Svijet (ne) želi slušati...

06.12.2009., nedjelja

Razglednice iz futurističkog vakuuma.

Photobucket

Ljeto, 1986. Jedan od mojih odlazaka u tadašnji Jugoton u Bogovićevoj donekle je 'omela' četvorka čiji je novi album upravo bio preplavio cijeli izlog dotičnog dućana. Tama u kojoj lebde četiri kompjuterski 'odrezane' glave, nesvjesne jedna druge, svaka fokusirana na svoju imaginarnu točku zadanog virtualnog prostora. U Jugoton sam tada došao kupiti još uvijek aktualnu kazetu "Little Creatures", Talking Headsa, jer sam obožavao njihov hit "Road To Nowhere" - međutim, džeparac koji sam na jedvite jade iskamčio od roditelja, nije bio dovoljan pa sam bio 'prisiljen' uzeti nešto drugo za utjehu. Na posljetku, jedini mogući izbor pao je na Grace Jones i njezinu kompilaciju "Island Life". Ali to je neka druga ljubav na prvo slušanje.

Kupujući spomenutu kazetu, zastao sam kod tada postavljene, ružne smeđe stalaže nasred dućana s izloženim, aktualnim kao i pomalo zaboravljenim LP naslovima prethodnih godina - uzimam album s četiri nedefinirana lica u ruke, okrećem ga... uz oskudan popis od svega 6 pjesama i neobičnu sugestiju kako se ovdje radi o četiri istovjetna klona, osjećao sam laganu iritaciju u nemogućnosti da pročitam njihov identitet. Vraćam tu neshvatljivu ploču na svoje mjesto, odlazim...

Par godina kasnije, opet ljeto, školski praznici su još u punom jeku, dolazim u posjetu prijatelju iz razreda... u to vrijeme moj entuzijastični brat, da bi zasvirao na električnoj gitari - a bio je veliki poklonik Heavy Metala, iz tog je razloga uništio svoj gramofon, a zbog kojeg sam i ja djelimice investirao u kupnju par hvale vrijednih naslova, kojima bih redovito ispirao mozak njemu, roditeljima i susjedstvu... Nakon što je gramofon 'preminuo' nesretnim slučajem, godinama je trajala agonija imanja ploča koje bih presnimavao na kazete kod nekog drugog.

"Jesi li čuo za "Electric Cafe"?", bilo je pitanje - prijatelj očito ni sam nije znao kako protumačiti ime benda, koji će u samo par sljedećih preslušavanja zauvijek promijeniti naše tinejdžerske živote. "Ne, nisam..." - bio je moj pomalo ravnodušan odgovor. Prije nego što mi je pokazao kazetu koju je posudio od jednog njegovog prijatelja, počeo je objašnjavati - "... to ti je neki bend, zapravo na kazeti su samo neke glave..." U prvi tren još uvijek nisam registrirao o čemu je riječ ali čim mi je pokazao ovitak kazete, 'trauma' pokušaja dešifriranja omota ploče naslovljene "Electric Cafe" nanovo je udarila u moju memoriju. "Ah da, sjećam se te ploče jednom u Jugotonu, nije mi bilo jasno što je to... a kako zvuči?"


Photobucket


Kreće muzika s trake - na našim licima istovremeno se javlja zbunjenost, fascinacija i želja da pojedine teme ne traju tako dugo... najčešće bi u njegovoj liniji zasvirala pjesma "Sex Object" - a razlog je jednostavan; dotični prijatelj obožavao je sintetičke gudačke simulacije u toj pjesmi uz dodatan poticaj, tipičan za tinejdžera koji u vlastitoj glavi počinje vrtjeti svoje prve erotske fantazije... Međutim, meni je "Sex Object" izvjesno vrijeme bila suviše patetična 'kvazi-provokacija' iako sam je s vremenom zavolio. Kao daleko veći favoriti mojem uhu, bile su teme "Electric Cafe", posebno "The Telephone Call". Nakon što sam čuo uvodnu igru telefonskim signalima u kombinaciji s paralizirajućim ritmom i ubačenom sekvencom automatske sekretarice ("The number you have reached has been disconnected!"), doživio sam jedno neopisivo, gotovo autistično iskustvo. Odjednom je i moja glava završila u tom futurističkom vakuumu, u vrtoglavom suosjećanju s moderatorima tako nedokučive pop-muzike. "The Telephone Call", "Sex Object" i "Electric Cafe", sljedećih par godina bile su jedine tri informacije o grupi s tako strogim, discipliniranim imenom... KRAFTWERK.

Do tada, potpuno nesvjestan da je njihova muzika (uz jednako adekvatne ulomke Jean-Michela Jarrea i The Art of Noise) već uvelike ulazila u naše uši, bilo putem edukativnih Kviz-emisija jugoslavenskih televizijskih kuća ili kultnih dječjih serija (Hitrecovi "Smogovci" primjerice), nisam znao apsolutno ništa o njima, smatrajući "Electric Cafe" tek novotarijom nastalom (i nestalom) nakon 1986. godine... Međutim stariji poznavatelji njihova lika i djela stavili su mi bubu u uho - "Kraftwerk? To su oni što nastupaju i plešu kao roboti i nose plave (?!) košulje?"... Dakle, postojalo je nešto 'prije'..?

1990. godina - Cvjetni trg u Zagrebu, čuveni buvljak koji se protezao i duž Bogovićeve, sa second-hand ponudom naslova LP-ploča (za pojedine primjerke maltene nije bila dovoljna niti cijela jedna mjesečna mirovina). Branimir, danas ponosan suvlasnik jednog od nekolicine zagrebačkih second-hand dućana, "Dobar zvuk", tih je godina također bio prisutan na tim buvljacima. Ne znam zašto, ali iz nekog razloga zastao sam ispred njegova dva kvadrata asfaltnog prostora s kartonskim kutijama prepunim dragocjenog muzičkog blaga. 'Izvoli...?', čuje se s njegove strane... zbunjeno ga pogledam i istog trena izvalim, pomalo arogantno - '... nešto od Kraftwerk?'. Imajući u glavi percepciju zvuka i jedine ploče koju sam u tom trenutku poznavao, nisam mogao sakriti izbezumljen pogled dok je iz kutije izlačio njihove druge dvije ploče - "The Man Machine" i "Autobahn". Zaključak pri pogledu na jarko crveni omot "The Man-Machine" s konkretnijom fotografijom grupe - "Ajme, što su ružni..."

Prema izvjesnim službenim osvrtima, "Electric Cafe" je predstavljao svojevrsno 'razočaranje' - no, da li je uistinu tako? Kraftwerk, doživjevši kreativni vrhunac albumom "Computer-World", nisu možda imali više što pretjerano za reći ali daleko od toga da je "Electric Cafe" u svojoj konačnici predstavljao kreativnu krizu. Album je najviše trpio, zbog danas najčešće isticane dugogodišnje stanke u kojoj je gladna javnost nestrpljivo očekivala neki novi pomak.

Istina da su se tih godina pojavili zvukovni manipulatori poput The Art of Noise čija je duhovita i otkačena vizija stvarnosti odnijela svaku pobjedu. Prema riječima Karla Bartosa, Kraftwerk su se istinski uplašili kad su čuli temu "Beat Box". No The Art of Noise nisu jedini koji su 'pregazili' Kraftwerk - uz Telex čiji je "Wonderful World" (1984.) isto vrlo vjerojatno pokolebao četvorku u prvotnom osmišljavanju albuma koji, kako je do danas ispostavljeno, nikad nije zaživio pod radnim nazivom "Technicolor" odn. famoznijim "Techno Pop", tu su bile i pop-skupine koje su svojim tehničkim finesama (ako ništa drugo, barem karakterističnim za prvu polovicu osamdesetih) postavile neke nove standarde (Scritti Politti, Propaganda, ABC, New Order i djelimice Frankie Goes To Hollywood). Doba masovnog korištenja Fairlight samplera moglo je započeti - Depeche Mode 1983. godine osvanjuju sa svojim industrijskim pop remek-djelom 'Construction Time Again' a Cabaret Voltaire s dva izuzetna elektro-pop dragulja nakon vlastite avangardnije faze ("The Crackdown" iz 1983. te posebno "Micro-phonies" iz 1984.) odredivši dodatna pravila igre, iako će i ovi potonji, poput Kraftwerk, s vremenom zapasti u sličan problem sustizanja svih onih na koje su direktno ili indirektno utjecali zbog svoje audio-kolažne tehnike stvaranja.

Naravno tu se vratimo i na ranije spomenutu Grace Jones (njezin konceptualni imidž koji kulminira kroz seriju odličnih video-brojeva objedinjenih kao "One Man Show" - osmišljen od strane fascinantog Jean-Paula Goudea, vidno aludirajući na strog, minimalistički koncept Kraftwerk), a tu su još Laurie Anderson i Peter Gabriel u suradničkoj temi "Excellend Birds" (posebno Laurien filmski predložak "Home of the Brave"), djelimice čak i Talking Heads u svojem izdanju na "Stop Making Sense", Herbie Hancock s temom "Rockit" kao i Jean Michel Jarre u avanturi zvanoj "Zoolook" - svi oni vidno su informirali Kraftwerk čije su se ideje za "Techno-pop", ako je suditi prema danas relativno dostupnim, famoznim 'demo-verzijama' pojedinih tema, konačno zaživjelih na finalnoj matrici za "Electric Cafe", u tom prvom stadiju pokazale površnim, isforsiranim varijacijama na temu.


Photobucket


Uvidjevši eventualne pogreške i odbacivši prvotne ideje, počevši ispočetka, što je nažalost rezultiralo i raspadom prve konkretnije stabilne četvorke čiji su članovi sudjelovali u kreiranju dotadašnjih institucionalnih albuma Kraftwerk, dobili smo "Electric Cafe" - prema mišljenju nekih, nepromišljeno naslovljen, mlak album kojem je komercijalni podbačaj bio suđen već odabirom samog naslova. Osobno ću reći kako je meni "Electric Cafe" ostao draži po tom pitanju u odnosu na "Techno Pop" (iako je 'nepravda' ispravljena 2009. godine, kad je tom istom "Electric Cafeu", doduše u ponešto izmjenjenom sadržaju, ponovo vraćeno 'dostojanstvo' uvjetovano izvornim naslovom). Sumnjam da su Kraftwerk u datom trenutku bili uopće svjesni vlastite (ne)promišljenosti ali "Techno Pop" zvuči pomalo otrcano za naslov, iako sam muzički žanr na koji ukazuju cijelom plejadom impresivnih numera na ploči ne predstavlja problem. U konačnici odabravši "Electric Cafe", dali su cijeloj priči skriveniji, nedefiniraniji, manje očit ton - iako će istoj mnogi 'zamjerati' nedostatak inventivnosti i ponavljanje već usvojenog gradiva (posebno u odnosu na naslovnu temu koja priziva melodiju "Trans-Europe Express").

Kako sam naučio preslušavati svaki Kraftwerk album neovisno jedan od drugog, čak ni sada kad je očita ta poveznica "Electric Cafe" s "Trans Europe Express", još uvijek i jedna i druga cjelina ostavljaju respektabilan dojam sa svojim vidljivim vremenskim odmacima - danas kad 9 godina više i ne zvuči puno, s obzirom da nam vrijeme nemilosrdno brzo prolazi, stilski pomaci svakog pojedinog albuma Kraftwerk, pa tako i "Electric Cafe", kao posljednje konkretnije 'nove' cjeline, zapanjujući su. Činjenica jest da možda bez svesrdne pomoći Françoisa Kevorkiana, "Electric Cafe'" ne bi zvučao ni približno oštro i precizno. Kevorkian, koji je uz nekolicinu jednako skrivenih studijskih suradnika (od kojih istaknimo i prisutnost Freda Mahera iz Scritti Politti u to vrijeme) sudjelovao u finalnom brušenju ove ploče, omogućio je Kraftwerk da suvremenicima koji su u razdoblju 1982-86 nadišli svoje duhovne očeve, uzvrate još jednim efektnim pokušajem. Koliko god to jedni pobijali pričom o nedostatku inspiracije ili razočaravajuće malom protoku novih ideja u tako dugom periodu pauziranja, "Electric Cafe" kao cjelina predstavlja sasvim impresivan moment u kojem se miješaju još uvijek ispredvremenska tehnologija s avangardnim pretenzijama ("Boing Boom Tschak", "Techno Pop" i "Musique Non Stop") i pop-senzibilitet ("The Telephone Call", "Sex Object" i "Electric Cafe"). Album koji nije teško smjestiti u 3086. godinu, samo ako se malo potrudimo osloboditi razmišljanja o konstatnom tehnološkom updateu. Jer naivnost dobrim dijelom jest upravo ono što zvuku i slici Kraftwerk i dalje daje šarm ispredvremenskog.


Photobucket


Dodatno svemu ovdje iznesenom, ne mogu ne osvrnuti se i na izuzetan video-uradak nastao u suradnji Kraftwerk s Tehnološkim institutom u New Yorku, gdje su angažirali Rebeccu Allen i Stevea Di Paolu da od plastičnih glava notornih duplikata članova grupe osmisle adekvatan promotivni spot. Prema informacijama od strane same Rebecce Allen, stvaralački period bio je dug i mukotrpan jer tih je godina upravo tehnologija u video-produkciji brzo napredovala i zbog izvjesnih razlika u računalnom programu kroz koji je spot postupno oživljavao, na finalnu verziju se dugo čekalo - no krajnji rezultat nije izostao i Kraftwerk su načelno dobili svoj najimpresivniji moment u karijeri - video u obliku virtualne prezentacije svedene na rudimentarne grafičke elemente, podvučene 3D animacijom kojoj se unatoč 'primitivnoj' grafici, iznova ne možemo nadiviti. Kako se razvija muzička strana spota, lica pojedinih članova postupno dolaze u život kroz prolazne nijanse sivo-plavih i ružičastih piksela, otkrivajući nam svoj identitet.

Iz današnjeg kuta uzajamnog komuniciranja 'oči u oči' s tim famoznim virtualnim licima, zahtjevniji gledatelj će se zapitati što je toliko fascinantno u tako jednostavnom kompjuterskom tretmanu zvuka i slike - no Kraftwerk i Rebecca Allen su spotom za "Musique Non Stop" postavili vrlo domišljat motiv 'zamrznutog kadra' koji neće trpjeti zbog vremenskih razlika; precizna minimalistička muzika, art-prefiks cijele priče zbog kojeg je ovaj spot zasluženo postao i moderan umjetnički eksponat, istovremeno je predložak naivnog flerta s naprednom tehnologijom koja 'izmiče kontroli' kao i impresivan primjer savršeno usklađene bezvremenske moderne animacije čija 'šturost' odolijeva zubu vremena i nastavlja predstavljati malo nedokučivo remek-djelo, neobičnu sliku u pokretu koju bih rado imao na stalnom postavu u vlastita četiri zida.
- 19:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Lipanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)

Opis bloga

Zaboravljena glazba u riječi i slici.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se