petak, 30.10.2009.
I blogeri su reporteri!
Piše Bojan Klima
Danas postignuti deal američkog Senata s Bijelom kućom vjerojatno će rezultirati boljom zakonskom zaštitom i blogera, tih svojevrsnih građana-novinara, a i profesionalnih medijskih izvjestitelja. Riječ je o prijedlogu saveznog zakona koji jamči medijskim djelatnicima svih vrsta da zaista zaštite izvore svojih informacija – u pravilu onih najpovjerljivijih i najtajnijih - bez straha da će završiti u zatvoru.
Zakoni koji na taj način štite novinare postoje u većini američkih saveznih država, a uskoro će, najvjerojatnije, postojati i na saveznoj razini.
Problematika je kontroverzna, iako predstavlja temelj slobode tiska. Od afere Watergate pa do skandala s Abu Ghraibom, američki su novinari objavljivali za vladu neugodne informacije prvenstveno zahvaljujući svojim povjerljivim izvorima koji su, na ovaj ili onaj način, bili dio državnog aparata.
Ti ljudi – aktualni ili bivši dužnosnici - s novinarima su razgovarali i davali im informacije jedino pod uvjetom da ostanu anonimni, dok su uredništva novina tu metodu smatrale 'nužnim zlom' koja – na kraju krajeva – ustupa prednost krunskom pravilu, da javnost 'ima pravo znati' što se događa, pogotovo ako je riječ o informacijama koje su neugodne za vlast.
Da je ovakav zakon postojao u ljeto 2005, u zatvoru ne bi završila novinarka lista New York Times, Judith Miller. Ona je, podsjetimo, osuđena za nepoštivanje suda zbog toga što nije željela odati povjerljivi izvor svojih informacija za članak o jednoj tajnoj agentici CIA-e. Savezni zakon, naime, zabranjuje otkrivanje identiteta tajnih agenata i istražni je sudac tražio od Judith Miller da oda ime visokog dužnosnika Bijele kuće koji je medijima ‘prokazao’ djelatnicu CIA-e, čiji je suprug bio jedan od najglasnijih kritičara rata u Iraku.
Novinske su organizacije kritizirale sudski postupak protiv Judith Miller i njezino zatvaranje. Kritizirao je to i senator Barack Obama, dok je bio kandidat za predsjednika države. No, kada je došao u Bijelu kuću, Obama se založio – kao i George Bush prije njega - da pravo novinara da zataji identitet svog povjerljivog izvora bude suženo, u slučajevima kada je u opasnosti sigurnost zemlje.
Znači u nekim bi slučajevima novinari ipak morali odati izvor svojih informacija. Medije je zabrinula mogućnost da – kako je netko rekao – ‘nitko s nama više neće razgovarati’, i zbog toga je bilo vrlo važno da se točno definiraju situacije u kojima novinari gube pravo tajenja svojih povjerljivih izvora.
Danas je – dogovorom Senata i Obamine administracije - to i učinjeno. Savezni će sudac odlučivati o pravu novinara važući pravo javnosti da bude informirana i interese nacionalne sigurnost. Pri tome će država morati podastrijeti konkretne činjenice o navodnoj prijetnji. Novinar će morati otkriti svoj povjerljivi izvor jedino ako će to doprinijeti spriječavanju konkretnog terorističkog čina, ili ublažavanju njegovih posljedica, ili pak ako bi tajenjem izvora moglo doći do ‘znatne štete’ po nacionalnu sigurnost.
Tzv. Shield law mač je s dvije oštrice. Naime, pomalo je ironična činjenica što i novinari niječu javnosti ‘pravo da zna’. Boljom zaštitom novinara – koja im dopušta da zataje identitet svojih anonimnih sugovornika – javnost se lišava također jedne važne informacije: imena vladinih dužnosnika koji iz razmjerno udobne pozicije anonimnosti kritiziraju svog poslodavca.
srijeda, 28.10.2009.
Blasfemija, ili sloboda govora
Piše Žorž Crmarić
Nastojanja Organizacije Islamske konferencije da kroz Ujedinjene narode nametne rezoluciju koja brani uvredljiv rječnik ili slike protiv neke religije naišla su na protivljenje američke administracije. Govoreći o stanju vjerskih sloboda u 198 zemalja svijeta, državna tajnica Hillary Clinton se usprotivila pokušajima 56 islamskih zemalja da rezolucijom svjetske organizacije difamaciju religije i bogohuljenje u najširem smislu riječi proglase krivičnim djelom.
Jamstvo vjerskih sloboda na vrhu je popisa sloboda američke Deklaracije Prava – podsjetila je gospođa Clinton – ali je naglasila da najbolji odgovor na netoleranciju nije zabrana ili kažnjavanje uvredljivog govora i difamacije, već naprotiv, kombinacija snažne pravne zaštite protiv diskriminacije i zločina iz mržnje, te energična obrana slobode vjere i izražavanja.
Blasfemija, bogohuljenje i svetogrđe u mnogim muslimanskim zemljama kažnjivi su smrću. Ali ne samo u Islamu, jer je i Mojsijev zakon za tu uvredu predviđao kaznu smrti kamenovanjem.
Da niije riječ o apstraktnoj prijetnji smrću podsjeća nas Khomeinijeva fatwa kojom je dao pravo svakom vjerniku da ubije Salmana Rushdia zbog “bogohuljenja” u njegovim Sotonskim stihovima. Istina, fatwa je povučena nakon Khomeinijeve smrti i dugogodišnjeg Rushdievog skrivanja.
Kao i američka administracija i većina od 56 zemalja Vijeća Europe protivi se zakonima protiv bogohuljenja ističući da je poticanje na vjersku mržnju krivično djelo, ali da bogohuljenje potpada pod slobodu govora.
petak, 23.10.2009.
Homofobija na udaru
Piše Žorž Crmarić
Jedanaest godina nakon što je student sveučilišta Wyoming Matthew Shepard mučki ubijen samo zato što je bio homoseksualac, američki je Senat ovog tjedna donio savezni zakon kojim zaštitu od zločina mržnje proširuje i na homoseksualce. Kulminacija je to dugogodišnje borbe koju je pokrenuo senator Edward Kennedy ali koja do sada nije mogla prerasti u savezni propis zbog protivljenja većine republikanaca, te opetovanih upozorenja bivšeg predsjednika Busha da će vetom onemogućiti stupanje na snagu takvog zakona.
Administracija predsjednika Obame ispunila je svoje obećanje o jačanju zaštite žrtava zločina iz mržnje. Prema dosadašnjem zakonu savezne kaznene mjere bile su zaprijećene onima koji su izvršili zločin motivirani mržnjom prema određenoj rasi, boji kože, religiji, ili nacionalnoj pripadnosti. Novim zakonom popis je proširen i na homoseksualce i lezbijke, što su pobornici zakona proglasili značajnim doprinosom suzbijanju mržnje koja se temelji na razlikama među ljudima.
U senatskoj raspravi neki su protivnici zakona dodatnu zaštitu homoseksualaca nazvali „Orwellijanskim“ korakom ka kontroliranju misli, te smišljenim unošenjem „posebne“ zaštite za posebnu kategoriju ljudi…Vjerske su skupine također prigovorile da bi nova mjera mogla kriminalizirati propovjedi protiv homoseksualnosti. Većina koja je podržala zakon – uglavnom iz redova Demokratske stranke – tvrdi međutim da se na ovaj način pokazuje da se u Sjedinjenim državama ne tolerira nasilje protiv bilo koga zbog njegove rasne, vjerske i nacionalne pripadnosti, niti seksualne orijentacije.
utorak, 20.10.2009.
Mogu li Internet i blogovi nadomjestiti tradicionalne tiskane listove?
Kako se čini budućnost tradicionalnog tiskanog novinarstva nije blistava. Gubitak čitateljstva i globalna recesija ostavljaju traga u redakcijama dnevnih listova diljem svijeta. U Zagrebu zbog nagomilanih problema i prijetnjama otkazom uposlenici Večernjeg lista najavili štrajk 30. listopada. Ovdje u Sjedinjenim Državama list New York Times trebao bi krajem ovog tjedna objaviti rezultate poslovanja u trećem tromjesečju ove godine, međutim, loše vijesti već su najavljene danas. Ove dnevne novine namjeravaju ukinuti do kraja godine 100 radnih mjesta u redakciji vijesti što je oko 8 posto radne snage. Sličan program proveden je u proljeće prošle godine kad je iz iste redakcije otišlo oko stotinjak uposlenika. Unatoč ovim smanjenjima redakcija vijesti još uvijek ima oko 1250 uposlenih, što je daleko više od bilo kojeg drugog dnevnog lista u Sjedinjenim Državama. Zapravo nijedne američke novine nemaju redakciju vijesti s više od 750 uposlenih, jer su posljednjih godina i one u prosjeku skoro prepolovljene – Los Angeles Times ima reakciju vijesti s oko 600 uposlenika, a Washington Post s oko 700.
Osoblje New York Timesa pristalo je ove godine na dobrovoljno smanjivanje plaća u iznosu od 5 posto, međutim, ni to nije bilo dovoljno da se New York Times Company potpuno osovi na zdrave financijske noge. List je učinio u prošlosti znatno veće rezove u drugim redakcijama i odjelima, ali sa značajnim padom prihoda od oglašavanja – što je poharalo cijelu novinsku industriju – bio je primoran da isto učiniti i s redakcijom vijesti. Uz dobrovoljno smanjivanje plaća uposlenicima, New York Times je ukinuo i cijele pojedine sekcije novina i smanjio proračun za freelancere.
Financijski problemi listova se ipak ne mogu promatrati u klasičnim ekonomskim parametrima profita i poslovne efikasnosti, jer s njihovom redukcijom i eventualnim gašenjem ne gube se samo radna mjesta već se smanjuju i kapaciteti za kontrolu ponašanja političara, drugih javnih djelatnika i korporacija. Validno pitanje jest: mogu li web sajtovi i bloggeri – glavni izvor financijskih nedaća tiskanog novinarstva - srušiti kompromitiranog predsjednika na način na koji su to učinili Bob Woodward i Carl Bernstein s Richardom Nixonom sedamdesetih godina prošlog stoljeća? Prologodišnje statistike ne bude optimizam – 396 najvećih američkih listova zabilježilo je pad prodaje u prosjeku od 7 posto. Zapravo, jedini već list koji je povećao broj prodanih primjeraka bio je Wall Street Journal, ali i to neznatno – tek 0,6 posto.
Uzevši sve to u obzir, u poruci uposlenicima New York Timesa, najavljujući eliminaciju 100 radnih mjesta, izvrši urednik lista Bill Keller je napisao: "Sumnjam da je itko šokiran realnošću ovog, međutim, do toga dolazi puno prije negoli je to itko očekivao". Ipak, mnogi sumnjaju da će se ovaj posljednji val smanjivanja pozabaviti s financijskim problemima lista na dugu stazu.
petak, 16.10.2009.
Povratak Mullah Omara
Piše Žorž Crmarić
Više od 150 mrtvih – dvotjedna je bilanca niza samoubilačkih i drugih oružanih napada Talibana, ali ne u Afganistanu, nego Pakistanu. Dakle, ne u zemlji gdje sto tisuća stranih i još više afganistanskih vojnika sve teže izlazi na kraj s talibanskim pobunjenicima, nego u zemlji koja je godinama financijski i oružjem pomagala ekstremne islamske fundamentaliste.
Vođa afganistanskih Talibana Mullah Omar, uostalom kao i vođa al Qaide Osama bin Laden, našao je sigurno utočište u Pakistanu, posebno u pograničnom području istočnog Waziristana. Problem više nije samo taj da se talibanske oružane akcije protiv Afganistana pripremaju u sigurnosti pakistanskog teritorija, nego se sada pakistanski Talibani okreću protiv istih vlasti koje su ih, najblaže rečeno, godinama tolerirale, ako ne i poticale, financirale pa i naoružavale – kao instrument u šezdeset godina starom Kašmirskom sporu s Indijom, a osamdesetih godina i kao oružje protiv sovjetske okupacije Afganistana.
Ovotjedno izdvajanje više od sedam milijardi dolara američke pomoći Pakistanu podrška je naporima izabranih vlasti u Islamabadu, te pomoć izvanredno utjecajnim i moćnim oružanim snagama te nuklearne sile u njihovom zaustavljanju daljnjeg jačanja naoružanih militantnih fundamentalista – bilo da su u pitanju afganistanski ili pakistanski Talibani, teroristi al Qaide, sljedbenici Gulbudina Hekmatiara, Lashkar-e-taibe, ili neki treći.
utorak, 13.10.2009.
Washington, slobodni zidari i "Izgubljeni simbol" Dana Browna
Američki glavni grad ugošćuje svakodnevno brojne turiste iz svih krajeva Sjedinjenih Država i svijeta. Grad je prepun povijesnih lokacija, muzeja i spomenika pokraj kojih se posjetitelji žele fotografirati, a gužve na ulicama i u podzemnoj željeznici praktički traju cijeli dan. Nakon što je Dan Brown – autor Da Vincijeva koda – smjestio radnju svog novog trilera Izgubljeni simbol u Washingtonu, radoznali turisti imat će možda nekoliko novih podcrtanih mjesta na svojim zemljovidima grada.
Roman počinje tako što je u zgradi Capitola – sjedištu zakonodavne vlasti Sjedinjenih Država – pronađen predmet koji glavnog junaka šalje u potragu za nečim što možda i ne postoji - masonskom piramidom u kojoj su pohranjene drevne misterije "jedno tijelo tajnog znanja koje je nagomilano prije mnogo godina" koje "omogućuje onima koji ga koriste pristup moćnim kapacitetima koji se nalaze skriveni u ljudskom mozgu". U sljedećih dvanaest sati radnja romana se odvija na brojnim lokacijama glavnog američkog grada i njegove okolice.
Radnja prijašnjeg Brownovog megahita Da Vincijeva Koda odvijala se u Parizu , Londonu i Rimu, a sam autor vjeruje da "Washington ima sve ono što imaju Rim, Pariz i London u smislu odlične arhitekture i izuzetne koncentracije moći. Washington ima obeliske i piramide, podzemne tunele, umjetnička djela i cijeli jedan svijet koji živi u sjeni". Međutim, u Washingtonu je oduvijek bilo mnogo slobodnih zidara, a jedan veliki masonski hram u Aleksandriji, nalazi se nadomak glavnog grada. Otac američke nacije po kojem je glavni grad i dobio ime bio je mason, a to je bilo i nekoliko drugih utemeljitelja nacije poput Benjamina Franklina. Mnogi američki predsjednici bili su masoni - oba Roosevelta, Harry Truman, George Ford...
Slobodno zidarstvo oduvijek je bila omiljena tema za svakojake teorije zavjere, zbog svoje tajnovitosti i brojnih simbola i rituala koji su dio povijesti ove organizacije. Dan Brown u svom je romanu vješto iskoristio javnu percepciju slobodnog zidarstva i na to je dodao washingtonske centre moći, one koji su očigledni i one koji to nisu, što je dovelo do rekordnog broja prodanih primjeraka Izgubljenog simbola.
Najpoznatiji od svih američkih predsjednika masona njih bio je George Washington. Međutim, ono što dolijeva ulje na vatru teoretičara zavjere jest činjenica da je upravo on položio temeljac za izgradnju Capitola – sjedišta američke moći – po tradicionalnom masonskom ritualu, zaogrnut bijelom pregačom. Spomenik samom pak Georgeu Washingtonu započet je na sličan način – tadašnji američki predsjednik James Polk, također mason, položio je spomenik za njegovu izgradnju na isti ritualni način. Brown je svojevrsnom kombinacijom činjenica i fikcije uspio napisati triler koji čitatelja drži u napetosti do samog kraja, međutim, hoće li neka od lokacija na kojima se odvija radnja Izgubljenog simbola postati posjećenija od drugih gradskih turističkih atrakcija tek treba vidjeti.
Iako ozbiljni kritičari ne cijene odveć spisateljsko umijeće Dana Browna, on posjeduje izuzetnu sposobnost da zabavi čitatelja, a to se dobro odražava na proda njegovih knjiga, pogotovu ako se bave organizacijom o kojoj se tako malo zna kao što je to slučaj sa slobodnim zidarima.
petak, 09.10.2009.
NOBELOVA PODRŠKA ZAOKRETU
Piše Žorž Crmarić
Među prvim reakcijama na današnju dodjelu Nobelove nagrade za mir američkom predsjedniku Baracku Obami moglo se čuti i to da je preuranjena, te da dobitniku tek predstoji da je pokazanim rezultatima opravda. Ono što bi moglo ići u prilog vjerovanju da visoko priznanje ipak nije preuranjeno je podsjećanje na činjenice iz proteklih nekoliko godina:
Šteta koju je američkom ugledu u svijetu pričinila negdašnja poruka Bijele kuće: „Ako niste s nama, onda ste protiv nas” - bila je samo jedna u nizu vanjsko-političkih grešaka koje su rezultirale u rastućem anti-amerikanizmu. Jednostrani potezi na međunarodnoj sceni, te odnosi koji ne uvažavaju ekonomsku, povijesnu, kulturnu, vjersku i sve druge različitosti među zemljama svijeta vodili su do pat-pozicija u sve većem broju međunarodnih sporova i kriza.
Ogroman zaokret u odnosima Sjedinjenih Država sa svijetom počeo se nazirati još u vrijeme predizborne kampanje tadašnjeg predsjedničkog kandidata Baracka Obame, koja se - što se vanjske politike tiče - temeljila na uzajamnom uvažavanju, međusobnom poštovanju i dijalogu - ne samo s prijateljima i saveznicima, nego i s onima koje je prethodna administracija proglasila “otpadničkim zemljama.”
Naslov najpopularnijeg američkog predsjednika u svijetu Obama nije stekao šarmom, iako mu ni toga ne nedostaje, nego uvjeravanjem svijeta da su suradnja i zajedništvo nužni i mogući. Obraćajući se islamskom svijetu u govoru na Kairskom sveučilištu, zatim porukama koje je uputio iz Turskog parlamenta te proglašavanjem izraelsko-palestinskog mira jednim od prioriteta – Obama je pokazao neupitnu predanost globalnom miru.
Odlazak, iako neslužbeni, bivšeg predsjednika Clintona u Sjevernu Koreju, nagovještaj normalnijih odnosa s Kubom, ponuđeni, a zatim i započeti, pregovori s Iranom…samo su neki od primjera provedbe Obaminog novog pristupa međunarodnoj suradnji i stvaranju budućnosti bez nukleanog oružja i mira.
srijeda, 07.10.2009.
Kako zaustaviti talibane?
Piše Žorž Crmarić
Na današnji dan 2001. godine započeo je američki odgovor na terorističke napade na New York i Washington 11.rujna. Taj odgovor – čiji je cilj i dalje uništenje al Qaide i onemogućavanje povratka ekstremnih talibanskih fundamentalista na vlast – još uvijek traje i sve više eskalira. S punih osam godina, rat u Afganistanu je za američke snage postao duži od Prvog, Drugog i Korejskog rata, a za pola godine će po dužini sustići i rekordno dugi Vijetnamski rat.
Prema ocjeni glavnog zapovjednika američkih i NATO snaga u Afganistanu, generala Stanleya McCrystala, inicijativu sve više preuzimaju talibani, a da bi se taj trend zaustavio bit će potrebno pojačanje od oko 40,000 američkih vojnika. Ako predsjednik Barack Obama prihvati taj zahtjev, američke snage u Afganistanu bi premašile 100,000 pripadnika.
Mnogi od protivnika povećanja broja američkih vojnika ne osporavaju osnovne ciljeve i svrhu angažmana međunarodnih snaga, ali se zalažu za izmjenu strategije pri kojoj bi se, s manje vojnika, više koristili raketni napadi bespilotnih letjelica na al Qaidina i talibanska uporišta. Podsjeća se pri tom da se i tijekom desetogodišnjeg sovjetskog rata u Afganistanu u svakom trenutku u toj zemlji nalazilo oko 100,000 sovjetskih vojnika koji su se - nakon 14,000 žrtava u borbama protiv gerilaca-mudžahedina – povukli. Iako su ciljevi sadašnjeg i rata 80-ih godina potpuno različiti, sličnosti su u načinima nekonvencionalne borbe protiv lako pokretljivih gerilaca, koji se vremenom sve češće i na sve više mjesta pojavljuju kao napadači.
petak, 02.10.2009.
Papa, Reagan, Walesa ili - KGB?
Piše Bojan Klima
Tko je najviše pridonio propasti komunizma u Europi?
Papa Ivan Pavao Drugi? Mihail Gorbačov? Ronald Reagan?
Lech Walesa i Vaclav Havel?
Ili možda nezadovoljni 'obični ljudi' koji su u jesen 1989. na gradskim trgovima srednjeeuropskih zemalja tražili više slobode i bolji standard?
Na nedavnom panelu u washingtonskom think-tanku Zaklada Heritage, povodom dvadesete godišnjice pada Berlinskog zida, John Lenczowski iz Instituta za svjetsku politiku je naveo još jednog važnog aktera događaja s kraja osamdesetih – sovjetski KGB i sigurnosne službe satelitskih zemalja Varšavskog pakta.
Sovjetski su 'bezbednjaci' u političkim promjenama 1989. sudjelovali na sljedeći način. Komunističkom bloku je trebala europska, prvenstveno njemačka ekonomska pomoć – i u obliku bliskijih trgovinskih odnosa a i u obliku zajmova. Taj će se cilj ostvariti, smatrala je sovjetska služba sigurnosti, tako što će se u satelitskim zemljama smijeniti 'stara garda' – Husak, Kadar, Čaušesku, Honecker i drugi – a na vlast postaviti 'mali Gorbačovi' - mlađi i šarmantniji političari koji će Zapadu biti prihvatljiviji.
John Lenczowski, koji je radio u administraciji Ronalda Reagana, izjavio je na panelu u Zakladi Heritage da je sam Vaclav Havel njemu i njegovim kolegama rekao da su masovne prosvjede u Pragu, u jesen 1989. 'suorganizirali' KGB i češka služba sigurnosti.
Havel je, prema Lenczowskom, ubojstvo jednog prosvjednika-studenta pripisao upravo komunističkim službama sigurnosti, koje su time htjele još više 'omasoviti' protu-vladine demonstracije.
Cilj im je – prema Havelu - bio zbacivanje tadašnjeg komunističkog vođe Gustava Husaka, ali i nastavak razvodnjenog komunizma, 'komunizma s ljudskim likom' u stilu sovjetske perestrojke i glasnosti.
No, događaji su išli svojim tokom, nezavisno od planova KGB-a. I Gorbačov, i njegovi agenti, a i češki umjereni komunisti bili su, očito, šokirani masovnošću anti-vladinih prosvjeda. Česima, istočnim Nijemcima, Mađarima, Poljacima i ostalim narodima Srednje Europe nije bilo niti na kraj pameti da provode glasnost i perestrojku.
Željeli su živjeti slobodno, bez nestašica i 'redukcija'. I to odmah i sada, a ne u 'svijetloj budućnosti.'
Brzom ostvarenju njihovih želja, pridonio je, kako vidimo, na svoj način i zloglasni KGB.
