Odmah upozoravam sve koji su svratili na moj blog (hvala vam), da će ovo biti jedan sasvim ozbiljan i depresivan post, ali je, na žalost, vrlo realan i prizor je iz mog života. Oni koji se ne žele deprimirati neka napuste ovo mjesto i svrate neki drugi put (bit ću zahvalna).
Znam da nikome nije do ružnih stvari. Svi ih u životu imamo i previše, ali ovo je mjesto gdje neke stvari mogu reći a ne imati osjećaj da nekoga davim. Stoga slobodno možete zatvoriti ovaj blog.
Ne znam da li sam već pisala da ovo i nije baš najsretnije doba mog života. Osim niza drugih problema vezanih za posao ono što čovjeka naviše boli i emotivno iscrpljuje je definitivno bolest u okolini, a osobito kada se radi o nekime iz uže obitelji.
Slučaj me u posljednje vrijeme često nosi na odjel onkologije u KB Split. Već duže vrijeme na duši mi leži nešto što sam htjela, kad sam se tek susrela sa tim odjelom, podijeliti sa cijelim svijetom. Tu istu večer napisala sam jedno pismo koje sam htjela poslati, ali iz ne znam kojih razloga nisam. Pretpostavljam da me spoznaja o uzaludnosti tog postupka i spoznaja da neću ništa promijeniti, odvratila od tog nauma.
Pismo glasi:
POŠTOVANI GOSPODINE RAVNATELJU!
Pišem vam ne sa nadom da ću nešto promijeniti već čisto da si olakšam ovu tugu i jad koji su mi na duši.
Naime, moj otac je bio na «vikend kemoterapiji» na odjelu onkologije. Bila sam nemalo iznenađena kada sam vidjela u kakvom je stanju odjel. Sve derutno i depresivno, u malu sobicu nagurani kreveti, te se između njih gotovo ne može niti proći. WC nemilo zaudara, tako da ga se danima nakon svakog takvog vikenda ne mogu osloboditi. No, moja prva misao je bila da je stanje takvo kakvo je i da ja svakako nisam ta koja može bilo što tu promijeniti. Otac je ostao na odjelu i mi smo ga došli posjetiti popodne. On još uvijek nije bio upoznali sa svim «običajima» i pravilima ponašanja kod primanja svoje terapije.
Ali došavši sutra i prekosutra, tugu zbog situacije u kojoj se nađe obitelj kada je zadesi takva opaka bolest, zamijenio je osjećaj totalne nevjerice u način rada sestara na odjelu. Njih naime nismo vidjeli niti jedan jedini put niti na hodniku (a ne daj Bože u sobi). One čak niti ne reagiraju kada im se kuca na vrata njihove sobe. Svatko iole pristojan neće ulaziti bez poziva, pa ih se dakle niti tako ne može vidjeti.
Jeste li znali da sestre pacijentima stave infuziju i ne objasne im kako se trebaju ponašati pri odlasku u WC jer svoje boce sa infuzijom moraju i tamo nositi, te smo bili zahvalni Bogu što je s njim u sobi bio jedan čovjek koji je ostalima objasnio što treba raditi?
Jeste li znali da po stavljanju infuzije sestre ne ulaze u sobu osim ako netko iz sobe ne pozvoni? Niti jedna sestra niti jedan put nije ušla u sobu upitati da li je sve u redu, da li nekome nešto treba, da li infuzija teče u redu.
Jeste li znali da pacijenti sami moraju voditi računa da im se u neki određeni sat treba dati lijek, da moraju gledati na sat, pozvoniti sestri i napomenuti joj da je vrijeme za lijek, premda je doktor u listu pacijenta upisao dan i sat?
Jeste li znali da sami pacijenti moraju voditi računa o isteku boce za infuziju i pozvoniti sestrama da bi one došle promijeniti bocu? One valjda nisu plaćene da misle, a svaka humana gesta im je strogo zabranjena? Vjerojatno funkcioniraju po principu bit ćemo što bezobraznije i nehumanije pa nas neće gnjaviti. Neki dan sam na hodniku čula jednu sestru kako drugoj govori: "Ne smiješ ih navikavat da im ti nešto napraviš. Neka sve sami rade. Obitelj ih dovede ovde da se mi brinemo dok umiru." Pa nije li svrha bolnice da se osoblje brine za pacijente?
Jeste li znali da pacijenti ne spavaju cijelu noć, ili spavaju na smjene, u strahu da će im boca isteći, a da će oni to prespavati?
Jeste li znali da je zadnje jutro (dakle u nedjelju) sestra odmah ujutro stavila svima infuziju, bez pauze uz riječi da ona ne može čekati samo zato da bi oni imali pauzu da se mogu oprat, obrijati i protegnuti noge bar 15 minuta?
Jeste li znali da bi moj otac, da nije bilo mene, iz bolnice otišao sa braunilom u veni? On je već star čovjek i mislio bi da to treba ostati do slijedeće terapije (za 4 tjedna).
Nemojte misliti da je sve ovo samo moj dojam. Svi pacijenti sa nevjericom komentiraju ovakvo stanje na odjelu gdje bi skrb i lijepa riječ trebali biti ono od čega kreće svaka terapija.
Ja osobno nemam djece i nakon ovog iskustva bolno sam spoznala da ukoliko mene zadesi takva bolest, i budem morala doći na ovaj odjel, jedini način da dostojanstveno dočekam smrt je da si odmah prekratim muke.
Ja znam i mnogi znaju sa su liječnici i sestre vrlo loše plaćeni, no taj poziv je njihov izbor. Vjerujte mi i ja sam loše plaćena i mogla bih vam o svojim problemima na poslu pisati romane, ali svi mi imamo svoju sudbinu i svoje probleme. NEMA OPRAVDANJA ZA OVAKVO PONAŠANJE!!!!
Gospodine ravnatelju, jeste li znali da u bolnici postoji odjel OTPISANIH?
Ja nisam znala. Nisu znali mnogi. Ali sada znam. I ZNAT ĆE MNOGI!!!!!
|