|
|
svakodnevno
ponedjeljak, 02.05.2005.
Twilight zone
Gotovo je zadivljujuće koliko mi se puta u relativno kratkom vremenu dogodila situacija kada mi se činilo da su se neke više sile umiješale. Čovik se mora zapitati je li to takva karma, loš dan, negativna energija, splet okolnosti ili sam ja pesimist koji umjesto napola pune čaše vidi napola praznu.
SITUACIJA PRVA
U jednom velikom shoping centru odlučim se za TV prijamnik (koji BTW nije za mene nego za susjedu na jednom našem otoku i za koji moram organizirat prijevoz od dućana do trajekta, tražiti nekoga tko putuje s vozilom u to i to mjesto, zamoliti ga da ukrca TV u vozilo i naravno isporuči na željeno mjesto – koja sam ja dobrica!!). Obavim sve formalnosti tipa: na odjelu dobiješ papir s kojim ideš u skladište, u skladištu na pultu naravno čekaš da se pojavi djelatnik, onda on traži pečat koji ti treba udariti na papir prethodno dobiven na odjelu, onda ti udari pečat, onda ti odeš na jednu od kasa (na kojoj je naravno gužva), i onda čekaš i čekaš i čekaš. E kada dočekaš i uredno bez problema platiš, onda sa računom i onim famoznim papirom koji već oko sat vremena šetaš po shoping centru, dođeš ponovo u skladište i naravno čekaš djelatnika dok se svaka stanica tvog već izmučenom tijela bori s neopisivim porivom za zaurlaš i nekako dozoveš i u pič-mič pošalješ sve i svakoga. Nekim čudom jedan se pojavi gledajući pogledom u kojem vidiš da dotični istinski sumnja da si ti tu samo zato da mu pokvariš dan. Pokazuješ mu svoje papiriće, on ih nezainteresirano pogleda i kaže ti da sačekaš da on donese inkriminirani TV. Nakon poprilično čekanja pojavi se naš junak sa kutijom koja mi se u tom trenutku činila najljepša na svijetu i onda ti taj mlitavi ljepotan kaže kako moraš imati kolica ako misliš TV dogurati do vlastitog automobila. E to sada znači ostaviti sve, proći jednu od kasa, izaći ispred centra, uzeti kolica (ako imaš sreće), ponovo ući, proći kroz jednu od kasa, objašnjavajući djelatnici zašto šetaš okolo ko posljednji kreten, doći do skladišta, konačno ukrcati u kolica svoj TV i nemreš bilivit ponovo proći pored jedne od kasa. E tada dolaziš do vrata na kojima stoji uglavnom polupismeni djelatnik koji ti mora udariti pečat da bi se sa svojim plaćenim i već izmučenim TV-om napokon našao na slobodi.
Mislim, O.K. kad dođeš u nečiju kuću ona kao i svaka druga ima neka svoja pravila ponašanja. Poštujem jer nitko me nije tjerao (osim cijene) da baš tu moram kupovati TV.
Ono što me definitivno dovelo do ludila dogodilo se negdje u sredini gore ispričane priče i to prilikom plaćanja. Dakle, vratimo se na ono čekanje na kasi. Dođem ja na red, pružim šinjorini već spomenuti papirić sa odjela, dam joj karticu, a ona me, nervozno gledajući u red koji se svakom sekundom sve više povećava, obavještava da je kartica odbijena. Mijenjam boje, ne mogu vjerovat da mi se to događa jer znam koliko love imam na računu. Pogledam iza sebe na ljude u redu koji me prijekorno gledaju i već počinju cupkati nogicama od nestrpljenja. Borim se sa porivom da ustrajem i zahtijevam da blagajnica provlači karticu dok ne bude prihvaćena, ali idem linijom manjeg otpora, vadim čekove (zadnji ček sam napisala prije valjda godinu dana) i počinjem pisati. Na leđima osjećam prijateljske poglede u stilu «ma vidi, nema novaca a došla je kupovati i ovdje stvarati nered».
Nije prvi put da mi se dogodilo da mi je odbijena kartica premda na računu imam i više nego dovoljno novca. Dogodilo mi se da sam nakupovala svega i svačega, puna i prepuna kolica, došla do kase, čekala red, sve iz kolica izvukla, posložila u kese i na kraju popušila.
No comment!!!
|
|
|