|
|
svakodnevno
petak, 15.07.2005.
Toleranije mi dajte!!!!
Šetajući tako po blogovima koje posjećujem, u više navrata sam primijetila da su neki komentari bili ružni, grubi ili čak uvredljivi situacije u kojima netko nekoga optužuje za dvoličnost, za patetičnost, daju se kritike kako netko odgaja svoju djecu, rade se psihoanalize ljudi, pljuje se po ljudima radi nekih njihovih životnih postupaka, pa sve do toga da im smeta kako netko piše Č i Ć, kako radi razmake,....
Mi se ovdje, barem većina nas, osobno ne poznaje. Nitko o nikome ne zna dovoljno da bi mogao raditi psihoanalizu, nitko ne zna kakav život netko vodi, kakvog je religioznog, političkog, spolnog ili bilo kojeg opredjeljenja, kakvog je imovinskog stanja, kakvih je tjelesnih kvaliteta ili mana, koje mentalne i intelektualne razine i dr. U takvoj situaciji vrlo je lako nekoga uvrijediti ili, još gore, povrijediti.
Netko će možda reći da je iz tekstova, slika ili nečeg drugog mogao vidjeti ili ocijeniti osobu. Neka mi oproste svi oni iskreni, ali ja i na sve tekstove i slike gledam s jednom rezervom, jer koliko su one autentične i istinite ovisi opet o osobi koja je kreator bloga, a ja o njoj ipak premalo znam, a da bih mogla ocijeniti da li je sve što piše istina. Nekome je sve ovo možda prilika da se prikaže u nekom drugom svjetlu, da možda zaglumi nekog drugog, da nekoga isprovocira, da nekome unese nemir ili nelagodu. Zato mislim da nas ne trebaju opterećivati tuđi tekstovi, ali isto tako ni komentari.
Stvarno mislim da blog nije mjesto gdje bi ljudi trebali jedni druge kritizirat, analizirat, kategorizirat, osuđivat. A nikako ne vrijeđat. Možda sam u krivu, ali ja sam ovo mjesto shvatila kao isključivo moje, mjesto gdje mogu odložiti svoje misli, osjećaje, doživljaje, dojmove što sve ne, i to u onolikoj mjeri koliko ja to hoću. Naravno, ne rijeđajući i ne omalovažavajući nikoga. Jedina razlika između pisanja dnevnika u neku bilježnicu i pisanja na blogu, je ta što sam dozvolila da ljudi to čitaju, ukoliko im je zanimljivo. Nitko nikoga ne prisiljava da čita niti itko mora doći na bilo koji blog ukoliko mu isti ne paše iz bilo kojeg razloga.
Ja osobno čitam vrlo različite blogove. Redovno čitam one koji mi po životnoj filozofiji autora odgovaraju i slični su mojim životnim opredjeljenjima. To nikako ne znači da neću pročitati (i to redovno) i druge blogove koji su mi zanimljivi, veseli, zabavni ili neobični. Ima tu ljudi s kojima sam sigurna da se u životu ne bih mogla družiti, jer su previše vulgarni, površni, ili premladi, ali to je njihov dnevnik, njihovo mjesto i mnoge smatram vrlo pametnima, duhovitima i zabavnima. Smatram da svatko ima barem nešto pametno i lijepo za reći.
Zato ne vidim razloga da bilo tko bilo kome na ovom mjestu piše bilo što ružno, uvredljivo ili prosto. Niti se itko ima ljutiti što netko drugi na SVOM blogu piše na način i o onome što mu odgovara, što ga veseli ili tišti (ukoliko nikoga ne vrijeđa).
Nemojte me krivo shvatiti. Ne mislim da kritika nije dobrodošla, osobito dobronamjerna. Ali, molim vas, ne mogu prihvatiti da ovdje netko nekome pametuje kako će odgajati svoje dijete, a da nije JAKO dobro upoznat sa cijelom situacijom (mogućnostima, okolini, sklonostima itd.) ili da netko nekome zamjera Č i Ć pa sad osoba koja očito ne vidi razliku između ta dva slova mora svaki put raditi lektoriranje svog teksta. Ma kako da ne!!!!!!!
Svako od nas ima pravo izbora čitanja blogova,
I zato, ljudi, pišite samo lijepe stvari, ako nemate nešto lijepo za reć, kliknite na ixić i otvorite nešto drugo. Pustite druge da se zabavljaju i druže, da se opuste i zabavljaju, da im ovo mjesto bude oaza i bijeg od svakodnevnice ili mjesto gdje će opisivati svoju svakodnevnicu ako za to imaju potrebu.
Peace, brothers!!! Malo više tolerancije, i svi sretniji!!!!
|
srijeda, 06.07.2005.
Tu sam!!!!!
Dragi moji!
Nisam se javljala malo duže vrijeme jednostavno zato što svaki put kad bih počela pisati navirale su mi suze. Dirnuli ste me jako. Hvala vam svima, ali moram reći, naročito mojoj Jasni. Jedinstvena je. U velikoj sam gužvi, vrlo često nemam vremena, a nerijetko ni volje i zato vas sve pozdravljam, šaljem svima veliki poljubac. Propustila sam puno vaših lijepih tekstova, ispala sam iz «đira», ali nadam se da ću to nekako nadoknaditi.
Hvala svima na podršci. Puno mi znači. Žao mi je što ću mnoge razočarati, jer pismo nisam poslala nigdje, ali je ono imalo svrhu utoliko što znam da ima divnih ljudi, koji znaju slušati i reći lijepu riječ. Ja sam osoba koja u životu pokušava sve pacifizirati. Polazim od toga da svi ljudi pokušavaju učiniti sve i dati svoj maksimum u onome što rade. I mada znam da nije tako, ne mogu (ili neću) da razmišljam drugačije. Znam kako je kad ti netko nešto prigovori a ti znaš da si dao sve od sebe.
Moj otac je više od godinu dana imao zdravstvenih problema. Internist koji ga je vodio je inzistirao na tome da je dovoljno da redovno radi ultrazvuk i da nema potrebe za bilo kojim drugim specijalističkim pregledom, jer se na ultrazvuku jasno vidi da je u pitanju jedna mala cista. Kada su kod njega bolovi već postali veliki otišli smo kod specijaliste na svoju ruku. Dočekali su nas riječima «A što ste do sada čekali?». Otac je operiran od karcinoma 2001.godine. Ja i muž smo otišli kod dotičnog interniste i rekli smo mu da je mom ocu dijagnosticiran karcinom u već poodmaklom stadiju, da je do toga došlo njegovom greškom i njegovom inertnošću i pohlepom (dotični je privatni liječnik i odgovaralo mu je da mu netko redovito dolazi na UZ). Rekao je da je on sve učinio po svojoj savjesti i da sve što može učiniti je da nam se ispričava. Moj muž ga je htio tužiti. Nisam dala. Vjerojatno sam pogriješila. Dakle, nakon operacije uslijedile su redovne kontrole i na moje više puta upućeno pitanje kad se trebamo javiti onkologu, rečeno mi je u više navrata da je učinjeno sve što treba, da je to slučaj gdje nema niti zračenja niti kemoterapija, nema potrebe za odlazak kod onkologa, te da je sve u Božjim rukama. Jedno vrijeme je bio dobro, ali onda ga je počela boliti noga, te smo opet na svoju ruku otišli privatno snimiti kuk i tu je ustanovljeno da je tumorsko tkivo napalo sjednu kost. Upućeni smo na onkologiju gdje su nas ponovno dočekali s pitanjem «A što ste do sada čekali?». Uslijedili su zračenja i kemoterapije ..... U vrlo bliskoj obitelji imala sam također slučaj da su čovjeka od 60 godina liječili od tuberkuloze 4 mjeseca da bi on nakon 6 mjeseci umro od karcinoma pluća.
Da ne govorim da sam se godinama nakon ovih događaja učestalo pitala da li sam mogla biti upornija, pametnija, ustrajati u tome da se naprave pregledi, jesam li trebala ignorirati liječnike i raditi po svojoj savjesti, koliko sam i ja sama u svojoj naivnosti kriva za sve što ga je snašlo. Trebalo mi je dugo da si oprostim i uvjerim se da nisam medicinske struke i da sam samo pratila upute liječnika.
Ljudi moji, strašne stvari se događaju i sada samo znam da čovjek treba puhati i na hladno osobito kad je zdravlje u pitanju. Treba biti uporan i treba tražiti i drugo mišljenje. Imate na to pravo. Svaki čovjek ima pravo dobiti uputnicu i legalno i besplatno potražiti mišljenje drugog liječnika. Ukoliko se idete zapisati na neki pregled i kažu vam da vas mogu upisati tek za npr. 3 mjeseca, na dnu uputnice imate rubriku u kojoj vam je svaka zdravstvena ustanova obvezna upisati razlog nemogućnosti pregleda u dogledno vrijeme i ovjeriti ga svojim pečatom. Možete tada otići i pregled napraviti u privatnoj ordinaciji, te nakon toga s računom i tako ovjerenom uputnicom otići u HZZO i bit će vam refundirani svi troškovi. Ne kažem da ćete novce dobiti odmah ali oni i igraju na tu kartu da ljudi nemaju ni volje ni strpljenja da je bore s administracijom i uglavnom odustaju. Treba biti uporan i ako treba bezobrazan i boriti se za sve što nam po zakonu pripada.
Evo opet sam pisala o ružnim stvarima, a zarekla sam se da neću. Ali opet mislim, možda će ovakva koja iskustva pomoći nekome da u nekom životnom trenutku zna zauzeti stav, da se za njega bori i da ne ponovi greške koje sam ja eventualno učinila.
Želim vam svima zdravlje, sreću i veselo toplo ljeto!!!!!
|
|
|