U jedinstveno opuštenom ambijentu, toga dana 6.10. uputili smo se kao sitna grupica entuzijasta sa našom mentoricom na put koji će obuhvatiti 9 dana pustolovina, nepoznanica, novih poznanstava i svađi s ciljem da naše jedinstveno iskustvo razmjene učenika što bolje uobličimo.
Kao što sam rekao, riječ je o iskustvu sa kojim se rijetko tko može podičiti, prvenstveno jer je premalo onakvih škola koje takve projekte podupiru i materijalno financiraju. Sa zadovoljstvom mogu ustvrditi kako smo mi jedni od rijetkih koji smo imali priliku za takvo što i vjerujte, mnogo je onim iz naše sitne grupice koji bi ponovno pošli putevima DSD-a (njemačka jezična diploma) i razmjenjivali iskustva sa europskim susjedima. Konkretno, mi smo se zaputili u jedno mjestašce nedaleko Napulja, Avellino, no krenimo jednim kronološkim redom, kako biste si bolje predočili to iskustvo.

Već uobičajeni problemi na slovenskim granicama nisu ni nas zaobišli, na sreću, nismo pretjerano dugo čekali no odnekud se odjednom iza nas pojavio autobus hrvatske nogometne reprezentacije. Dečki valjda, zaneseni slavom, nisu ni primjetili našu gestikulaciju. Ta duga noć punog mjeseca vodila nas je prvo u Rim gdje bismo se našli sa lektoricom njemačkog jezika u Rimu i koja bi nam u tih par sati pokazala najvažnije znamenitosti grada. No vjerujte mi, nemojte nikada ići u Rim na dan, dva jer će vam se to pretvoriti u mučenje a ne užitak. Što vidjeti u tih 4 sata? Meni najvažnije, Panteon, hram bogova kraj kojeg mi je srce kucalo na 180 definitivno je bio vrhunac toga dana. San se pretvorio u realnost i mogli smo mirne duše nastaviti dalje. No nešto što nam je opčenito zapelo za oči tijekom tih 9 dana je sveopća kriza komunalnih radnika koji štrajkaju, nadasve u Avellinu. No grad poput Rima pretvara se sve više u smetlište (kao što vidite po slici) a grad naseljava sve veći broj crnaca i Roma sa nadom da zarade. Nakon što smo vidjeli grandiozne građevine poput Koloseuma, Trajana ili Tita, krenuli smo na daljnja 3 sata puta do konačne destinacije Avellina. Tamo su nas srdačno dočekale zamjenske obitelji, no mi kao kolektiv samo smo se nadali da ne dospijemo u obitelj momka u lila majci, smiješna situacija. Uvjereni da Talijani nisu niti dobri govornici engleskog niti njemačkog, već prvu noć uputili smo se u avanturu nočnog života grada, bez znanja naše profesorice. Vjerujte, ne bismo mnogo propustili niti da nismo izišli van tu subotu.





Nezanimljiva nedjelja započela je uobičajenim talijanskim doručkom koji je čista monotonija i bijeda. Koji keksić i mora se priznat, odlična kava, jedine su poslastice jutarnjih sati. Da čak Avellino ima uspinjaču uvjerili smo se krenuvši na najviše brdo, visine kao Sljeme. Predivan pogled sa Montevergina nije izostao. Obilaskom grada i daljnjim uvjeravanjem da je ovaj grad deponij smeća, njemačko društvo u Avellinu nam je u večernjim satima priredilo zabavu dobrodošlice. Zamalo da smo zakasnili, što bi bio loš predznak za sljedeće dane, šizio sam iz minute u minutu sve dok nismo dospjeli tamo gdje smo trebali. Razlog je bila košarkaška utakmica na kojoj smo bili. Simpatično druženje uz koju lazanju i sok, dobro nam je došlo.

Ponedjeljak je, što znači prvi dan u školi! Međusobni cilj da napravimo projekt koji će obuhvatiti znamenitosti Zagreba i Avellina prerastao je u jednostrani jer pretjeranu angažiranost Talijana nismo mogli ni očekivati. Apsolutni šok tog posljepodneva priređen nam je na način da smo pretrčali cijeli grad natjecajući se. Bili smo mrtvi umorni ali sa osmijehom od uha do uha jer nam je nakon tolike zabave bilo svejedno dali smo umorni ili ne. Glavno da moju grupu lokalni svećenik nije izbacio iz crkve, dok drugu je. Hehe, žao mi je!

Stigao je i najopasniji dan, formalno. Krenuli smo na put za Napulj. Ja bez mobitela i fotića zbog sigurnosnih razloga, što se uspostavilo glupošću. Trebali smo se pripaziti krađa. Jeste, krađa je bilo, ali kakvih? :D U podzemnim katakombama upoznao sam susretljive Kanađane koji su valjda odlučili svoj godišnji provesti u Napulju. Na sreću svih, ponovno smo se našli sa najsimpatičnijom osobom u Italiji ,našom rimskom lektoricom. Večernjim satima i povratkom u Avellino odigrali smo par rundi bowlinga i biljara. Jedina bojazan nam je bila kako se ponovno prilagoditi prometu u Zagrebu. Naime, već smo se navikli prelaziti cestu gdje god nam se prohtije bez da vam netko trubi. Uobičajena scena u Italiji.

Sada nakon što smo se malo bolje upoznali sa talijanskim učenicima, mogli smo bolje surađivati oko projekta, pa je odmah bilo i lakše. Neke nedoumice i konflikti do kojih je došlo brzo su se raščistili pa smo se uvjerili da su Talijani zapravo vrlo simpatični i prijateljski raspoloženi. I dalje smo radili i radili, mada uvijek s pogledom na posljepodne jer je to odmah značilo=izlet. Ovaj put krenuli smo u Benevent, najdivniji grad koji smo vidjeti tih dana. Trajanov luk jedan je od poslastica (na slici) pošto je Benevet nekoć bio pod upravom toga slavnog cara iz doba Antonina. Čistoća i mirnoća grada nas je zadivila. Jednom kolegi čak je bio i ponuđen smještaj ukoliko bi se jednog dana vratio u Benevent. Zaista velikodušno.



Novi planinarski izlet uslijedio je u četvrtak kad smo cijeli dan proveli u Pompejima i na Vezuvu, obližnjem vulkanu. Prvo smo se popeli na Vezuv i promatrali krater sa milimetarske blizine (na slici) i pokušavali se malo zabaviti ispitujući ljude na boratov način, gdje je Vezuv? To je izazvalo histeričan smijeh kod dotičnog turista, pa smo naglasili da smo iz Kazahstana,lol. Svi dani snimljeni su naravno na kazeti kamere koja je non-stop bila uz nas. Niti ovdje nismo očekivali povoljne cijene suvenira. Kao i dosad, zaprepastile bi nas astronomske cijene. Pobjednik je definitivno Napulj gdje smo za limenku 0,3 l izdvojiti 4 eura. U pompejima smo postali varalice. Pretvarajući se da smo učenici iz Njemačke, uspjeli smo dobiti besplatne ulaznice za arhitekturno područje Pompeja kroz koji nas je vodio vodič. Od zakamenjenih ljudi do erotskih freski i trkačih staza (na slici) uvjerili smo se i u mogućnosti cjenkanja. Nadolazeći dan ponudit će svima nama najemotivnije trenutke, najganutljivije i najradosnije, također.








Jutarnji sati bili su rezervirani za daljni rad na projektu koji se bližio kraju, no poslije toga krenuli smo gradonačeniku Avellina koji nas je srdačno primio u vijeće grada. Nakon kratkog govora, bacili smo se na poslastice i krenuli izvan zgrade. Prvotno misleći da je riječ o šali, morali smo se pomiriti sa činjenicom da Avellino ima velike probleme. Ispred ulaza u vijeće, grupa nezadovoljnika je iskipala gomilu smeća. Nadamo se da će se problem komunalija ubrzo riješit. Da smo u gradu bili promatrani kao elita uvjerili smo se i nakon obilaska historijski važnih mjesta i prostorija u koje ni sami građani avellina nemaju pravo ulaza. Primjerice, vidjeli smo krevet na kojem je nekoć spavao sin Napoleona Bonapartea. I ono čemu smo se mi momci najviše veselili, okršaju naše nogometne momčadi i Talijana ponudila nam je zabavu u 70 minuta ludila. Pobijedili smo 12:3 i deklasirali modno osvještene Talijane! :)

Generalni osvrt: Ovih nekoliko dana izbivanja iz doma definitivno se isplatilo.Vidjeli smo neke stvari koje više nikada nećemo imati priliku vidjeti, a neki su se na žalost ili sreću i zaljubili. Zašto kažem na žalost? Jer cijela ta situacija ne dozvoljava nikakvu ozbiljnu vezu,to su tisuće kilometara udaljenosti. Najzad, predivna oproštajka koju su nam priredili Talijani i zajedno sa nama otpjevali Serbus Zagreb dirnula nas je i potakla želju da ostanemo. Nažalost, već u ponoć smo se morali oprostiti od drugova, zahvalivši im što su nas tako velikodušno ugostili i sa željom da će se i njima za par mjeseci svidjeti u našoj metropoli.

A što sada? Vratili smo se na normalu, treba nadoknađivati gradivo.No to je najmanji problem kada znate da je sve ovo imalo svrhu.Iskustvom te vrste, rijetko što se može mjeriti!