srijeda, 31.03.2010.
Teror u službi fanatizma
Piše Žorž Crmarić
Usmrtiti 39 ranoranilaca, činovnika, uposlenika, ljudi koji su - kao i svakog drugog dana u svom jednostavnom životu - išli na posao, rado ili preko volje, podrazumijeva toksičnu količinu mržnje, bijesa i zvjerstva. Ovog se puta to dogodilo u Moskvi, u ponedjeljak. Dva dana kasnije – u Dagestanu. Dogodilo se i u Madridu i Londonu. Stostrukom se pogubnošću dogodilo u New Yorku … istog dana i u Washingtonu, a stotinama se puta proteklih godina događalo u Iraku, Afganistanu, pa Baliju, Mumbaiju ...
Obespravljenih, ugnjetenih i u crno uvijenih nikada nije manjkalo u povijesti čovječanstva. Bilo da su to bile žrtve Džingis kana, “vjerskih” pohoda raznih denominacija, pogroma Armenaca, holokausta, Srebrenice ... Pa ipak, do novijeg vremena osvetnički nagoni žrtava nisu ovako često prerastali u suludi bijes koji se iskaljivao na onima koji nisu bili krivi za počinjeni zločin.
Sjetimo se osamdesetih godina kada je u Iranu mučki obezglavljen pokret “Narodnih Mudžahedina” koji je okupljao intelektualce, uglavnom liberalno orijentirane tehnokrate i sekularne reformiste. Homeinijeva teokracija - nakon zajednički izvedene revolucije - odlučila je i uspjela izbrisati ih s političke pozornice, što streljanjem, što izgonom iz zemlje.
Od izgnanih, poput Bani Sadra, mnogi su sigurno utočiste našli u Francuskoj i drugdje na Zapadu. Oni bliži Massoudu Rajaviju utočište su našli kod Saddama Husseina koji je pokrenuo i vodio rat protiv Irana. Simpatije mnogih - uključujući i mase Iranaca - bile su uz razbijene Mudžahedine, ali samo do onog trenutka kad su odlučili "destabilizirati režim" podmetanjem bombi na kolodvorima, u kantama za smeće, na gradskim trgovima, u parkovima. Nakon tih eksplozija, prizora raskomadanih tijela slučajnih prolaznika, sve češće se moglo čuti pitanje: zašto nisu bombu postavili u Jamaranu (Homeinijevoj rezidenciji), ili među Pasdaranima (revolucionarnim gardistima), ili među mulama, među generalima …?
Svu naklonost, pa čak i svako razumijevanje, ti su Mudžahedini u Iranu potpuno izgubili jer su svoju patnju iskaljivali na običnim ljudima čije su obitelji bivale zavijene u crno samo zato što su njihovi očevi, braća ili sestre slučajno prolazili pokraj autobusnog kolodvora gdje je bila postavljena eksplozivna naprava.
Čak i kad se suosjeća s patnjama kroz koje su dvije "Crne udovice" prošle prije no što su se raznijele u Moskvi, nemoguće je pri zdravom razumu očekivati od bilo koga, izuzev onih s izopačenim umom, da razumije oduzimanje života nedužnih zaradi nekakvih "viših ciljeva".
subota, 27.03.2010.
Novac Pentagona za hrvatski kontingent u Afganistanu
Piše Bojan Klima
U saborskoj raspri o sudjelovanju hrvatskog vojnog kontingenta u Afganistanu, u veljači ove godine, zastupnik Hrvatske narodne stranke Miljenko Dorić izjavio je da Hrvatska za ovu misiju izdvaja 'znatno veći financijski doprinos nego što bi to realno trebala činiti.' 'Po izdvajanjima, Hrvatska je među svim sudionicima misije na 14. mjestu, ali nije na 14. mjestu po gospodarskoj snazi' – izjavio je prema izvješću Glasa Amerike ovaj saborski zastupnik.
Teško je provjeriti točnost ovih tvrdnji. No, kao da ih je čuo netko u Pentagonu! Američko Ministarstvo obrane jučer je objavilo da će šest tranzicijskih država – Gruzija, Mađarska, Hrvatska, Litva, Latvija i Estonija – ove godine dobiti sredstva iz posebnog fonda Pentagona za obuku njihovih postrojbi u Afganistanu, kako bi one mogle efikasnije surađivati s američkim snagama. Vojske Jemena i Filipina dobit će, u okviru istog programa, novce koji će se utrošiti na protu-terorističku obuku za borbu protiv ekstremnih pobunjeničkih grupa u tim zemljama.
Ova pomoć – definirana američkim vojnim proračunom iz 2006 kao 'Section 1206 funding' – iznosi u fiskalnoj godini 2010. 350 milijuna dolara. Sredstva će pomoći hrvatskom kontingentu u Afganistanu da bude još efikasniji u ostvarenju svoje misije.
utorak, 23.03.2010.
Hoće li spor Googlea s Kinom iskoristiti Microsoft?
Iznenadna odluka diva internetske industrije Googlea da zatvori svoje servere u Kini i preusmjeri pretrage na one u Hong Kongu, koji ne podliježu cenzuri, produbila je spor koji najveća svjetska internetska tražilica ima s najmnogoljudnijom zemljom svijeta, a od koje bi najviše koristi mogao imati pak najveći svjetski proizvođač kompjuterskog softwara Microsoft. Naime, korporacija Billa Gatesa ima svoju tražilicu, prošle godine prekrštenu u Bing, koja je po broju pretraga daleko iza Googlea. Najveći broj pretraga u Kini obavi lokalna kineska tražilica Baidu, dok na Google otpada oko 30 posto.
Kako se čini, Bing se već pozicionirao za preuzimanje dijela Googleova kolača na kineskom tržištu. Prošli mjesec Microsoft je potpisao sporazum s Motorolom o tome da će Bingova tražilica biti uključena na modele novog mobitela ove kompanije u Kini koji će, da bi stvar bila još složenija, koristiti Googleov operativni sustav Android. Samo po sebi to ne predstavlja neku novinu, jer Microsoft posluje u Kini već preko 20 godina. Glasnogovornik kompanije u e-mail poruci tom je prilikom rekao da će se tako i nastaviti. "Mi također redovito komuniciramo s vladama pojedinih zemalja, uključujući i kinesku, kako bismo se zalagali za slobodno izražavanje, transparentnost i vladavinu zakona" – kaže se u pisanoj e-mail poruci Microsofta.
Ipak, većina poznavatelja internetskih kretanja kaže da će Microsoft vjerojatno ostvariti tek male pomake na kineskom tržištu kojim još uvijek uvjerljivo dominira tražilica Baidu. Sama kompanija iz Seattlea javno ne komentira izgleda za svoje proširenje u Kini, međutim, ne skriva da je zadovoljna načinom na koji se razvija njeno poslovanje u toj zemlji. Ovaj optimistični stav, ipak, u kontrastu je s kineskom stvarnošću: ta zemlja već je godinama glavni proizvođač piratiziranog softwarea, što uz glavobolju Microsoftu smanjuje i zaradu. Microsoftova nastojanja proteklih godina u borbi protiv softwareskog piratstva u toj zemlji samo su zakomplicirala odnose s Pekingom. A 2008. godine kineska je vlada službeno pokrenula istragu zbog monopola protiv Microsofta.
Unatoč ovim ne uvijek najskladnijim odnosima Microsoft bi se mogao okoristiti time što se Google usudio prkositi kineskim vlastima. Naime, ako Peking odluči blokirati Googleov sajt u Hong Kongu, to će neizbježno dovesti korisnike na Microsoftow Bing i druge online sadržaje koje nudi ova američka kompanija.
petak, 19.03.2010.
Uvredljive insinuacije
Piše Žorž Crmarić
Najblaže rečeno, krajnje je neukusno i bezosjećajno koristiti najgori masakr nakon Drugog svjetskog rata – onaj u - Srebrenici – kao argument da bi se „dokazalo“ kako su, navodno, oružane snage (u ovom slučaju, nizozemske) u kojima služe i homoseksualci nesposobne za borbu.
Argumenti pro et contra koji se već godinama iznose u raspravama o služenju homoseksualaca i lezbijki u oružanim snagama Sjedinjenih država opet su na dnevnom redu u američkom Kongresu. Puno zanimljivih stajališta već se čulo, ali ono što je kod mnogih izazvalo mučninu je ocjena umirovljenog marinskog generala Johna Sheehana da je do pokolja osam tisuća muškaraca u Srebrenici došlo zbog toga što je u nizozemskom bataljunu, koji je čuvao Srebrenicu kao UN-ovu zaštićenu zonu, bilo i homoseksualaca.
Carl Levin, predsjedatelj senatskog odbora za oružane snage – gdje je marinski general iznio te tvrdnje – rekao je da su takve ocjene „potpuni promašaj”. Oštro je danas reagirao i nizozemski premijer Jan Peter Balkenende, a glasnogovornik nizozemskog ministarstva obrane Roger Van de Watering je rekao da je “nevjerojatno da čovjek tog ranga izjavljuje takve besmislice.”
O neuspjehu Nizozemskog bataljuna da 11.srpnja 1995.godine spriječi upad Mladićevih hordi u Srebrenicu puno se govorilo – prije svega zbog toga što je uslijedilo krvoproliće stravičnih razmjera. Neuspjeh bataljuna doveo je, kasnije, i do pada nizozemske vlade, a gorke pouke brojni su analitičari izvlačili kako bi se u budućnosti izbjegle slične katastrofe. Ono što, međutim, nikada u proteklih petnaest godina (bar ne do jučer) nitko nije iskonstruirao bila je veza izmedju Srebreničkog masakra i prava homoseksualaca da služe u nizozemskoj vojsci.
Uvredljive insinuacije
Piše Žorž Crmarić
Najblaže rečeno, krajnje je neukusno i bezosjećajno koristiti najgori masakr nakon Drugog svjetskog rata – onaj u - Srebrenici – kao argument da bi se „dokazalo“ kako su, navodno, oružane snage (u ovom slučaju, nizozemske) u kojima služe i homoseksualci nesposobne za borbu.
Argumenti pro et contra koji se već godinama iznose u raspravama o služenju homoseksualaca i lezbijki u oružanim snagama Sjedinjenih država opet su na dnevnom redu u američkom Kongresu. Puno zanimljivih stajališta već se čulo, ali ono što je kod mnogih izazvalo mučninu je ocjena umirovljenog marinskog generala Johna Sheehana da je do pokolja osam tisuća muškaraca u Srebrenici došlo zbog toga što je u nizozemskom bataljunu, koji je čuvao Srebrenicu kao UN-ovu zaštićenu zonu, bilo i homoseksualaca.
Carl Levin, predsjedatelj senatskog odbora za oružane snage – gdje je marinski general iznio te tvrdnje – rekao je da su takve ocjene „potpuni promašaj”. Oštro je danas reagirao i nizozemski premijer Jan Peter Balkenende, a glasnogovornik nizozemskog ministarstva obrane Roger Van de Watering je rekao da je “nevjerojatno da čovjek tog ranga izjavljuje takve besmislice.”
O neuspjehu Nizozemskog bataljuna da 11.srpnja 1995.godine spriječi upad Mladićevih hordi u Srebrenicu puno se govorilo – prije svega zbog toga što je uslijedilo krvoproliće stravičnih razmjera. Neuspjeh bataljuna doveo je, kasnije, i do pada nizozemske vlade, a gorke pouke brojni su analitičari izvlačili kako bi se u budućnosti izbjegle slične katastrofe. Ono što, međutim, nikada u proteklih petnaest godina (bar ne do jučer) nitko nije iskonstruirao bila je veza izmedju Srebreničkog masakra i prava homoseksualaca da služe u nizozemskoj vojsci.
utorak, 16.03.2010.
Kriza američko-izraelskih odnosa?
Piše Žorž Crmarić
Izraelski veleposlanik u Washingtonu Michael Oren ocjenjuje da su odnosi njegove zemlje i Sjedinjenih Država u „krizi”, a Daniel Levy iz Zaklade New America kaže da najnovija napetost između dvije zemlje nanosi štetu ne samo mirovnom procesu, nego i američko-izraelskim odnosima.
Prethodio je događaj od prije četiri dana: istog dana kada se američki dopredsjednik Joseph Biden u Izraelu upinjao da uvjeri izraelskog premijera Benjamina Netanyahua u nužnost obustavljanja gradnje židovskih naselja na okupiranim područjima – kao uvjetu za obnavljanje izraelsko-palestinskih mirovnih pregovora - izraelska je vlada objavila da će graditi još 1,600 stambenih jedinica u Istočnom Jeruzalemu, dijelu grada koji je okupiran 1967.godine i koji Palestinci žele da postane glavni grad njihove buduće države.
Obamina administracija ocijenila je taj diplomatski incident „uvredom“, a državna tajnica Hillary Clinton je rekla da to potkopava regionalne interese Sjedinjenih država i povjerenje u mirovni proces. Dan kasnije, gospođa Clinton telefonski je pozvala premijera Netanyahua i razgovarala s njim punih 45 minuta.
Gotovo je nepodijeljeno mišljenje da je razina napetosti najviša u proteklih trideset godina. Podijeljena su, međutim, mišljenja oko toga tko je kriv. Washington Post današnji uvodnik počinje rečenicom: “Srednjoistočna diplomacija predsjednika Obame doživjela je neuspjeh, dijelom i zbog toga što se predsjednik upustio u javnu konfrontaciju s Izraelom o židovskim naseljima na Zapadnoj obali i Jeruzalemu – nepotrebnu konfrontaciju u kojoj ne može pobijediti.”
S kritikom predsjednika Obame oglasio se jučer i najutjecajniji lobby u Washingtonu – AIPAC, koji promovira izraelske interese u Kongresu i izvršnoj vlasti. U posebnom priopćenju AIPAC zahtjeva od Bijele kuće da hitno poduzme mjere kako bi popustila napetost između Washingtona i židovske države.
Pitanje je, međutim, u kojoj je mjeri u pitanju “prolazna obiteljska svađa” - kako je danas rekao senator Joseph Lieberman – a u kojoj šire razilaženje Obamine administracije s sadašnjom vladom u Izraelu. Možda ćemo odgovor saznati za pet dana kada u Washingtonu svoju godišnju skupštinu održava maloprije spomenuti AIPAC. Inače, na tom pro-izraelskom skupu pred više tisuća delegate govorit će i državna tajnica Hillary Clinton i izraelski premijer Benjamin Netanyahu.
srijeda, 10.03.2010.
ŠIJITI UČVRŠĆUJU VLAST
Piše Žorž Crmarić
Braća po vjeri iranskih šijita – irački šijiti - učvršćuju svoju vlast u Iraku, pokazuju preliminarni neslužbeni rezultati ovomjesečnih parlamentarnih izbora. Ukratko: kandidati sunitske manjine i sekularnih stranaka su gubitnici, a Kurdi i šijiti – dobitnici.
Zbacivanjem Saddama Husseina s vlasti je uklonjen jedan od surovijih diktatora svijeta, a ukinuta je i stoljećima stara dominacija manjinskih sunita nad većinskim šijitima. Dobitnici su svakako i Kurdi, koji su – iako i sami suniti - također stoljećima bili izloženi samovolji arapskih sunita.
No, kao što se nekad govorilo o nasilnoj „arabizaciji“ u područjima s miješanim arapsko-kurdskim stanovništvom, tako se sada govori o „kurdizaciji“ autonomnih kurdskih područja s miješanim stanovništvom.
Ono što posebno brine su ambicije iranske šijitske teokracije koja je oduvijek iračke šijite smatrala dijelom jedinstvene zajednice pravovjernih muslimana – šijita - koje su muslimani suniti stoljećima držali u podjarmljenom položaju.
Glavna svetišta iranskih šijita – Karbala i Najaf – nalaze se u Iraku. Vrhovni vjerski vođa iračkih šijita – veliki ajatola Ali al-Sistani – je Iranac. Čelni ljudi današnje vlasti u Bagdadu – uključujući premijera Nurija al Malikija – godinama su živjeli u Khomeinijevom Iranu, skrivajući se od Saddamove strahovlade koja je sustavno gušila svaki pokušaj vjersko-političkog povezivanja iračkih šijita.
Negdašnji odnos snaga između sunita i šijita u Iraku značajno se izmijenio. Podsjetimo, 60 posto od 22 milijuna stanovnika Irak su šijiti, a 40 posto suniti. Nakon zbacivanja sunita s vlasti i eksplozije šijitsko-sunitskog sukoba, broj izbjeglica se popeo na oko četiri i pol milijuna, u ogromnoj većini sunita, kao i gotovo pola milijuna kršćana.
Američka vojska će uskoro početi povlačenje iz Iraka i odgovornost za održavanje mira i stabilnosti u toj zemlji potpuno će biti prepuštena iračkoj vlasti. Za očekivati je da će s američkim povlačenjem u Iraku sve više jačati ambicije šijitske teokracije Irana. A njima će se teško moći oduprijeti vlast u Bagdadu koja ne uključuje u svoje redove više sunita i više sekularnih iračkih političara.
petak, 05.03.2010.
Genocid, predmet lobiranja
Piše Bojan Klima
Vanjskopolitički odbor Zastupničkog doma Kongresa jučer je glasanjem 23-22 odlučio da se turski progon Armenaca, početkom dvadesetog stoljeća, treba smatrati 'genocidom'. O ovoj 'neobvezujućoj rezoluciji' – odnosno o tome je li se genocid 1915. dogodio ili ne - sada bi trebao glasati puni saziv Zastupničkog doma. No, u ovom se trenutku ne zna hoće li ovaj dokument, na kraju, biti stavljen na dnevni red ovog doma Kongresa ili ne.
Slično je bilo i prije dvije godine. Odbor Senata za oružane snage glasao je u prilog tvrdnje da su Armenci bili 'žrtve genocida'. Na kraju je – kako je Washington Postu rekao demokratski kongresnik iz Californije Adam Schiff – tadašnji predsjednik George Bush telefonski nazivao članove Kongresa ne bi li blokirao izjašnjavanje o tom pitanju. Lobiranje je bilo uspješno – o rezoluciji o 'genocidu nad Armencima' Zastupnički dom Kongresa 2007. nije glasao.
Periodično washingtonsko izjašnjavanje o događajima u Turskoj, prije gotovo stotinu godina, čije su žrtve bili Armenci, zanimljivo je i ako se pogleda iz 'balkanskog ugla', u svjetlu nekoliko regionalnih tužbi za genocid te navještaja da je Hrvatska, možda, spremna odustati od te tužbe kada je u pitanju Srbija - ukoliko se ispune neki uvjeti.
Sviđalo se to nama ili ne, kongresno izjašnjavanje o 'genocidu nad Armencima' pokazuje da je 'genocid' ne samo pravna, već i politička kategorija. On je predmet lobiranja, u vezi njega se vrše pritisci, zavrću ruke, isplaćuju lobistički honorari… I predsjednik Obama je - baš kao i George Bush prije dvije godine - kontaktirao kongresnike, Bijelu kuću pritiskala je Ankara, dok su članovi Kongresa – pogotovo ako su iz Californije i New Yorka – vodili računa što misli utjecajna armenska zajednica.
Turska, koja u Americi nema veliku dijasporu, u Washingtonu je angažirala nekoliko lobističkih firmi, sa ciljem da se spriječi bilo kakvo kongresno izjašnjavanje o događajima iz 1915. Jednoj je firmi – prema pisanju Washington Posta – u tu svrhu isplaćivala 100 tisuća dolara mjesečno. Drugu lobističku tvrtku koju su angažirali Turci vodi Richard Gephardt, bivši predsjedatelj Zastupničkog doma koji je – dok je bio u Kongresu – redovito glasao u prilog tvrdnji da su Armenci bili žrtve genocida. Gephardtova firma od turske vlade mjesečno dobiva 70 tisuća dolara, piše washingtonski list.
Za to vrijeme, američki se Armenci više uzdaju u svoj grass-roots, neposredne kontakte s političarima koji svake dvije ili šest godina moraju na izbore. Jer - možda malo uprošćeno, ali ipak istinito - tipični član Kongresa, 'politički poduzetnik' svoje vrste, najviše razmišlja o reizboru.
Zato ne čudi što su i Joe Biden i Hillary Clinton i Barack Obama, dok su bili senatori, glasali za rezolucije koje su osuđivale 'genocid nad Armencima'. Danas je predsjedniku, dopredsjedniku i šefici diplomacije očito važnije to što misli Turska, najpouzdanija američka saveznica u islamskom svijetu.
srijeda, 03.03.2010.
Koliko su važne olimpijske medalje?
Piše Ivica Puljić
Jeste li pratili zbivanja na Zimskim olimpijskim igrama u Vancouveru? Ako volite sport, vjerojatno jeste. Nakon svake finalne utrke, utakmice, skoka ili plesa na ledu – slijedi dodjela odličja. Na ovim su igrama najviše medalja pokupili američki sportaši, čak 37!
Koliko njih pamtimo? Osim hokejaša, najpoznatije ime za Amerikance je brzi klizač Apolo Ohno, koji je bio na tri olimpijske igre na kojima je osvojio brojna odličja. Bode Miller je svakako poznato sportsko ime u Americi i njegove će se medalje sigurno pamtiti. U toj su kategoriji skijašica Lindsay Vonn i pobjednik u umjetničkom klizanju Evan Lysacek…Ostali su već zaboravljeni. Tko je J.R. Celski, tko je Jeret Peterson? Nemaju ljudi pojma!
Dakle, moja je teorija da jeste važno sudjelovati, ali da je mnogo važnije pobjeđivati. Pobjednici su dobili ugovore za reklame, postaju tv voditelji, počinju glumiti…a, poraženi se vraćaju na svoja radna mjesta u Home Depot ili Wallmart ili nastavljaju studirati, a svoja će odličja čuvati u svojim sobama dok i njima ne dosade. U Americi se, naime, uglavnom isplati biti profesionalni sportaš, ali baviti se sportom u kojem nema novca mogu doista samo rijetki i to na kratku stazu. Njima predsjednik države rijetko kad čestita preko medija na osvojenom odličju, oni nisu zanimljivi sponzorima i jedino mogu imati koristi ako ih se sjeti neka njihova srednjoškolska ljubav pa im pošalje preko Facebooka poruku da ga „…je gledala i da bi se voljela vidjeti s njim…“.
Opstaju samo najjači i samo pobjednici. Ostali se muče da otplate kredit za kuću, kredit za auto, kredit za školovanje, kredit za namještaj…A i tu samo najjači opstaju!
