< | srpanj, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
SURFAM:
Imam na raspolaganju cca 30 minuta za pisanje, jer doma mi ne radi internet do daljnjeg. Očito sam ga previše koristila pa su nas izbacili iz mreže, ali ionako imam tu povlasticu da ga ne plaćam. Ovih dana zaista mogu reći da mi je dan prebukiran, stalno nešto radim, stalno u pokretu, obnavljam sobu, sebe, kupujem i trošim. Uspjela sam se odlučiti da renoviram cijelu sobu, poskidam postere, obojim potkrovlje, prelakiran drvenariju i izbacim sav namještaj stari iz sobe i priuštim si novi. Samo još čekam kamion koji bi stare ormare i krevete odveo na viksu u Pokupsko, koju se nadam obnoviti do sljedeće godine tako da imam s ekipom otići na pecanje na Kupu, roštilj, vatricu i ostale nepodopštine. Sobu sam obojala u bijelo i nisam stavila tapete kako sam planirala (preskupe su one koje se meni sviđaju), obojila sam grede u crno, vrata, prozore, dakle sve je crno bijelo i veliki dimnjak nasred sobe prefarban u bijelo-crne kockice. Jučer sam obišla neke dućane s namještajem i definitivno sam si rezervirala za ovaj tjedan veliki blijeli ormar s ogladalima s cijele prednje površine i kliznim vratima, veliku bijelu komodu za odlaganje manjih stvari (uz koje još moram nabaviti odgovarajuće ogledalo) i sad mi još preostaje kupiti neku bijelo-crnu kutnu garnituru u stilu 80-tih. Cijela soba će biti pop-art, a još kad napravim neki originalni tatoo na zidovima za koje sam već kupila crni sprej, izgledat će kao iz bajke. Dobro debelo sam se namučila i oznojila dok sam sve obojila, naravno, imala sam pomoć, ali tu je nastao neki nesklad u mišljenju s čime treba najprije početi. Kako zaista imam previše stvari u sobi bio je problem pomicati se kako radovi teku. NO, ipak se sve svršilo dobro. Još sam si pronašla jednu zebrastu fotelju koju ću kupiti, ali malo dok se oporavim od ovog troška. Također, riknuo mi je i ovaj tatin mobitel, pa sam umjesto da sam kupila sebi, ja kupim starom, i tako ostanem bez ijednog. Izgleda da ova godina i nije baš povoljna za financije. Isto tako ovaj mjesec sam potrgala dvoje slušalice za svoj prijenosni cd-player i odvojila pozamašnu svotu novaca na njih u tekućoj godini, već mi je dosta. Bila sam kod okulista i ustanovljena mi je dioptrija od -0,50. Dan kasnije išla sam na proširenje zjenica u nadi da možda mi naočale ipak neće biti potrebne, jer i to bi me naravno koštalo, kao i sve u životu, pa nek onda netko kaže da novac nije sve. Sjedila sam tako u čekao s 2 sata zaklopljenim očima dok mi je doktorica u 4 navrata kapala oči, a ja ni škicnuti nisam smjela, i sve to dok su ljudi zujali pored mene, mrmljali, a ja se kočila na neudobnoj stolici. Kako sam došla u čekaoni je bilo 3-4 ljudi, a kad sam otvorila oči oko mene cijela banda ljudi, čudnovatih kljunaša. Jedna zanimljiva zgoda, što se tiče odlaska kod okulista. Naime, zvala sam ju taj tjedan 2x i oba puta mi je rekla da svakako dođem u petak oko 11 sati. Ja fino i lijepo dođem na vrijeme, čak i ranije, pokucam na vrata i nitko ne otvara. Kakti imaju pauzu. Ženska izlazi i govori kako prima još njih 3, mene ni ne pogledavši krajičkom oka, na što mi se temperatura tijela dignula sigurno za kojih 5 stupnjeva. Krenula sam prema njoj i rekla da sam se čula sa sestrom i prenijela joj što mi je rekla, dakle, da me primi s obzirom da sam puštena sa posla i da "kakti" idem na godišnji od ponedjeljka (prava istina: radim još ovaj i sljedeći tjedan). Na to se okrenula i nastavila hodati svojim putem. Podivljala sam. Krenula sam van iz bolnice prema poslu, ali u jednom trenutku sam odlučila da neće mene nitko tako j......! Dođem na info-pult gdje je žena razgovarala dobrih 20 min, s ciljem da ju upitam gdje je ravnatelj bolnice. Kako mi nije davala nikakve znakove da uskoro završava s razgovorom, pohitala sam prema uredu ravnatelja i žalila se kako me doktorica neće primiti, na što je urigirano brzinom munje i naravno, primila me, uz još neko čekanje od 20 minuta. Jučer sam bila kod fizioterapeuta kako bi mi pregledala kičmu. Dolazim u Institut za tumore gdje me žena uputila na 5 kat. Vrata zatvorena, da bi mi kasnije rekla da taj odjel nije kod njih već preko puta ceste. Dolazim, kucam na vrata, nitko ne otvara, ali glavno da se neka ženska pobunila (starija cca 55 godina) i kvoca kako svi čekaju red. Glasno sam joj odgovorila kako jako dobro znam da se čeka red, ali da imam dogovor s doktoricom, na što je odgovorila da to tako ne može, a ja: vidjet ćemo (sa smješkom). U to izlazi sestra i uzima uputnice. Samo smo ženska i ja u čekaonici. Kad je pozvala mene ispred nje, široko sam joj se nasmijala u facu, srce mi je zaigralo, bila sam sretna ko malo dijete što sam oštrigala takvu zajedljivu babetinu. Ne opravdavam time doktore jer u zadnje vrijeme i nemam neke pozitivne dojmove što se tiče zdravstva. Stalno me otkantavaju, ne javljaju se na telefone, ne slušaju što govorim, živčani su, vruće im je, a mi smo naravno krivi što smo bolesni. Ma, baš su jadnici, neprofesionalni. No, dobro. Već sam oduljila. Bila sam i na Medvedgradu jedan dan malo se opustiti od ove žege. Uzeli smo dekicu, sokove i uživali na proplanku, svježem zraku, zelenilu i tišini. Dobro mi je došlo jedno takvo izležavanje, gledanje u nebesa i puštanje mozga na ispašu. Preporučam da i vi što više odlazite u planine, planinski zrak čini čuda, motivira ljude, daje im snage i čisti od crnih misli, opušta tijelo i zavodi. Puno pozdrava od hitre globabloge!!! |