Kralj svih ( wimbledonskih ) kraljeva

08 srpanj 2007

Image Hosted by ImageShack.us

Roger u društvu bivšeg Jamesa Bonda

Suze koje naviru na oči, nevjerica koja ispunjava dušu i golemo zadovoljstvo, to je ono što se u mom tijelu već pet godina za redom ponavlja kada gledam finale svog omiljenog, nedosanjanog Wimbledona. Mnogi će reći da je to konačna potvrda, drugi će, poput uvijek skeptičnog Johna McEnroea odmahnuti i reći -tek ćemo vidjeti da li je najveći svih vremena-. No zamislite osobu koja iz godine u godinu živi za jedan san, za rekorde i svoj boravak, preotet od Borisa Beckera, ta osoba mora da je genijalac.

Roger Federer po peti je puta izvadio svoj čarobni štapić i začarao čitavi svijet svojom vanserijskom igrom na wimbledonskoj travi. Peti pehar u vitrini, ako se ne varam, to znači da će originalni pehar moći zadržati zauvijek u svojim vitrinama, što inače nije običaj. Igrači dobe utješnu kopiju s kojom su više nego zadovoljni, ali imati pehar s tolikom tradicijom golemo je zadovoljstvo.

Nekoć su to bili dvoboji Becker-Sampras ; Agassi-Sampras - danas je dvoboj Federer-Nadal taj koji para srca nebrojenih obožavatelja bijelog sporta. Ali jedno zauvijek ostaje sigurno, samo je jedan Santana, samo je jedan Borg, samo je jedan Sampras, no iznad svih je čarobnjak, perfekcionist, konformist, ultimativni pobjednik - Roger Federer.

Ne sjećam se kada mi je zadnji put srce toliko podrhtavalo za jednog sportaša koji nije Hrvat, kada sam bio toliko živčan i isfrustiran pri svakoj pogrešci kao da je moja vlastita, kada sam posljednji put nekome toliko želio uspjeh. Današnji triler u pet seta po mnogima je bila naznaka Federerova 'konačnog pada' u Wimbledonu, u petom setu. Ono što takvi zaboravljaju jest da kada si vladar nekog područja, onda u njemu nitko drugi nema što tražiti. Roger je naprosto svijet za sebe, prihvatili to mnogi ili ne.

Ako ću biti iskren, reći ću da sam pri Goranovu osvajanju Wimbledona zaplakao, istinski zaplakao ne vjerujući vlastitim očima kao ni Goran svojim. Za takve se momente živi, iako nisu vlastiti, vrlo su dragi i slatki kada znate da je uspjeh zaslužen mukotrpnim radom i doživotnim odricanjem.

I dok živimo u vremenima kada košarkaši redovito podcjenjuju hrvatski barjak, kada se domoljublje i danasve čast igranja pod hrvatskom zastavom ne cijeni, postoje hvala Bogu oni drugi koji dokazuju da nije uvijek tako. Kakvi su ljudi ovi prvi, a kakvi ovi drugi? Za prve ne želim komentirati, a za druge? E, pa takvi su poput Rogera Federera, ili u našim terminima njegov pandan u rukometnom sportu, Ivano Balić. Takvi su skromni borci i neumorni radnici, ponosni na svoj identitet, genijalni na terenu i izvan njega.

Otmjen, elegantan kakav Roger je, izišao je primiti u ruke svoj peti pehar pred wimbledonskom publikom. Izjavio je kako za uspjeh ponekan treba imati i sreće. Možda malo preskroman, dokazuje da ne podcjenjuje svoje protivnike. Ponekad se jednostavno sve treba poklopiti.

U već tradicionalnom bijelom sakou, diže u zrak pehar, dokazujući da je jedan od najveličanstvenijih članova All England Cluba ikad.

Dragi moji sportaši, ugledajte se u takve poput njega, jer to je kulminacija sporta, ono zbog čega mnogi žive i pate. Pitate se kako je primjerice Eduardo uspio? Odmah ćete znati što ga je vuklo da žrtvuje sve što ima, kada vam kažem da kao dijete nije imao ni kruh za jesti. To se dragi moji blogeri zove borba za egzistenciju.

Nekima nije sila igrati, pa makar u čast svoje domovine. No takvi ionako neće ostati zabilježeni u analima sporta...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.