Moze li mi netko odgovoriti na to pitanje? Zasto netko ima potrebu svoju kozu "ukrasiti" nekim grafizmom ili tekstom za cijeli zivot? U cemu je draz? NE zelim nikoga osudjivati ali mi to doista nije jasno. Razmisljao sam o tome na moru vidjevsi koliko je klinaca istetovirano. Gledam klinku s ogromnim zmajem istetoviranim na ledjima i mislim kako ce gledati na to za dvadesetak godina. Sto ce odgovoriti svojm unucima kad je budu pitali sto joj je to na ledjima? Znate djeco, prije cetrdesetak godina je to bilo jako "in" a sad to vise ne mogu skinuti. Jos donedavno tetovaze su imali marginalci, sljakeri, kriminalci, Romi, uglavnom neobrazovani ljudi. I one su se svodile uglavnom na ime omiljenog kluba, vojske (JNA), zena (Safeta, Amela, Sabina...) i raznoraznih simbola kao bodezi sa zmijom, mornarski simboli i slicno. Svojedobno je moj prijatelj u jednom pijanstvu u bivsoj vojsci istetovirao JNA na podlakticu (tvrdi da je bio toliko pijan da se nicega nije sjecao). Nekoliko godina nakon toga je otisao na nekoliko vrlo bolnih tretmana skidanja (poluuspjesno) jer '90-tih bas nije bilo popularno hodati okolo s tetovazama JNA. Hocu reci, vremena se mijanjaju a tetovaze ostaju (ili se vrlo tesko skidaju). Zasto bi netko danas istetovirao ime svoje cure na rame kad mu ona mozda za godinu dana nece biti cura? Zar je zaista neki poluidiot kao npr Beckham dovoljan da nesto npr. tetovaza (onih ima hrpu) postane "in". Ma nista odoh ja nesto istetovirati na ledja samo ne znam sto, predlozite!
P.S. evo danas (31.8) vidjeh na jednom portalu odgovor na moja pitanja. Sve mi je jasno i odsad cu mirno spavati! Sad mogu napisati novi post, he, he.
Tekst prenosimo u cijelosti :-))))
Mentalno stanje tetoviranih ili onih koji imaju piercing znacˇajno je losˇije nego kod ostalih ljudi. Tetovirani zˇele zˇivjeti u gradu, a najcˇesˇc´e su i nezaposleni.
Ljudi koji se tetoviraju zˇele promijeniti svoj zˇivot nabolje, pokazalo je istrazˇivanje koje je provela ekipa sa sveucˇilisˇta Leipzig i Frankfurt.
Prema rezultatima tog istrazˇivanja, ljudi koji se tetoviraju ili imaju piercing cˇesˇc´e su skloni novijim, uzbudljivijim, pa cˇak i riskantnijim ponasˇanjima od drugih.
Ta skupina ljudi ne pati od strahova ili depresije visˇe nego neke druge skupine, no njihovo je opc´enito mentalno stanje znacˇajno losˇije nego kod ostalih ljudi.
Istrazˇivanje je obuhvatilo podatke o 2.000 njemacˇkih gra?ana u dobi od 14 do 93 godine, a oko 8,5 posto ih je bilo tetovirano, dok ih je sedam posto imalo piercing.
Istrazˇivanje je tako?er pokazalo da ljudi koji imaju tetovazˇu ili piercing zˇele zˇivjeti u gradu, cˇesto su nezaposleni i malo je vjerojatno da pripadaju nekoj vjerskoj zajednici.
Vratih se s mora. Bilo je dobro, ne prevruce, more ugodno toplo, djeca zdrava, bolja polovica nikad bolje!
Povrh svega ove sam godine na moru spoznao jednu zapanjujucu stvar. Ne postoji zgodni Ceh!
OK,ok, znam mnogi ce graknuti kako sam ovakav ili onakav ali dajte me poslusajte. Sve je pocelo jednog dana kad sam krajickom oka (ne mogu drukcije zena bi mi oci iskopala) spazio "mrak" komada. Crna, visoka, vitka jednom rjecju prezgodna. Pomislih kako su te Talijanke stvarno komadi. Kad, ona sjeda za stol tipu koji izgleda kao golman trecerazrednog nogometnog kluba negdje iz okolice Plzena. Sve po propisu, fudbalerka, majica "potkosulja" i vrlo brizljivo njegovani brkovi. Ceh, naravno!
I kako mi vrag nije dao mira slijedecih nekoliko dana sam se bacio u istrazivanje i dosao do zastrasujucih spoznaja. Cehinja ima vrlo,vrlo zgodnih. Ceha zgodnih nema! Cak i kad sam kriterije spustio na najnizu mogucu mjeru ispadali su u najboljem slucaju prosjecni. Ljudi grozni su zaista, pola ih ima brkove, imaju sitne plave oci, klempave usi i debeli su. Styling necu ni spominjati. Za neke sam modne detalje mislio da se vise nigdje na svijetu ne proizvode ali Cesi ih uredno isfuravaju. Zamislite tipa s koznim sandalama i carapama, stofanim bermudama s remenom i na to vec spomenuta majica potkosulja ili havajka. Na glavi slamnati sesir, podrezani brcici, kosa fudbalerka i srebrni lanac oko vrata. I takvih ima gomila ljudi moji.
Ne bih zelio da ispadne da imam nesto protiv Ceha, naprotiv, izuzetno ih cijenim i vrlo su mi dragi ali ovo sam morao konstatirati. Cehinje svaka cast, Cesi katastrofa!
Ali bas ih briga, imaju odlican izbor zena.
S obzirom da osjecam grizodusje jer nisam napisao (nisam stigao, stvarno) svoj prvi suzbeni post zelim se nekako oduziti svekolikom pucanstvu pa u nastavku ide jedna simpaticna prica iz jednih dnevnih novina. Radi se o dozivljajima dvojice nasih, obicnih, malih ljudi iz naroda. Meni je izmamila osmijeh na lice.
Prosˇli utorak vozijo ja neki cimenat i zˇeljezo na Hvar, za nekog kirurga iz Zagreba sˇto tamo radi vikendicu. Ja ga ne znan, nego me rodijak Tomo zva da bi li ucˇinijo cˇoviku.
“Nemoj mu uzet puno i nec´e ti bit zˇa”, govori Tomo. Cˇovik je na mistu, ako je komu od tvojih, nedajbozˇe, potriba u bolnicu, slobodno ga nazovi.”
“Ajde”, reko, “nije basˇ da smo potribni od bolnice i likara, ali kad ti kazˇesˇ, nema problema.”
Utovarijo ja gra?evinski matrijal u Kasˇtelin, dosˇa u trajektnu luku u Split i tamo naletin na Misˇu iz Konstruktora.
“Di si, sˇta je s tebon?” pitan ja njega.
“Ma, evo, Filipe”, govori Misˇo, “i?en s labudicon na Hvar po jedan nasˇ bager sˇto se tamo pokvarijo.”
“I?esˇ s labudicon na Hvar?”
“E.”
“I prazna ti labudica?”
“E.”
“Puna sˇaka brade”, govorin ja. “Duzˇan san ti marendu.”
“Za sˇta marendu?” cˇudi se Misˇo.
“Cˇekaj, sad c´esˇ vidit.”
Utovarin ja kamion na Misˇinu labudicu i u?en bez karte na trajekt. Samo za se platin, za vozilo nisˇta. Konstruktor platijo za obojicu, a da i ne zna da je platijo. Karta jednaka. Jadroliniji svejedno je li Misˇina labudica prazna ili je moj kamijon na njoj.
“E, jesi ?ava”, kazˇe Misˇo, “meni to nikad ne bi palo na pamet.”
Dosˇli mi u Hvar, a tamo, krvi ti Isukrstove, sve se razgac´ilo. Zˇenske samo sˇta gole ne sˇetaju.
“Jesi li vidio u novinan”, okric´e se Misˇo, “pisˇe da je ove godine pun Hvar pedera? E, da mi je vidit kojega pa da mu se krvi napijen.”
“A je i ti pizdarije govorisˇ”, kazˇen ja. “Ko bi se usudijo pederu napit krvi. Napijesˇ se pederske krvi pa dobijesˇ sidu.”
“Vidisˇ”, zaustavi se Misˇo, “o tome nisan razmisˇlja.”
“Nego, pusti pedere”, govorin ja, “ajmo mi sˇtagod izist.”
“Filipe, nemoj se uvridit”, kazˇe Misˇo, “ali neman ti vrimena. Ljudi me cˇekaju. Drugi put.”
“Ajde, brate, di gori. Po ure, ne triba nan visˇe. Uzet c´emo po tripice i gemisˇt i svaki za svojin poslon.”
“Ma, ni govora”, ne da se Misˇo, “vec´ kasnin.”
“Ajmo onda barem pic´e popit.”
“Ajmo.”
Gledamo mi oko sebe di c´emo. Najblizˇe misto na rivi jedan kafic´ pun mla?arije u kupac´in gac´an. Izvalili se ko krave na ledini po nekin kaucˇima pa srcˇu na slamke nesˇto zeleno. I josˇ tucˇe neka bozˇe te sacˇuvaj muzika, ko da neko bormasˇinon svrdla zid. Ali, Misˇi se zˇuri, nema cˇovik vrimena. Ajde, tu c´emo. Usˇli mi tamo, sili na sec´iju, eto ti konobara.
“Izvolite”, kazˇe.
“Daj dva gemisˇta.”
“Nema, gospodine, gemisˇta.”
“Kako nema gemisˇta?”
“Ovo je laundzˇ bar.”
“Kako?”
“Laundzˇ bar.”
“Ajde, dobro. Ima li pive?”
Konobar odmane glavon da nema ni pive.
“Zˇao mi je”, kazˇe, “ni pivo ne drzˇimo.”
“Pa sˇta drzˇite?”
Da drzˇe koktele. Narucˇin ja dva koktela.
“Koji c´ete?”
“Koji bilo, samo da je ladan.”
“Oc´ete li alkoholni ili brezalkoholni?” upita konobar, a ja ga samo onako pogledan ispod oka. Ode on, a Misˇo i ja se okric´emo oko sebe.
“Je li ovo ona s televizije?” sˇapne meni Misˇo.
“Koja?”
“Ona sˇto vodi emisije.”
Pogledan ja zˇensku za stolon do nasˇega. Duga ravna kosa do ramena, sˇpicasto lice, sise srednja zˇalost. I poznata mi odnekud, ali ne mogu se sitit.
“Kako je ne znasˇ”, kazˇe Misˇo. “Bilo je u novine, udala se za jednoga moga bi joj c´ac´a bit.”
“A je, je”, sine meni. “Sad san je poveza. Uzˇivo nije neka zˇenska.”
“Pa i nije.”
“Nije ni cˇudo da nije mogla nac´ koga mla?ega da je ozˇeni.”
Ja i Misˇo stali se ispod glasa smijat, kad evo ti konobara. Nosi nan na tacni dvi velike cˇasˇe onoga zelenoga sˇto svi drugi piju.
“Sˇta je ovo?” zacˇudijo se Misˇo. “Likvi!?”
“Koktel od bijelog ruma i limete, gospodine”, kazˇe konobar, a vidisˇ da se malo kao lecnijo.
“Ruma?! Pa to se u nas mec´e u kolacˇe.”
“Gospodine, to je mozˇda najbolji rum na svijetu. Dvadeset pet godina star.”
“Dvadeset pet godina?” kazˇen ja. “Moj momak, da je dobar ko sˇto kazˇesˇ, davno bi se on popio.”
“Ako nec´ete...”
“Dobro je, dobro je, ostavi”, kazˇe Misˇo.
Popijemo mi po malo od onoga zelenoga i, Boga mi moga, nije losˇe. I Misˇi se isto svi?a.
“Filipe”, kazˇe, “meni ovo skroz dobro.”
Pijemo mi tako te koktele. Ja krenen da c´u se naslonit, ali naslon po metra iza mene i samo padnen priko neki kusˇina.
“Srce ti Isusovo, sˇta je ovo?!”
“To ti je, meni se cˇini, obicˇaj u ovin laundzˇ barovin”, kazˇe Misˇo. “Vidisˇ da svi lezˇec´ki piju.”
“E, jebi ga, ja lezˇec´ki pijen samo antibiotike.”
Zapricˇali se Misˇo i ja. On nezadovoljan u Konstruktoru. Otisˇa bi, kazˇe, u privatnike, a ja mu govorin da josˇ malo razmisli. Nije ni privatnicin lako. Kad, u nika doba za stolon do nasˇega ona sˇto vodi emisije na televiziji govori prijateljici...
“Stara moja, ja godinama radim na svome tijelu.”
“Krvi mi, nevista”, govori Misˇo. “Puno je njizi radilo na tvome tijelu.”
A ova ga cˇula kad je to reka.
“Molin?” kazˇe. “Sˇto ste to rekli?”
“Kazˇen, puno je njizi radilo na tvome tijelu.”
“Kako to mislite.”
“Pa mislin, masazˇa, sauna, solarij...”, nabraja Misˇo i sve meni namiguje, a ja samo sˇto ne puknen od smija. Ova se zacrvenila ko rak.
“Oc´emo li josˇ po jedno?” pitan ja Misˇu.
“Ajme, ne mogu, prijatelju. Ljudi me cˇekaju.”“Ajde,
“Ajde, na brzinu, josˇ jedno i i?emo.”
“Ajde.”
“Mali!” viknen ja. “Mali, donesi josˇ ova dva Likvija.”
Konobar nas pogleda ko da smo gubavi, ali isto donese pic´a. Uvridijo se na nas - kako da ne. Popijemo Misˇo i ja na brzinu. Mene, vidin, malo i uvatilo. Slatko pa privari cˇovika. Klizi, rec´ bi, ko sok, a udara u noge.
“Momak, platit!”
Konobar nan donese racˇun. Ja gledan. Pa mater mu, opet nisan toliko popio.
“De, Misˇo”, govorin ja, “pogledaj sˇta ovo pisˇe.”
“Trista cˇetrdeset kuna”, kazˇe Misˇo i blido me pogleda.
“Sˇta je ovo?” pitan ja konobara.
“Racˇun.”
“Pa trista cˇetrdeset kuna.”
“Osandeset pet puta cˇetiri”, kazˇe on.
“Jedan Likvi kosˇta osandeset pet kuna!?”
“Tako je, gospodine.”
“Pa koga ti zajebajesˇ?”
A konobar samo stoji i trepc´e.
“Cˇekaj jednu sekundu” kazˇen mu ja i izvadin mobitel. Nazoven rodijaka Tomu u Zagreb.
“Rodijacˇe, slusˇaj”, govorin, “ovi tvoj kirurg, reka si, bi mi moga pomoc´ ako buden ima nekoga za u bolnicu.”
“Filipe”, kazˇe Tomo, “sˇta god ti triba.”
“E, pa tribat c´e mi”, kazˇen ja pa prikinen vezu, stavin mobitel u dzˇep, dignen se i puknen konobara cˇelon u nos. Njemu momentalno poleti krv, a ona sˇto vodi emisije na televiziji uvati vrisˇtat...
Ziv sam, ziv. Vidim neki su nestrpljivi (kao i ja) ali sudbina je drugo htjela. Zatrpalo me poslom ne stignem covjece, ne stignem nista. Imam tri prekrasne price u glavi o bankomatima i idiotima (ili obratno) o (ne)ljudima na benzinskoj i jos jednu koje se sad ne mogu sjetiti (pa i to je dobra tema!). E da, nemojte misliti da puno posla znaci puno para. Ne, ne, kod mene to ne ide tako.
Da, da, dosao je i taj dan. Glimbo ima svoj blog. Bit ce tu svega i svacega. Ljudi i neljudi, zivotinje, tramvaji, auti i stosta toga. Nesto kao Seinfeld! Samo bez Kramera. Cujemo se svijete!
| kolovoz, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
blog o svemu i svacemu, uglavnom o nicemu