala, zarad mene šel je v ta posrani svet. Ona je na štriku končala").

'Eurovizijski' predložak čija bi otvorena provokacija rezultirala gotovo diplomatskim skandalom. "U sjeni exotičnih trava", groteskna je, sanjivo-plesna poskočica u kojoj glavnu ulogu ima transvestit koji vreba ljubavne parove po parkovima pritom uživajući u masturbiranju negdje iz prikrajka ("ruka neumorno radi"). Pjesma na ironičan način progovara o osjećaju 'krivog tijela' ("Kad obučeš njeno rublje - osjeća se na smijeh, zaurliču sirene tijela").


Photobucket

Emotivni predah slijedi tek s predivnim instrumentalom egzotičnog ugođaja, "1001 noć", koji nas uvodi u drugi dio ove impresivne zbirke. Brutalan 'carski rez' u odnosu na erotiku "1001 noći" događa se pjesmom "Kako bih volio da si tu", brze ali neodoljivo duhovite 'tour de force' ode masturbaciji ("Sa Zum reportera smješka mi se Klara, izvlačim malog i natežem divljački! I opet je lijepo pet minuta, o kako bih volio da si tu"). Centralni stih koji okružuje depresija i usamljenost, žudnja i lutanje misli ("Grad je tako velik a ti si s one strane... ove su kuće tako ružne").

Slijedi tema "Videosex" kojom je četvorka tako impresivno uglazbila vlastito ime, uvlačeći nas u bizarnu seksualnu igru, opsjednutost trajnim zabilježavanjem seksualnog čina - iako je šteta, a ujedno i jedina bitna zamjerka prvoj ploči, što ovaj glazbeni broj nije uvod u sam album.
Naime, redoslijed pjesama s prve ploče, prema izvornom popisu koji je zabilježen i na CD-u, nema onaj slušateljski kontinuitet i opravdano djeluje poput nabacane kompilacije - na spomenutoj "ArhiVideosex" zbirci ta je 'pogreška' vidno ispravljena konkretnijim, možemo to reći, kronološkim presjekom pjesama, tako da je svojevremeno pripala čast da baš "Videosex" bude uvod u tu retrospektivnu priču grupe.


Photobucket

Za "Videosex" nikad nije prekasno ali slušajući tim 'zbrkanim' redoslijedom prema vinilu, dobar orgazam na CD-u, nakon prvotnih 'elektro-šokova', može izostati. No, donekle taj nespretni kraj erotski nabijene priče zvane "Videosex '84" spašava svojevrsni nastavak ili bolje dva, objedinjena pod naslovom "Neonska reklama". Prekrasan osvrt na usamljenost u velikom gradu, negdje, osjećaj izgubljenosti u samoći naivnog erotskog maštanja. Najljepša stvar kod ovih pjesama je što su tako predano pisane kao noćne teme - ako izuzmemo "Moju mamu" i "Kako bih volio da si tu" (koji su prvotno objavljeni i na zajedničkom singlu), preostali materijal je škakljiva zbirka s tim fenomenalnim noćnim ugođajem - sugerirajući šetnje kroz grad u kojem možemo naići na pokoje čudno ili manje čudno lice s nedefiniranim namjerama...


Photobucket

"Lacrimae Christi" nastavlja pratiti ton noćne atmosfere, kao konceptualno pomaknutiji i snažniji album od prvijenca. Već njegov ovitak govori da se ovdje ne radi o običnom albumu - izuzetno oblikovan i za svjetske standarde, omot odiše nevjerojatnim humorom i ironijom.
Notorni Novi Kolektivizem tih su godina već dobrano radili provokativne kolaže i politički nepoćudne replike postojećih vizuala iz prošlosti zbog kojih su redovito izbjegavali i zatvorske kazne, stoga je i "Lacrimae Christi" pripala ta neobična čast da se na njemu poigraju izazovnom stražnjicom 'Venere u ogledalu' Diega Velásqueza, koja je za ovu prigodu 'odabrala' promatrati tu istu, vlastitu stražnjicu na ekranu malog TV-prijemnika.

Međutim tu je i neizbježna poveznica s prvom pločom - po uzoru na "Detektivsku priču", već sam uvod pjesmom "Sivi dan" ne daje baš neki tračak svjetla ("Kad već umire sve u meni - umri i ti!"); ova je pjesma time simboličan nastavak na priču o 'modernoj djevojci' koja nemilosrdno zavodi i ubija svoje žrtve. Ništa bolje ne prolazimo ni sa "Staklenim nebom" - na samom početku, ono se razbilo, kako mu nalaže stih u svojoj sjetno-plesnoj kombinaciji ("Sunce nad gradom je nestalo - moje je lice mrtvo ostalo...svjetlo neona kao led").

Photobucket

"Lacrimae Christi" izuzetan je koktel zrelijih elektro-pop rješenja u kombinaciji s jazz i swing utjecajima ("Jesen" koja na svoj način dostojno parira "Neonskoj reklami" iz prethodne priče, zatim tu su predivne "Klavir i prašina" te "Swing 2002 GTL" uz neizostavno remek-djelo "Tko je zgazio Gospođu Mjesec?"). Ne zaboravimo i natruhe 'laibachovskog' poigravanja klasičnim strukturama - kroz "Stakleno nebo" i bizarnu interpretaciju još jednog standarda Otroka socijalizma, ovaj put modificiranog kao "Pejd' ga pogledat' Anja" ("jednom je umro naš susjed"), do naslovne "Lacrimae Christi" (uvrnuta adaptacija Carla Bohma), koju na sada već tipično djetinji Videosex-način informira zvuk muzičke kutijice (što u nekoj svojoj dimenziji sablasno podsjeća na duh "Moje mame").
No, one toplije nijanse, unatoč tekstualnom mraku koji ih obavija, ne nestaju i ne blijede - iako 'nasilnički' raspoloženi, Videosex ostaju tako spontano senzualni, krhki i nemoćni pred vlastitom žudnjom koja ostaje idealan 'lajtmotiv' nasuprot neprobojnoj fascinaciji sivilom i smrću.
U svakom slučaju, oba albuma nisu samo obavezan dio kolekcionarske lektire - danas, kad kojekakvi 'čuvari prašine' od originala rade krajnje isprane stilske vježbe a ne iskrene 'ode radosti', i najveći laik bi trebao ovim remek-djelima pokloniti svoju slušateljsku pažnju, jer ovo je pop-muzika s apsolutnim pedigreom, pop-muzika grupe koja je bila - a tu ću ponovno citirati čuveni Arkzin - ako već ne ispred vremena, onda barem ispred sredine.

Photobucket

Koliko pojedini članovi gledaju s ponosom ili izbjegavaju ponekad misliti na svoje dane lude mladosti, nije poznato - Videosex su možda jednako zaslužni biti među glavnim krivcima zašto od devedesetih naovamo trpimo kojekakve dance-grozote (ironično je da je i sama Anja Rupel devedesetih krenula takvim stazama kao solo-izvođač) - međutim, sami za sebe opstali su s četiri impresivna studijska albuma, od kojih smo dva upravo nastojali iznova predstaviti, a za preostala dva se najiskrenije nadam da će i oni uskoro zaživjeti na tom famoznom komadiću plastike.

Do tada, svet je zopet mlad...


Prva dva albuma Videosex dostupna su na CD-u, u izdanju RTV Slovenija.
Vinilna izdanja potražite putem mreže rabljenih nosača zvuka.

Ovaj članak također je dostupan i na stranici www.muzika.hr
- 12:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Lipanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)

Opis bloga

Zaboravljena glazba u riječi i slici.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se