Svijet (ne) želi slušati...

06.06.2011., ponedjeljak

Bendovi u rezidenciji: Dave From Sheffield, Tanker i [mandelbrot set]

Duhovita večer u MM-u, srijeda 1. 6. 2011. - prikriveni noise paket-aranžman pod domišljatom krinkom 'DJ programa' na koju su pojedinci prema priči nekih, izgleda i nasjeli, s obzirom da "DJ" Dave From Sheffield, "DJ" Tanker i "DJ" Mandelbrot Set ne postoje u standardnoj struji klupskih freakova - njihov 'sretni hardcore' je nešto s druge strane DJ-skog ogledala... Za ulaznicu od sasvim prihvaljivih 15-ak kn, ljubitelji ovakvog zvuka dobili su svoj maksimum buke, s varirajućim rezultatima.

Prethodno njihovom predstavljanju u sklopu BuR-a, dvojku zvanu 'Dave From Sheffiled' prvi put sam nedavno imao prilike čuti u KSET-u, kao predgrupu izvrsnima Seven That Spells. Kao ljubitelj izvorne sheffieldske underground scene, ugledavši to neobično ime na plakatu, nasjeo sam na trik pomislivši kako se uistinu radi o nekom usamljenom čudaku iz jorkširske industrijske prijestolnice. Ispostavilo se da je 'Dave From Sheffield' eksplozivan dvojac iz Zagreba, s ingenioznim trikom - ili bolje, namjerom da svakim svojim brutalnim koncertom ubere što više tuđih moždanih stanica, s udarničkim pečatom vječnog zujanja u ušima.

I dok dio ljudi prihvaća, odn. nastoji pokazati toleranciju za ovakav jednostavan obrazac doslovnog iživljavanja na vlastitom grlu, električnoj gitari i bubnjevima (razlike među pojedinim stvarima, kad ne bi bilo brutalnih stanki između, neprimjetne su) - osobno nisam baš ušao u njihov štos. Da budem iskreniji - treba i ovo moći izvesti, no na stranu njihova osobna predstava bučnih "tjelovježbi"... 'Dave From Sheffield' mogao bi zvučati kudikamo bolje - ovako, zamislite zvuk tipičnog razmaženog derišta - propuštenog kroz jak razglas - koje se, u želji da dobije što hoće, pred svima histerično baca po podu robne kuće i silovito udara rukama, nogama i glavom, dok mu ili ne popustite i kupite traženu lizalicu ili ne odvalite jednu sočnu šamarčinu.

Slušajući i promatrajući njih i dio publike koja u nekakvom svojem transu otkida na aritmiju koju "Dave" proizvodi, prisjetio sam se par situacija s kojima ću se usuditi usporediti i ovo iskustvo; za početak, izložbe radova Andyja Warhola, unatrag kojih desetak godina, na kojoj su neke dvije žene beskonačno promatrale i analizirale njegovu reprodukciju 'crvenog' i 'žutog' križa na crnoj podlozi, tražeći smisao u te dvije suhoparne, doslovne reprodukcije bez neke posebne dubine ili namjene... S druge strane sjetim se i priče koju sam davnih dana čuo o "umjetničkoj skupini", čiji se performancei sastoje od toga da posjećuju art-galerije koje u potpunosti demoliraju... Tu je i nimalo ugodna izjava Adama Sweetinga iz famoznog NME-a, koji je ranih osamdesetih napisao recenziju nastupa grupe Crawling Chaos, zaključivši je s rečenicom - "... tko god treba ovo smeće, taj je već mrtav."

Iako prema riječima jednog od mojih prijatelja koji su nazočili ovoj večeri - definitivno imaju svoj karakter u omjeru kakofonije i električnog ništavila, Dave From Sheffield predstavljaju tek idealan egzorcizam ali unatoč bučnoj čistoći kojoj teže, iza njihovog bijesnog probijanja zvučnog zida vrišti previše suh zrak. Ovo bi se 'muzički' dalo opisati kao odraz nečega što godinama radi William Bennett, a da bi parirali jednom i jedinom Stevenu Stapletonu (i sukladno tome zaslužili svojih pet 'upitnika' umjesto zvjezdica), trebaju pokazati daleko veći smisao za (crni) humor. Nemam ništa protiv dobre muzičke parodije, no kad netko na ovakav način više ostavlja dojam isprazne zajebancije (ovdje je zgodno istaknuti i konfuzan turbo-raverski ulet), onda cijela priča uopće nije zanimljiva, već više nalikuje traćenju vremena i prostora - koliko god se oni trudili pokazati da rade ono što vole...


Trojka Tanker, koja je nastupila nedugo nakon njih, u muzičkom pogledu je puno konkretnija - no kod njih se čovjek zapita (moja trenutačna predrasuda o ovom bendu), znaju li se igrati dalje od puke demonstracije baratanja gitarama ili činelama... Iz njihovog dijela repertoara koji se sastojao od 8 nenaslovljenih tema, u tragovima odjekuju neke daleko zanimljivije strukture no trojka se s takvih pokušaja vrlo brzo vraća na svoje uvriježene ali predvidljive noise-šablone. Njihov je nastup iz tog razloga djelovao više poput odlično uvježbane probe; Krešimir Bošnjak demonstrira vlastito umijeće na bubnjevima, njegov brat Stjepan na gitari dosta je statičan i pomalo nezainteresiran za atmosferu oko njega, dok je drugi gitarist (Mihael Bele) unio jednu potrebnu dozu živosti u energičnu svirku, skakanjem po svojih par kvadrata predviđenog prostora... Zasluženi pljesak ushićene publike, no muzički dosta formalno, unatoč čujnoj sviračkoj kvaliteti.


Za kraj ove večeri, zadarsko-riječki [mandelbrot set] odsvirali su svojih pet stvari (od kojih jedna nova i jedna istinski uznemirujuća - prema riječima gitariste Raula Jereba, posvećena jednom riječkom retardiranom mladiću ubijenom iz obijesti). Iako su godinama prisutni na sceni, do ove prigode nisam ih uspio poslušati ni uživo ni na ploči, ali iz ponuđenog se vidi da su izgrađeniji bend ove vrste u nas - vjeruju kako u svoje uzore tako i u vlastitu muziku, uživo nastoje biti spontaniji nego što im nalaže strogo postavljena, pretežno usporena noise-forma... S druge strane, MM dvorana, unatoč svojem ugodnom ambijentu, ispada ipak preskučen prostor za jedan ovakav bend - koji ću nastojati ponovno čuti i doživjeti u njihovom samostalnom nastupu i nešto većoj 'sobi'.

Nekolicina omanjih zamjerki [mandelbrot setu] ovom prilikom - s obzirom da su oni nastupili zadnji po redu, sve je unatoč energičnom repertoaru djelovalo malo požureno... Dodatno tome, glavnom vokalu (Kris Vunić i u jednom trenutku Jereb) koji nastoji ponijeti izvjestan dio muzičke težine na vlastitim plećima, nije pružen malo adekvatniji tretman - unatoč iskrenom pjevačkom bijesu, djelovao je dosta suho i nerazgovjetno a prateći vokali se u jednom trenutku uopće nisu čuli. Kraj njihovog dijela nastupa odjekivao je u standardnom okršaju pojačala - s efektnim ubodima na basu, popraćenom gitarističkim treštavilom za koje se u jednom trenutku zapitate, da li će nastaviti odjekivati i kad napustite prostor...
- 18:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.12.2010., srijeda

Sjekire u medu

Photobucket

O grupi Hemendex proteklih mjeseci svi pišemo naveliko, širimo slatku vijest o vrijednoj pčelarskoj centrali gdje nastaje jedan novi, ukusan medeni proizvod. Osobno ne volim med osim kad sam prisiljen sanirati "špranje" u grlu... No Hemendex predstavljaju med onakav kakav bi trebao biti, bez jake slatkoće i kičastog mirisa. Žuto-crna audio-vizualna masa kao izuzetan recept u duševno prehrambene svrhe, sa svim dobrim odlikama kvalitetnog "proizvoda".

Doduše, Hemendex nije nužno i "eko-proizvod" ("... how I wish you were made of plastic...") ali namjere su mu časne, s ciljanim planom osvajanja svjetskog tržišta van svake konkurencije; dinamična, nepretenciozna matica suradnika koja svojim idejama iznova oplemenjuje tuđe uši svojim zdravim, plesnim elektro-voskom.

Prava 'samizdat' poslastica. Što čekate?!



Veliki plus:

www.hemendex.bandcamp.com
www.hmndx.com

http://www.soundguardian.com/soundguardian/recenzije-albuma/hemendex-%11-%22reset-1%22/

http://www.soundguardian.com/soundguardian/intervjui/hemendex-%11-vrijedne-p%E8ele-novog-novog-vala/

http://www.submagazin.com/2010/05/hemendex-_reset/

http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=9234

http://www.muzika.hr/clanak/26574/albumi/hemendex-waiting-in-line-mala-doza-s-eksplozivnim-ucinkom.aspx


"Reset 1" EP objavljen je 2010. godine.
Kupnjom singla po sasvim pristupačnoj cijeni (50-ak kn), svaki slušatelj dobiva i prigodan password za download dodatnog, ekskluzivnog materijala.
Na službenoj stranici još uvijek je dostupan i prvi digitalni singl grupe "Waiting In Line" s eksluzivnom, virtualnom b-stranom.
- 10:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.02.2010., četvrtak

Diskretni šarm totalitarnog.

Photobucket

Čuveni Dead Mule e-zine unatrag dvije godine iznio je top-listu 50 najboljih albuma osamdesetih. Uz zanimljive sažetke među svjetskom elitom svoje zasluženo mjesto osvojila je i kultna riječka skupina svojim prvim albumom ’A dan je tako lijepo počeo’. Nažalost Paraf se nikad nisu jače odrazili na toj svjetskoj novovalnoj sceni no da su uvijek znali upijati njezine najbolje vibracije, ova, posljednja ploča u njihovoj karijeri, to tako jasno potvrđuje cijelim svojim bićem.

Naučivši cijeniti a ne kopirati utjecaje poput The Durutti Column, Joy Division ili The Teardrop Explodes na koje se među navedenima zvukom možda i ponajviše oslanjaju, Paraf nakon ultimativne punk-faze nastavljaju u profinjenijem tonu sa svojim malim dnevnim okršajima s okolinom koja je u njima poticala pritajene paranoidne tekstove - ironičan prikaz stanja duha i tijela pod totalitarnom čizmom, u trenucima opasno blizu politici Laibacha (angažman Dejana Kneza u temi ’Zlatno doba’ kao i ovitak Die Neue Kunsthandlung-a) ili Borghesije čiji je Aldo Ivančič produciravši ovu ploču možda i doprinio takvom ugođaju ali što ne znači da su Paraf izgubili vlastiti identitet u svojim čestim pohodima na ljubljanski underground.

No da li je Rock na ovim prostorima nešto naučio iz takve snage identiteta kakvu su posjedovali Paraf, teško je kazati. Teško je kazati kako bi i Paraf zvučali danas da su kojim slučajem ostali na životu. Zrelost koju su pokazali ne podilazeći klišejima zabavno-glazbenog pop-rock izričaja a kakvom je podlegla velika većina tadašnjih (novovalnih) imena, vjerojatno bi i opravdala neku predodžbu o ’današnjim’ Parafima kao neiznevjerenoj rock-tekovini... sintezi njihovih osobnih razmišljanja i zaključaka kroz sumnju, prkos i neizvjesnost... sarkastične poglede na muško-ženske odnose u to sumorno socijalističko doba (’U pobjede nove’), idealizam (’Oj ponose moj’, ’Željko’), poigravanja s Orwellom ’ (’Kad se oglasi’)... Sklad melodije i ritma uz moćne i direktne vokale Vim Cole rezultira klasikom ’neokonstruktivizma’ ili modernom adaptacijom ’Nikoletine Bursaća’.

U suštini, ’Zastave’ su ’tiha’ patnja pred vremenom koje je tek uslijedilo - totalni raspad sistema, ratne strahote, pohlepa i neki novi primitivizam.

Kao junacima jučerašnjice, sramotno je da im nije reizdan niti jedan album.

Ali šećer na kraju će kad-tad doći - i njihov smijeh će opet biti posljednji...


CD reizdanja kultnih albuma Paraf još uvijek se iščekuju s nestrpljenjem.

Članak prvi put objavljen za DOP Magazin u prosincu, 2004.
Naknadno preuzet i dostupan na stranici www.rirock.com
- 12:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Seks, audio i video trake.

Za ova reizdanja, koja su se pojavila u datom trenutku ugodno iznenadivši, malo je čudno da ne nude ništa osim činjenice da su to prva službena CD-reizdanja originalna prva dva studijska albuma kultne ljubljanske elektro-pop četvorke Videosex.

Na način na koji su prezentirani, "Videosex '84" i "Lacrimae Christi" nespretno teže vjernoj replici izvornih vinila - a taj ishitreni sustav poistovjećivanja dva različita medija (CD i nikad prežaljeni vinil) u kolekcionarske svrhe, zaista počinje ići na živce. Sukladno tome, mnogi će, vjerujem, dodatno graknuti s razlogom, što ova reizdanja ne daju nešto više od škrtih anđeosko-poštanskih replika omota kakve već imamo na ploči, uključujući i onu ružnu žuto-zelenu, kričavu etiketu sada ponovno otisnutu i na CD.

Međutim, mene i ne smeta taj manjak pompoznosti u okviru bilo kakvih dodataka na već ponuđeno. Sviđa mi se skromnost u koju su upakirani "Videosex '84" i "Lacrimae Christi" - sve nekako presmiješno, kao da je CD tek jučer izmišljena novotarija. Nekadašnja Založba kaset in plošč - RTV Ljubljana (danas RTV Slovenija) hrabro je slijedila vizualni trag originala - nastojeći ne previše zastraniti u taj vizualni dio. Naravno, netko tko se prvi put u životu susreće s ovim uracima i zanima ga o čemu je riječ, s razlogom će ostati frustriran. U tom pogledu izdavač je samom slušatelju prepustio slobodu traženja informacija po Internetu ili nama 'starim zanesenjacima' da svaki na svoj način ispriča djelić bizarne bajke zvane Videosex.

Prašina je podignuta i zbog nedostatka bilo kakvog dodatnog audio materijala - no ovdje nekako sumnjam da su Videosex u vrijeme nastanka ovih albuma imali izostavljenih, odn. neobjavljenih stvari. Njihov album prvijenac - "Videosex '84", idealna je potvrda toga, budući da sam po sebi ima karakter zbirke nekakvih najranijih, dostupnih 'demo snimaka'. Doduše, postoje i pjesme "Ti si moja roža", "Badem" i "Malena" - no svaka na svoj način zalazi u stilsku krajnost zbog čega nekako odskaču od ovdje zastupljenih cjelina. Stoga je sasvim opravdan izostanak istih u obliku bilo kakvog dodatka. Međutim, za tužne uši koje su očekivale više, još uvijek postoji odlična retrospektivna zbirka "ArhiVideosex" gdje uz gotovo cjelokupan opus Videosexa (uključujući i ovdje zastupljena prva dva albuma) postoji mnoštvo nikad objavljenih snimki (barem do tog trenutka ljeta gospodnjeg, 1997. godine).


Photobucket

"Videosex '84" nalik je subverzivnoj elektro-početnici prerano sazrjelih osnovnoškolaca sklonih provociranju okoline seksualno-mračnim temama; već sam uvod pjesmom "Detektivska priča" fascinira zrelošću teksta koji kombinira seksepil, nasilje i serijska ubojstva ("A detektivi traže i traže, pazite ljudi ona je tu! Prekrasan je... uostalom, kao i svi prije... nož u njenoj ruci i već beživotno tijelo leži u njoj"). Tema koja domišljato koristi glazbeni motiv iz "Jamesa Bonda", dajući tako jedan vrlo prijeteći ton pitkoj i plesnoj melodiji, zasluženom hitu kojeg ćete i danas čuti u ponekoj klupskoj reviziji osamdesetih - i iznova, u pozitivnom smislu, naježiti se!
No dok se od "Detektivske priče" nismo ni oporavili, sljedeća emotivna 'cigla' stiže nam u obliku predivne "Ane" (izvorno, ako se ne varam, pjesma Otroka socijalizma) - no "Anu" ne zanimaju muškarci. Škakljiv je to tekst o zabranjenoj ljubavi, seksualnom poigravanju dvije djevojke zarobljene u zajedničkom flertu spram nesusretljive, sirove sredine ("kamena je tajna dobila slobodu - u mene sa smijehom gledaju oči"). Zbirka strastvenih vapaja zaokružena retoričkim pitanjem ("Ana, zašto te ludo volim?").


Photobucket

I dok se kroz "Anu" svjetonazori razbijaju o neželjene klisure, pjesma koja istinski šokira je djetinjasta re-interpretacija "Moje mame" - u originalu napisana i izvedena od strane slovenskog punk-benda Kuzle. "Moju mamu", kako su je re-interpretirali Videosex, rado ćete pustiti vašem djetetu, percipirajući pjesmu kao nešto veselo i bezbrižno dok se u stvari radi o promišljenom suprotstavljanju veselog tona i brutalnog teksta o majci koja se prema vlastitoj obitelji odnosila s apsolutnim prezirom i ravnodušnošću što je rezultiralo i njezinim samoubojstvom ("Posrano je da se ne spomnem, a vseeno vem, da je bla zlo fajn - očeta še mama ni poznala, zarad mene šel je v ta posrani svet. Ona je na štriku končala").

'Eurovizijski' predložak čija bi otvorena provokacija rezultirala gotovo diplomatskim skandalom. "U sjeni exotičnih trava", groteskna je, sanjivo-plesna poskočica u kojoj glavnu ulogu ima transvestit koji vreba ljubavne parove po parkovima pritom uživajući u masturbiranju negdje iz prikrajka ("ruka neumorno radi"). Pjesma na ironičan način progovara o osjećaju 'krivog tijela' ("Kad obučeš njeno rublje - osjeća se na smijeh, zaurliču sirene tijela").


Photobucket

Emotivni predah slijedi tek s predivnim instrumentalom egzotičnog ugođaja, "1001 noć", koji nas uvodi u drugi dio ove impresivne zbirke. Brutalan 'carski rez' u odnosu na erotiku "1001 noći" događa se pjesmom "Kako bih volio da si tu", brze ali neodoljivo duhovite 'tour de force' ode masturbaciji ("Sa Zum reportera smješka mi se Klara, izvlačim malog i natežem divljački! I opet je lijepo pet minuta, o kako bih volio da si tu"). Centralni stih koji okružuje depresija i usamljenost, žudnja i lutanje misli ("Grad je tako velik a ti si s one strane... ove su kuće tako ružne").

Slijedi tema "Videosex" kojom je četvorka tako impresivno uglazbila vlastito ime, uvlačeći nas u bizarnu seksualnu igru, opsjednutost trajnim zabilježavanjem seksualnog čina - iako je šteta, a ujedno i jedina bitna zamjerka prvoj ploči, što ovaj glazbeni broj nije uvod u sam album.
Naime, redoslijed pjesama s prve ploče, prema izvornom popisu koji je zabilježen i na CD-u, nema onaj slušateljski kontinuitet i opravdano djeluje poput nabacane kompilacije - na spomenutoj "ArhiVideosex" zbirci ta je 'pogreška' vidno ispravljena konkretnijim, možemo to reći, kronološkim presjekom pjesama, tako da je svojevremeno pripala čast da baš "Videosex" bude uvod u tu retrospektivnu priču grupe.


Photobucket

Za "Videosex" nikad nije prekasno ali slušajući tim 'zbrkanim' redoslijedom prema vinilu, dobar orgazam na CD-u, nakon prvotnih 'elektro-šokova', može izostati. No, donekle taj nespretni kraj erotski nabijene priče zvane "Videosex '84" spašava svojevrsni nastavak ili bolje dva, objedinjena pod naslovom "Neonska reklama". Prekrasan osvrt na usamljenost u velikom gradu, negdje, osjećaj izgubljenosti u samoći naivnog erotskog maštanja. Najljepša stvar kod ovih pjesama je što su tako predano pisane kao noćne teme - ako izuzmemo "Moju mamu" i "Kako bih volio da si tu" (koji su prvotno objavljeni i na zajedničkom singlu), preostali materijal je škakljiva zbirka s tim fenomenalnim noćnim ugođajem - sugerirajući šetnje kroz grad u kojem možemo naići na pokoje čudno ili manje čudno lice s nedefiniranim namjerama...


Photobucket

"Lacrimae Christi" nastavlja pratiti ton noćne atmosfere, kao konceptualno pomaknutiji i snažniji album od prvijenca. Već njegov ovitak govori da se ovdje ne radi o običnom albumu - izuzetno oblikovan i za svjetske standarde, omot odiše nevjerojatnim humorom i ironijom.
Notorni Novi Kolektivizem tih su godina već dobrano radili provokativne kolaže i politički nepoćudne replike postojećih vizuala iz prošlosti zbog kojih su redovito izbjegavali i zatvorske kazne, stoga je i "Lacrimae Christi" pripala ta neobična čast da se na njemu poigraju izazovnom stražnjicom 'Venere u ogledalu' Diega Velásqueza, koja je za ovu prigodu 'odabrala' promatrati tu istu, vlastitu stražnjicu na ekranu malog TV-prijemnika.

Međutim tu je i neizbježna poveznica s prvom pločom - po uzoru na "Detektivsku priču", već sam uvod pjesmom "Sivi dan" ne daje baš neki tračak svjetla ("Kad već umire sve u meni - umri i ti!"); ova je pjesma time simboličan nastavak na priču o 'modernoj djevojci' koja nemilosrdno zavodi i ubija svoje žrtve. Ništa bolje ne prolazimo ni sa "Staklenim nebom" - na samom početku, ono se razbilo, kako mu nalaže stih u svojoj sjetno-plesnoj kombinaciji ("Sunce nad gradom je nestalo - moje je lice mrtvo ostalo...svjetlo neona kao led").

Photobucket

"Lacrimae Christi" izuzetan je koktel zrelijih elektro-pop rješenja u kombinaciji s jazz i swing utjecajima ("Jesen" koja na svoj način dostojno parira "Neonskoj reklami" iz prethodne priče, zatim tu su predivne "Klavir i prašina" te "Swing 2002 GTL" uz neizostavno remek-djelo "Tko je zgazio Gospođu Mjesec?"). Ne zaboravimo i natruhe 'laibachovskog' poigravanja klasičnim strukturama - kroz "Stakleno nebo" i bizarnu interpretaciju još jednog standarda Otroka socijalizma, ovaj put modificiranog kao "Pejd' ga pogledat' Anja" ("jednom je umro naš susjed"), do naslovne "Lacrimae Christi" (uvrnuta adaptacija Carla Bohma), koju na sada već tipično djetinji Videosex-način informira zvuk muzičke kutijice (što u nekoj svojoj dimenziji sablasno podsjeća na duh "Moje mame").
No, one toplije nijanse, unatoč tekstualnom mraku koji ih obavija, ne nestaju i ne blijede - iako 'nasilnički' raspoloženi, Videosex ostaju tako spontano senzualni, krhki i nemoćni pred vlastitom žudnjom koja ostaje idealan 'lajtmotiv' nasuprot neprobojnoj fascinaciji sivilom i smrću.
U svakom slučaju, oba albuma nisu samo obavezan dio kolekcionarske lektire - danas, kad kojekakvi 'čuvari prašine' od originala rade krajnje isprane stilske vježbe a ne iskrene 'ode radosti', i najveći laik bi trebao ovim remek-djelima pokloniti svoju slušateljsku pažnju, jer ovo je pop-muzika s apsolutnim pedigreom, pop-muzika grupe koja je bila - a tu ću ponovno citirati čuveni Arkzin - ako već ne ispred vremena, onda barem ispred sredine.

Photobucket

Koliko pojedini članovi gledaju s ponosom ili izbjegavaju ponekad misliti na svoje dane lude mladosti, nije poznato - Videosex su možda jednako zaslužni biti među glavnim krivcima zašto od devedesetih naovamo trpimo kojekakve dance-grozote (ironično je da je i sama Anja Rupel devedesetih krenula takvim stazama kao solo-izvođač) - međutim, sami za sebe opstali su s četiri impresivna studijska albuma, od kojih smo dva upravo nastojali iznova predstaviti, a za preostala dva se najiskrenije nadam da će i oni uskoro zaživjeti na tom famoznom komadiću plastike.

Do tada, svet je zopet mlad...


Prva dva albuma Videosex dostupna su na CD-u, u izdanju RTV Slovenija.
Vinilna izdanja potražite putem mreže rabljenih nosača zvuka.

Ovaj članak također je dostupan i na stranici www.muzika.hr
- 12:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.12.2009., nedjelja

Razglednice iz futurističkog vakuuma.

Photobucket

Ljeto, 1986. Jedan od mojih odlazaka u tadašnji Jugoton u Bogovićevoj donekle je 'omela' četvorka čiji je novi album upravo bio preplavio cijeli izlog dotičnog dućana. Tama u kojoj lebde četiri kompjuterski 'odrezane' glave, nesvjesne jedna druge, svaka fokusirana na svoju imaginarnu točku zadanog virtualnog prostora. U Jugoton sam tada došao kupiti još uvijek aktualnu kazetu "Little Creatures", Talking Headsa, jer sam obožavao njihov hit "Road To Nowhere" - međutim, džeparac koji sam na jedvite jade iskamčio od roditelja, nije bio dovoljan pa sam bio 'prisiljen' uzeti nešto drugo za utjehu. Na posljetku, jedini mogući izbor pao je na Grace Jones i njezinu kompilaciju "Island Life". Ali to je neka druga ljubav na prvo slušanje.

Kupujući spomenutu kazetu, zastao sam kod tada postavljene, ružne smeđe stalaže nasred dućana s izloženim, aktualnim kao i pomalo zaboravljenim LP naslovima prethodnih godina - uzimam album s četiri nedefinirana lica u ruke, okrećem ga... uz oskudan popis od svega 6 pjesama i neobičnu sugestiju kako se ovdje radi o četiri istovjetna klona, osjećao sam laganu iritaciju u nemogućnosti da pročitam njihov identitet. Vraćam tu neshvatljivu ploču na svoje mjesto, odlazim...

Par godina kasnije, opet ljeto, školski praznici su još u punom jeku, dolazim u posjetu prijatelju iz razreda... u to vrijeme moj entuzijastični brat, da bi zasvirao na električnoj gitari - a bio je veliki poklonik Heavy Metala, iz tog je razloga uništio svoj gramofon, a zbog kojeg sam i ja djelimice investirao u kupnju par hvale vrijednih naslova, kojima bih redovito ispirao mozak njemu, roditeljima i susjedstvu... Nakon što je gramofon 'preminuo' nesretnim slučajem, godinama je trajala agonija imanja ploča koje bih presnimavao na kazete kod nekog drugog.

"Jesi li čuo za "Electric Cafe"?", bilo je pitanje - prijatelj očito ni sam nije znao kako protumačiti ime benda, koji će u samo par sljedećih preslušavanja zauvijek promijeniti naše tinejdžerske živote. "Ne, nisam..." - bio je moj pomalo ravnodušan odgovor. Prije nego što mi je pokazao kazetu koju je posudio od jednog njegovog prijatelja, počeo je objašnjavati - "... to ti je neki bend, zapravo na kazeti su samo neke glave..." U prvi tren još uvijek nisam registrirao o čemu je riječ ali čim mi je pokazao ovitak kazete, 'trauma' pokušaja dešifriranja omota ploče naslovljene "Electric Cafe" nanovo je udarila u moju memoriju. "Ah da, sjećam se te ploče jednom u Jugotonu, nije mi bilo jasno što je to... a kako zvuči?"


Photobucket


Kreće muzika s trake - na našim licima istovremeno se javlja zbunjenost, fascinacija i želja da pojedine teme ne traju tako dugo... najčešće bi u njegovoj liniji zasvirala pjesma "Sex Object" - a razlog je jednostavan; dotični prijatelj obožavao je sintetičke gudačke simulacije u toj pjesmi uz dodatan poticaj, tipičan za tinejdžera koji u vlastitoj glavi počinje vrtjeti svoje prve erotske fantazije... Međutim, meni je "Sex Object" izvjesno vrijeme bila suviše patetična 'kvazi-provokacija' iako sam je s vremenom zavolio. Kao daleko veći favoriti mojem uhu, bile su teme "Electric Cafe", posebno "The Telephone Call". Nakon što sam čuo uvodnu igru telefonskim signalima u kombinaciji s paralizirajućim ritmom i ubačenom sekvencom automatske sekretarice ("The number you have reached has been disconnected!"), doživio sam jedno neopisivo, gotovo autistično iskustvo. Odjednom je i moja glava završila u tom futurističkom vakuumu, u vrtoglavom suosjećanju s moderatorima tako nedokučive pop-muzike. "The Telephone Call", "Sex Object" i "Electric Cafe", sljedećih par godina bile su jedine tri informacije o grupi s tako strogim, discipliniranim imenom... KRAFTWERK.

Do tada, potpuno nesvjestan da je njihova muzika (uz jednako adekvatne ulomke Jean-Michela Jarrea i The Art of Noise) već uvelike ulazila u naše uši, bilo putem edukativnih Kviz-emisija jugoslavenskih televizijskih kuća ili kultnih dječjih serija (Hitrecovi "Smogovci" primjerice), nisam znao apsolutno ništa o njima, smatrajući "Electric Cafe" tek novotarijom nastalom (i nestalom) nakon 1986. godine... Međutim stariji poznavatelji njihova lika i djela stavili su mi bubu u uho - "Kraftwerk? To su oni što nastupaju i plešu kao roboti i nose plave (?!) košulje?"... Dakle, postojalo je nešto 'prije'..?

1990. godina - Cvjetni trg u Zagrebu, čuveni buvljak koji se protezao i duž Bogovićeve, sa second-hand ponudom naslova LP-ploča (za pojedine primjerke maltene nije bila dovoljna niti cijela jedna mjesečna mirovina). Branimir, danas ponosan suvlasnik jednog od nekolicine zagrebačkih second-hand dućana, "Dobar zvuk", tih je godina također bio prisutan na tim buvljacima. Ne znam zašto, ali iz nekog razloga zastao sam ispred njegova dva kvadrata asfaltnog prostora s kartonskim kutijama prepunim dragocjenog muzičkog blaga. 'Izvoli...?', čuje se s njegove strane... zbunjeno ga pogledam i istog trena izvalim, pomalo arogantno - '... nešto od Kraftwerk?'. Imajući u glavi percepciju zvuka i jedine ploče koju sam u tom trenutku poznavao, nisam mogao sakriti izbezumljen pogled dok je iz kutije izlačio njihove druge dvije ploče - "The Man Machine" i "Autobahn". Zaključak pri pogledu na jarko crveni omot "The Man-Machine" s konkretnijom fotografijom grupe - "Ajme, što su ružni..."

Prema izvjesnim službenim osvrtima, "Electric Cafe" je predstavljao svojevrsno 'razočaranje' - no, da li je uistinu tako? Kraftwerk, doživjevši kreativni vrhunac albumom "Computer-World", nisu možda imali više što pretjerano za reći ali daleko od toga da je "Electric Cafe" u svojoj konačnici predstavljao kreativnu krizu. Album je najviše trpio, zbog danas najčešće isticane dugogodišnje stanke u kojoj je gladna javnost nestrpljivo očekivala neki novi pomak.

Istina da su se tih godina pojavili zvukovni manipulatori poput The Art of Noise čija je duhovita i otkačena vizija stvarnosti odnijela svaku pobjedu. Prema riječima Karla Bartosa, Kraftwerk su se istinski uplašili kad su čuli temu "Beat Box". No The Art of Noise nisu jedini koji su 'pregazili' Kraftwerk - uz Telex čiji je "Wonderful World" (1984.) isto vrlo vjerojatno pokolebao četvorku u prvotnom osmišljavanju albuma koji, kako je do danas ispostavljeno, nikad nije zaživio pod radnim nazivom "Technicolor" odn. famoznijim "Techno Pop", tu su bile i pop-skupine koje su svojim tehničkim finesama (ako ništa drugo, barem karakterističnim za prvu polovicu osamdesetih) postavile neke nove standarde (Scritti Politti, Propaganda, ABC, New Order i djelimice Frankie Goes To Hollywood). Doba masovnog korištenja Fairlight samplera moglo je započeti - Depeche Mode 1983. godine osvanjuju sa svojim industrijskim pop remek-djelom 'Construction Time Again' a Cabaret Voltaire s dva izuzetna elektro-pop dragulja nakon vlastite avangardnije faze ("The Crackdown" iz 1983. te posebno "Micro-phonies" iz 1984.) odredivši dodatna pravila igre, iako će i ovi potonji, poput Kraftwerk, s vremenom zapasti u sličan problem sustizanja svih onih na koje su direktno ili indirektno utjecali zbog svoje audio-kolažne tehnike stvaranja.

Naravno tu se vratimo i na ranije spomenutu Grace Jones (njezin konceptualni imidž koji kulminira kroz seriju odličnih video-brojeva objedinjenih kao "One Man Show" - osmišljen od strane fascinantog Jean-Paula Goudea, vidno aludirajući na strog, minimalistički koncept Kraftwerk), a tu su još Laurie Anderson i Peter Gabriel u suradničkoj temi "Excellend Birds" (posebno Laurien filmski predložak "Home of the Brave"), djelimice čak i Talking Heads u svojem izdanju na "Stop Making Sense", Herbie Hancock s temom "Rockit" kao i Jean Michel Jarre u avanturi zvanoj "Zoolook" - svi oni vidno su informirali Kraftwerk čije su se ideje za "Techno-pop", ako je suditi prema danas relativno dostupnim, famoznim 'demo-verzijama' pojedinih tema, konačno zaživjelih na finalnoj matrici za "Electric Cafe", u tom prvom stadiju pokazale površnim, isforsiranim varijacijama na temu.


Photobucket


Uvidjevši eventualne pogreške i odbacivši prvotne ideje, počevši ispočetka, što je nažalost rezultiralo i raspadom prve konkretnije stabilne četvorke čiji su članovi sudjelovali u kreiranju dotadašnjih institucionalnih albuma Kraftwerk, dobili smo "Electric Cafe" - prema mišljenju nekih, nepromišljeno naslovljen, mlak album kojem je komercijalni podbačaj bio suđen već odabirom samog naslova. Osobno ću reći kako je meni "Electric Cafe" ostao draži po tom pitanju u odnosu na "Techno Pop" (iako je 'nepravda' ispravljena 2009. godine, kad je tom istom "Electric Cafeu", doduše u ponešto izmjenjenom sadržaju, ponovo vraćeno 'dostojanstvo' uvjetovano izvornim naslovom). Sumnjam da su Kraftwerk u datom trenutku bili uopće svjesni vlastite (ne)promišljenosti ali "Techno Pop" zvuči pomalo otrcano za naslov, iako sam muzički žanr na koji ukazuju cijelom plejadom impresivnih numera na ploči ne predstavlja problem. U konačnici odabravši "Electric Cafe", dali su cijeloj priči skriveniji, nedefiniraniji, manje očit ton - iako će istoj mnogi 'zamjerati' nedostatak inventivnosti i ponavljanje već usvojenog gradiva (posebno u odnosu na naslovnu temu koja priziva melodiju "Trans-Europe Express").

Kako sam naučio preslušavati svaki Kraftwerk album neovisno jedan od drugog, čak ni sada kad je očita ta poveznica "Electric Cafe" s "Trans Europe Express", još uvijek i jedna i druga cjelina ostavljaju respektabilan dojam sa svojim vidljivim vremenskim odmacima - danas kad 9 godina više i ne zvuči puno, s obzirom da nam vrijeme nemilosrdno brzo prolazi, stilski pomaci svakog pojedinog albuma Kraftwerk, pa tako i "Electric Cafe", kao posljednje konkretnije 'nove' cjeline, zapanjujući su. Činjenica jest da možda bez svesrdne pomoći Françoisa Kevorkiana, "Electric Cafe'" ne bi zvučao ni približno oštro i precizno. Kevorkian, koji je uz nekolicinu jednako skrivenih studijskih suradnika (od kojih istaknimo i prisutnost Freda Mahera iz Scritti Politti u to vrijeme) sudjelovao u finalnom brušenju ove ploče, omogućio je Kraftwerk da suvremenicima koji su u razdoblju 1982-86 nadišli svoje duhovne očeve, uzvrate još jednim efektnim pokušajem. Koliko god to jedni pobijali pričom o nedostatku inspiracije ili razočaravajuće malom protoku novih ideja u tako dugom periodu pauziranja, "Electric Cafe" kao cjelina predstavlja sasvim impresivan moment u kojem se miješaju još uvijek ispredvremenska tehnologija s avangardnim pretenzijama ("Boing Boom Tschak", "Techno Pop" i "Musique Non Stop") i pop-senzibilitet ("The Telephone Call", "Sex Object" i "Electric Cafe"). Album koji nije teško smjestiti u 3086. godinu, samo ako se malo potrudimo osloboditi razmišljanja o konstatnom tehnološkom updateu. Jer naivnost dobrim dijelom jest upravo ono što zvuku i slici Kraftwerk i dalje daje šarm ispredvremenskog.


Photobucket


Dodatno svemu ovdje iznesenom, ne mogu ne osvrnuti se i na izuzetan video-uradak nastao u suradnji Kraftwerk s Tehnološkim institutom u New Yorku, gdje su angažirali Rebeccu Allen i Stevea Di Paolu da od plastičnih glava notornih duplikata članova grupe osmisle adekvatan promotivni spot. Prema informacijama od strane same Rebecce Allen, stvaralački period bio je dug i mukotrpan jer tih je godina upravo tehnologija u video-produkciji brzo napredovala i zbog izvjesnih razlika u računalnom programu kroz koji je spot postupno oživljavao, na finalnu verziju se dugo čekalo - no krajnji rezultat nije izostao i Kraftwerk su načelno dobili svoj najimpresivniji moment u karijeri - video u obliku virtualne prezentacije svedene na rudimentarne grafičke elemente, podvučene 3D animacijom kojoj se unatoč 'primitivnoj' grafici, iznova ne možemo nadiviti. Kako se razvija muzička strana spota, lica pojedinih članova postupno dolaze u život kroz prolazne nijanse sivo-plavih i ružičastih piksela, otkrivajući nam svoj identitet.

Iz današnjeg kuta uzajamnog komuniciranja 'oči u oči' s tim famoznim virtualnim licima, zahtjevniji gledatelj će se zapitati što je toliko fascinantno u tako jednostavnom kompjuterskom tretmanu zvuka i slike - no Kraftwerk i Rebecca Allen su spotom za "Musique Non Stop" postavili vrlo domišljat motiv 'zamrznutog kadra' koji neće trpjeti zbog vremenskih razlika; precizna minimalistička muzika, art-prefiks cijele priče zbog kojeg je ovaj spot zasluženo postao i moderan umjetnički eksponat, istovremeno je predložak naivnog flerta s naprednom tehnologijom koja 'izmiče kontroli' kao i impresivan primjer savršeno usklađene bezvremenske moderne animacije čija 'šturost' odolijeva zubu vremena i nastavlja predstavljati malo nedokučivo remek-djelo, neobičnu sliku u pokretu koju bih rado imao na stalnom postavu u vlastita četiri zida.
- 19:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.11.2009., ponedjeljak

Život je kockica u omiljenoj boji.

Photobucket

Pet Shop Boys, dvojac koji je na svojim fotografijama od početka naglašavao ekstravaganciju u pomirbi s korporativnom strogoćom - bilo da se radi o poslovnim odijelima, šarenim kostimima koji namjerno negiraju klasičan kroj, trenirkama ili ležernom odmaranju u parnoj kupelji.

Kao djetetu, omot za njihov debi-album "Please" nije mi mogao biti odbojniji... uostalom, kao i silno mnoštvo drugih - sličnih ili manje sličnih primjera. Međutim, takvo 'siromaštvo' neiskorištene bijele površine omota ploče na kojoj je diskretno vrištala mala sličica jedva prepoznatljivih Pet Shop Boys očito je ispunila svrhu i privukla pažnju u moru drugih agresivnijih, šarenijih primjera izloženih na policama nekadašnje "Fonoteke". Čuveni moto "Više je manje" definitivno uvijek ima učinka. Samo nam treba vremena u životu da shvatimo to.

Pjesmu "West End Girls" sam nekako spontano zavolio iako me ista nije u početku pretjerano potaknula da istažim o kome se uopće radi. Moja fascinacija muzikom (a kasnije i vizualnim kodom) Pet Shop Boys, dogodila se u vrijeme kad se pojavio spot za njihov sljedeći veliki hit. Sjećam se omanjeg članka tih godina u Politikinom mjesečniku "Rock"; "Pet Shop Boys spot za svoju novu pjesmu planiraju snimiti nedaleko od Zagreba"... U tom trenutku nije bilo navedeno ni mjesto ni pjesma. Ubrzo se ispostavilo da se radi o hitu "Heart" - smještenom u sablastan ambijent dvorca u Mokricama, gdje usamljeni vampir nestrpljivo očekuje svježu dozu krvi. 'Ugriz ljubavi' imao je svoj učinak, te godine je izvjesna većina slušatelja postala opčinjena zvukom Pet Shop Boys - ploča "Actually" bila je i ostala u mojem srcu do danas. Tu fascinacija tako uobičajenim pop-zvukom a opet podvučenim subverzivnijim, brutalnijim nijansama nije prestala...

Jedan zanimljiv krug time je definiran upravo na zagrebačkom nastupu Pet Shop Boys, 29. 11. 2009. - njihovom drugom u nas po tom pitanju (ili ako baš inzistirate, trećem, uzmemo li u obzir gore-spomenutu avanturu s vampirom) - pjesmom "Heart" kojom su započeli izuzetan nastup i pjesmom "West End Girls" kojom su, u obliku gromoglasno ispraćenog bisa, isti završili. Između se dogodila jedna predivna interakcija novih i starih hitova, grafike, publike, spontanih plesnih kretnji, ironije i dobre zabave.

René Magritte, Gilbert & George, De Stijl, doza kiča, tajanstveni g. Senada, Warhol, dioničko društvo, futurizam, sport i rekreacija... sve to sažeto je u dugogodišnjem imidžu Pet Shop Boys, dvojca koji je imao tu sreću u životu podrediti stvari vlastitom ukusu - s velikim naglaskom na riječi 'ukus'. I to onaj korporativne naravi - dvojac koji itekako dobro balansira, prihvaća i razumije vizualni i (popularno) glazbeni jezik, bez opterećivanja suvišnim detaljima, bez kojih se itekako može.

Neil Tennant i Chris Lowe možda ne bi imali adekvatniji vizualni smjer da u njihov život nije ušao i jedan od istinskih magova vizualnog minimalizma - Mark Farrow. No opet, s druge strane, ovaj je dvojac dovoljno načitan i obrazovan da je bilo samo pitanje vremena kad će otvoriti vrata suradnicima, na zajedničkom usavršavanju vlastitog stvorenja kakvo je "Pet Shop Boys", uvijek mu dajući adekvatnu dimenziju "manje".

Skloni eksperimentiranju ili bolje elementu konfuzije i iznenađenja istovremeno, Tennant i Lowe su probali sve - a da se pritom nisu, ili su se vrlo rijetko, opekli o neki od povučenih poteza. Najnoviji potez je domišljata, oku ugodna, šarena stilizirana kvačica koja upotpunjuje naslov novog albuma, "Yes" i informira vizualni dio aktualne svjetske turneje. Album "Yes" ćete upravo 'potvrdno' - ili voljeti ili mrziti, ovisno o vašoj slušateljskoj 'orijentaciji' iako ista definitivno nije uvjet za prihvaćanje ili odbijanje. Pet Shop Boys su, vjerujem, svjesni te činjenice i ne brinu se previše oko toga. Za razliku od prethodnika zvanog "Fundamental", "Yes" je manje agresivan i ne nosi nužno pečat elektro-minimalizma kakvom su hrabro pristupili snimajući vlastitu inačicu "crne kutije", ali u "Yes" je i dalje sadržana esencija naivnog, srdačnog i sarkastičnog tona po kakvom smo oduvijek pamtili i po kakvom ćemo i dalje pamtiti Pet Shop Boys.

Posebno nakon ovako sjajno održane sinteze zvuka i slike uživo.
- 00:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.11.2009., nedjelja

Mali princ u velikom sjaju.

Photobucket



Kako je lijep osjećaj znati da planetom kroči jedno ovako samozatajno stvorenje. Njegujući specifičan glazbeni izraz kroz koji se s takvom nostalgijom prisjećam tinejdžerskih dana i otkrivanja svojih prvih omiljenih alternativnih bendova - u elementu dobrog raspoloženja, sjete ili tračka obavijenosti nekom pritajenom tugom i radošću istovremeno - 'Jedan koji putuje sobom' danas je prava rijetkost u pogledu iskrenog, intimnog povjeravanja tuđim ušima. Dokaz da za odličan album ne treba više od dobre volje da slučajne i manje slučajne skice ožive kao stilski bogata ulja na platnu.

Naslovom pomalo subjektivno izraženo putovanje, nešto je u čemu će se slušatelj rado prepoznati, i obradovati iznova pronalazeći put u središte vlastite nutrine. Isidorova muzika je komunikativna, ezoterična u mjeri da ostavi onaj šarmantan naivni dašak mističnog i nevidljvog, osvajajući jednostavnošću izraženom kroz vlastita preispitivanja i eventualne dileme - poput zdrave duševne hrane u svijetu krcatom 'kalorijama' i 'aditivima'. Ovaj novi, prema informacijama iz jednako oduševljenih krugova, drugi album dobrog Isidora, negira svako pretjerivanje - ovdje tekst i melodija odišu uzajamnom lakoćom, kroz koju unatoč neizvjesnim tekstovima, prodire nekakvo apstraktno sunce. Ovdje ne postoji 'ali', već samo žudnja za unutrašnjim mirom i sloboda da istražujemo, bez straha od zalaženja u bilo kakve krajnosti - sa svim onim dobrim kvalitetama sanjarenja u stvarnom svijetu.

Poruke izražene u pjesmama mogu ali i ne moraju nekome drugome značiti nešto konkretno. Album otvara tema 'AAA' u kojoj autor prihvaća vlastito 'nesavršenstvo', vrlinom pitanja 'zašto'. No to je možda i nužan uvod u priču - nalik suočavanju vanjskog i unutrašnjeg svijeta, koji gotovo nikad nisu u nekom skladu ('Meke dlanove, gde da sakrijem, zašto drhti sve, sve što dodirnem...').

Slijedi uistinu predivna pjesma 'Pop, poslednji put', koja već u svojem naslovu daje zanimljivu misao - u obliku ultimativne želje da probijemo nametnute zidine, borbe za opstanak, kao i vječitog manjka vremena i odupiranja opterećenosti tim nesretnim vremenom ('i u grudima, meka odluka, moja je, zelena, sve do vrhova, moja je...'/'...stalno ti, nemiri, govore, moraš napolje...'). Sličan kontekst prati pjesmu 'Očevi' ('Odruči dalje od granica, pepeo smeta poljima, pogledaj iza tih zidova, i tamo ima nekoga'). 'Magle maglite' prepuna je sumračnih metafora ali u sjeni istih strpljivo čuči zanos - izražen već u sanjivom tonu pjesme. Težina riječi prevladava i nekako ne daje sretan kraj ('... nosim vesti olovne, to su šine ispod nas...') ali istovremeno, autor prkosi svojim optimizmom ne pokazujući strah spram svih postavljenih, skrivenih dubina ('magle maglite, da ne vide, kada pobegnem, daleko odavde').

'Bura' je pjesma koju krasi lijep repetitivan ton, upotpunjen pomalo neusklađenim, naivnim zvonkim zvucima i diskretnim klavijaturama koje ostavljaju dojam blage, pritajene jeze - koja se nastavlja kroz tekst ('Stali smo, kola ćute, čekamo...'). Efektno poigravanje 'zatišjem'. 'Čuvanje' se dosljedno nastavlja u sanjivo-neizvjesnom tonu, zvukom i rječju sugerirajući 'razapetost' između ostanka i odlaska.

'Moondog' je ovdje posebno iznenađenje - u maniri uhu ugodne skice za portret, Isidor se hrabro upustio u pokušaj adaptacije teksta pjesme Louisa Thomasa Hardina - Moondoga, genijalnog ekscentrika kojem odaje svoje dužno poštovanje.

Bezvremenska ljepota u 'Taj dan je blizu' ne poznaje granice - i ovdje se na simboličan način miješaju nada i suprotstavljanje strahu od nestajanja ('Beskraj nam otima, iz tela san, sebičan...'). 'Noćni buket' je također zlatan primjer melankoličnih poigravanja dvojbama o postojanju i nestajanju, kao i svojevrsnom iščekivanju onog posljednjeg trenutka ('I koliko još možemo da stojimo i čekamo, da nas papir dohvati, da nas pečat udari, da nam se leđa isprave?'/'Setiš se godina, koje ti niko ne vraća, kaži mi, maleni, šta ti pomaže da zaspiš?').

'Ko je kao ti', direktna je posveta jednoj, nama neznanoj dami, a u svojem pomalo lijenom reggae-tonu razbija kontinuitet 'skitnji' unutrašnjim svemirskim prostranstvom. Više nalikuje stilskom zaokretu u maniri 'odjavne špice' jednog impresivnog art-filma, nužan zaključak kako putovanje nije završilo - ostavljajući slušatelju izbor da promijeni tok, da poželi neki novi nastavak u kojem će uslijediti ona očekivana vedrina, koju ovdje unatoč relativno sumornim riječima, autor vidno nagovještava. 'Sretan kraj' koji je blizu.

'Jedan koji putuje sobom' jednostavan je ali snažan album koji odašilje poruke jednog dalekog a tako bliskog, skrivenog, najboljeg prijatelja. Slušajući ga, iznova i opet, ovo je zaista iskreno putovanje sobom, bez pretjerivanja i ishitrenog traženja sebe. Istovremeno pozivajući i nas, slučajne prolaznike, da se pridružimo i uživamo u putovanju zajedno. Što češće. Predivno.


Isidorov album "Jedan koji putuje sobom" objavljen je za Slušaj najglasnije.
Više o Isidoru saznajte putem njegove stranice - www.myspace.com/isidoriga
Dodatne informacije: http://www.gla.ac.uk/~dc4w/listenloudest/front.html

Ovaj članak također je dostupan i na stranici www.muzika.hr
- 23:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2011  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Lipanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)

Opis bloga

Zaboravljena glazba u riječi i slici.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se