Igrom slučaja, ovaj sam se tjedan po prvi puta našao u Londonu, taman pred početak Olimpijskih igara. Konačno sam doživio čari grada koji se oduvijek nalazi na osobnom popisu gradova koji se moraju posjetiti. Prirodno je kako su mi pri tome događanja oko samih Olimpijskih igara bila u drugome planu. Svejedno, neke stvari nisu mogle ostati neprimijećene.
David Cameron sinoć je ushićeno izjavio kako su ove Igre plod sedmogodišnjeg mukotrpnog rada, hvaleći besprijekornu organizaciju ovogodišnjih Igara. I doista, sav taj rad urodio je plodom, istočni dio grada oko Stratforda postao je novi London i to je vjerojatno najveće ne-sportsko postignuće nastalo kao plod Olimpijskih igara. Siromašan i imigrantski dio grada zasjao je novim sjajem. Ipak, bojim se kako je riječ tek o klasičnim Potemkinovim selima koja ne rješavaju srž problema.
Nisam mogao ne primijetiti kako se infrastrukturni dio organizacije Igara otegnuo do samog početka istih. Grad je bio prepun zatvorenih dijelova ulica, rekonstrukcije su se odvijale punom parom, a i poneki turistički lokalitet (poput 0. meridijana kod Greenwicha) ostao je nedostupan za razgledavanje. Ostaje dojam kako se moglo i trebalo bolje.
Bilo kako bilo, grad odiše olimpijskim duhom i prepun je simbola povezanih s nadolazećim Igrama. Poneki dijelovi grada asfaltirani su u bojama atletskih staza, uzduž Temze postavljene su maskote Olimpijade, a i turističke atrakcije prigodno su ukrašene. Tako su na Tower Bridgeu zasjali olimpijski krugovi (slika ispod).
Ostaje vidjeti kako će proteći same Igre. Započele su skandalozno. Valjda tako neće i završiti. A scenarije iz Atlante i Münchena ne valja ni zamišljati.
Doskora,
M.
