(Novi?) početak

nedjelja , 26.06.2016.


... there was a woman who loved to write.

Pisanje.

Moja velika ljubav. Ispušni ventil. Aktivnost zahvaljujući kojoj promišljam, spoznajem, otkrivam sebe i prekrasan svijet oko sebe.
Toliko važno, a toliko ignorirano.

Dugo vremena nepravedno sam zanemarivala ovu aktivnost, uz povremene izlete u pisanje poezije koji su više služili kao potvrda nesvjesnoj ja da se ipak u nekoj mjeri bavim onime što volim.

U jednoj fazi sam osvjestila te procese. Shvatila sam, pisanje i ja smo isti. Pisanje je uvijek ono nešto čime ću se baviti danas poslijepodne, sutra, prekosutra, idući petak... Još ću samo obaviti to i to pa će i pisanje doći na red...
Izašla sam iz faze pretkontemplacije, ali sam nastavila ne činiti ništa.

U drugoj fazi pronalazila sam konstantne izgovore za ne pisanje. Vrijeme ili, bolje rečeno, nedostatak istog (kao najučestalije i najgluplje opravdanje koje homo sapiensi koriste), umor, sumnja u samu sebe: "Što ja to uopće mogu ponuditi? Hoće li to itko uopće čitati? Zašto bi ja uoće bila kompetentna o ičemu pisati?"



Čini se kako je bilo potrebno da barem malo spoznam i zavolim samu sebe kako bih mu napokon pridala vrijeme i pozornost koju zaslužuje.



Danas sam ipak slomila otpore, prestala tražiti izgovore. Došao je trenutak da se posvetim svojoj cjelovitosti i stvarima koje me uistinu ispunjavaju. Otvaranje bloga moj je maleni doprinos samoj sebi i svijetu koji me okružuje. Jednostavno... Imam previše toga reći i pokazati. Zašto šutjeti i skrivati to za sebe?

Za početak, neka ovo bude samo to, maleni korak ka samoj sebi. Čitatelji će, valjda, doći. Ako i ne dođu, znat ću da radim ono što volim, a to je najvažnije.



Kada sam napokon odlučila započeti, ponovno sam zakočila samu sebe pitanjima o čemu uopće pisati. O svojim promišljanjima o pitanjima ljudske psihe, filozofiije i duhovnosti? Kritici na postojeće društvo? Strasti prema prirodi, životinjama, putovanjima? Hedonizmu koji se manifestira u mojoj ljubavi prema kuhanju, restoranima koje rado obilazim? Možda bih mogla pisati o wellness turizmu za koji pokazujem izuzetan interes?

Odlučila sam, pisat ću o bilo čemu što me u datom trenutku bude okupiralo. Bit će ovo moj mali sataraš. Ionako je ljeto, a to je moje omiljeno ljetno jelo. Ovo će biti jedan mali komadić mene, maleni trag koji ću ostaviti. Pa što bude.

Zašto nesvjesna svjesnost? I zašto "Davanje je primanje"?

Možda sam jednostavno fan oksimorona, a možda mislim da nešto kao oksimoron uopće i ne postoji. Sve je spojivo i smisleno. Sve je povezano, iako se na prvu možda tako i ne činilo.

Nesvjesna svjesnost jer svaka svijest u sebi ima dio nesvjesnog. Nikada ne znamo sve. Nikada ne prestajemo otkrivati, spoznavati, sagledavati stvari iz drugačije perspektive. Osim toga, sve što je danas poznato, jednom je bilo nepoznato.

Analizirajući razloge za imenovanje bloga na ovaj način, ovaj blog nešto je što ću dati drugima. Dijelit ću svoje misli, iskustva, informacije, promišljanja i možda, ali samo možda, nekoga potaknuti na razmišljanje.
Sama ću od toga itekako profitirati. Radujem se promišljanju, upoznavanju drugačijih perspektiva i stavova, razmjeni, osobnom rastu i razvoju. Ima li što ljepše nego raditi ono što voliš i dijeliti to s drugima?

Hvala svima koji će biti dio ovog lijepog procesa. Hvala i Vama koji nećete. Hvala svima koji su do sada ostavili utjecaj na mene i pomogli mi da usvojim i nadogradim znanja o onome o čemu namjeravam pisati, a najveće hvala Tini, koja me uvijek hrabrila i koja će, vjerujem, biti najsretnija zbog ovog posta. :)

Ovo je moj novi početak.
Ovdje počinje Ana koja voli samu sebe, a završava ili, barem, u drugi plan pada ona koja neprestano sumnja u sebe i traži izgovore.

Želim Vam divan dan okupan suncem i smijehom. Možda je vrijeme da i Vi započetnete s nečim što već dugo želite, a za isto uporno nalazite izgovore i opravdanja?
I ne zaboravite,



:*,

Ana (unconscious_consciousness)


Oznake: filozofija, duhovnost, početak, psihologija