slon živaca

utorak, 10.06.2014.

Pasje popodne


Bio je to jedan od onih dana kad mi se baš ništa nije dalo raditi. Sjedio sam u uredu, zavaljen u radnoj fotelji i gledao kuću preko puta. Čekao sam da se pojavi ona zgodna susjeda kojoj su nekidan dovezli klavir. Mala očigledno ume da svira. Ili će tek da savlada.

Za to vrijeme postarija gospođa pometala je pločnik ispred te kuće preko puta. Nosila je kričavo-crveni kućni ogrtač ispod kojeg je curila biserna svilena spavaćica. U istom stilu joj je ispod crne farbe na glavi izbijala snježno bijela kosa. Tako se mete ulica u ovo pasje popodne!

Gospođa je barem nešto radila makar joj je taj "posao" služio kao paravan, a ja sam s vremena na vrijeme samo svraćao pogled na monitor. Ne da bih se eventualno primio posla, već da vidim koliko je sati. Piljio bih tako neko vrijeme dok se minuta ne prebaci na sljedeći broj, a zatim se vraćao promatranju stare susjede. Eno je, priča s metlom kad već nitko pošten da naiđe.

U 17:05 sam već stajao na ulici i palio cigaretu da i ja imam društvo barem dio puta do kuće.


Sandru sam zatekao pred otvorenim vratima stana. Stajala je držeći dvije torbe u rukama. Jedna od torbi bila je moja omiljena plava adidas. Puno sam s njom prošao. Kao i sa Sandrom, doduše.

- Ja zaslužujem bolje od ovoga!
- ...
- Mogao si me danas barem jednom nazvati.

Prišao sam joj i popravio kragnu.

- Nije baš toplo vani. Trebala si se bolje obući.

Presjekla me pogledom i ušla u lift, a ja sam produžio u stan. Nije prvi put da me ostavlja. Ne znam više broj, ali mislim da nije ni zadnji put.
Nasipao sam si rakije u čašu i sjeo. Neko vrijeme sam zurio u strop kao da želim pogledom doprijeti do neba i do onoga koji tamo vlada. Da ga pogledom upitam "Vidiš li ti ovo?". Eksirao sam rakiju, skinuo odjeću sa sebe, otuširao se, ponovo se obukao i zaputio u kvartovsku birtiju.

Sandra je sjedila u zadnjem separeu. Jedna torba je bila na sjedalu, a druga pod stolom. U ruci je stiskala čašu duplog pelinkovca. Rekao sam konobarici da meni donese isto i sjeo za stol.

- Ti mene ne voliš. Ne znam čime sam zaslužila da si takav prema meni.

Palim cigaretu i puštam da mi njene riječi odjekuju glavom. Istina, nisam je danas nazvao. Cijelo vrijeme na poslu sam mislio na nju i kako bih se rado stisnuo uz njenu guzicu i kako bi mi bio bolji dan da sam se s njom šetao po nekom parku u gradu umjesto da bogu kradem vrijeme izbjegavajući rad. Cijeli dan sam mislio na nju. I dok sam čekao da se pojavi zgodna susjeda koja svira klavir, mislio sam na Sandru. Dok sam ručao dostavljenu hranu, zamišljao sam da sam u nekom finom restoranu sa Sandrom. Dok sam gledao na sat, brojao sam minute koje me dijele da je ponovo vidim.

- Oprosti... Nemoj se ljutit.


Evo i malo mužike. Dugo nije bilo.


- 02:22 - Gukni! (14) - Utri! - D-dur