globabloga

27.07.2007., petak

ODLAZIM I OSTAVLJAM SVE ZA SOBOM

Kucnuo je i taj čas. Idem na godišnji i više nego zasluženi. Sama. Odlazim u Tisno, naravno. Danas mi kreće autobus i dolazim u mjesto u 5,30 sati ujutro. Tamo će me dočekati jedan simpatični čiča (tako mi je barem djelovao tijekom telefonskog razgovora) koji mi je sredio smještaj (soba i kupaona) za 100 kuna dnevno (zajedno s boravišnom taksom za izabrani period). Kad se vratim ostaje mi još desetak dana za lumpanje, pokazivanje boje i konačno sređivanje sobe. Kartu sam kupila, ali i usput i fotić na akciji za 799,00 kn + torbica + memorijska kartica 512 MB, što me posebno obradovalo jer fotić si želim otkad znam za sebe. Oduvijek me prati želja da pohranim neke svakodnevne situracije u svoje albume i napokon mogu krenuti s tim projektom.

Bio je i čovjek-monter koji mi je montirao ormar (koji je toliko veliki da mi se sad čini da i nema toliko robe koliko sam mislila da imam - odjeća mi zauzima 30% sobe s tim da sam oduzela onaj postotak koji sam privremeno stavila u vreće kao nenosivu). Ima još sitnica za riješiti, sortirati, urediti dio sobe koji zovem buksa i na kraju još me čeka hodnik za premaljati, no to je za tik gotovo (ne opterećujem se). Sretna sam što sam većinu poslova uspjela obaviti do danas, osim što mi je žao što određene osobe ostavljam u Zagrebu da se snalaze bez mene.

Sad još treba spakirati torbe, pripremiti sve dokumente, sitnice, hranu i ostale gluposti koje bi mi mogle zatrebati na moru....a onda se prepuštam čarima svojih maštanja, opuštanja, bezbrige, radosti i veselja. Napokon!!!

Sve vas pozdravljam, a čitamo se i na godišnjem, jer bez interneta ja ne funkcioniram, stoga očekujte postove iz Tisnog! Svima želim toplo i ugodno ljeto...........

Pusa od globabloge* kiss

- 15:36 - Komentari (5) - Isprintaj - #

24.07.2007., utorak

PREUREĐENJE SOBE I DALJNJI PLANOVI

Soba je pri završetku. Sav stari namještaj je izbačen i odvezen u Majurec na selo. Ostala je samo jedna crna komoda i crna velika polica s milijun pretinaca koje skupljaju prašinu kao perje što se na med lijepi! Djelomično sam očistila svu sobu, pa bi što prije trebalo prijeći na detalje (popravljanje tragova od lakiranja greda i kapanja po parketima). Bilo bi dobro izbrusiti i prelakirati parket, ali to zahtjeva još dosta vremena, a ne mogu dočekato da što prije i bolje dočekam svoj novi look sobe. Finalna odluka je konačna, bit će tonovi crno-bijelo-pastelnoroza. Jako malo stvari, koliko uspijem baciti (većinu sam bacila ali tomu nema kraja). Koliko god sam već vreća smeća pobacala i sortirala papir, stare igračke, limenke koje sestra čuva već dva desetljeća i više, limenog otpada, odječe....još uvijek mi se čini da imam toliko predmeta u toj sobi, svaka ima svoju svrhu i nije potrgana ili da nema svoju namjenu, svaka ima svoju priču i volim se tih priča prisjećati, pa mi je stoga jako, jako teško od svih tih sitnica se odvojiti.

No, najteže je prošlo. Ostao je još hodnik koji moram prebojati, ali to tek nakon što stigne ormar i vitrina koju treba progurati kroz usko zavijeno stepenište sve do potkrovlja. Tako mi je i ormar stigao iz Kike, koji naravno uopće nisam izmjerila metrom i računala na to da li će to čudo proći kroz vrata kuće. Naravno čovjek se najavio da dolazi dan prije nego što je bilo dogovoreno. Ogroman čovjek, 200-300 kila izlazi iz dugačkog kamiona, otvara stražnja vrata i vuče garnituru (bijelu, kožnu, novu) kao da je vreća krupmira. Tu mi se već digla kosa na glavi, ali valjda on najbolje zna što radi. Ustalom kupila sam je pod oštećenu robu i to za 50% jeftinije nego što je bila (mali plavi tragić u kutu koji već znam kako odstraniti - ni ne vidi se), no ipak...Na kraju smo je provlačili kroz susjedin hodnik na stražnje dvorište, pa preko ograde u naše dvorište...stara je pozvala nekoliko susjeda koji su brzinom metka dojurili upomoć...podići garnituru na rukama (tešku tonu) do balkona kako bi nas troje podiglo ju preko ograde na balkon i uvukli kroz balkonska vrata u sobu. No, premjerili smo se....nije mogla proći kroz vrata, pa je tip rastavio prozor i na centimetar je ušla unutra. Oštećena je ostala samo drvena nogica od garniture (lako se okreće na sve strane pa je taj problem riješen), ali i otpala letvica od šarapoljki (koja se više ne može popraviti). Namučili smo se vrhunski. Cjedilo se s mene, a tako već dva tjedna otkako sam započela s provođenjem te svoje lude ideje.

Vrućine su nesnosne. Sva sreća pa sad imam klimu i uživam u toj mogućnosti. Uz nju mislim da radovi ne bi bili ni blizu kraju. Ovako sada čekam još ormar i komodu pa ne mogu krenuti s preslagivanjem odjeće koja mi je prekrila gotovo cijeli pod, a k svemu tome sve se toliko izgužvalo (nemam namjeru peglati) i svako jutro se budim s dilemom gdje sam što ostavila. Trebat će mi neko vrijeme da se priviknem na novi raspored i robotizmom obavljam rutinske poslove.

Inače kod mene je sve super i prštim od energije, zadovoljstva, inspiracije....no, ne može sve biti savršeno...ipak osjećam malu groznicu, pad imuniteta s nadolazećom mjesečnom tegobom kojoj se previše i ne radujem s obzirom da mi uskoro kreću dani godišnjeg. Još ovaj tjedan do petka i hajlajf.

Još se nisam odlučila kuda bi krenula na more. Svake godine, unazad već ne znam ni ja koliko, ljetujem u Tisnom na Murteru i to mi se kao i svake godine čini kao najbolja opcija. Mogu sama otići, ne strahujem jer ima dosta ljudi koje poznajem i kojima se mogu obratiti s nekim problemom ako nastane, poznajem ljude pa mogu i izaći van, a i sve plaže su mi dobro poznate, staze za šetnju, barovi.....No, kako je novaca zaista premalo, možda se ipak odlučim za neki wellnes program od 7 dana, no najveći problem je taj što većina takvih paketa u cijeni ne sadržava noćenje u smještajnoj jedinici niti klopu, pa je to još dodatna mužnja para kojih ionako nemam. Evo, sad čekam neku kasu da podignem u računovodstvu kao kredit za otplatu idućih 10 mjeseci bez kamata. Očito je da bez kredita čovjek ne bi mogao živjeti i opskrbiti se najpotrebnijim sitnicama.

Žao mi je što sam munja pa nisam još naučila kako staviti slike na blog, ali fakat se uporno nadam da će me zabljesnuti iznenada to znanje i vama pokazati krajnje rezultate preuređenja svoje nove rezidencije.

Puno vas pozdravljam, uživajte u ljetu, držte se hlada, kupajte se, sunčajte, izlazite, divljajte, odmorite se, pa se uskoro čitamo s novim dojmovima s putovanja.

wave

- 20:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.07.2007., srijeda

PUNO TOGA

Imam na raspolaganju cca 30 minuta za pisanje, jer doma mi ne radi internet do daljnjeg. Očito sam ga previše koristila pa su nas izbacili iz mreže, ali ionako imam tu povlasticu da ga ne plaćam.

Ovih dana zaista mogu reći da mi je dan prebukiran, stalno nešto radim, stalno u pokretu, obnavljam sobu, sebe, kupujem i trošim. Uspjela sam se odlučiti da renoviram cijelu sobu, poskidam postere, obojim potkrovlje, prelakiran drvenariju i izbacim sav namještaj stari iz sobe i priuštim si novi. Samo još čekam kamion koji bi stare ormare i krevete odveo na viksu u Pokupsko, koju se nadam obnoviti do sljedeće godine tako da imam s ekipom otići na pecanje na Kupu, roštilj, vatricu i ostale nepodopštine. Sobu sam obojala u bijelo i nisam stavila tapete kako sam planirala (preskupe su one koje se meni sviđaju), obojila sam grede u crno, vrata, prozore, dakle sve je crno bijelo i veliki dimnjak nasred sobe prefarban u bijelo-crne kockice. Jučer sam obišla neke dućane s namještajem i definitivno sam si rezervirala za ovaj tjedan veliki blijeli ormar s ogladalima s cijele prednje površine i kliznim vratima, veliku bijelu komodu za odlaganje manjih stvari (uz koje još moram nabaviti odgovarajuće ogledalo) i sad mi još preostaje kupiti neku bijelo-crnu kutnu garnituru u stilu 80-tih. Cijela soba će biti pop-art, a još kad napravim neki originalni tatoo na zidovima za koje sam već kupila crni sprej, izgledat će kao iz bajke.

Dobro debelo sam se namučila i oznojila dok sam sve obojila, naravno, imala sam pomoć, ali tu je nastao neki nesklad u mišljenju s čime treba najprije početi. Kako zaista imam previše stvari u sobi bio je problem pomicati se kako radovi teku. NO, ipak se sve svršilo dobro. Još sam si pronašla jednu zebrastu fotelju koju ću kupiti, ali malo dok se oporavim od ovog troška.

Također, riknuo mi je i ovaj tatin mobitel, pa sam umjesto da sam kupila sebi, ja kupim starom, i tako ostanem bez ijednog. Izgleda da ova godina i nije baš povoljna za financije. Isto tako ovaj mjesec sam potrgala dvoje slušalice za svoj prijenosni cd-player i odvojila pozamašnu svotu novaca na njih u tekućoj godini, već mi je dosta.

Bila sam kod okulista i ustanovljena mi je dioptrija od -0,50. Dan kasnije išla sam na proširenje zjenica u nadi da možda mi naočale ipak neće biti potrebne, jer i to bi me naravno koštalo, kao i sve u životu, pa nek onda netko kaže da novac nije sve. Sjedila sam tako u čekao s 2 sata zaklopljenim očima dok mi je doktorica u 4 navrata kapala oči, a ja ni škicnuti nisam smjela, i sve to dok su ljudi zujali pored mene, mrmljali, a ja se kočila na neudobnoj stolici. Kako sam došla u čekaoni je bilo 3-4 ljudi, a kad sam otvorila oči oko mene cijela banda ljudi, čudnovatih kljunaša.

Jedna zanimljiva zgoda, što se tiče odlaska kod okulista. Naime, zvala sam ju taj tjedan 2x i oba puta mi je rekla da svakako dođem u petak oko 11 sati. Ja fino i lijepo dođem na vrijeme, čak i ranije, pokucam na vrata i nitko ne otvara. Kakti imaju pauzu. Ženska izlazi i govori kako prima još njih 3, mene ni ne pogledavši krajičkom oka, na što mi se temperatura tijela dignula sigurno za kojih 5 stupnjeva. Krenula sam prema njoj i rekla da sam se čula sa sestrom i prenijela joj što mi je rekla, dakle, da me primi s obzirom da sam puštena sa posla i da "kakti" idem na godišnji od ponedjeljka (prava istina: radim još ovaj i sljedeći tjedan). Na to se okrenula i nastavila hodati svojim putem. Podivljala sam. Krenula sam van iz bolnice prema poslu, ali u jednom trenutku sam odlučila da neće mene nitko tako j......! Dođem na info-pult gdje je žena razgovarala dobrih 20 min, s ciljem da ju upitam gdje je ravnatelj bolnice. Kako mi nije davala nikakve znakove da uskoro završava s razgovorom, pohitala sam prema uredu ravnatelja i žalila se kako me doktorica neće primiti, na što je urigirano brzinom munje i naravno, primila me, uz još neko čekanje od 20 minuta.

Jučer sam bila kod fizioterapeuta kako bi mi pregledala kičmu. Dolazim u Institut za tumore gdje me žena uputila na 5 kat. Vrata zatvorena, da bi mi kasnije rekla da taj odjel nije kod njih već preko puta ceste. Dolazim, kucam na vrata, nitko ne otvara, ali glavno da se neka ženska pobunila (starija cca 55 godina) i kvoca kako svi čekaju red. Glasno sam joj odgovorila kako jako dobro znam da se čeka red, ali da imam dogovor s doktoricom, na što je odgovorila da to tako ne može, a ja: vidjet ćemo (sa smješkom). U to izlazi sestra i uzima uputnice. Samo smo ženska i ja u čekaonici. Kad je pozvala mene ispred nje, široko sam joj se nasmijala u facu, srce mi je zaigralo, bila sam sretna ko malo dijete što sam oštrigala takvu zajedljivu babetinu. Ne opravdavam time doktore jer u zadnje vrijeme i nemam neke pozitivne dojmove što se tiče zdravstva. Stalno me otkantavaju, ne javljaju se na telefone, ne slušaju što govorim, živčani su, vruće im je, a mi smo naravno krivi što smo bolesni. Ma, baš su jadnici, neprofesionalni.

No, dobro. Već sam oduljila.

Bila sam i na Medvedgradu jedan dan malo se opustiti od ove žege. Uzeli smo dekicu, sokove i uživali na proplanku, svježem zraku, zelenilu i tišini. Dobro mi je došlo jedno takvo izležavanje, gledanje u nebesa i puštanje mozga na ispašu.

Preporučam da i vi što više odlazite u planine, planinski zrak čini čuda, motivira ljude, daje im snage i čisti od crnih misli, opušta tijelo i zavodi.

Puno pozdrava od hitre globabloge!!!

thumbup

- 15:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.07.2007., utorak

DOJMOVI S DODOVOG ROĐENDANA U MAJURCU, I OSTALE NEPODOPŠTINE

Čudim se sama sebi što uspjevam uopće smognuti snage za pisanje. Šora me neka želučana nervoza, sve jestivo mi je fuj, a i kad pojedem išpta (kao sada odvratnu pizzu što ju je mama nespretno složila) dođe mi zlo, mučim se s preživanjem (a bila sam tako gladna) i sad mi je zlo. Svako malo slabina mi prođe tijelom, vruće mi je cijeli dan, a ja morala biti ko u krletci zatvorena danas u uredu jer kolegicama je bilo zima. Mislila sam kako će mi dobro doći jedan ovako hladan i smiren dan, grad nešto pustijih ulica, tišina, sivilo....no, uspjela sam sve sinoć zeznuti s kojom pivom viška, i stresom i svađom i histeriziranjem i nespavanjem. Izbili su mi prištići po licu, al to je još krenulo otkako sam se vratila iz Majurca s Dodinog 4 rođendana. cerek

Tamo je naime nestalo vode, pa smo morali štediti i nisam dobro isprala sapunicu sa sebe. Cijele dane sam bila ljepljiva (provjereno sa pokušajem zaljepljivanja plastične čaše na leđima koja je stajala ko zabetonirana). Užasno je bilo vruće, umor me pokosio jer smo cijelu subotu imali radne akcije. Trebalo je to i skuhati, pripremiti, izdržati sve te umove koji su se našli na slavlju. Sva sreća pa nije bilo djece, već samo jedan mali klinac, a i njih dvoje je bilo više nego dovoljno za glavobolju i loše raspoloženje idućeg jutra u nedjelju. Mali Dodo je bio presretan s poklonima koje je dobio, a najviše mu se svidio vlak na daljinski što sam mu ga kupila. Bilo je tu svega, a najviše igračaka koje se zvučno oglašavaju, pa je i buka bila neizbježna. Torta sa spajdrmenom je bila mrak, stvarno fina, čak finija od one voćne koju je mama posebno za mene naručila (no, ionako ju je besplatno dobila jer ju je ženska u slastičarnici zaboravila naračunati).

Upoznala sam mačku koju smo nedavno dobili i zove se Bongo, a psiću su promjenili ime iz Dodo u Campi (tako se zvao pas od mog starog - valjda si sliče). Živadi na bacanje po cijelom dvorištu, govana još više, sve smrdi na ptičju gripu, još onako znojna milijun puta prolaziš preko tih drekeca, a sve u svemu to je selo, pa se nisam previše bunila, ali pure su definitivno najglublja živuća bića na ovoj planeti. To ne možeš stjerati u kut da si Bog, čude se svemu "ko pura dreku". Uglavnom, bilo je lijepo malo otići iz Zagreba i nadihati se čistog zraka, gledati u brdo zelenila i pustiti misli da šeću poljima.

................ thumbup

Tako sam ja danas dobila i svoju klimu u sobi. Najnovija i fakat super izgleda, ima da spavam u svom krevetu od jutra do mraka, od danas do sutra (samo što bi mi sad fakat trebalo i neko grijanje pošto je podosta i zahladilo). cool

Saznala sam da do 7.2.08. moram položiti državni stručni ispit kako bi zadržala svoje radno mjesto. Prije ispita dobivam 5 dana slobodno za učenje i imam šansu dva puta izaći na ispit do tog roka. Ako prvi put padnem plaćam sljedeći izlazak 500 kuna, što me dodatno motiviralo da krenem već od sutra laganini čitati to "sivo štivo".

..................... bang

Posebno mi je žao što me moji dragi blogeri ne posjećuju toliko u posljednje vrijeme i ne dobivam toliko komentara koliko sam ih prije znala čitati, ali to je posljedica vjerojatno i moje nemogućnosti da posjetim vaše blogove i dam do znanja da sam i dalje aktivna (jest malo rijeđe no prije, ali skupljam dojmove). No, ne zamjeram vam, slobodna volja dana vam je širom otvorenih vrata. Jel, ne znam kaj da kažem, opet slabim.

Voli vas globabloga posjedeći nateklih noga* wave

- 16:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #

05.07.2007., četvrtak

UMNE PREPIRKE

Konstantno razmišljam o tome kako bi mogla unaprijediti sebe kao osobu u duhovnom, tjelesnom i društevnom smislu. Nekako samu sebe sam izgubila, svoje vrijednosti sam putem posijala i ne prepoznajem u nekim svojim novim životnim navikama. Sve manje vremena provodim sa svojom obitelji, svakim danom potreba za izlascima i divljanjem je sve veća, a umor me gazi i gazi, ali ja se uporno ne predajem i tražim razlog nekom drugom probemu.

Svako malo mi se desi, nekoliko puta na dan a najčešće predvečer i u kasnu noć prije spavanja, onda kad mi misli nesvjesno čine svoje, da se sjetim neke teme, donesen neki totalno cool zaključak i već ga pred jutro zaboravim. Zato sam donijela odluku da uvijek sa sobom nosim list bijelog papira i olovku, pa da zapisujem sve te silno zanimljive ideje i provodim ih u djela. Jednosatvno treba doći kraj neprovođenjem misli u djela, previše se toga nakuplja a ja se osjećam neispucano, pa onda nalazim izlaz u beskrajnim vikend opijanjima i gubljenjima zdravog razuma, poslije čega redovito požalim jer sam koma i za ništa sposobna.

Sve rijeđe sanjam, al puno maštam. Izgleda da visoko letim, a nisko pasti ne želim. Nemam inicijative, potpore s nekih mi obećavajućih strana, samoj mi se neda napraviti te korake jer čine mi se u već drugom trenutku bespotrebnima i nebitnima. Uvijek nađem nešto što prekrije važnost prave istine. Samo filozofiram, ponekad sama sa sobom do te granice da se osjećam spaljeno i pomislim kako mi treba psihić da mi malo objasni sva ta nakupljena sranja zbog kojih prečeseto puta moram pucati po šavovima i donositi teške odluke koje koštaju na kraju svih oko mene i mene same.

Sad bi recimo voljela napisati pjesmu, pa eto pokušat ću, jer mislim da njome najbolje izražavam stanje svog uma i duha. Pa, slijedi.....kom se svidi nek me pohvali, kome ne nek kritizira, pjesnik nisam, al sam ljudsko biće, a svako ljudsko biće griješi i čeka svoj oprost za učinjenu glupost.

UMNA

Stojim visoko iznad krošnje
pogled bacam iza oblaka
stopalima dotičem vlati trave
ruke me vode daleko povrh glave.

Pojma nemam kuda krenuh
tek pokoja riječ na usnama
očima u daljnu blenuh.

Želim, tražim, nadam se
borim, dajem, nedam se.

Samo jedan rječca od Boga bila bi dovoljna
o Bože pomozi mi
reci da nisam umobolna.

....................pisano 1 min i 4 sekunde........................

.................koliko truda uloženo toliko hvale pomnoženo..........

Budite mi pametni, dopustite si trenutke uživanja i onda kad vas zovu sa svih strana, otkantajte nebitno i približite se svivišnjem duhu svome.

kiss

- 14:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.07.2007., srijeda

Hmmmmmmm

Napokon kiša. Osvježilo me sve do kostiju. Ja pametnjakovićka krenula na posao s bajkom, pa sam ga tako na povratku morala ostaviti u podrumu do sutra. Smrzla sam se ko pingvin, ali neću se žaliti, trebalo mi je nešto da me ohrabri za novo spavanje.

Još uvijek nisam isplanirala kuda za godišnji, gdje, s kim, kako, kada na more. Najveća mi je želja otići u Tisno. To je malo mjesto na otoku Murteru. Tamo idem svake godine, prošle sam se zaputila solo i bilo mi je zakon. Ove godine nadam se da ću imati neki bolji izbor, pa makar iskrsnulo u zadnji čas, idem, nedam se. Što se tiče ponude, ima je, ali nema love i to uvijek jedini i najveći problem svaki puta kada negdje treba krenuti na put. Uglavnom ne moram si ništa kupovati od odjeće, badića i ostalih potrepština jer prošle sam se dobro debelo opskrbila. Jedina vijest koja me obradovala je regres koji nam je ove godine povećan za dodatnih 250 kuna, dakle 1250 kn, što mi je veliki poticaj, no morat ću izdvojiti još i za smještaj, hranu, kartu, izlaske, a za to mi moja plaća od 3300 kuna nije baš velika pomoć. Prečesto razmišljam o nekom nenamjenskom kreditu, no svaki puta mi neko soli pamet i ja uvijek odustanem i tako vrijeme prolazi, sve više para se troši, stanje računa se sve manje prati, a svako malo nešto mi se pokvari.

Nisam imala namjeru pisati u novcu, ali očito je da se svijet vrti oko love.

Bila sam danas na Trgu i pogledala onih nekoliko štandova koji su bilo postavljeni sa suvenirima i starim načinom njihove izrade. Kako mi je pauza doista kratka nisam imala dovoljno vremena posvetiti pažnju svakome koliko sam htijela, ali sam najviše vremena provela ispitujući se o anđelima. Prekrasne slike sa anđelima i arhanđelima, zaštitnicima i čuvaima ljudi te arhanđelima koji služe Božjoj volji. Uglavnom, posjetila sam njihovu stranicu, a preporučam ju i vama koji ste zainteresirani saznati ponešto o baš vašem anđelu...............www.angels-hr.com.

Tata se danas vraća kući nakon mjeseci provedenih u Majurcu. Dominiku je danas 4 rođendan i sad dumam što bih mu mogla kupiti. Ima sve, od igračaka, odjeće, viška gluposti, ma sve. Zaista nemam ideja. Svaki put kad se nešto sjetim, dobijem odgovor da to ima ili da mu ne treba. U subotu idemo dole na proslavu. Bit će nas cca 25-ero, roštilj, muzika, nadam se dobro društvo....

Čekam mamu da se vrati iz pekare pa idem u život. Pozdravljam vas s još jednim nepriličnim postom i šaljem pusu da zagrije one kojima je hladno baš kao i meni.

- 18:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.