Kad sam stvarno "sama"

utorak , 03.01.2017.


Danas sam, napokon, ostala sama.
Bilo mi je potrebno to vrijeme za sebe..
...


(Nebula, feelgrafix.com)

Danas sam, napokon, shvatila kako sam zaboravila biti sama..

Ja, sama sa sobom. Ja. I ja. I nitko više..

Ako ne možemo biti sami sa sobom, kako možemo biti s drugim ljudima?

Ljubav i pažnja idu ruku pod ruku. Možemo li reći da se uistinu volimo, ako na sebe ne obraćamo pažnju?
Ne obraćanje pažnje ide ruku pod ruku sa ne svjesnošću, ne zanimanjem, „prolaženjem kroz prste“...

Želimo li to? Želimo li da nam stvari prolaze kroz prste?
Da nam život prođe kroz prste?
Da promaknemo sami sebi, živeći život za druge, nikada ne razmišljajući o sebi i vlastitim potrebama?

Kakav bi to bio propust! Ne spoznati vlastito biće s kojim, potpuno nesvjesno, provodimo svoje ovozemaljske dane.
Bježati od iskonskog sebe, tražiti ga u drugim ljudima, tražiti ga na krivim mjestima....
Tražiti ga van sebe.
Ironično, jer to jedino mjesto gdje ga možemo susresti...

Ako ga napokon poželimo susresti.
Ako se prestanemo bojati njegova lica.
Ako srušimo barijere i prestanemo biti ono što drugi žele da budemo i ono što mi mislimo da trebamo biti.
Ako mu pogledamo u lice, prigrlimo ga i dozvolimo mu da, napokon, jednostavno bude.
Bez osuđivanja. Jer to i je poanta svega..

Ajmo malo gledati sebe, život i diviti se! Razmišljati o svemu onome što imamo, a ne onome što nemamo.
Ajmo zavoljeti i početi cijeniti ono sto imamo..
Ta ljubav i zahvalnost će nam se vratiti, desterostruko.

Energija ne nestaje. Što je više dajemo, to je više primamo. Energiji i kreaciji nema kraja.. To nije potrošna roba. Ne možemo ne imati ako dajemo..

Ako dajemo, jedino tako moći ćemo i primiti.
Ako dajemo, dobit ćemo.
Ako dajemo ljubav i živimo ljubav, ljubavi nam nikad ne manjka...

Kada ste vi posljednji put bili sami sa sobom?

Mene je inspiriralo da napišem ovaj tekst :)...

Oznake: samoća, duhovnost, ljubav prema sebi, zahvalnost

Čangrizava? Ma prekrasna!

petak , 16.09.2016.



Petak, jedan od mnogih.

Dobar, a u biti loš. Ili obrnuto? :)
Normalan.
Ne previše dramatičan.
Jednostavno... Takav.

Ono... Ma znate kakav!

Mlitava ja, mlitav on. Sve je O.K., a u stvari ništa nije O.K.

Bila sam nezadovoljna. Ljuta. Pa čak i bijesna.
Čangizala sam i nadala se nekom štrumfastičnom čudu koje će mi vratiti osmjeh na lice, kao da to nije moj posao.

U jednom trenutku, shvatila sam da sam gladna. Bacam pogled na stanje u frižideru. Niš pametno. Za kuhanje, naravno, nisam raspoložena. Odjednom čujem glas one preostale trunkice zdravog razuma: "Odje*i lijenost, pokreni se, nećeš tu skapavat od gladi i grist samu sebe za guzicu!"
Jep, mudar je taj razum, kao i uvijek. Nevoljko sam se odlučila aktivirat i prošetat do obližnjeg Todorićevog dućana (nije reklama, majke mi).
Navukla tenke, uzela pesa i ajde.

Korak po korak, osjećala sam se bolje.
Hodala sam i shvatila kako je moje nezadovoljstvo otpuhao hladnjikavi vjetrić koji večeras tako uporno puše.
Korak po korak, stigla sam u dućan i odlučila provesti večer ugađajući si.



Zašto?

Zato jer mi to treba.

Zato jer sam sretna i nesretna, duhovita i ironična, vedra i čangrizava, hrabra i preplašena.
Nekad sjajna, nekad malo manje sjajna. A tko nije?!

Zato jer sam Ja- Ja! Jedna, jedina, neponovljiva. Nema druge, nema iste.

I zato što, u cijeloj toj ludosti, volim sebe.



Pošteno? :)

Stavila sam antistres masku, za 5min si pripremila večeru i sad odmaram uz čašu vina.

Ova divna večer koštala me sjajne odluke i čitavih 58 kuna.

Obzirom da od drugih ne očekujem savršenostvo i uvijek besprijekorno raspoloženje, zašto bih ga očekivala od sebe?
Zašto tu palicu ljubavi i susjećanja koju uporno držim u smijeru drugih ljudi, ne bih, za promjenu, okrenula i prema samoj sebi?

Svi mi imamo dane kada nam je sve bezveze i kada nam se čini da smo miljama daleko od one najbolje verzije sebe.
Baš tada najviše trebamo vlastitu ljubav. Baš tada najviše trebamo nježnost i toplu riječ. I baš si tada, više nego ikada, trebamo dopustiti da budemo ono što jesmo i prigrliti se u toj svojoj "nevolji". Na kraju krajeva, odnos prema samome sebi najvažniji je odnos u našem životu.



Kišni oblačić brzo će proći, a njegovo mjesto zauzet će duga.

S tim u vezi, Charlie Chaplin rekao je: "Kada sam zaista počeo voljeti sebe shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove BITI VJERODOSTOJAN.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam koliko može biti uvredljivo kada pokušavam natjerati nekoga da radi ono što ja hoću, iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa čak i onda kada sam ta osoba JA. Danas, to zovem POŠTOVANJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam žudjeti za nekim drugačijim životom i mogao sam vidjeti da je sve što me je okruživalo zapravo bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, to zovem ZRELOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u točno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran. Danas to zovem VJERA.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam samome sebi krasti vrijeme, i prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost.

Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje volim raditi i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove JEDNOSTAVNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me je vuklo ka dnu, a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao “zdravi egoizam”, ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOME SEBI.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam željeti uvijek biti u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKROMNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada pak živim samo za ovaj trenutak u kojem se SVE događa. Tako živim svakoga dana i zovem to ISPUNJENJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe spoznao sam da me moj um može poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboljeti. Ali čim sam počeo koristiti svoje srce, moj je um dobio dragocjenog saveznika. Danas ovu vezu zovem MUDROST SRCA.

Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema, jer i zvijezde se ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svijet. Danas, ja znam: TO SE ZOVE ŽIVOT."

Kratak, jasan, i više nego dovoljan post.

Odoh, topla kupka me čeka. :)

:*,

Ana

Oznake: psihologija, ljubav prema sebi

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se