26. obljetnica moje predstave
petak , 01.12.2017.Pisat ću danas, ne razmišljajući o formi ili stilu...
Neću lektorirati napisano.
Poklonit ću, danas, djelić one iskonske sebe.
1.12.
Moj rođendan.
(Jedan od omisaonih trenutaka... Ovaj je snimljen u Ljubljani.)
Prvi dan mjeseca prosinca, zadnjeg mjeseca u godini. Još 30 dana do kraja godine.
Čudna simbolika.. Kao nagovještaj buđenja iz dugog i dubokog sna... Koji je trajao tko zna koliko dugo. Rastvaranje nesvjesnosti.
Probudila sam se prvog dana zadnjeg mjeseca u godini.. Čini se, nemam još tako mnogo vremena ovdje.. Duhovni rast postao je obvezom, sve se odvija jako rapidno, zahtjevno, zamršeno.. Priča mog života potvrđuje to, svakim danom.
Možda ovaj datum zaista nije slučan. Vidim to, tek danas, na svoj 26. rođendan.
26...
Dvadesetšest.
2 + 6.
Čudan neki broj. A opet, sasvim normalan i uobičajen.
Znači li on, išta?
Govori li on išta o mojoj prošlosti?
Odlučujem. Nosit ću te godine, kao svoje odličje.. Svaki rođendan, svake godine, primam novu medalju. Dodjeljujem ju sama sebi. Dodjeljuje mi ju život. Zlatnu medalju, kao nagradu. Kao priznanje za trud i rad. Medalju, koja mi simbolizira kako sam preživjela još jednu godinu. Čestita mi na preživljenim bolima, devastacijama, nadrastanju patnje.. Podsjeća me da sam još uvijek ovdje. S razlogom. Odrađujem što odradit trebam.. Moj posao nije završio, o ne! Ta, zadnji je mjesec.. Premda mu je prvi dan. Posla je mnogo, a vremena malo..
Moja vanjština se mijenja. Mijenjam se i ja. Iznutra. Cvjetam, rastem, bujam... Svakoga dana. Moj unutarnji glas podsjeća me gdje još trebam stići.. Barem kada sam dovoljno svjesna izoštrena, da ga osluhnem, pa čujem i poslušam. Nekad ne postižem razdoblja bez misli pa ga ugušim. Ne dozvoljavam mu da me podsjeti da on zna gdje idem. I da je sve dobro, baš tako kako je, baš tako kako će biti.
Kada pogledam svoje lice, prisjetim se gdje sam sve bila. Vanjština odaje prošlost. Prisjetim se ožiljaka koje su mi zadali. Koje sam zadala sama sebi...
Mladost i zrelost su neodvojivi. Nikad ne bih mijenjala mladost, za mudrost, koju mi je svako proživljeno iskustvo donijelo.
Nema povratka. Ne mogu ne znati ono što znam. Više ništa nije isto. Kako je bilo, bilo je. Ponosna sam. I opet bih sve ponovila.. Jer.. sve sam to ja.. I bas svako iskustvo, baš svaka osoba s kojom mi se put u nekom trenutku života ukrstio.. omogućila mi je da budem ovo što jesam danas. Nije li to blagoslov? Koračati stazom svoga života, ne imati pojma gdje ideš ni što te očekuje... Diviti se trenutku pa toplo pozdraviti druge putnike što nailaze, koji su njegov sastavni dio. Naučiti, od svakoga po nešto, pa ih pustiti da nastave svojim putem..? Gdje god ih on vodio... S nekima se raziđeš veoma brzo . Put onih drugih, prati tvoj, barem još neko vrijeme. Baš od svakog od njih možeš naučiti nešto, samo ako znaš kako opažati. Baš svatko od njih posjeduje svoju unutarnju ljepotu i potencijal za rast, koje vide oni koji znaju kako gledati. Oni koji gledaju srcem. Dušom, a ne očima ili umom.
Isto je sa iskustvima.
Sekunde se pretaču u minute, koje postaju sati. Dani, tjedni, mjeseci, godine.. Dolaze i prolaze.. Neki obični, neki neobični. Baš svaki, na svoj način. Isprepliću se, u toj svojoj ljepoti, neodvojivi. Čine cjelinu zvanu tvoj zivot, tvoj put. Skrivaju boli, osmjehe, povrede, ustajanja, odustajanja, blagoslove, prilike... Jednu za drugom.
A ti koračaš, kroz tu šarenu paradu. Poistovjećen s njom. To je priča tvog života. Tvoj život ovdje. A tebi je to sve. Nekada si toliko uživljen u tu priču, igraš, pratiš upute, da zaboraviš da sii ovdje samo kako bi odigrao tu svoju ludo zanimljivu predstavu.
Pa opet, ti nisi ni samo glumac. Ti si ono što je osmislilo cijelu ovu predstavu, postavilo scenu, pozvalo publiku.. Napisalo didaskalije. Dodijelilo pripadajući scenarij i koreografiju.. Pratiš upute koje si sam pomno osmislio prije nego si se odvažio da ju odigraš, a sve kako bi nakon njene izvedbe bio bogatiji za još jedno iskustvo.
(IZQuotes)
Prolaze godine.. Ti igraš i dalje. Ne sjećaš se onoga prije. Predstava je tvoja jedina realnost. Zaslijepljen si. Priča tvog života, ta predstava, jedino je što postoji. Ne osjećaš više sebe. Prostor vlastitog disanja. Glumac si, koji sa svojom glumom nikada ne prestaje. A mogao bi.
Što su sve te godine iza mene?
One pričaju tu priču. Osvrćući se, pročitat ću scenarij koji sam jednom izgovarala. Prisjetit ću se izvedbe koju sam jednom igrala. Naučiti nešto o sebi. Pa opet, nisam to ja. Ništa od toga nisam ja. Nisam ja priča, niti sam glumac. Niti sam iskustva koja su me obilježila. Niti su ljudi koji su mi prošli krož život.
Pa opet...
Ovim planetom, svaki dan korača neka nova ja. Bogatija ja. Drugačija ja. Ako si me nekoć poznavao... Ne poznaješ me više. Sakupila sam krhotine, slažem mozaik. On priča neke nove priče, on prati priču mog života pa ponovno kreira sve ono što tek nadolazi.
Znaš... Priznat ću tebi, priznat ću sebi... Dugo sam patila, jer oni, za koje sam više od ičega htjela da pogledaju moju predstavu... Oni, koji su me „trebali“ voljeti najviše, u toj publici nisu bili prisutni. Moja priča se odvijala, bez njihove pozornosti. Nisu mogli doći na moju predstavu. Nisu mogli sići s vlastite pozornice. Njihova predstava bila im je važnija. Bolilo je to. A danas.. Danas boli manje.
Imam svoje dvije, snažne ruke. Zaspljeskat ću si sama. I pljeskat ću, dok me ne zabole. Bravo, Ana! Preživjela si. Bravo, Ana! Još uvijek dišeš. Još uvijek se boriš. Još uvijek si tu.Udahni, Ana, uzmi predah od predstave... Sjeti se da si puno više od glavne glumice...
Nek prolazi vrijeme, ne bojim ga se više. Igrat ću hrabro. Igrat ću, dok ne dođe vrijeme da siđem s pozornice i pogledam izvan kazališta. Iza tih zidina, skriva se neki novi svjet u kojeg bi, znatiželjna kakva jesam, rado provirila..
Bit ću svoja kraljica.
Nazdravit ću danas. Za sebe, za vas.
Cheers!
.
(The militant baker)
Oznake: filozofija, rođendan, život je pozornica
komentiraj (8) * ispiši * #
Spoznaj samog sebe!
subota , 11.11.2017.Ako se želi obnoviti, probudit će ga i najmanja sitnica.
Naizgled najbeznačajniji povod, dovesti će do interpretacije, koja je uvijek u skladu s prethodnim negativnim uvjerenjima, nikad osviještenim i zalječenim ranama, odnosno ne rastvorenim i ne otpuštenim nesvjesnim.
Ta pogrešna, negativna interpretacija budi dobro poznate, dominantne, neugodne emocije, a sve to vodi njegovom ponovnom napadu....
Teško mu se oduprijeti, preplavljuje cijelo tijelo, preuzme kontrolu nad misaonim procesima i emocijama koje oslobađa. Hrani se njima, tako jača pa posljedično proizvodi još više nesreće. Njegova vladavina odnosi ono pozitivno, pustošeći organizam. Vodi ravno u propast.
Podmuklo je.
Ostavlja te povijenog, opustošenog, umornog. Podložnog bolestima, iscrpljenog. Ukrade tvoju živost, elan, energiju. Donese prazninu i crnilo. Ovlada tobom.
Nametnik. Ako mu to dopustiš, ono postaje ti. Zaboravljaš, tada, svoju iskonsku prirodu,potpuno poistovjećen s lažnim, misaonim obrascima i patnjom, koja tada prožima i truje svaku stanicu tvoga tijela. Pokušavaš se sjetiti tko si, ali opojna snaga crnila te opija, prejaka je, toneš u dubok san, nesvjestan svega, osim patnje koja te preplavljuje..
Ta crna rupa kao da te povlači duboko u sebe...
(nasa.gov; Black Hole)
To je tvoje tijelo boli.*
Obnavlja se.
Bijesniš tada. Ludiš. Ne znaš što te snašlo. Iz ove kože se ne može. Ali, ti moraš! Želiš! Trebaš! Iskočio bih! Ipak, duboko, duboko u sebi, želiš taj pakao u raju. Ni jedna riječ utjehe tada nije dostatna. U stvari, tvoje tijelo boli želi obranu, priznanje, život, opstanak.
Kao začaran, ne znaš što te snašlo.
Ipak, želiš sve više i više. Ne možeš, ne znaš, ne želiš se povući. Daješ mu ono što mu je potrebno.
Što je duševni mir? Što je ono što je bilo prioritetno, što si datog trenutka htio, sanjao? Čemu si težio?
Zaborav. Ne sjećaš se toga.
Zaprljanog, opčinjenog uma, realnost više ne vidiš jasno. U njoj nema ničeg pozitivnog. Hlapljivo gutaš negativu, proizvodeći još negative, koristeći se zadnjim atomima svoje snage. Uvjeren si, slab si. Uvjeren si, beznačajan si. Prava istina je, tvoja snaga odlazi u smjeru obnavljanja tijela boli, a ne koristiš ju kako bi ekspandirao promatrača, golu svjesnost, jedino što može dovesti do njegova rastvaranja.
Tvoja energija ide smjerom koji te ne služi.
Kada uzme ono što mu je potrebno, tijelo boli ponovno tone u san, čekajući iduću vladavinu.
Žao ti je, tada. Iskreno ti je žao. Misliš, nisi mu se mogao oduprijeti. Bilo je jače od tebe. Misliš, nisi to bio ti. U pravu si, i nisi. Ipak, ne žali se, ne krivi se, budi blag prema sebi. Nemoj ga nuditi desertom...
Tijelo boli.
Obavija te, kao životno prokletsvo koje nosiš. Obavija te, kao potencijal za tvoj rast i napredak. Izazov, koji moraš prevladati ne bi li transcendentirao ljudsko iskustvo. Ne bi li otkrio raj. Postojao onkraj patnje.
(Transcedence by Julian Faylona)
Rastvaranje tijela boli zastrašujuće je iskustvo.
Ipak, bez njegova rastvaranja, nema oslobađanja. Bez otkrivanja i zavirivanja u njegove najdublje i najtamnije sfere, nema slobode. Promatranje tijela boli i njegovih procesa ono je što vodi slabljenju ega, većoj razini svjesnosti, približava iskonskoj prirodi.
Tko je zatočenik? Onaj što živi u zatvoru? Ili onaj što slijepo hodi, vođen diktaturom svog beskompromisnog uma, poistovjećujući se s njegovim lažnim obrascima? Nesvjestan, da je to što smatra sobom u stvari njegovo tijelo boli koje se pretvara da je on.
Što smo mi?
Ideja o tome što jesmo.
Tko sam ja?
Tko si ti?
Čovjek? Učitelj? Roditelj?
Možeš li biti više od uloga koje igraš?
Izdići se iz tog lažnog identiteta?
Želiš li biti više?
To što misliš da jesi, samo je hrpa iskustava, ideja, zaključaka, rođenih u prošlosti, usvojenih tko zna kada, od tko zna koga, u tko zna kojem stanju uma.
Ti si opažač ludosti. Opažač vlastite ludosti. Opažač tamnice.
Utamničeni je tamničar. Zatvorenik svoga uma. Hrana svojoj patnji. Kralj svojoj nevolji. Raj svojoj nesreći.
Ovdje si samo kako bi odgledao film...
Zavali se se u stolicu, uživaj u kino projekciji.
Nisi svoje emocije. Nisi svoji misaoni procesi. Nisi ništa zemaljsko što te „određuje“.
Ništa si, što znaš. Ništa si, što posjeduješ.
Ništa si. Sve si.
Otvori oči, sagledaj tu ludost! Odvaži se. Priznaj si. Proživi i preživi. Stisni zube. Neka si, i opet ćeš. Otkrij. Rasvori. Budi hrabar!
Spoznaj samog sebe.
*Cijeli koncept tijela boli razradio je E. Tolle u svojim knjigama "Moć sadašnjeg trenutka" i "Nova zemlja" te je moja misaona konceptualizacija temeljena upravo na navedenim knjigama, koje toplo preporučujem svakome!
** Nakon dugih mjesec dana, vratih se s odmora, prepuna novih iskustava s putovanja koje sam imala prilike iskusiti... Neke doživljaje veselim se podijeliti s vama u postovima koji nadolaze... :)
:* svima,
Ana
Oznake: filozofija, duhovnost, spoznaj samog sebe, tijelo boli, Eckhart Tolle
komentiraj (13) * ispiši * #
Značajan i predivan i, kao takav, dio Svemira.
subota , 11.02.2017.
(technocrazed.com)
Ponekad je potrebno samo zastati, duboko udahnuti i osvjestiti da si samo mali, ali značajni dio nečeg punog većeg od sebe.
Svi problemi rasplinju se pred ljepotom, veličinom i nevjerojatnošću svega onoga što jest, svega onoga što je bilo i svega onoga što će biti.
Sadašnjost... Sadašnjost je jedino što imamo.
Vrijeme, ono kakvo poznajemo, kakvom robujemo i ono kojim mjerimo sve, u stvari je samo ILUZIJA.
Kao takvo ne postoji nigdje drugdje osim u našim glavama i ovom našem malom komadiću Svemira zvanom Zemlja.
Dio si nečeg puno većeg od sebe: snage koja brine, (su)osjeća i prihvaća, svjesna tvoje snage i važnosti.
Tvoje tijelo, ova Zemlja, sve ono što poznaješ, samo su manifestacija materijalnog svijeta, koji čini samo jednu malu, vidljivu razinu svega što egzistira... Kada to osvijestiš, preostaje ti samo otpustiti i dopustiti svemu da se dogodi. Jer znaš da će se dogoditi u pravi trenutak i s pravim razlogom.
Ne postoji negativno. Događaje negativnim čini naša percepcija, a ona je dio našeg uma, našeg ega i kao takva utopljena u moru negativnih misli, tuga, boli i (pra)starih iskustava koja smo proživjeli dok smo bila nesvjesni i zatrovani negativnim uvjerenjima, koje su nam nametnuli nesvjesni drugi, a koje sada uporno i nesvrsihodno prežvakavamo.
Postoji samo NEOPHODNO. Postoji samo ono potrebno.
Sva bol koju osjećaš samo je očajnički plač tvoje duše koja ti, kroz emocije, jedinim jezikom koji poznaje, poručuje: Ne možeš biti dalje od istine. Ja te volim. Ja te prihvaćam.
Mržnja prema sebi i krivnja ono su što nas truje, a zapravo su iluzija, projekcija našeg uma.
Naša duša voli i cijeni sve ono što mi jesmo. Naš um i naše tijelo omogućavaju joj da egzistira na ovoj materijalnoj razini.
Bez fizičkog, ona ne bi mogla opstati na Zemlji, a upravo joj je boravak ovdje potreban iz nekog razloga kojeg ti nisi u stanju vidjeti, a nisi u stanju vidjeti dok god se koristiš samo očima i umom jer su oni dio tvoje percepcije, koja je ono što te čini slijepim. Naše znanje i naš um su ograničeni, nije lako spoznati nešto veće od sebe. Nije lako spoznati takvu inteligenciju i kreaciju, barem dok ne znamo kako gledati.
Tu smo s razlogom. Sve ono što prolazimo, prolazimo s razlogom. To je jedina iskrena istina. Sve ostalo što vjerujemo i mislimo da znamo, zapravo su laži i projekcije našeg uma.
Ne možemo materijalnim cijeliti nematerijalno.
Ljubav i prihvaćanje jedino su što nas može iscijeliti.
I za kraj...
Jedna meni divna osoba rekla je: "Kad se sve materijalno ruši, znaš da slijediš put svoje duše."
Luduj, prkosi, moli, voli.
Slijedi svoj put. Prihvati sve ono na što nailaziš.
Oznake: filozofija, ljubav, duhovno putovanje, prihvaćanje, teškoće
komentiraj (3) * ispiši * #
(Novi?) početak
nedjelja , 26.06.2016.
... there was a woman who loved to write.
Pisanje.
Moja velika ljubav. Ispušni ventil. Aktivnost zahvaljujući kojoj promišljam, spoznajem, otkrivam sebe i prekrasan svijet oko sebe.
Toliko važno, a toliko ignorirano.
Dugo vremena nepravedno sam zanemarivala ovu aktivnost, uz povremene izlete u pisanje poezije koji su više služili kao potvrda nesvjesnoj ja da se ipak u nekoj mjeri bavim onime što volim.
U jednoj fazi sam osvjestila te procese. Shvatila sam, pisanje i ja smo isti. Pisanje je uvijek ono nešto čime ću se baviti danas poslijepodne, sutra, prekosutra, idući petak... Još ću samo obaviti to i to pa će i pisanje doći na red...
Izašla sam iz faze pretkontemplacije, ali sam nastavila ne činiti ništa.
U drugoj fazi pronalazila sam konstantne izgovore za ne pisanje. Vrijeme ili, bolje rečeno, nedostatak istog (kao najučestalije i najgluplje opravdanje koje homo sapiensi koriste), umor, sumnja u samu sebe: "Što ja to uopće mogu ponuditi? Hoće li to itko uopće čitati? Zašto bi ja uoće bila kompetentna o ičemu pisati?"
Čini se kako je bilo potrebno da barem malo spoznam i zavolim samu sebe kako bih mu napokon pridala vrijeme i pozornost koju zaslužuje.
Danas sam ipak slomila otpore, prestala tražiti izgovore. Došao je trenutak da se posvetim svojoj cjelovitosti i stvarima koje me uistinu ispunjavaju. Otvaranje bloga moj je maleni doprinos samoj sebi i svijetu koji me okružuje. Jednostavno... Imam previše toga reći i pokazati. Zašto šutjeti i skrivati to za sebe?
Za početak, neka ovo bude samo to, maleni korak ka samoj sebi. Čitatelji će, valjda, doći. Ako i ne dođu, znat ću da radim ono što volim, a to je najvažnije.
Kada sam napokon odlučila započeti, ponovno sam zakočila samu sebe pitanjima o čemu uopće pisati. O svojim promišljanjima o pitanjima ljudske psihe, filozofiije i duhovnosti? Kritici na postojeće društvo? Strasti prema prirodi, životinjama, putovanjima? Hedonizmu koji se manifestira u mojoj ljubavi prema kuhanju, restoranima koje rado obilazim? Možda bih mogla pisati o wellness turizmu za koji pokazujem izuzetan interes?
Odlučila sam, pisat ću o bilo čemu što me u datom trenutku bude okupiralo. Bit će ovo moj mali sataraš. Ionako je ljeto, a to je moje omiljeno ljetno jelo. Ovo će biti jedan mali komadić mene, maleni trag koji ću ostaviti. Pa što bude.
Zašto nesvjesna svjesnost? I zašto "Davanje je primanje"?
Možda sam jednostavno fan oksimorona, a možda mislim da nešto kao oksimoron uopće i ne postoji. Sve je spojivo i smisleno. Sve je povezano, iako se na prvu možda tako i ne činilo.
Nesvjesna svjesnost jer svaka svijest u sebi ima dio nesvjesnog. Nikada ne znamo sve. Nikada ne prestajemo otkrivati, spoznavati, sagledavati stvari iz drugačije perspektive. Osim toga, sve što je danas poznato, jednom je bilo nepoznato.
Analizirajući razloge za imenovanje bloga na ovaj način, ovaj blog nešto je što ću dati drugima. Dijelit ću svoje misli, iskustva, informacije, promišljanja i možda, ali samo možda, nekoga potaknuti na razmišljanje.
Sama ću od toga itekako profitirati. Radujem se promišljanju, upoznavanju drugačijih perspektiva i stavova, razmjeni, osobnom rastu i razvoju. Ima li što ljepše nego raditi ono što voliš i dijeliti to s drugima?
Hvala svima koji će biti dio ovog lijepog procesa. Hvala i Vama koji nećete. Hvala svima koji su do sada ostavili utjecaj na mene i pomogli mi da usvojim i nadogradim znanja o onome o čemu namjeravam pisati, a najveće hvala Tini, koja me uvijek hrabrila i koja će, vjerujem, biti najsretnija zbog ovog posta. :)
Ovo je moj novi početak.
Ovdje počinje Ana koja voli samu sebe, a završava ili, barem, u drugi plan pada ona koja neprestano sumnja u sebe i traži izgovore.
Želim Vam divan dan okupan suncem i smijehom. Možda je vrijeme da i Vi započetnete s nečim što već dugo želite, a za isto uporno nalazite izgovore i opravdanja?
I ne zaboravite,
:*,
Ana (unconscious_consciousness)
Oznake: filozofija, duhovnost, početak, psihologija
komentiraj (0) * ispiši * #