Svijet (ne) želi slušati...

11.02.2010., četvrtak

Diskretni šarm totalitarnog.

Photobucket

Čuveni Dead Mule e-zine unatrag dvije godine iznio je top-listu 50 najboljih albuma osamdesetih. Uz zanimljive sažetke među svjetskom elitom svoje zasluženo mjesto osvojila je i kultna riječka skupina svojim prvim albumom ’A dan je tako lijepo počeo’. Nažalost Paraf se nikad nisu jače odrazili na toj svjetskoj novovalnoj sceni no da su uvijek znali upijati njezine najbolje vibracije, ova, posljednja ploča u njihovoj karijeri, to tako jasno potvrđuje cijelim svojim bićem.

Naučivši cijeniti a ne kopirati utjecaje poput The Durutti Column, Joy Division ili The Teardrop Explodes na koje se među navedenima zvukom možda i ponajviše oslanjaju, Paraf nakon ultimativne punk-faze nastavljaju u profinjenijem tonu sa svojim malim dnevnim okršajima s okolinom koja je u njima poticala pritajene paranoidne tekstove - ironičan prikaz stanja duha i tijela pod totalitarnom čizmom, u trenucima opasno blizu politici Laibacha (angažman Dejana Kneza u temi ’Zlatno doba’ kao i ovitak Die Neue Kunsthandlung-a) ili Borghesije čiji je Aldo Ivančič produciravši ovu ploču možda i doprinio takvom ugođaju ali što ne znači da su Paraf izgubili vlastiti identitet u svojim čestim pohodima na ljubljanski underground.

No da li je Rock na ovim prostorima nešto naučio iz takve snage identiteta kakvu su posjedovali Paraf, teško je kazati. Teško je kazati kako bi i Paraf zvučali danas da su kojim slučajem ostali na životu. Zrelost koju su pokazali ne podilazeći klišejima zabavno-glazbenog pop-rock izričaja a kakvom je podlegla velika većina tadašnjih (novovalnih) imena, vjerojatno bi i opravdala neku predodžbu o ’današnjim’ Parafima kao neiznevjerenoj rock-tekovini... sintezi njihovih osobnih razmišljanja i zaključaka kroz sumnju, prkos i neizvjesnost... sarkastične poglede na muško-ženske odnose u to sumorno socijalističko doba (’U pobjede nove’), idealizam (’Oj ponose moj’, ’Željko’), poigravanja s Orwellom ’ (’Kad se oglasi’)... Sklad melodije i ritma uz moćne i direktne vokale Vim Cole rezultira klasikom ’neokonstruktivizma’ ili modernom adaptacijom ’Nikoletine Bursaća’.

U suštini, ’Zastave’ su ’tiha’ patnja pred vremenom koje je tek uslijedilo - totalni raspad sistema, ratne strahote, pohlepa i neki novi primitivizam.

Kao junacima jučerašnjice, sramotno je da im nije reizdan niti jedan album.

Ali šećer na kraju će kad-tad doći - i njihov smijeh će opet biti posljednji...


CD reizdanja kultnih albuma Paraf još uvijek se iščekuju s nestrpljenjem.

Članak prvi put objavljen za DOP Magazin u prosincu, 2004.
Naknadno preuzet i dostupan na stranici www.rirock.com
- 12:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Lipanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)

Opis bloga

Zaboravljena glazba u riječi i slici.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se