Blog Glasa Amerike na hrvatskom

petak, 27.11.2009.

U BIjelu kuću je teško ući (ako niste Michaela i Tareq Salahi)

Piše Ivica Puljić

Kako je to moguće? Ući u Bijelu kuću na državnu večeru bez pozivnice, proći kroz dvije kontrolne točke te mirno popiti piće u društvu s američkim predsjednikom i indijskim premijerom?

Upravo se to pitaju Amerikanci nakon što je bračni par Michaele i Tareq Salahi neki dan prošao sve kontrole i našao se, nepozvan, na zabavi koja je imala najveće moguće osiguranje.

Već je počela istraga tko je pogriješio, a sve su oči uprte u Secret Service, odnosno Tajnu službu koja osigurava Bijelu kuću.

U Bijeloj kući sam bio najmanje pedesetak puta i to sve, osim jednom, novinarskim poslom. Prije nego se uopće pojavite na ulazu na Aveniji Penssylvanije, točnije u stražarskoj kućici uz samu ogradu od koje počinje prednji vrt Bijele kuće, vaši podaci moraju biti proslijeđeni Tajnoj službi - što znači da ste provjereni i prije nego se pojavite na sto milja od rezidencije američkog predsjednika.

Onda slijedi nova provjera. Morate biti na posebnom popisu novinara ili gostiju koji tog dana dolaze u Bijelu kuću, zatim morate predočiti dva dokumenta sa slikama, od kojih je jedan američka vozačka dozvola - koja ovdje služi kao osobna karta - ili putovnica (ako ste stranac), a drugi je novinarska iskaznica ili neki drugi poslovni dokument.

E, onda morate sačekati barem 10 do 15 minuta jer sve ide na dodatnu provjeru. Napokon ulazite u famoznu stražarsku kućicu i prolazite kroz detektor metala. Ali to nije sve. Vašu torbu ili bilo kakvu drugu ručnu prtljagu provjere posebno obučeni psi…

Tek tada možete, ali samo u vrt i to samo u određene dijelove. Kasnije slijedi još jedna provjera. Vjerujte da je to sve tako frustrirajuće da sam svaki put pomislio „Bože, što mi sve ovo treba, što se ne bavim nekim 'normalnim' poslom, pa da me ne trkeljaju na svakom koraku!“

Uglavnom, imate dojam da ni ptica ne može proći ako nije provjerena sve dok je bila jaje.

Međutim, i nije baš tako. Kada je negdašnji hrvatski premijer Ivo Sanader, prije tri godine, dolazio u Bijelu kuću na susret s tadašnjim američkim predsjednikom Georgeom Bushom, pratilo ga je i mnoštvo novinara iz Hrvatske i manji broj odavde iz Sjedinjenih Država. Svi smo morali proći kroz, maloprije, opisanu sigurnosnu torturu.

Oni koji nisu bili američki državljani morali su imati putovnicu, u ovom slučaju hrvatsku. Među nama je bila i jedna kolegica plahe naravi koja ponekad samu sebe "uvali“ u nevolje, pa je tako bilo i ovog puta. Nije ponijela putovnicu i naravno da joj je rečeno da ne može ući u Bijelu kuću! Ama baš nikako! Počeo je plač i pitanje "…što ću ja sada, dobit ću otkaz, jadna sam ti…“, ali nijednom nije spomenula da je ona kriva za cijelu situaciju.

Onda joj je jedan iskusni kolega rekao “…smiri se i sačekaj da dođe drugi uniformirani član tajne službe na provjeru dokumenata". Onda mu daj novinarsku iskaznicu i svoju američku vozačku dozvolu, samo šuti i smješkaj se!“

Vrla se i izbezumljena novinarka brzo oporavila kada je shvatila da još ima šansi. Kako joj je rečeno tako je i učinjeno. Prođe ona bez ikakvih problema tog dana sve do Ovalnog ureda i predsjednika Busha. Sve na „foru“ i snalažljivost, ali eto prođe. Dakle, moguće je ući u Bijelu kuću i pored svih provjera, tehnoloških čuda i glasovitih tajnih agenata.

Bio sam nazočan kada je još jedan vlasnik hrvatske putovnice, "zaboravljene“ u hotelskoj sobi, probao na „foru“ ući u Bijelu kuću. Bio je to gradonačelnik Biograda Ivan Knez koji je u svibnju ove godine došao u Washington u okviru manifestacije "Gradonačelnici za mir“.

Najavio naš Knez da će se vidjeti is predsjednikom Obamom, pa mu ponio i poklon – odijelo i kravatu! Bio je najavljivan kao prvi hrvatski dužnosnik koji će se sresti s novim američkim predsjednik. Ali, Ivan Knez je dogurao najdalje do kontrolne točke smještene na ulici ispred Administrativne zgrade koja se nalazi tik do Bijele kuće i gdje je smješten ured dopredsjednika Joe Bidena. Dalje nije mogao, jer nije bio ni na jednom mogućem popisu, njegovog imena nigdje nije bilo i on je, jednostavno, samog sebe proglasio 'budućim gostom' Bijele kuće i američkog predsjednika. Za, kako nam je rekao, nesporazum okrivio je mobilni telefon, koji, eto, nije zvonio baš kad su ga zvali iz sigurnosne službe Bijele kuće.

Dakle, improvizacije gotovo nikad ne uspijevaju, iako se ponekad, nekim čudom, netko provuče i nepozvan – što se dogodilo i u utorak na državnoj večeri.

27.11.2009. u 18:39 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 24.11.2009.

Državna večera za partnera koji 'ne želi da ga se ignorira'

Piše Bojan Klima

Predsjednik Barack Obama i njegova supruga večeras u Bijeloj kući priređuju svoj prvi state dinner, službenu svečanu večeru u čast nekog svjetskog državnika. Gost im je indijski premijer Manmohan Singh.

Ovaj događaj na simboličan način ukazuje na novostečenu političku i ekonomsku važnost Indije u glavnom gradu Sjedinjenih Država. Indija je prvih pola stoljeća svog postojanja vodila nesvrstanu politiku i u Washingtonu se smatralo da je New Delhi bliži Moskvi nego Washingtonu. No, u posljednjih pet godina, ponajprije zahvaljujući naporima administracije Georgea Busha, Sjedinjene Države i Indija sklopile su nekoliko važnih bilateralnih sporazuma – u vezi suradnje na mirnodopskom korištenju nuklearne energije, ali i na području sigurnosti, znanosti i tehnologije te obrazovanja.

Sjedinjene Države i Indija danas imaju razvijene trgovinske odnose – 2007. vrijednost ukupne robne razmjene iznosila je 61 milijardu dolara. Sjedinjene su Države, po veličini, drugi trgovinski partner Indije. U Sjedinjenim Državama živi višemilijunska, izrazito uspješna indijska zajednica. Indija Sjedinjene Države smatra značajnim partnerom u rješavanju regionalnih kriza u Južnoj Aziji – od Bangladeša preko Sri Lanke pa do Afganistana.

Upravo u Afganistanu dvije zemlje ulaze na još prilično nedefinirani teren multilateralne suradnje u borbi protiv jedne globalne prijetnje – radikalnog islamističkog terorizma, čiju su razornu snagu obje zemlje imale prilike izravno iskusiti. Indija je jedan od glavnih donatora misije NATO saveza u Afganistanu, u kojoj sudjeluje više od 40 zemalja svijeta. New Delhi osigurava godišnje oko milijardu i 200 milijuna dolara pomoći za razvoj Afganistana. Vlada Indije – tvrde tamošnji analitičari – boji se da bi Sjedinjene Države mogle naprasno napustiti Afganistan, nakon čega bi tamo ponovno ojačao utjecaj njezina regionalna suparnika, Pakistana.

New Delhi također je s podozrenjem primio nedavnu izjavu predsjednika Baracka Obame, danu u Kini, u kojoj američki predsjednik poziva vladu u Pekingu da 'preuzme aktivniju ulogu u Južnoj Aziji' te da promovira mirovne napore između Indije i Pakistana. Službeni New Delhi upozorio je prije dolaska premijera Singha u Washington da je 'Kina saveznica Pakistana' te da se od nje ne može očekivati objektivnost u ovakvom posredništvu.

Američki analitičari indijske vanjske politike očekuju da će o svim ovim pitanjima biti riječi za vrijeme trodnevnog posjeta premijera Singha Washingtonu. Jer, iako se često prognozira da će ovo stoljeće biti 'stoljeće Kine', Washingtonu je – kako se čini - izrazito stalo da se taj naslov nekako razlomi, odnosno da sljedećih 90 godina bude upamćeno kao 'kinesko-indijsko stoljeće'.

Ili još bolje - 'američko-kinesko-indijsko' stoljeće.

24.11.2009. u 20:35 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 17.11.2009.

Kina - partner ili prijetnja?

Piše Bojan Klima

Predsjednik Obama upravo je u Kini završio susrete sa svojim kineskim kolegom Hu Jintaom. Na tiskovnoj konferenciji nakon posljednjeg sastanka, američki je predsjednik najavio da će dvije zemlje u budućnosti još bliskije surađivati na nizu područja, od globalne ekonomije preko borbe protiv širenja nuklearnog naoružanja pa do klimatskih promjena.

U isto vrijeme, anketa CNN-a pokazuje da većina Amerikanaca ne smatra Kinu zemljom koja je partner Sjedinjenim Državama već je vide kao državu koja vodi 'nepoštenu' gospodarsku i trgovinsku politiku, a i kao potencijalnu vojnu prijetnju.

Dojam o kineskoj 'nepoštenosti' postoji zbog konkurencije dvije zemlje na globalnoj ekonomskoj sceni, a posebno zbog američkog trgovinskog deficita u razmjeni s Kinom. 2008. godine on je iznosio 268 milijardi dolara. Sjedinjene su Države u Kinu izvezle roba i usluga u vrijednosti od oko 70 milijardi dolara, dok su iz Kine uvezle robu u vrijednosti od više od 337 milijardi dolara.

Deficit postoji jer Kina proizvodi jeftinu robu koja je, očito, popularna u Sjedinjenim Državama. Kompetitivne cijene kineskih proizvoda posljedica su razmjerno niskog standarda u Kini, što prate male plaće, ali i umjetno održavanog tečaja kineske valute, koji je tako podešen da uvijek bude niži od američkog dolara. Američki sindikati ali i organizacije za zaštitu ljudskih prava navele bi i sljedeći razlog za trgovinski deficit – neovisni aktivisti koji se bore za bolje uvjete rada u Kini, veće plaće i kvalitetniju ekološku zaštitu često završe u zatvoru i zbog toga vlasti mogu manje-više nesmetano jačati kinesku 'kompetitivnost' u globalnoj ekonomiji.

S padom vrijednosti dolara u posljednjih desetak godina, Kina je počela na svjetskom financijskom tržištu kupovati američke državne obveznice koje izdaje Ministarstvo financija Sjedinjenih Država. Peking na taj način podržava aktualnu vrijednost dolara a svoje izvozne artikle održava jeftinima. Velik dio američkog nacionalnog duga – oko 800 milijardi dolara - u rukama je vlade Narodne Republike Kine.

Stručnjaci kažu da Kina posuđuje Sjedinjenim Državama novac kako bi Amerikanci nastavili s kupnjom kineske robe. Kada bi, recimo, Kina zatražila naplatu tog duga, američka bi se ekonomija dodatno usporila, a američku bi kupci trošili manje na kinesku robu.

Da bi se natjecale s kineskim suparnicama, američke firme moraju spustiti cijenu svoje robe. To najčešće čine tako što 'prebacuju' proizvodnju u Indiju ili u samu Kinu, što vodi do veće neuposlenosti u Sjedinjenim Državama. Drugi kineski konkurenti u Sjedinjenim Državama jednostavno su nestali. Američka industrija je tako u razdoblju od 1998. do 2008. izgubila 21 posto radnih mjesta.

Vlada Sjedinjenih Država već godinama traži od Kine da prilagodi tečaj svoje valute juana stvarnosti čime bi poskupila kineska roba u Sjedinjenim Državama a postupno bi bio smanjen i američki trgovinski deficit. Washington također želi da Kina, kao i Japan, mjerama ekonomske politike ojačaju domaću potrošnju i više se otvore za američku uvoznu robu.

17.11.2009. u 19:37 • 0 KomentaraPrint#

petak, 13.11.2009.

Tko se boji gripe još?

Piše Ivica Puljić

Prateći izdaleka zbivanja u Hrvatskoj ponekad se kod mene nameće pitanje mogu li ja iz, recimo, Amerike objektivno pratiti zbivanja u Hrvatskoj? Mogu li na odgovarajući način, preko Atlantika, pravilno razumijevati tamošnja zbivanja i reakcije ljudi? Ponekad zaista nisam siguran da mogu, ali za ovo što se događa u hrvatskoj javnosti oko cjepiva protiv svinjske gripe, iako je ono za Hrvate potpuna nepoznanica, ne mogu razumjeti da živim još stotinu godina. Dovoljno samo pratiti medije:

Svinjska gripa će pokositi 300 tisuća Hrvata – novinski naslov! Ljudi čuvajte se u cjepivu je mikročip - poručuje svećenik svojim vjernicima! Planiranje masovnog ubijanja čovječanstva ne ide baš po planu, cijepljenje odbija sve više ljudi koji misle glavom – čitam mišljenje sudionika jednog foruma u Hrvatskoj!

Prije nekoliko dana razgovarao sam s vodećim američkim infektologom, doktorom Anthonyem Fauciem. Kaže mi čovjek da će on cijepiti svoju djecu. Doktor Frank Bia vodi infektivni odjel medicinskog fakulteta na sveučilištu Yale. Na upit treba li uzeti cjepivo protiv svinjske gripe odgovara: “Da, preporučujem svima da to učine.“

U Americi se svake godine bilježi milijun srčanih udara, 700 tisuća moždanih udara i 900 tisuća spontanih pobačaja. Svake godine. U ovoj će za znatan dio oboljenja biti okrivljeno cjepivo protiv virusa H1N1, uzročnika svinjske gripe. Stručnjaci očekuju pravu lavinu prijavljivanja negativnih zbivanja - smrtnih slučajeva, bolesti, zdravstvenih trauma – do kojih će doći dva tjedna nakon što neka osoba dobije cjepivo protiv svinjske gripe. Za sve što se u tom dvotjednom periodu nekome dogodi bit će okrivljeno cjepivo.

U svijetu 25 farmaceutskih kompanija pravi to cjepivo i stručnjaci za borbu protiv gripe imaju vrlo malo sumnji da cjepivo protiv virusa H1N1 nije sigurno, jer u proizvodnji tog cjepiva koristi se potpuno ista tehnologija kakva se koristi za cjepivo protiv sezonske gripe kojeg dobije na stotine milijuna ljudi u svijetu. Međutim, cjepivo protiv virusa H1N1 je novo, a nove stvari u medicini uvijek izazivaju sumnju. Ponekad i paranoju.

Što treba činiti? Treba biti transparentan što je više moguće. Od liječnika do pacijenata, od vlada pojedinih zemalja do farmaceutskih kompanija, treba koristiti takozvane društvene web stranice na Internetu poput Facebooka, Twittera, Youtubea, MySpacea, treba koristiti iPhone, Blackberry…i pratiti što se događa. Kakvo će cjepivo protiv virusa H1N1 biti? Prije toga, naravno, ljudi ga trebaju dobiti i onda javljati o reakcijama. Uostalom, informacija je najviše globaliziran proizvod, zar ne?

Govoriti unaprijed da je riječ o pravom otrovu, da je sve to dio svjetske zavjere, da će svinjska gripa u jednoj maloj zemlji „pokositi“ 300 tisuća njezinih stanovnika i propovijedati za oltarom da se u cjepivu nalaze mikročipovi je neodgovorno, glupo i – nepotrebno.

13.11.2009. u 20:01 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 10.11.2009.

Što se može naučiti iz pobjede nad apartčicima i gulagom?

Piše Bojan Klima

Prije dvadeset godina, hladni rat nije završio mirovnim sporazumom. Nitko nije 'kapitulirao', a nije bio osvojen niti glavni grad 'gubitničke' strane. Vojna sila, koja je u prošlosti odlučivala o ratnom pobjedniku, u sukobu kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka imala je minimalnu ulogu.

Zapad je prevladao prvenstveno snagom svojih ideja, zalažući se za osobnu slobodu svakog pojedinca te slobodu na gospodarskom planu. Komunistička ideologija nije bila u stanju postupno se prilagoditi tom 'zovu vremena' i morala se adaptirati 'preko noći'. Sovjetski sustav to nije bio u stanju učiniti, i doživio je kolaps.

Sjedinjene Države svjesne su da se i aktualni sukob s islamističkim fanaticima ne može okončati vojnim putem. Od zbacivanja talibana u Afganistanu, preko intervencije u Iraku pa do današnjeg angažmana u Pakistanu i podrške iranskim reformatorima – Washington, i civilni i vojni, naglašava da je najvažnije pridobiti 'hearts and minds' stanovnika islamskog svijeta.

Iako će američki 'soft power' tu biti na većim kušnjama nego što je to bilo u slučaju komunističkih metropola - Praga, Berlina, Varšave ili Moskve - neki događaji u islamskom svijetu možda daju naslutiti da promijene u razmišljanju i mentalitetu i nisu tako nemoguće koliko se to ponekad na prvi pogled čini.

Na primjer, prvih godina američke okupacije Iraka, irački suniti spremno su ušli u savez s al-Qaidom. No ta je veza naglo popustila, nakon što su iskusili brutalnost koja odlikuje islamske fanatike. Odrubljivanje glava, opća represija u javnom životu i pokušaj uvođenja šerijatskog prava u svjetovnu sredinu – sve je to postiglo ono što američki vojnici nisu mogli postići: mijenjanjem raspoloženja kod lokalnog stanovništva te njegovim okretanjem protiv fanatika i terorista.

Slična dinamika vjerojatno je na djelu i danas u Pakistanu. Video snimke bičevanja žena od strane talibana kao i postavljanje bombi na tržnicama – sve to, postupno, ipak okreće tamošnje stanovništvo od ekstremista. Također, tri desetljeća provedena pod vjerskom diktatorom uvjerila su milijune Iranaca da, vjerojatno, postoji i bolja alternativa, a to je slobodniji i prosperitetniji život.

Za onog koji je želi uspješno provesti, ovakva 'strategija pridobivanja' zahtijeva dosta strpljenja, pogotovo u situacijama kada se čini da uporaba vojne sile, možda, nudi najbržu stranputicu k cilju.

Međutim, na početku hladnog rata, arhitekt američke protu-sovjetske strategije George Kennan napisao je da Zapad 'svoje uvjerenje u konačnu pobjedu treba temeljiti na dugoročnom, dubinskom razumijevanju povijesti.' 'Potrebni su nam hrabrost i samopouzdanje da ustrajemo u našim vlastitim metodama i u svojoj koncepciji organizacije ljudskog društva' – pisao je George Kennan 1946., jer – 'najgore što nam se može desiti je da si dopustimo da postanemo nalik našem protivniku.'

10.11.2009. u 19:59 • 2 KomentaraPrint#

petak, 06.11.2009.

ZLOČIN BEZ UPOZORENJA

Piše Žorž Crmarić

Rođen je i odrastao u imućnoj četvrti nadomak Washingtona, završio studij na uglednom Virginia Tech-u i specijalizirao kao vojni stipendist. Šest godina radio je kao psihijatar u vrhunskoj vojnoj bolnici Walter Reed, redovito odlazio u džamiju u Silver Springu, a poznanici i susjedi kažu da je bio tih i vrlo ljubazan. Kako se takav čovjek, psihijatar i bojnik američke vojske Nidal Malik Hasan, preobrazi u masovnog ubojicu koji za nekoliko minuta ubije 13 i rani 30 osoba - pitanje je za njegove kolege, psihijatre.

Ono za što nije nužna duboka znanstvena analiza je činjenica da posljedice masakra u Fort Hoodu u Texasu nisu samo neposredne žrtve ovog zločina, nego i odnosi između pripadnika različitih vjera, odnosi koji su bili ozbiljno narušeni nakon terorističkih napada na New York i Washington 2001. godine. Samo kao ilustraciju spomenimo prošlogodišnje istraživanja instituta Pew prema kojem 38 posto američkih ispitanika smatra da Islam potiče nasilje više nego druge religije. Ili, da 58 posto ispitanika smatra da su muslimani vrlo diskriminirani u Sjedinjenim državama.

Istog dana kada su masovna ubojstva u Fort Hoodu izvršena, vašingtonsko Vijeće za američko-islamske odnose (CAIR) posebnim je priopćenjem “najoštrije osudilo kukavički akt” naglašavajući, međutim, da se radi “…o zločinačkom činu, te ga treba i tretirati kao zločin, a ne nešto što ima veze s religijom.” Pa ipak, direktor Vijeća američkih muslimana u oružanim snagama Qaseem Ali Uqdah u interjuu agenciji AFP izražava bojazan od ponavljanja “lova na vještice” koji je - prema njegovim riječima - postojao nakon 11.rujna 2001.godine.

06.11.2009. u 23:10 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 03.11.2009.

Merkel u Kongresu: Dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida, svijet se nalazi pred 'zidovima 21. stoljeća'

Piše Bojan Klima

Njemačka kancelarka Angela Merkel u svom je govoru pred oba doma američkog Kongresa pozvala Sjedinjene Države da poduzmu 'odlučne mjere' u borbi protiv globalnog zatopljavanja. Govoreći tek nekoliko dana prije dvadesete godišnjice pada Berlinskog zida, Angela Merkel se založila za zajedničko, europsko-američko, prevladavanje 'novih zidova, zidova 21. stoljeća' – među kojima njemačka kancelarka klimatske promjene, očito, smatra najvećim izazovom.

Iako je njezin govor bio isprekidan čestim aplauzom od strane kongresmena i senatora iz obje stranke, kancelarkine riječi o klimatskim promjenama ustajanjem i pljeskanjem popratili su, kako se čini, jedino demokrati. Republikanska polovica dvorane ostala je nijema, čvrsto sjedeći na svojim mjestima, iskazujući time svoje neslaganje s vladinim idejama o reorganizaciji američkog energetskog sektora.

Inače, nastup kancelarke Merkel na Capitol Hillu – prvi od strane jednog njemačkog državnika od 1957., kada je u Kongresu govorio Konrad Adenauer – imao je, dobrim dijelom, i osobnu, pomalo nostalgičnu notu. Gospođa Merkel – dijete protestantskog pastora i učiteljice – odrasla je u Istočnoj Njemačkoj, a na Capitol Hillu je izjavila da veći dio svog života nije 'mogla niti sanjati da će otputovati u Ameriku, a kamoli da će govoriti pred američkim Kongresom.'

Kao što Berlin očekuje da Washington poduzme 'odlučne mjere' na planu globalnog zatopljavanja, Washington bi želio da Berlin učini izvjesne korake na nizu područja. Primjerice, da bude angažiraniji u Afganistanu, pogotovo kada su u pitanju borbena djelovanja protiv talibana. Washington želi da Njemačka pristane na strože sankcije protiv Irana, zbog nuklearnih ambicija te zemlje. Uz to, Sjedinjene bi Države željele da Njemačka potroši više novca kako bi se stabilizirala svjetska ekonomija, što Berlin za sada odbija, upozoravajući na opasnost visoke inflacije.

Očito, 'zidovi 21. stoljeća', koje je danas u Kongresu SAD spomenula njemačka kancelarka, bit će jedinstven i težak izazov, i neće ih biti lako prevladati, baš kao što nije bilo lako prevladati gotovo polustoljetnu podjelu Europe, koja je okončana padom Berlinskog zida – prije točno dvadeset godina.

03.11.2009. u 19:38 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (4)
Lipanj 2011 (5)
Svibanj 2011 (5)
Travanj 2011 (4)
Ožujak 2011 (5)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (5)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (8)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (6)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (8)
Veljača 2010 (7)
Siječanj 2010 (6)
Prosinac 2009 (8)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (9)
Rujan 2009 (7)
Kolovoz 2009 (8)
Srpanj 2009 (5)
Lipanj 2009 (9)
Svibanj 2009 (7)
Travanj 2009 (9)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (10)
Prosinac 2008 (10)
Studeni 2008 (11)
Listopad 2008 (2)

Komentari da/ne?

Postanite naš fan na Fecebooku

GlasAmerike na Facebooku

Opis bloga

Razgovarajmo o Americi, kažite nam što mislite o ovdašnjoj politici, društvenim kretanjima, biznisu, kulturi i američkom utjecaju na svijet. Što vam smeta, što vam se sviđa...

Linkovi

Glas Amerike na hrvatskom




Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Dijeli pod istim uvjetima

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se