DJELIĆ ŠVEDSKE ili mrtvo slovo na monitoru

subota , 20.08.2016.


(Beyond the clouds)

Vratila sam se, ima već nekoliko dana.
Vratila sam se, prije nego sam mislila da budem.
Zanimljivost života i pregršt mogućnosti koje pruža.

Nakon 6 tjedana lutanja, odlučili smo pristati u Zagrebu prije nego se ponovo otisnemo, ali ovaj put na hrvatsku obalu: uz auto i šator, hrpa entuzijazma i more. :)

Kako opisati naših 6 tjedana života u Skandinaviji?

Teško, ali valja pokušati.

Kada razmišljam o Švedskoj, prvo što mi na pamet padne jest uređenost.
I zaista, mislim da ta riječ najbolje opisuje ovu prekrasnu zemlju.


(Eskilstuna)

Ulice su besprijekorno uredne.
Kuće su divno posložene, a fasada je, čak i na "socijalnim zgradama", gotovo pa savršena. Svaka zgrada ima i svoj uredno pokošeni vrt s roštiljem koji je na raspolaganju svim stanarima.


(Parkić i fontana, u vlasništvu stanara, Uppsala)

Vozite li se pokretnim stepenicama u podzemnoj željeznici, od vas se očekuje da stanete uz desni rub i tako lijevi dio ostavite slobodnim za prolaz onima koji su u žurbi. Ukoliko to ne učinite, navući ćete na sebe bijes i/ili negodovanje.
Prije ulaska u autobus, ljudi automatski formiraju pravilan red.


(Metro, Stockholm, Pride week)

Sva sredstva prijevoza točna su u minutu, a ukoliko ni najmanja sitnica nije po "PS-u", nemojte misliti da ćete se izvući.
Tamošnji ljudi jako cijene red, rad, disciplinu, pristojnost i predvidljivost.

Čudno je to osobi poput mene. Bilo je jako teško, gotovo nemoguće, objasniti Šveđanima s kojima smo dolazili u doticaj da nemamo nikakve egzaktne planove, da nastojimo biti spontani i da ne znamo gdje će nas put navesti, a još manje kada. Usudila bih se reći kako im u svemu tome, mrvicu, ali samo mrvicu, nedostaje kreativnosti i spontanosti. Kreativnost i spontanost ono su što život čini životom, a ne učmalom rutinom koju odradiš dovoljan broj puta prije smrti.


(Iz nekog me razloga ovo asociralo na kreativnost i spontanost. :) Let u sumrak, nebo iznad Stockholma.)

U zemlji je baš sve je informatizirano, uređeno i na razini. Busevi, benzinske postaje, čak i javni WC-i.
Javni prijevoz savršeno funkcionira, a biciklističke staze su sjajne, a ponegdje čak i šire od same ceste. Tamo svi voze bicikle (Osobito u Uppsali!).



Većina trgovina, muzeja i drugih inih institucija u Stockholmu radi do 18h. Grad počinje živjeti vrlo, vrlo rano ujutro, u vrijeme dok se ja još prevrćem u krevetu i borim sa zmajevima koji mi dolaze u snove. To je znalo biti nezgodno nama koji ponekad doručkujemo oko 14 h, tako da smo svoje strogo turističke obilaske jasno planirali i uredno navijali budilicu koja će nam zagarantirati dizanje na vrijeme.


(Vasa muzej koji skriva brod iz 17. stoljeća)


Švedska je zemlja je u kojoj se cijeni ljudsko biće, sa svim svojim potrebama, osobinama i specifičnostima.
Jednostavno nema onih briga koja te more na hrvatskom tlu. Nema neprestane borbe za egzistenciju. Primarne potrebe tamo to uistinu i jesu i kao takve su zadovoljene (gotovo) svima.
Drugim riječima, želiš li raditi, živjet ćeš dostojanstveno. S minimalnom plaćom (koja iznosi cca 11000 kn), bez problema ćeš podmiriti troškove hrane i stanovanja, uzdržavati djecu, a ostat će ti i za hobije, izlaske, pa čak i pokoje putovanje (turistički aranžmani prokleto su jeftini, a avionske karte prema Londonu ili Palma de Mallorci kreću se od 100- tinjak kn, na dalje). Ipak, porezi su jako visoki i luksuz tamo to uistinu i jest. Želiš li jesti po restoranima, pušiti i piti alkoholna pića, to ćeš i platiti.

Zanimljivo je da su dućani s cugom u vlasništvu države koja, zbog ljubavi Šveđana prema alkoholu, zarađuje ogromne svote love.
Ako mene pitate, taj dućan je kao neki vraški skupi raj za ljubitelje alkoholnih pića. Isprobali smo nevjerojatan broj pivi iz cijeloga svijeta i pili španjolska, talijanska pa čak i afrička vina.
Ako ti ni to nije dovoljno, naručiš bilo koju drugu cugu i oni su je dužni nabaviti za tebe bez ikakvih doplata.


(System Bolaget, dio djela s pivama)

Usprkos vrtoglavo visokim cijenama, imaš osjećaj da svi jedu u restoranima i to uglavnom američku i azijatsku hranu. Svoje tradicionalne mesne okruglice u hotelima serviraju i za doručak. Ipak, nije se teško prehraniti ako si vegeterijanac. Svijest o važnosti biljne prehrane raste pa tako velik broj restorana nudi upravo takve menije, a i okorjeli mesojedi odriču se svoje omiljene namirnice barem nekoliko dana u tjednu.


(Indijac nam je pripremio fantastičnu hranu :))

Vjerovali ili ne, u Švedskoj nije normalno krasti, a ni korupcija nije nešto što se preveć cijeni. Naše priče o hrvatskim političarima u zatvoru nailazile su na nevjerojatno zgražanje švedskih i francuskih državljana. To, ekšli, nije nešto što je normalno i uobičajeno :).
Kada smo kod krađa, nije zgorega spomenuti da vlasnica farme na kojoj smo živjeli, voće i povrće "prodaje" na kiosku preko puta šume. I ne, kiosk nema zaposlenika. Dođeš, uzmeš količinu koja ti je potrebna, pogledaš cijenu, ostaviš novac. I ne, ljudi ne varaju. I ne, farmeri nisu u manjku. I ne, ljudi im ne kradu utržak. I da, to je sasvim normalno.
Pitam se.. Kako u tim uvjetima i ne bi bilo?

Nadalje, sobarice, redari ili čistači najčešće su imigranti, odnosno osobe drugih nacionalnosti i rasa koji su u ovu državu došli trbuhom za kruhom. Za Šveđane su rezervirani oni, "malo bolji" poslovi.

Ipak, usprkos činjenici da Švedska jest socijalna država koja brine za one potrebite, u zemlji ima i prosjaka.
Zapravo, ima ih puno, osobito u Stockholmu... Ispred dućana, muzeja, restorana, na trgovima... Posvuda su. Sjede, u ruci drže platičnu čašicu i mole za koju krunu. Oni malo "aktivniji" skupljaju limenke pa stalno oblijeću oko tebe dok ispijaš svoje pivo na glavoj gradskoj plaži, u nadi da ćeš im donirati svoju.


(Sandy beach ilitiga pozdrav Hrvatskoj)

U pamćenje mi se urezala jedna prosjakinja. Prolazilo je vrijeme, a ispred dućana u neposrednoj blizini stana u kojem smo boravili, sjedila je prekrasna djevojka u 20-im godinama. Od jutra do sutra, bila je tamo. Sjedila je ona... I sjedila, na hrpi nekakvog veša prekrivenog vrećama za smeće.
"Damn, zašto ne nađe posao?" Kupnja mi se, nekako, svaki put smučila.
Sjedi tamo, gotovo nitko ju ni ne primjećuje. Nema hobija. Nema prijatelja. Nema osjećaja da je u bilo čemu dobra. Ne bavi se fizičkom aktivnošću. Ne trebaš diplomirati psihologiju kako bi zaključio da su njezine šanse za sreću u takvim okolnostima vrlo male. Dođe ti tako da ju protreseš, pitaš zašto to radi sa svojim životom i vrisneš kako njeni neiskorišteni potencijali vape za ispunjenjem. Dođe ti da ju empatički saslušaš i provjeriš njezinu perspektivu. Dođe ti da nađeš posao umjesto nje. Dođe ti da ju samo zagrliš. Umjesto toga, blago joj se osmjehneš, prođeš u svojoj nemoći. Da joj se i obratiš, ne bi te razumjela jer ne govori ni jedan od tebi poznatih jezika. Priznajem, nekad sam samo izbjegavala njezin pogled jer me ta tuga u njenim očima jela.

Da, bilo mi je jako teško prolaziti pokraj tih prosjaka. Pa ipak, građani Stockholma kao da ih ne primjećuju. Na njih su, jednostavno, otupili.

Čini mi se kako su otupili na mnogo toga, a ponajviše na stvari koje se ne uklapaju u njihove principe reda i normalnosti. Usred bijeloga dana, usred jedne od glavnih gradskih ulica, ugledali smo čovjeka koji je ležao s glavom prislonjenom na betonu, dok su ljudi oko njega jednostavno prolazili. Čim smo ga ugledali, dotrčali smo i obratili mu se. Nismo bili sigurni da li je živ ili mrtav. Ipak, podigao je glavu kada je začuo naš glas i na lošem engleskom počeo nam pričati u kakvim se problemima nalazi. Nakon kratkog razgovora, ustao je s ceste i nastavio svojim putem, a prije toga je konstatirao kako mu je bilo dovoljno da ga netko primjeti i pokaže da brine.

Je li moguće da nitko nije brinuo?

Svjedočila sam brojnim sličnim situacijama i u granicama lijepe naše, a ta pojava ima i svoje ime u psihologiji, pa ipak, čini mi se kako su takve stvari tamo izraženije i kako se na neznance i njihovo odstupanje od normale i ne gleda baš previše blagonaklono.

Šveđane vidim kao pristojne. Rezervirane. Pomalo umjetne i hladne.
Neće ti biti dozvoljeno pogladiti psa osobe koje ne poznaješ, niti je uobičajeno stupati u razgovor s nepoznatima. Držiš se svoje zone ugode, poznatih ljudi, a nove ljude upoznaješ na svom radnom mjestu ili preko prijatelja. U tim se uvjetima lako osjetiti osamljeno i otuđeno. Teško je naći nekog svog i "kupiti ulaznicu" za neko društvo. Imali smo sreće što smo svoje ulaznice imali unaprijed, pa smo imali prilike družiti se s prijateljima i rođacima naših prijatelja i rođaka i na taj način dobiti pravi uvid u kulturu i život ljudi, ali da nismo, teško da bi nekoga upoznali u klubu, na ulici ili u javnom prijevozu.


(Tako lijep, tako elegantan- Stockholm)

Izuzetno me se dojmila činjenica da Šveđani stvarno znaju uživati. U tako hladnoj zemlji, naučiš biti zahvalan na svakom sunčanom danu. Cijele obitelji večeraju vani, društva tinejdžera roštiljaju posvuda, skupina djevojaka napravila je piknik na glavnoj gradskoj plaži, mladi par sunča se u obližnjem parku...
Sve je prepuno mladih ljudi i mladih obitelji, a čini mi se da je i stopa nataliteta zadovoljavajuća. :)


(Fika, swedish style)

Dojmio me se i njihov jezik koji zvuči kao pjesma. Nikada ne znaš kada će, što i kako naglasiti. Neki Šveđani u otporu su prema onima koji ne pričaju savršeno i čiji naglasci nisu tako savšeni kao njihovi. Ne izgovorš li nešto 100% pravilno (A kako drugačije?), neće te razumjeti (ili će se samo praviti da te nisu razumjeli).

Dojmilo me se i to što u zemlji vladaju neopisiva tolerancija, sloboda i ponos. Najbolji primjer za to jest odnos Šveđana prema LGBT zajednici. Imali smo čast boraviti u Stockholmu za vrijeme tjedna pride-a, koji je završio velikom i, prije svega, izuzetno zanimljivom povorkom ponosa.
Zastave duginih boja bile su izvješene na bankama, hotelima, restoranima, parkovima, na ulici... S njima su mahali i djeca i starci. U povorci su sudjelovali ljudi svih mogućih rasa i nacionalnosti, a njezin sastavni dio bili su i vatrogasci, policajci, sportski klubovi, liječnici. Kamioni oblijepljeni reklamama različitih brendova prevozili su neke od sudionika povorke, koji su na njima partijali i izvodili različite preformanse. Pojavili su se i transparenti koji nisu povezani s LGBT zajednicom, poput "Refugees welcome!" Povorku su podržavali i gledali ljudi svih dobnih skupina, a moglo bi se reći da je tolerncija IN, obzirom da su čak i veliki fast food lanci i kafići kavu posluživali u čašama ukrašenim duginim bojama. Nas su obuzimali velika sreća i ponos. Bilo je neopisivo divno biti dijelom nečeg tako velikog i značajnog.




Ipak, najviše me se dojmila priroda. Jednostavno je... Divna. Ravnice i zeleni pašnjaci, nevjerojatan broj jezera, nešto stijena i puno šuma karakteristični su za centralni dio zemlje koji smo obišli. Čak su i gradovi koji smo posjetili prepuni parkova, šetnica, plaža, tj. oaza koji pružaju mir i odmak od užurbane svakodnevice.


(Ljepote nacionalnog parka Tyresto.)

Mislim da će mi to i najviše nedostajati. To i slaganje prefine salate sa prefinim sastojcima u supermarketu (Zakaj mi to nemamo????!).

Sigurno je, Šveđani imaju svašta. Ipak, Šveđani nemaju naše more. Nemaju naše plaže. Nemaju naše vrijeme. Nemaju našu spontanost. Nemaju našu otvorenost. Nemaju naš duh.

Da se odselim tamo, sigurna sam kako bi mi upravo to nevjerojatno nedostajalo.


(Šarmantni Nykoping ugostio nas je posljednji.)

Enjoy your life & Carpe diem!

Ana

Oznake: Švedska, Skandinavija, život, putopis

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se