Svijet (ne) želi slušati...
30.11.2009., ponedjeljak
Život je kockica u omiljenoj boji.
 Pet Shop Boys, dvojac koji je na svojim fotografijama od početka naglašavao ekstravaganciju u pomirbi s korporativnom strogoćom - bilo da se radi o poslovnim odijelima, šarenim kostimima koji namjerno negiraju klasičan kroj, trenirkama ili ležernom odmaranju u parnoj kupelji. Kao djetetu, omot za njihov debi-album "Please" nije mi mogao biti odbojniji... uostalom, kao i silno mnoštvo drugih - sličnih ili manje sličnih primjera. Međutim, takvo 'siromaštvo' neiskorištene bijele površine omota ploče na kojoj je diskretno vrištala mala sličica jedva prepoznatljivih Pet Shop Boys očito je ispunila svrhu i privukla pažnju u moru drugih agresivnijih, šarenijih primjera izloženih na policama nekadašnje "Fonoteke". Čuveni moto "Više je manje" definitivno uvijek ima učinka. Samo nam treba vremena u životu da shvatimo to. Pjesmu "West End Girls" sam nekako spontano zavolio iako me ista nije u početku pretjerano potaknula da istažim o kome se uopće radi. Moja fascinacija muzikom (a kasnije i vizualnim kodom) Pet Shop Boys, dogodila se u vrijeme kad se pojavio spot za njihov sljedeći veliki hit. Sjećam se omanjeg članka tih godina u Politikinom mjesečniku "Rock"; "Pet Shop Boys spot za svoju novu pjesmu planiraju snimiti nedaleko od Zagreba"... U tom trenutku nije bilo navedeno ni mjesto ni pjesma. Ubrzo se ispostavilo da se radi o hitu "Heart" - smještenom u sablastan ambijent dvorca u Mokricama, gdje usamljeni vampir nestrpljivo očekuje svježu dozu krvi. 'Ugriz ljubavi' imao je svoj učinak, te godine je izvjesna većina slušatelja postala opčinjena zvukom Pet Shop Boys - ploča "Actually" bila je i ostala u mojem srcu do danas. Tu fascinacija tako uobičajenim pop-zvukom a opet podvučenim subverzivnijim, brutalnijim nijansama nije prestala... Jedan zanimljiv krug time je definiran upravo na zagrebačkom nastupu Pet Shop Boys, 29. 11. 2009. - njihovom drugom u nas po tom pitanju (ili ako baš inzistirate, trećem, uzmemo li u obzir gore-spomenutu avanturu s vampirom) - pjesmom "Heart" kojom su započeli izuzetan nastup i pjesmom "West End Girls" kojom su, u obliku gromoglasno ispraćenog bisa, isti završili. Između se dogodila jedna predivna interakcija novih i starih hitova, grafike, publike, spontanih plesnih kretnji, ironije i dobre zabave. René Magritte, Gilbert & George, De Stijl, doza kiča, tajanstveni g. Senada, Warhol, dioničko društvo, futurizam, sport i rekreacija... sve to sažeto je u dugogodišnjem imidžu Pet Shop Boys, dvojca koji je imao tu sreću u životu podrediti stvari vlastitom ukusu - s velikim naglaskom na riječi 'ukus'. I to onaj korporativne naravi - dvojac koji itekako dobro balansira, prihvaća i razumije vizualni i (popularno) glazbeni jezik, bez opterećivanja suvišnim detaljima, bez kojih se itekako može. Neil Tennant i Chris Lowe možda ne bi imali adekvatniji vizualni smjer da u njihov život nije ušao i jedan od istinskih magova vizualnog minimalizma - Mark Farrow. No opet, s druge strane, ovaj je dvojac dovoljno načitan i obrazovan da je bilo samo pitanje vremena kad će otvoriti vrata suradnicima, na zajedničkom usavršavanju vlastitog stvorenja kakvo je "Pet Shop Boys", uvijek mu dajući adekvatnu dimenziju "manje". Skloni eksperimentiranju ili bolje elementu konfuzije i iznenađenja istovremeno, Tennant i Lowe su probali sve - a da se pritom nisu, ili su se vrlo rijetko, opekli o neki od povučenih poteza. Najnoviji potez je domišljata, oku ugodna, šarena stilizirana kvačica koja upotpunjuje naslov novog albuma, "Yes" i informira vizualni dio aktualne svjetske turneje. Album "Yes" ćete upravo 'potvrdno' - ili voljeti ili mrziti, ovisno o vašoj slušateljskoj 'orijentaciji' iako ista definitivno nije uvjet za prihvaćanje ili odbijanje. Pet Shop Boys su, vjerujem, svjesni te činjenice i ne brinu se previše oko toga. Za razliku od prethodnika zvanog "Fundamental", "Yes" je manje agresivan i ne nosi nužno pečat elektro-minimalizma kakvom su hrabro pristupili snimajući vlastitu inačicu "crne kutije", ali u "Yes" je i dalje sadržana esencija naivnog, srdačnog i sarkastičnog tona po kakvom smo oduvijek pamtili i po kakvom ćemo i dalje pamtiti Pet Shop Boys. Posebno nakon ovako sjajno održane sinteze zvuka i slike uživo. |
29.11.2009., nedjelja
Mali princ u velikom sjaju.
 Kako je lijep osjećaj znati da planetom kroči jedno ovako samozatajno stvorenje. Njegujući specifičan glazbeni izraz kroz koji se s takvom nostalgijom prisjećam tinejdžerskih dana i otkrivanja svojih prvih omiljenih alternativnih bendova - u elementu dobrog raspoloženja, sjete ili tračka obavijenosti nekom pritajenom tugom i radošću istovremeno - 'Jedan koji putuje sobom' danas je prava rijetkost u pogledu iskrenog, intimnog povjeravanja tuđim ušima. Dokaz da za odličan album ne treba više od dobre volje da slučajne i manje slučajne skice ožive kao stilski bogata ulja na platnu. Naslovom pomalo subjektivno izraženo putovanje, nešto je u čemu će se slušatelj rado prepoznati, i obradovati iznova pronalazeći put u središte vlastite nutrine. Isidorova muzika je komunikativna, ezoterična u mjeri da ostavi onaj šarmantan naivni dašak mističnog i nevidljvog, osvajajući jednostavnošću izraženom kroz vlastita preispitivanja i eventualne dileme - poput zdrave duševne hrane u svijetu krcatom 'kalorijama' i 'aditivima'. Ovaj novi, prema informacijama iz jednako oduševljenih krugova, drugi album dobrog Isidora, negira svako pretjerivanje - ovdje tekst i melodija odišu uzajamnom lakoćom, kroz koju unatoč neizvjesnim tekstovima, prodire nekakvo apstraktno sunce. Ovdje ne postoji 'ali', već samo žudnja za unutrašnjim mirom i sloboda da istražujemo, bez straha od zalaženja u bilo kakve krajnosti - sa svim onim dobrim kvalitetama sanjarenja u stvarnom svijetu. Poruke izražene u pjesmama mogu ali i ne moraju nekome drugome značiti nešto konkretno. Album otvara tema 'AAA' u kojoj autor prihvaća vlastito 'nesavršenstvo', vrlinom pitanja 'zašto'. No to je možda i nužan uvod u priču - nalik suočavanju vanjskog i unutrašnjeg svijeta, koji gotovo nikad nisu u nekom skladu ('Meke dlanove, gde da sakrijem, zašto drhti sve, sve što dodirnem...'). Slijedi uistinu predivna pjesma 'Pop, poslednji put', koja već u svojem naslovu daje zanimljivu misao - u obliku ultimativne želje da probijemo nametnute zidine, borbe za opstanak, kao i vječitog manjka vremena i odupiranja opterećenosti tim nesretnim vremenom ('i u grudima, meka odluka, moja je, zelena, sve do vrhova, moja je...'/'...stalno ti, nemiri, govore, moraš napolje...'). Sličan kontekst prati pjesmu 'Očevi' ('Odruči dalje od granica, pepeo smeta poljima, pogledaj iza tih zidova, i tamo ima nekoga'). 'Magle maglite' prepuna je sumračnih metafora ali u sjeni istih strpljivo čuči zanos - izražen već u sanjivom tonu pjesme. Težina riječi prevladava i nekako ne daje sretan kraj ('... nosim vesti olovne, to su šine ispod nas...') ali istovremeno, autor prkosi svojim optimizmom ne pokazujući strah spram svih postavljenih, skrivenih dubina ('magle maglite, da ne vide, kada pobegnem, daleko odavde'). 'Bura' je pjesma koju krasi lijep repetitivan ton, upotpunjen pomalo neusklađenim, naivnim zvonkim zvucima i diskretnim klavijaturama koje ostavljaju dojam blage, pritajene jeze - koja se nastavlja kroz tekst ('Stali smo, kola ćute, čekamo...'). Efektno poigravanje 'zatišjem'. 'Čuvanje' se dosljedno nastavlja u sanjivo-neizvjesnom tonu, zvukom i rječju sugerirajući 'razapetost' između ostanka i odlaska. 'Moondog' je ovdje posebno iznenađenje - u maniri uhu ugodne skice za portret, Isidor se hrabro upustio u pokušaj adaptacije teksta pjesme Louisa Thomasa Hardina - Moondoga, genijalnog ekscentrika kojem odaje svoje dužno poštovanje. Bezvremenska ljepota u 'Taj dan je blizu' ne poznaje granice - i ovdje se na simboličan način miješaju nada i suprotstavljanje strahu od nestajanja ('Beskraj nam otima, iz tela san, sebičan...'). 'Noćni buket' je također zlatan primjer melankoličnih poigravanja dvojbama o postojanju i nestajanju, kao i svojevrsnom iščekivanju onog posljednjeg trenutka ('I koliko još možemo da stojimo i čekamo, da nas papir dohvati, da nas pečat udari, da nam se leđa isprave?'/'Setiš se godina, koje ti niko ne vraća, kaži mi, maleni, šta ti pomaže da zaspiš?'). 'Ko je kao ti', direktna je posveta jednoj, nama neznanoj dami, a u svojem pomalo lijenom reggae-tonu razbija kontinuitet 'skitnji' unutrašnjim svemirskim prostranstvom. Više nalikuje stilskom zaokretu u maniri 'odjavne špice' jednog impresivnog art-filma, nužan zaključak kako putovanje nije završilo - ostavljajući slušatelju izbor da promijeni tok, da poželi neki novi nastavak u kojem će uslijediti ona očekivana vedrina, koju ovdje unatoč relativno sumornim riječima, autor vidno nagovještava. 'Sretan kraj' koji je blizu. 'Jedan koji putuje sobom' jednostavan je ali snažan album koji odašilje poruke jednog dalekog a tako bliskog, skrivenog, najboljeg prijatelja. Slušajući ga, iznova i opet, ovo je zaista iskreno putovanje sobom, bez pretjerivanja i ishitrenog traženja sebe. Istovremeno pozivajući i nas, slučajne prolaznike, da se pridružimo i uživamo u putovanju zajedno. Što češće. Predivno. Isidorov album "Jedan koji putuje sobom" objavljen je za Slušaj najglasnije. Više o Isidoru saznajte putem njegove stranice - www.myspace.com/isidoriga Dodatne informacije: http://www.gla.ac.uk/~dc4w/listenloudest/front.html Ovaj članak također je dostupan i na stranici www.muzika.hr |
