ponedjeljak, 31.08.2009.
Obama u procjepu između dva važna načela
Piše Bojan Klima
U obrani Amerike od terorizma, administracija predsjednika Georgea Busha koristila se i vrlo kontroverznim metodama. U vojnom zavoru Guantanamo sumnjivci su držani godinama, iako protiv njih nije bila podignuta optužnica. Bez sudskog naloga prisluškivali su se telefonski razgovori osumnjičenih terorista i njihovih pristaša. CIA je u stranim zemljama imala tajne zatvore. Prilikom istraga zbog terorizma koristile su se oštre metode.
Kada je stupio na dužnost, predsjednik Barack Obama je izjavio da se želi 'koncentrirati na budućnost, a ne na prošlost'. Time se – piše komentator lista Washington Post Fred Hiatt – politika njegove vlade našla u procjepu između dva važna načela.
S jedne strane, Amerika je pravna država. 'Ako se torturom krši američki zakon, a krši se, te ako su je Amerikanci koristili – a pokazalo se da jesu – onda to ne može biti ignorirano, zaboravljeno ili sakriveno pod tepih. Kada druge zemlje krše ljudska prava, Washington to kritizira i traži pozivanje na odgovornost. I u vlastitom se slučaju treba tako ponijeti' – piše Fred Hiatt.
Međutim, Amerika je također zemlja u kojoj se dvije političke stranke natječu na civiliziran, miran način te postoji mirna rotacija vlasti. Kada dođu u Bijelu kuću, predsjednici se ne osvećuju svojim prethodnicima - ni putem suda, a ni na druge načine. Kada bi predsjednik Obama sada započeo istraživati što je George Bush činio u obrani zemlje, to bi možda otvorilo svojevrsnu Pandorinu kutiju, stvarajući presedan koji bi mogao blokirati funkcioniranje niza budućih vlada. Kako je rekao bivši dopredsjednik države Richard Cheney, otvorila bi se mogućnost 'istraga iz osvete', inspiriranih isključivo političkim a ne pravnim motivima.
Svojim navigavanjem između ova dva principa, predsjednik Obama nije zadovoljio niti svoje pristaše koji traže kažnjavanje državnih dužnosnika, tajnih agenata i istražitelja, ali niti svoje političke protivnike koji tvrde da nema mjesta istragama jer se nije kršio zakon.
Komentator washingtonskog lista smatra da bi zato bilo najbolje osnovati posebnu istražnu komisiju na visokoj pravosudno-političkoj razini koja bi ispitala obrambenu strategiju Bijele kuće nakon 11. rujna 2001, kao i njezine posljedice. Analizirala bi se i uloga Kongresa na tom području, jer je državnu zakonodavno tijelo odobrilo većinu od tih mjera. Takva bi istražna komisija bila slična južnoafričkim Povjerenstvima za istinu, nakon pada apartheida. Kazna se ne bi izricala pod uvjetom da odgovorni daju potpun, javni uvid u sve svoje poteze i odluke. Fred Hiatt smatra da bi to za Ameriku bila dobra lekcija te da bi se tako vjerojatno izbjeglo ponavljanje nekih pogrešaka iz prošlosti.
četvrtak, 27.08.2009.
Odlazak 'majstora kompromisa'
Piše Bojan Klima
''U Senatu, kao i drugdje, 80 posto važnog posla obavi onih 20 posto talentiranih. A 95 posto zakonodavnog posla obavi se u sjeni – ne za govornicom glavne dvorane, ne u odborima i pododborima, već u uredima i na hodnicima Senata gdje se vrednuju snažna uvjerenja, smisao za kompromis i smisao za humor. U toj je atmosferi Ted Kennedy – izdanak južnog Bostona, sa specifičnim irskim osjećajem za politiku – izvrsno funkcionirao. Za njega važe riječi kojima je Churchill opisao Roosevelta – 'sresti ga, bilo je kao otvaranje šampanjca; upoznati ga, kao njegovo ispijanje'.''
Ovim je riječima senatora Edwarda Kennedyja opisao konzervativni novinski komentator George Will. Iako su Kennedyja američki konzervativci često demonizirali, on je u Senatu SAD sa svojim kolegama iz Republikanske stranke izvrsno surađivao. S Bobom Doleom inicirao je paket zakona koji su pomogli siromašnima, invalidima i nezbrinutoj djeci. S Johnom McCainom postavio je temelje reformi imigracijskog sustava. Predsjedniku Georgeu W. Bushu pomogao je reformirati američko školstvo. Zdravstveno je osiguranje proširio na milijune djece iz siromašnih obitelji, u partnerstvu s Orinom Hatchom.
Kao što je jučer i danas nebrojeno puta ponovljeno, Ted Kennedy je svojim zakonodavnim naporima olakšao život milijunima svojih sugrađana.
Ted Kennedy nije bio anđeo. Dobar dio života, pratio ga je glas pijanca i ženskara. Kao mladić, izbačen je s Harvarda zbog varanja na pismenom ispitu. Kasnije, bježi s mjesta prometne nesreće koju je skrivio svojom nepažnjom, u kojoj pogiba tajnica njegova pokojnog brata.
Zbog čega se baš on – u odnosu na braću Johna i Bobbyja - 'nesavršeni' Ted Kennedy tako izrazito angažirao u prilog ljudima koji su mu, u društvenom i klasnom smislu, bili toliko daleki?
Naravno, razlog je Kennedyjeva politička filozofija, filozofija tradicionalnog američkog liberalizma utemeljenog u Rooseveltovom New Deala-u. Međutim, vjerojatno se angažirao u prilog 'poniženih i uvrijeđenih' djelomično i zbog toga što je u osobnom životu imao prilike iskusiti svu tragičnost ljudske egzistencije.
Identificirao se s ljudima koji pate, o čemu je i sam dosta znao. Naime, bez obzira na veliko bogatstvo, političku moć i utjecaj, Kennedyjevi su prilično tragična obitelj. Jedan brat pogiba u ratu, dvojica kao žrtve atentata. Retardirana sestra završava život zaboravljena od obitelji, u umobolnici. Sin Teda Kennedyja svojoj u 12 godini obolijeva od raka, nakon čega mu je amputirana noga. Trojica nećaka umiru kao narkomani, a jedan – sin predsjednika Johna Kennedyja - u avionskoj nesreći.
Zalažući se desetljećima za univerzalno zdravstveno osiguranje, Ted Kennedy je znao diskretno navesti neke od ovih tragičnih sudbina, ukazujući na nepravdu što deseci milijuna njegovih sugrađana, za razliku od njegove obitelji, ne mogu priuštiti kvalitetnu liječničku i bolničku njegu. Zbog toga je Ted Kennedy i govorio da je zdravstveno osiguranje za sve Amerikance 'njegov životni cilj'.
Mnogi tvrde da se Amerika smrću Teda Kennedyja, velikog 'majstora političkog kompromisa', uvelike udaljila od tog cilja.
ponedjeljak, 24.08.2009.
Afganistan - rat iz nužde
Piše Žorž Crmarić
Situacija u Afganistanu je „ozbiljna i pogoršava se“ – ocjena je prvog čovjeka američkih oružanih snaga. Da je procjena stigla od nekog drugog bilo bi bar malo prostora za nadu da situacija možda i nije baš tako dramatična, ali s obzirom da ju je izgovorio zapovjednik združenog stožera Mike Mullen, onda ne ostaje puno prostora za različita tumačenja.
Istina, prošlotjedni predsjednički izbori ocjenjuju se uspješnima bez obzira što je odziv bio manji nego prije četiri godine. Vlasti u Kabulu strahovale su da će broj žrtava nasilja na dan izbora biti veći od 26 koliko je bilo ubijenih tog dana. Ono što posebno ističu je da talibani nisu uspjeli spriječiti održavanje izbora bez obzira na uporne prijetnje i zastrašivanja da će oni koji budu glasali biti ubijeni, ili osakaćeni, da će im biti odsječeni uho, ili nos, ili kažiprst na kojem bude tragova tinte korištene na biralištima…
Talibanske prijetnje, zastrašivanja i sve češće akcije nasilja otkrivaju da im ne polazi za rukom pridobiti naklonost naroda mirnim putem – ocijenilo je nekidan dvoje analitičara Zaklade Heritage, Lisa Curtis i James Phillips. Dodajmo tome da su nasilje, fizičko zlostavljanje i stalno držanje naroda u strahu – u stvari – sastavni dio okrutnih metoda talibanskih fundamentalista.
Rat protiv talibana u Afganistanu nije rat od kojeg Afganistanci, zajedno s NATO savezom i Sjedinjenim državama, mogu odustati – jer bi povratak nasilnih islamista na vlast imao pogubne posljedice i po Afganistan i po vanjski svijet. Radi se o ratu koji je - kako ga je nekidan nazvao američki predsjednik Obama – rat iz nužde, a ne rat po izboru.
utorak, 18.08.2009.
INICIJATIVA NE POSUSTAJE
Piše Žorž Crmarić
S obzirom da je u pitanju jedan od ključnih američkih saveznika u arapskom svijetu, već i sam podatak da je trebalo proći punih pet godina da bi se predsjednik Egipta tek danas pojavio u Bijeloj kući govori o tome da odnosi Washingtona s Kairom zadnjih godina nisu bili baš u procvatu. Ali da je u tijeku svojevrsni zaokret naslućuje se iz drugog “kalendarskog“ podatka: u samo dva i pol mjeseca predsjednici Barak Obama i Hosni Mubarak sastaju se po drugi put – prvo u Kairu, a sada u Washingtonu.
Vrijedi podsjetiti da se Obama u lipnju iz Kaira obratio cijelom islamskom svijetu poručujući mu da je „…nakon desetljeća nezadovoljstva i nepovjerenja, došlo vrijeme za iskrenost, dijalog i novi početak.“ Istom prilikom egipatski predsjednik Hosni Mubarak je, hvaleći Obamin govor, rekao da je on označio „…točku zaokreta u odnosima Sjedinjenih država s muslimanskim svijetom.“
A novi odnosi međusobnog povjerenja, uzajamnog poštovanja i tijesne suranje između Amerike i muslimanskog, posebno arapskog svijeta, uvjet su bez kojeg ne može uspjeti namjera Obamine administracije da izravnim posredovanjem uspije u pretvaranju palestinsko-izraelskog „mirovnog procesa“ u „mirovni sporazum“ o dvije države – Izrael i Palestinu - koje žive u miru, jedna uz drugu.
nedjelja, 16.08.2009.
Woodstock – prosvjed protiv načina života prijašnje generacije
Kako kolovoz 1969, godine sve dublje tone u prošlost, festival Woodstock nastavlja uživati gotovo mitski status i za one koji su mu nazočili i za milijune koji bi voljeli da su mu nazočili. Međutim, deseci milijuna koji su rođeni nakon njega, i koji samo prepoznaju glazbu, legendu i medijsku fascinaciju događajem, još su uvijek inspirirani slobodoumnim i kolektivističkim vrijednostima čiji je Woodstock postao simbolom. Iako je četiri dana koncentracija publike bila na glavnoj pozornici gdje su izvođači nastupali, iza scene događale su se stvari o kojima se nije govorilo - nestajalo je hrane, neprestano je kišilo, a ljudi su i dalje pristizali.
Kako je festival rastao od izvorne zamisli, prvenstveno po broj sudionika – planiranih 200 tisuća ljudi pretvorilo se u pola milijuna – svijet koji je motrio događaje na farmi Maxa Yasgura u Bethelu, u saveznoj državi New York, postao je svjestan da vizija mira, glazbe i ljudi koji iza toga stoje predstavljaju i jedan blagi oblik prosvjeda protiv načina života prijašnje generacije. Sa sve naglašenijim rasnim napetostima, nezadovoljstvom javnosti zbog rata u Vijetnamu, šezdesete godine prošlog stoljeća bile su pune glasova nezadovoljstva, mnogi se slažu da je Woodstock bio jedan od najznačajnijih foruma za njihovo artikuliranje.
Ipak, Woodstock je proglašavan glazbenim, a ne političkim događajem. Ni u kojem slučaju biznisom. Međutim, kompaniju Woodstock Ventures, koja kontrolira sve aktivnosti autorskih prava i licenci vezane uz Woodstock, i dalje vode izvorni producenti cijelog događaja. I kako se čini nakon četiri desetljeća, skupina koja je nekoć djelovala kao hrpa nezainteresiranih hipija pretvorila se u izuzetne biznismene s visoko razvijenim instinktom za poslovne mogućnosti. Šefovi kompanije predviđaju da će ove jubilarne godine ostvariti od prodaje proizvoda vezanih uz Woodstock promet negdje između 50 i 100 milijuna dolara, oko pet puta više negoli 2008.
Čitajući ovih dana ispovijesti sudionika festivala, priče o kiši i blatu, prometnoj zakrčenosti i nedostatku hrane, izgleda da je kao i mnoge druge stvari u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, Woodstock bio svojevrsna mješavina euforičnog i očajnog, izuzetnog i običnog, sofisticiranog i plitkog. A kao i kod mnogih drugih stvari iz prošlosti, čini se da je teško odvojiti istinu od iskrivljenih sjećanja.
utorak, 11.08.2009.
'Orkestrirana kampanja' protiv Obamine reforme zdravstva?
Predsjednik Barack Obama danas u saveznoj državi New Hampshire gostuje na prvom od tri javna panela o reformi američkog zdravstva. Bijela kuća odlučila se na organiziranje ovakvih susreta s građanima kako bi kontrirala sve jačim kritikama vladinog plana reforme zdravstvenog osiguranja. Cilj je – kažu u Bijeloj kući – uvjeriti građane da je predložena reforma u njihovom interesu.
Tema današnjeg predsjednikovog sastanka s građanima u mjestu Portsmouth u New Hampshireu su problemi ljudi kojima su tvrtke koje pružaju zdravstveno osiguranje odbile izvjesne liječničke usluge – zbog već postojećeg zdravstvenog problema. Slične panele s građanima posljednjih desetak dana drže gotovo svi članovi Kongresa, koji su na ljetnom 'raspustu'.
Na njima je često dolazilo do glasnih ispada kritičara reforme, često pristaša Republikanske stranke, koji tvrde da je vladin prijedlog reforme preskup te da će sniziti kvalitetu medicinskih usluga. U nadvikivanju građana s kongresmenima i senatorima često se čuju i tvrdnje koje Bijela kuća naziva malicioznih glasinama koje nisu istinite – primjerice, da će Obamina reforma zdravstveno osiguranje proširiti i na strance koji ilegalno žive u Sjedinjenim Državama ili da će građani poznije dobi morati polaziti tečajeve o prednostima eutanazije.
Demokratska stranka tvrdi da nadvikivanje kritičnih građana s političarima – kao i kolanje raznih dezinformacija i laži o reformi zdravstva nije spontano već organizirano opstruiranje kampanje kojoj je cilj objasniti ciljeve reforme i način na koji će ona poboljšati kvalitetu života svih građana.
Čelnici demokratske većine u Kongresu, Nancy Pelosi i Harry Reid, su u nedavnom komentaru objavljenom u najtiražnijem američkom dnevnom listu USAToday pojavu glasnih prosvjeda na javnim panelima o zdravstvu nazvali 'protu-američkim fenomenom'.
Predsjednik Obama odlučio ih je ipak okarakterizirati kao 'žustru raspravu'. To tvrde i njegovi kritičari, republikanci, koji kažu da 'vlada na brzinu želi podržaviti sedminu američke ekonomije'. Republikanska stranka podsjeća da je većina Amerikanaca – negdje oko 85 posto stanovništva – zadovoljna zdravstvenim osiguranjem koje ima te da se plaše da će liječničke i druge zdravstvene usluge biti slabije i ograničenije, kada se u njihovu organizaciju umiješa država.
subota, 08.08.2009.
Svjetlo na kraju tunela?
Nakon jučerašnjeg objavljivanja statističkih podataka koji pokazuju da se stopa neuposlenosti u Sjedinjenim Državama neznatno smanjila, predsjednik Barack Obama je izjavio da se najgora recesija u posljednjih sedamdeset godina 'možda primiče kraju'.
Prema Ministarstvu rada, stopa neuposlenosti je u srpnju iznosila 9.4 posto, što je neznatan pad u odnosu na lipanj kada je bila 9.5 posto. Riječ je o prvom padu ove stope od travnja prošle godine. U srpnju su SAD 'izgubile' 247 tisuća radnih mjesta. Taj broj pokazuje da se ovaj trend usporava – jer je u siječnju, kada je predsjednik Obama došao u Bijelu kuću, američka ekonomija ukinula znatno više radnih mjesta – više od 700 tisuća.
U ovom trenutku, neuposleno je oko 14.5 milijuna Amerikanaca.
Podaci Ministarstva rada pokazuju da su zaposleni u srpnju, u prosjeku, radili nešto duže nego u lipnju (33.1 sat tjedno, u odnosu na 33 sata), a i zaradili su više (u srpnju u prosjeku 18.56 dolara na sat; u lipnju – 18.53). Prosječno tjedno primanje u Sjedinjenim Državama prošli je mjesec iznosilo 614.34 dolara.
Predsjednik Obama je ove statističke podatke prokomentirao riječima da se američko gospodarstvo kreće u pravom smjeru, no upozorio je i da je preostalo još mnogo posla kako bi se ekonomska situacija stabilizirala te započeo rast. Predsjednik Obama je pad stope neuposlenosti pripisao ekonomskoj politici svoje vlade, konkretno, paketu ekonomskih poticaja kojem je cilj državnim novcem – od oko 787 milijardi dolara – pokrenuti posustali privatni sektor i velike infrastrukturne projekte.
Ekonomski analitičari prognozirali su lošije ekonomske indikatore za srpanj, a i Bijela kuća je očekivala da će ovog ljeta stopa neuposlenosti prijeći deset posto.
Ulagačima su se očito svidjeli podaci iz Ministarstva rada. Sva tri industrijska indeksa zabilježila su jučer rast od više od jedan posto – piše Washington Post. Dnevnik Wall Street Journal podsjeća da je savezna vlada potrošila tek desetinu državnog 'ekonomskog stimulusa' vrijednog gotovo 800 milijardi dolara.
Ne bi li bilo najbolje da se odustane od trošenja preostalih 90 posto – pita se list čija urednička politika odražava mišljenje poslovne zajednice.
srijeda, 05.08.2009.
Prvi rezultati otvaranja
Piše Žorž Crmarić
Osam godina američka je administracija Sjevernu Koreju, zajedno s Iranom, svrstavala među „otpadničke zemlje” s kojima je bilo kakav izravni kontakt bio potpuno isključen. U istoj mjeri u kojoj su izostajali kontakti, izostajali su i kanali utjecaja na Pyongyang i na njegovo uporno razvijanje nuklearnog i raketnog programa.
Prvi američko-sjevernokorejski susret nakon dugog niza godina održan je ovog tjedna: bivši predsjednik Bill Clinton je nakon sastanka s tajnovitim Kim Jong Ilom otputovao iz Pyongyanga zajedno s dvije američke novinarke osuđene na po dvanaest godina zatvora.
Amnestiranje Laure Ling i Eune Lee – osuđenih zbog ilegalnog ulaska iz Kine u Sjevernu Koreju - nesumnjivo je značajna gesta dobre volje čelnika izolirane nacije. Iako se na prvi pogled čini da on, za uzvrat, nije dobio ništa – već i sam odlazak jednog od najutjecajnijih američkih političara u Pyongyang izraz je uvažavanja tamošnjeg režima; višesatni razgovori Clintona sa sjevernokorejskim čelništvom ukazuje na spremnost Washingtona na razgovore, dijalog…
Istina, Bijela kuća i State Department napominju da bivši predsjednik nije bio u službenom posjetu, niti je pregovarao s Kim Jong Ilom o nuklearnom problemu. Ne treba, međutim, sumnjati da je opredjeljenje administracije za dijalog – umjesto doskorašnjih pritisaka, prijetnji i tretiranja pojedinih država kao zlih i odmetničkih – dalo svoje prve konkretne rezultate.
