ponedjeljak, 28.12.2009.
Odvojenost crkve od države – osporavanje vjere ili tolerancija?
Svake godine oko Božića u Sjedinjenim se Državama ponovno rasplamsaju polemike o odvojenosti crkve i države, političkoj i pravnoj doktrini koja kaže da vjerske i vladine ustanove moraju biti neovisne jedne o drugima. Prvi amandman američkog Ustava kaže da "Kongres ne smije usvajati zakone koji se odnose na uspostavljanje vjere ili zabranu slobodnog obavljanja vjerskih obreda...". Ovih šesnaest riječi u engleskom izvorniku određuje okvir unutar kojeg se regulira položaj vjere u američkim školama i javnim ustanovama. Pa iako tjedan nakon Božića nema škole, a dan Božića je savezni američki praznik, Ustav ipak striktno razdvaja ove dvije sfere društvenog života.
Preko dvjesto godina taj se ustavni okvir uspješno primjenjuje i – koliko znamo – nije zabilježen nijedan slučaj da je američka vlada nekom nametala vjeru ili mu je uskraćivala pravo na prakticiranje iste. Međutim, posljednjih desetljeća različite skupine traže da se u školama i državnim ustanovama više pažnje obrati na diverzitet, odnosno, raznovrsnost, kulturne razlike i tradicije. Na udaru su se našla božićna drvca i drugi kršćanski simboli, te javno prikazivanje Deset zapovijedi u objektima koje kontrolira američka vlada. Iako to ne znači da vlada ili društvo nameće nekom svoja uvjerenja, sudovi u pravilu donose odluke protiv javnog pretpostavljanja jedne religije drugoj.
Jedna oblast u saveznoj državi Floridi, primjerice, zabranila je kićenje stabala na javnim površinama tijekom božićnih blagdana. Ured koji radi na održavanja zgrade američkog Capitola dao je upute djeci u Arizoni, koja su ove godine izrađivala ukrase za božićno drvce, da se ne smiju koristiti teme s vjerskim motivima. Ured, iz kojeg je došla ova uputa, poslije je malo popustio tako da se sad na stablu ipak nalazi ukras kojim se čestita rođendan djetetu za kojeg kršćani vjeruju da je sin Božji. I predsjednik Barack Obama je na tradicionalnom osvjetljavanju Nacionalnog božićnog drvca ispred Bijele kuće govorio prilično neodređeno o rođenju Isusa Krista kao priči o "dječaku koji se rodio daleko od kuće roditeljima koji su se vodili samo svojom vjerom".
Međutim, Amerikanci bi mogli pronaći utjehu u tome što nisu, kako se čini, jedina zemlja u kojoj se o tome vode vrlo žestoke debate. Nedavni Summit o klimatskim promjenama u Kopenhagenu pokazao je da je i danska javnost podijeljena oko ovog pitanja. Organizatori spomenutog summita u Kopenhagenu odlučili su da je Božić po definiciji vjerski praznik. A to su onda i božićna drvca koje Danska uzgaja i izvozi u milijunskim količinama. Stoga su donijeli odluku da jelke u blizini lokacija na kojima se održavaju sastanci na summitu ne smiju biti okićene. I dok s obje strane Atlantika neki ovakve mjere nazivaju "napadima na religiju", zagovornici separacije crkve od države ih promatraju samo kao korak prema većoj multivjerskoj i multikulturnoj toleranciju u suvremenom društvu.
utorak, 22.12.2009.
Revolucija iznutra
Piše Žorž Crmarić
Islamska revolucija u Iranu odavno je pojela svoju djecu. U samo nekoliko godina po dolaska na vlast 1979.godine šijitske su mule surovo ugušile sve grupe i pokrete s kojima su zajedno rušile cara careva Rezu Pahlavija. Nakon tih godina obračuna s „unutrašnjim neprijateljima” više od dva desetljeća protekla su bez gotovo ikakvih izazova apsolutističkoj vlasti teokracije.
Nova generacija je u međuvremenu stasala i ove godine je dugo prigušivano nezadovoljstvo mladih Iranaca konačno dostiglo fazu erupcije. Valja imati na umu da su gnjevni mladići i djevojke na teheranskim ulicama uglavnom djeca onih koji su se izborili za uspostavljanje Islamske republike.
Ništa manje paradoksalno ne zvuči ni činjenica da su politički čelnici opozicije koja želi smjenu vrhovnog vjersko-političkog vođe – ajatole Ali Khamneija – i njegovog štićenika – predsjednika Mahmouda Ahmadinedjada – ustvari, negdašnji prvoborci i predvodnici islamske revolucije: bivši premijer Mir Hossein Musavi, bivši predsjednik parlamenta hodžatoleslam Mehdi Karroubi i do prije tri dana - kad je umro u 87.godini života – suosnivač Islamske republike, veliki ajatola Hossein-Ali Montazeri.
Iran, nesumnjivo, kuha iznutra: nedugo prije smrti, nesuđeni Khomeinijev nasljednik, Montazeri je rekao da „Islamska republika niti je islamska, niti je republika.” Prije samo dva tjedna, govoreći o nasilnom gušenju prosvjeda, veliki ajatola je za naoružane vjerske dragovoljce, takozvane “Basije”, rekao da su se “odrekli Božjeg puta i krenuli putem Sotone”. Za politički sustav Irana Montazeri je rekao da se „…temelji na sili, podjarmljivanju, ubijanju, bacanju ljudi u zatvore, korištenju staljinističkih i srednjevjekovnih metoda mučenja, represiji, cenzuri medija i prisiljavanju ljudi da lažno priznaju nešto što nisu učinili…“
U nedjelju, sukladno vjerskom običaju, u svetom šijitskom gradu Qomu obilježava se tjedan dana od smrti velikog ajatole Montazerije – koga su mnogi zvali i narodni mula. Taj se dan poklapa s jednim od najspektakularnijih rituala muslimana šijita, Ašurom. Tog dana, već trinaest stoljeća šijiti se u povorkama, gotovo u transu, plačući, kreću ulicama udarajući se lancima s ciljem da sebi nanesu bol i na taj način izraze suosjećanje s patnjama trećeg šijitskog Imama – Hosseina, koji je zajedno s cijelom obitelji i pratnjom mučki ubijem zato što se nije htio predati stostruko jačoj vojsci sunitskog Kalife Yazida.
petak, 18.12.2009.
Kraj Kopenhagena - 'mnogo drame, minimalna očekivanja'
Piše Bojan Klima
'Mnogo drame, minimalna očekivanja' – ovako je novinar dnevnika New York Times opisao posljednje sate UN-ovog summita o klimatskim promjenama u Kopenhagenu. 'Drama' se odnosi na žustre, neformalne sastanke državnika iz oko 120 zemalja koji u zadnji čas nastoje 'spasiti' barem nešto – ono 'najminimalnije' – od ovog međunarodnog skupa od kojeg se, kako se čini, previše očekivalo.
Sudionici summita u Danskoj u posljednja dva tjedna nisu uspjeli postići sporazum o industrijskim kvotama koje bi ograničile ispuštanje ugljičnog dioksida za kojeg većina znanstvenika smatra da uzrokuje globalno zatopljavanje. U Kopenhagenu su bile očite i razlike između bogatih i zemalja u razvoju, koje traže da Zapad financijski pomogne njihove napore u borbi protiv klimatskih promjena.
Također, postoje i razlike između tradicionalnih industrijskih sila te velikih država koje to tek postaju – Kine i Indije – oko točnih kvota za ispuštanje ugljičnog dioksida te postupka verifikacije. U Sjedinjenim Država postoji otpor radikalnim rezovima u emisiji ugljičnog dioksida, jer se smatra da će to dovesti do daljnje nezaposlenosti. Kina se s druge strane opire detaljnom postupku međunarodne provjere primjene budućeg sporazuma.
Na kraju summita u Kopenhagenu, američki predsjednik Barack Obama pozvao je kolege iz više od stotinu zemalja svijeta da se 'ujedine u zajedničkoj borbi protiv globalnog zatopljavanja'. Napomenuvši da vremena nema dovoljno, predsjednik je dodao da 'postoji spremnost da se još danas obavi ovaj posao, no sve strane moraju napraviti izvjesne ustupke'.
Sjedinjene Države su obećale pomoći siromašnim zemljama u borbi protiv klimatskih promjena s oko 100 milijardi dolara pomoći u sljedećih desetak godina. Ali, ta je pomoć uvjetovana kineskim pristankom na međunarodnu provjeru njezine buduće emisije ugljičnog dioksida – odnosno je li ona u skladu s preuzetim međunarodnim obvezama.
Iako nije imenovao Kinu, predsjednik Obama je kritički progovorio o pekinškom oklijevanju da svoju emisiju stakleničkih plinova podvrgne međunarodnom nadzoru. "Kako ćemo postići sporazum ako ne razmjenjujemo informacije i ne provjeravamo ispunjavanje preuzetih obveza" – upitao se u govoru pred sudionicima ‘klimatskog summita’ Barack Obama.
Međutim, predsjednikov poziv na slogu u borbi protiv klimatskim promjena snažnije bi odjeknuo da nije bilo američkog odbijanja Sporazuma iz Kyota. Podsjetimo, administracija Billa Clinton potpisala je ovaj međunarodni sporazum, no on je u procesu ratifikacije u Senatu Sjedinjenih Država bio odbijen s 95 glasova ‘protiv’. Za njega 1997. godine nije glasao niti jedan američki senator, a sljedeća administracija, ona Georgea Busha, čak je i povukla potpis s ovog međunarodnog dokumenta.
Na Capitol Hillu vlada rašireno mišljenje da se od Sjedinjenih Država traži previše kada su u pitanju međunarodni napori protiv globalnog zatopljavanja. Mnogi kongresnici i senatori uvjereni su da bi ovo zakonodavstvo štetilo američkoj ekonomiji – prvenstveno gubitkom radnih mjesta - a duboko bi ‘nagrizlo’ i opći standard života na koji su Amerikanci navikli. Također, U Kongresu nije dobro primljena ideja da bi Washington Kini – koja ‘drži’ trećinu američkog nacionalnog duga – morao platiti neku vrst obeštećeja zbog njezinih napora u ograničavanju stakleničkih plinova.
Republikanci su zato u Kopenhagen uputili svoju delegaciju od šest članova koja je s margina summita predsjednika Obamu upozorila da ‘što god on kolegama iz svijeta obeća, to u Kongresu SAD neće lako proći.’
utorak, 15.12.2009.
ŠPIJUNI – IRANSKA PARANOJA
Piše Žorž Crmarić
Ni trideset godina nakon osvajanja “špijunskog legla” – kako Iranci i danas zovu američku ambasadu u Teheranu, te držanja u zatočeništvu 52 “špijuna”, odnosno američkih diplomata, punih 444 dana, iranska se teokracija i lojalna joj Islamska revolucionarna garda ne mogu osloboditi špijunske paranoje.
Šef iranske diplomacije Manouchehr Mottaki najavio je u ponedjeljak “suđenje za špijunažu” za troje Amerikanaca – Shanea Bauera, Josha Fattala i Sare Shourd – koji su protekla četiri mjeseca proveli u zloglasnom teheranskom zatvoru Evin. Tamo su dospjeli nakon što su ih iranski graničari zarobili prilikom prelaženja iračko-iranske granice. Troje prijatelja-planinara uporno ponavljaju da su, jednostavno, zalutali dok su planinarili sjevernim Kurdistanom.
Sudbina stranaca kojima islamski revolucionarni sudovi sude za špijunažu do sada je bila različita, posebno u slučaju novinara: američko-iranska novinarka Roxana Saberi u Evin je odvedena u siječnju ove godine, u travnju je “za špijunažu” osuđena na osam godina zatvora, da bi je vlasti mjesec dana kasnije – oslobodile.
Britansko-grčki novinar Iason Athanasiadis, koji je ljetos iz Teherana izvještavao za list Washington Times, pokupljen je s aerodroma pod sumnjom da je “špijunirao.“ Nakon 20 dana u samici u Evinu, pušten je na slobodu.
Kanadsko-iranski novinar tjednika Newsweek Maziar Bahari bio je optužen za “špijunažu u korist Sjedinjenih država, Engleske, Izraela i Newsweeka” (dakle, špijunirao je i za tjednik!) a oslobođen je četiri mjeseca kasnije.
Tu sreću nije doživjela kanadsko-iranska fotoreporterka Zahra Kazemi koju su 2003.godine zatvorski čuvari u Evinu pretukli na smrt. Špijunska paranoja kod Iranaca nije specijalitet Ahmadinedžada i njegove garde. Sjećam se osamdesetih godina kada je kolega iz Financial Timesa Roger Cooper za špijunažu osuđen na smrt plus deset godina zatvora. Nakon što mu je te 1985. godine izrečena kazna, Cooper je upitao suca - koja će od dvije kazne biti prva izvršena? U svakom slučaju, oslobođen je nakon što je izdržao 5 godina, 3 mjeseca i 25 dana mentalne i fizičke torture.
Još jedan od stranih optuženika za špijunažu u Iranu iz tih vremena bio je predusretljivi i ljubazni Teksašanim Milton Meyer koji je kao vlasnik turističke agencije u centru Teherana pomogao gotovo svim stranim novinarima oko avio karata. Te proklete avio karte koštale su Miltona dvije godine Evina – naravno, “za špijunažu.”
petak, 11.12.2009.
'Ratni predsjednik' primio najprestižniju mirovnu nagradu
Piše Bojan Klima
U Washingtonu se republikanci i demokrati rijetko slažu, no danas svi hvale govor predsjednika Baracka Obame na dodjeli Nobelove nagrade za mir. Oštrina govora ugodno je iznenadila oporbene republikance koji su posljednje dvije godine – pogotovo za vrijeme izborne kampanje – tvrdili da Barack Obama nije spreman da bude vrhovni zapovjednik, jer da je navodno, 'premekan' – što republikanci obično tvrde kada su u pitanju političari iz Demokratske stranke.
No, Obama danas prima čestitke i od Newta Gingricha a i od Sarah Palin, dok je rijetka kritika stigla od jednog demokrata – Dennisa Kucinicha, kongresnika iz Clevelanda, vjerojatno najvećeg pacifista starog kova među američkim političarima. On je zamjerio predsjedniku Obami što je u svom govoru u Oslu rat opravdavao gotovo 'orwelovskim rječnikom'. 'Ako rat opravdate svojom željom da postignete mir, onda ćete razmjerno lako legitimirati bilo koje krvoproliće' – rekao je Kucinich, dodavši da je, u stvari, malo koji rat 'pravedan'.
A predsjednik je Obama upravo američki angažman u sukobima na Balkanu naveo kao primjer 'pravednog rata'. Bila je to 'humanitarna intervencija' koja pokazuje da je rat, ponekad, ne samo nužan već i moralno opravdan – rekao je u Barack Obama. Pred vjerojatno pomalo iznenađenom publikom u Institutu Nobela u Oslu, američki je predsjednik izjavio da 'u svijetu postoji zlo' kojem se civilizirane zemlje moraju aktivno suprotstaviti.
Barack Obama je dodao da on, kao predsjednik države, svijet prihvaća 'onakvim kakav on jest', ukratko - nesavršen. 'Hitlerove se vojske nije moglo zaustaviti nenasiljem. Al-Qaidu u njezinom terorizmu nećemo zaustaviti pregovorima' – rekao je predsjednik Sjedinjenih Država. Jedan od Obaminih prethodnika, Bill Clinton je takvo 'zlo' prepoznao prije nekih 10-15 godina na Balkanu i zbog toga su – nakon izvjesnog otezanja – Sjedinjene Države pomogle u oslobađanju okupiranih područja Hrvatske, zaustavile genocid u Bosni i Hercegovini te spriječile njegovo širenje na Kosovu.
Nekoliko je američkih analitičara primijetilo da je ovim govorom 'političar Barack Obama' postao 'državnik'. Primanjem Nobelove nagrade za mir, Barack Obama je stao uz bok drugih laureata iz Bijele kuće - Theodorea Roosevelta, Woodrowa Wilsona i Jimmyja Cartera. No, svojim je nastupom u Oslu predsjednik Obama pokazao da je i dostojan nasljednik najvećih američkih 'ratnih predsjednika' - Abrahama Lincolna i Franklina Roosevelta - koji su svoju zemlju poveli u rat ne zbog toga jer su željeli ratovati, već zbog toga jer su to morali učiniti. Zbog toga što im je tako nalagala njihova savjest.
utorak, 08.12.2009.
Bob Dylan omiljeni pjesnik sudaca i odvjetnika
Kako se čini, američki suci i odvjetnici imaju sklonost ubacivati riječi popularnih pjesama u svoje dokumente. Profesor prava sa Sveučilišta Oklahoma Alex Long proučio je mnoge sudske dokumente i stručne časopise i došao do zaključka "da sva glazba nije stvorena jednakom". U svojoj studiji pod naslovom Ubacite riječi ovdje: Uporaba i zlouporaba tekstova popularnih pjesama u pravnim dokumentima ustanovio je da deset najčešće citiranih izvođača u pravnim dokumentima i sudskim odlukama izgleda kao kolekcija zaboravljenih gramofonskih ploča tipičnog baby boomera.
Evo popisa deset izvođača koje pravnička struka najviše voli citirati. Počinjemo s desetim mjestom na kojem se nalazi sastav R.E.M. Na devetom je mjestu kanadska kantautorica Joni Mitchell, a na osmom popularni duo iz sedamdesetih Simon i Garfunkel. Na sedmom su mjestu Jerry Garcia i Grateful Dead, na šestom Rolling Stonesi, a na petom legenda američke folk glazbe Woody Guthrie. Na četvrtom je mjestu Paul Simon, ovaj put bez Garfunkela, a na trećem Bruce Springsteen. Na drugom mjestu su Beatlesi, a na prvom – što ne predstavlja veliko iznenađenje – Bob Dylan.
Izgleda isto tako da je citiranje nekih pjesama neizbježno kad se radi o određenim temama. Primjerice, kako ne spomenuti riječi iz pjesme Joni Mitchell Big Yellow Taxi – "popločili su raj i napravili parkiralište" – kad se govori o nekoj mjeri ili parnici vezanoj uz zaštitu okoliša? Najcitiranija pjesma među sucima i odvjetnicima jest Subterranean Homesick Blues Boba Dylana – pojavljuje se u devetnaest raznih sudskih odluka. A citirani stih jest "Ne treba vam meteorolog da znate odakle vjetar puše". Boba Dylana citirao je prošle godine u jednom svom objašnjenju i glavni sudac američkog Vrhovnog suda John Roberts. On je posudio riječi iz danas već klasične Dylanove skladbe Like a Rolling Stone – "Kad nemate ništa, nemate ništa za izgubiti".
subota, 05.12.2009.
Bez obzira na Afganistan, klimu i globalnu krizu, Amerika se okreće sebi
Piše Bojan Klima
U trenutku kada Sjedinjene Države postaju sve angažiranije na svjetskoj sceni – u borbi protiv terorizma u Afganistanu, na sprečavanju globalnog zatopljavanja, u međunarodnim naporima da se prebrodi ekonomska kriza – jedno novo istraživanje javnog mnijenja pokazuje da dobar dio Amerikanaca, njih oko 49 posto, zapravo želi da njihova zemlja počne 'više gledati vlastita posla', a manje se 'brinuti za probleme drugih'.
Anketu je proveo Centar Pew iz Washingtona, koji se istraživanjem javnog mnijenja bavi više od 40 godina. Prvi put od kada se istraživanje provodi, Amerikanci izolacionističke orijentacije brojniji su od onih internacionalističkog usmjerenja. (2002. samo je 30 posto ispitanika ove ankete smatralo da bi 'Amerika na svjetskoj sceni trebala više gledati vlastita posla'.)
'Amerika se okreće sebi' – zaključak je ove znanstvene ustanove.
Obaminu Bijelu kuću, piše Wall Street Journal, posebno bi trebao zabrinuti ovaj podatak: 53 posto demokrata smatra da bi 'Amerika trebala prvenstveno gledati vlastita posla', dok tako misli tek 43 posto republikanaca.
Veći izolacionizam prati i naglašeniji unilateralizam – 44 posto ispitanika smatra da bi 'Sjedinjene Države trebale na globalnoj sceni postupati nezavisno, ne obazirući se da li ih druge zemlje podržavaju ili ne'. Podrška jednostranom, unilateralističkom pristupu u vanjskoj politici nikad nije bila veća, sve od 1964. godine, kada je centar Pew prvi put svojim ispitanicima postavio pitanje na ovu temu.
Amerikanci su postali i pesimističniji, pogotovo kada je riječ o američkom utjecaju u svijetu. 41 posto ih smatra da je – u usporedbi sa situacijom od prije deset godina – američki utjecaj danas manji, dok ih samo 25 posto misli da je veći. Takvo raspoloženje – osjećaj da je zemlja na globalnom planu slabija - nije zabilježeno u posljednjih trideset godina, od sedamdesetih kada se Amerika oporavljala od rata u Vijetnamu, naftne krize i situacije s taocima u Teheranu.
Razlozi aktualnog pesimizma su dva ratna angažmana – osam godina u Afganistanu i sedam u Iraku – te najgora ekonomska kriza u posljednjih sedamdeset godina.
Zato je, kako se čini, predsjednik Obama – uz najavu slanja pojačanja u Afganistan – spomenuo i rok za početak povlačenja iz te zemlje, ljeto 2011. godine. S jedne strane, slanjem pojačanja sukob s talibanima će eskalirati, no s druge, određivanjem roka za povlačenje, predsjednik Obama daje na znanje da je svjestan raspoloženja javnosti koja sve više želi da se njezin novac prestane trošiti u Afganistanu.
'Obamino balansiranje naoko suprotstavljenim nacionalnim prioritetima podsjeća na Ronalda Reagana, koji je u jeku duboke recesije 1981. i 1982. progurao kroz Kongres najveći rast vojnog proračuna u povijesti Sjedinjenih Država' – primjećuje uvodničar Wall Street Journala.
srijeda, 02.12.2009.
Eskalacija iz nužde
Piše Žorž Crmarić
Nova američka strategija u Afganistanu sadrži ponešto i za protivnike i za pobornike sudjelovanja Sjedinjenih država u afganistanskom ratu. Slanjem pojačanja od 30,000 vojnika predsjednik Obama je udovoljio zahtjevima vojnih zapovjednika na terenu. S druge strane, objavljujući da će za godinu i pol dana započeti povlačenje iz Afganistana, američki je predsjednik odgovorio na zahtjeve da se intervencija bez vremenskog ograničenja zamijeni operacijama koje imaju rokove okončanja, uz sve veće prepuštanje obračuna s Talibanima afganistanskim snagama.
Među kritičarima najavljene eskalacije su i oni koji uspoređuju američko vojno angažiranje sa sovjetskom vojnom intervencijom u Afganistanu osamdesetih godina prošlog stoljeća. Pri tome se podsjeća da se 100,000 sovjetskih vojnika, nakon desetogodišnje intervencije, moralo povući iz zemlje u kojoj mudžahedini ne samo da nisu bili poraženi nego su vremenom postajali sve jači. Usporedba se pravi sa sadašnjim angažmanom 68,000 američkih i 45,000 NATO vojnika koji nakon osam godina ne samo da nisu iskorijenili al-Qaidu i talibane, nego su sučeljeni s njihovom rastućom snagom, zbog koje se mora slati pojačanje od nekoliko desetina tisuća vojnika.
Ključna pogreška uspoređivanja sadašnjeg rata u Afganistanu s onim od 1979. do 1989.godine je ta što su al-Qidini teroristi, čije je utočište bilo kod afganistanskih talibana, 2001. godine ubili tri tisuće ljudi u New Yorku i Washingtonu, te stotine drugih civila u drugim krajevima svijeta. Ne uspije li se iskorijeniti al-Qaidu i talibane opasnost od bezumnih terorističkih napada samo će rasti.
