Kruške i šljive kao Švedska i prihvaćanje

subota , 09.07.2016.


(Up north)

Onoga trenutka kada se odvojite od hrvatskog tla, više nema skrivanja.
Nema laganja i nema zavaravanja.
Samo istinsko bivanje u nesavršenosti vlastitog bića.
Izlazak iz poznate zone, iz zone ugode, uvijek u sebi ima elemente borbe protiv egzistencijalnog straha, koji nam je urođen svima. Kada se nađete u nečemu potpuno nepoznatom, suočavate se sa samim sobom, odnosno sa svime što nosite u sebi. Postajete svjesni svega što vas čini, ali i svega čega vam manjka. Preko 1000 kilometara od doma, kao da više nemate gdje pobjeći. Odletjeli ste. Tu ste gdje jeste. Tko zna kada kreće idući let za povratak kući. U tom trenutku nema nazad. Nema ekspresnog lijeka i skrivanja u kućice i ljušture.


(Skavsta airport)

Po dolasku u Skavstu, glavom mi se motalo sto pitanja. Preplašeno dijete u meni brinulo se hoće li moći ispuniti (svoja) očekivanja, hoće li sve biti u redu, kako će se nositi s izazovima...


Čini mi se kako je jedan od najvećih životnih zadataka upravo nadići vlastiti strah.
Onog trenutka kada uspiješ poraziti tog svog „unutarnjeg neprijatelja“, kao da se više nemaš protiv čega boriti.
Kada nadiđeš vlastiti strah, prestaješ oklijevati, pokušavaš, ne bježiš od neuspjeha, a na probleme gledaš kao na izazove s kojima se znaš uspješno nositi. To je kao da poraziš boksačkog prvaka. Nakon toga, više ništa nije isto. Borba s drugim boksačima više te ne užasava. Nakon što si pobijedio najboljeg od najboljeg, manje vješti ne predstavljaju ti problem. Postaješ svjestan vlastite snage, jasno ti je da imaš kapaciteta pobijediti. Osim toga, kada znaš da si ranije nadišao majstora, to ti daje određenu dozu sigurnosti.


Pa dobro... Kako onda pobijediti strah? Kako se boriti? Kakve mu udarce zadati?

Nikako i nikakve. Nemojte udariti ranije spomenutog boksača, uđite u ring samo kako biste ga zagrlili i odali mu priznanje. Paradoksalno, tek u trenutku u kojem odustanete od borbe i dozvolite strahu da postoji, vi trijumfirate, a on se povlači. Upravo je borba protiv njega ono što mu daje prividnu snagu i važnost. Borba protiv njega je ta koja osigurava njegov opstanak, dok prihvaćanje, dopuštanje i suradnja djeluju kao lijek.


(By the lake)

Pokušajte se suočiti s njim. Pogledajte mu u lice. Možda se iznenadite i shvatite kako i nije tako strašan kakvim se čini. Možda vam postane i smiješno koliko dugo je nešto tako beznačajno kontroliralo vaš život i sprječavalo vas da radite stvari koje biste uistinu željeli. Kada ga napokon vidite takvog kakav jest, probajte ga bolje razumjeti, zapitajte se koje su to misli i uvjerenja koja ga čine mogućim. Neka vam postane jasno kako on nije tu samo kako bi vam zagorčao život. Nastao je s razlogom i vjerojatno je usvojen u najranijoj dobi.

Važno je postati svjestan kako strah nije vaš suparnik, netko koga trebate poraziti ili netko kome trebate nauditi. On je sastavni dio vas. Dokaz je vaše ljudskosti koja u sebi nedvojbeno ima elemente ranjivosti. A ako je kao takav sastavni dio svakog ljudskog bića, zašto se onda boriti protiv sebe? Sjećate li se scene u kojoj se glavni akter filma „Klub boraca“ bjesomučno udara samoga sebe? Mislim da savršeno ilustrira nas kada se borimo protiv vlastitoga straha.

Drugi put kada vas obuzme strah, nemojte biti kritični. Umjesto toga, prihvatite ga i ponudite čajem. Možete mu i reći neka vas udari najjače što može jer znate da ga možete preživjeti. Vidjet ćete, preplašiti će se vaše snage i otići. To će i vama, zasigurno, povećati vjeru u samoga sebe. Kada ga jednom „pobijedite“, lakše ćete vjerovati da je „pobjeda“ moguća i drugi puta kada se pojavi. Više vas neće paralizirati, pozdraviti ćete ga i bit će vam savršeno jasno kako djelovati.

Nakon toga... Sve je drugačije. I nebo prestaje biti granica.


(Sky is not a limit)


Švedska.

Zemlja u kojoj ljeti gotovo da i nema mraka.

Zemlja u kojoj su pekarnice prava rijetkost.

Zemlja u koja postoji nevjerojatan broj jezera.



(Mälaren)

Zemlja plavokosih, zemlja stranaca.

Svi su ovdje i više nego pristojni prema nama. Nema tu one balkanske bahatosti i gledanja s visoka.
Stranac ili njihov, svejedno im je.
Ipak, nema ni one topline, srdačnosti i zainteresiranosti našeg čovjeka. Međuljudskim odnosima vlada umjerenost, čak i hladnoća. U moru kulturnih i rezerviranih Šveđana, nije bilo teško prepoznati sarajliju sa švedskom adresom, našeg čovjeka. Ugledao je našu random vrećicu s hrvatskim natpisima u koju smo natrpali sve što nam nije stalo u mali Ryanair approved kofer, osmjehnuo se i pitao :“Odakle ste?“ Bilo je lijepo tako daleko od kuće čuti svoj materinji jezik. Naravno da nam nije naplatio vožnju autobusom te nam na taj način uštedio nešto kruna. Nakon tog susreta, nastavili smo dalje.


(Tipična kuća, negdje na putu od Nykopinga prema Eskilstuni)

Kada se sve zbroji i oduzme, putovali smo dva dana. Čak smo i prespavali u papreno skupom hotelu na aerodromu. Sve to... Kako bismo stigli u prekrasnu vuko*ebinu. Dočekala su nas tri člana obitelji (četvrti je privremeno odsutan), druge dvije (divne) volonterke iz Francuske i jedna mala, preslatka čivava.

Naradih se kao konj u polju ovih dana.


(The field by the road)

Sjećam se ono kada smo kao klinci razgovarali:
„Kaj radiš?“
„Čupam, sadim pa gledam kako raste.“

E, to. Predivno. Sa šeširom na glavi, rukavicama na rukama, u potpuno blatnim tenisicama, hodaš po polju usred Švedskog ničega i tražiš viši smisao (vlastitog) života. Ti, ptica strašilo, sunce i nepregledne linije povrća.

Ipak...

Ništa nije ispalo onako kako sam očekivala.
Ljudi nisu presuper. Radim kao konj i stvari teku svakako, samo ne glatko. Već treći dan boravka imala sam nezgodnu pa sad sa sjebanom nogom sjedim usred divljine, u toplini švedske kolibe.


(Naš plejsić)

Čini se kako je ispalo i puno bolje nego sam očekivala. Dobila sam važnu lekciju. Možda je na moj 6. dan boravka još uvijek (pre)rano išta zaključivati, ali vjerujem kako me ovo iskustvo uči upravo odbacivanju vlastitih očekivanja i tom nevjerojatno važnom prihvaćanju, o kojem cijelo vrijeme i laprdam. Kada imaš svijest o tome da se sve događa s razlogom, prestaješ sumnjati, ljutiti se, propitivati. Preostaje ti samo prihvatiti datosti i tražiti u njima neki veći smisao, koji postoji, samo u tom trenutku najčešće nije dovoljno jasan.

I možda ja nisam genijalac i taj moj zaključak nije revolucionaran, već je u skladu sa mislima mudrijih, pa ipak, u mom svijetu neprestanih očekivanja i borbi, radi veliku razliku.


(Accept me for who I am)

Oznake: strah, pobijediti strah, Putovanja, nova iskustva, Švedska

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se