svakodnevno

srijeda, 30.03.2005.

Uspomene

Vjerojatno mnogi od vas imaju iz djetinjstva ili mladosti ili već u kojim ste godinama, nekakva iskustva koja vam nisu baš draga i ugodna, a s druge strane su toliko komična da ih jednostavno treba ispričati. Ne znam da li je to zbog ovih proteklih blagdanskih dana ili je nešto drugo, ali ja sam se sjetila nekoliko takvih koji su mi se dogodili u različitim fazama mog života. Mada mi nije to baš pretjerano ugodno odlučila sam s vama podijeliti neke od njih.

Jedna od prvih takvih «trauma» dogodila mi se još u djetinjstvu kad sam imala nekih 10-11 godina. Moja tetka, sad na žalost pokojna, živjela je na selu. Vrlo često sam odlazila kod nje u posjete, osobito ljeti. Kako sam ja dijete asfalta, sve što se događalo na selu za mene je bila prava avantura. Kako sam veliki obožavatelj životinja, omiljeno mjesto je bilo staja (ili štala). Tako sam jedne godine «usvojila» jedno pile koje je cijelo vrijeme mog boravka tračalo za mnom. Tetka je također imala jednu macu koja je bila toliko dobra i umiljata, od nje sam mogla raditi doslovno sve. Glumila je bebu koju sam ja stavljala u krevet, pokrivala je, stavljala kapice od lutki i ostale perverzije. Iz tog perioda jedini nemili događaj dogodio se kada su u toj štali bili mali praščići. Oko štale a i oko kuće je svugdje bilo puno blata. Kako sam se uvijek motala oko štale, a okolo je uvijek blato, jednog dana sam već navikla na blato hodala sasvim normalno i odjednom naprosto propala u blato doslovno do struka. Pojma nisam imala što mi se dogodilo, jer sam dio djetinjstva provela na jednom našem srednjodalmatinskom otoku gdje su štale sasvim drugačije organizirane i malo dalje od kuća. Počela sam vikati i svi su izletjeli iz kuće. Kad su me vidjeli onako prestrašenu u «blatu» do struka pogledali su se i počeli se grohotom smijati. Tetka je prišla i izvukla me i dalje se smijući. Kad su napokon došli do zraka, objasnili su mi da nisam u pala u blato nego u govna od stoke. Nitko se nije mogao prestati smijati naročito zato što je moj bijes bivao sve jači. Što su se oni više smijali ja sam bila sve bjesnija. Nisam s nikim razgovarala tri dana, a onda su mu obećali da to više neće nikad i nikome spominjati. Naravno da se taj događaj godinama prepričavao ne samo u tetkinoj kući nego i po selu.

Sjećam se još jednog događaja koji je ipak bio malo ugodniji, ali komičan. Tada sam već bila malo starija, možda 1.razred srednje. U Splitu je bila užasna zima, puhala je jaka hladna bura. Kako sam užasno zimogrozna sa uvijek hladnim nogama, negdje kasno u noći (oko ponoći) dođem na genijalnu ideju da napunim termofor vrućom vodom i stavim ga na noge. Smišljeno – učinjeno. Osjećaj topline bio je izvrstan. Šćućurila sam se u krevetu i rolala termofor kako sam pomicala noge. U jednom momentu sam se pokušala okrenuti i ne razmišljajući petama se naslonila na termofor. Pogađate, termofor je bio pametniji i popustio. Do tada nisam znala da u tako mali termofor stane 15-20 litara vode. Ljudi moji, koliko je to vode bilo. Krenula je tada akcija spašavanja što se spasiti dalo. Onako u pidžami, bosih nogu, u ledenoj sobi okrenutoj prema sjeveru, trebalo je dignuti jorgan, posteljinu, štep-deku, odnijeti to vani da se suši, ponovo namjestiti krevet,..... Potrajalo je to do duboko u noć. Šta da vam kažem koliko su mi bile tople noge. Poučak: nikad ne znate kad će se sasvim obična noć pretvoriti u noć za pamćenje.

- 22:57 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.03.2005.

Na žalost, i to je Split!

Obožavam jugo. Ali bez kiše. I samo onda kada ne moram ništa raditi i nigdje ići. Vrlo često za takvih dana volim otići blizu mora. Kresnem auto i parkiram se negdje vrlo blizu mora. Ponekad pustim lagano glazbu, a ponekad samo otvorim prozor i slušam vjetar i more. Promatram trajekte koji se kreću točno po crti koja spaja olovno nebo i olovno more. Čini mi se kao da se uopće ne kreću, ali onda svrnem pogled na trenutak i kada opet pogledam on je već uplovio u Splitsku luku. Promatram i bijelu pjenu koja prati svaki val, a nestaje čim on uroni u more.

Predivan prizor. Naime, bio bi kada pogled lijevo ne bi zaokupila šarmantna hrpica raznih škovaca. Imala sam najbolju namjeru da slikam i tu ružnu sliku mog grada, ali se pored nje zaustavio auto i bilo me je strah da ako vide da slikam škovace ne pozovu ljude u bijelom. Ostajem vam dužna fotografiju. Na žalost, smeća ima posvuda. Ne znam da li je stvar u prirodnoj inteligenciji, stupnju obrazovanja naših sugrađana ili jednostavno o temeljnim postavkama bon-tona?

Zašto ljudi iza sebe ostavljaju tako ružne hrpe smeća? Možda na taj način zadovoljavaju onu životinjsku potrebu obilježavanja teritorija? Možda neki uz to vežu svoje najljepše uspomene tipa: «Sjećaš li se, ljubavi, kada smo ono bili na Žnjanu? Ja sam jeo ćevape i ponijeli smo 4 boce piva koje smo nakon ispijanja razbili na žalu. Ti si jela bombone i oko tebe su ležali nemarno od bačeni papirići. Lijevo od mene bila je moja prazna odbačena kutija cigareta. To večer, ljubavi, izgledala si prekrasno!»

Pitam se je li smeće stvarno jedini način da neki ljudi ostave trag u životima drugih ljudi?

Kako se ljudi mogu ponašati kao da već sutra odlaze iz ovog divnog grada, kojeg jako volim, s namjerom da se više nikad ne vrate i nije ih briga što iza njih ostaje?

Ostavljate li i vi iza sebe smeće?

- 22:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 19.03.2005.

Zahvala 2 69

Čudan je osjećaj kad vam netko koga ne poznajete, ne znate o njemu ništa, ne znate što u životu radi, što ga zanima, čime se najradije bavi, kako izgleda, posveti cijeli jedan post. To vas sigurno mora nagnati na razmišljanje o toj osobi i na pokušaj dočaravnja te osobe. Riječ je naravno o postu 69-tke (smijem te tako zvati?). Nakon razmišljanja ono što sam uspjela dočarati je da se radi o osobi kreativnoj, koja sasvim sigurno osluškuje okolinu, a osobito ljude oko nje, ne pokušavajući nikome pametovati, već diskretno pomoći ukoliko može. Zato i ja njoj posvećujem svoj post. Netko koga može dirnuti i jedan vrlo šturi i kratki post o tuzi osobe za koju do tada nije ni čula niti o njoj išta zna, svakako zaslužuje moje poštovanje i moju pažnju. Pretpostavljam da su sretni oni koji te imaju u svojoj blizini.

Hvala ti na ohrabrenju i lijepim riječima. Pomažu. Isto kao što su pomogle onih par rečenica koje sam napisala u svom postu. Naravno da si kompetentna za davanje bilo kakvih komentara bez obzira na godine. Inače, smatram da treba saslušati bilo čiji savjet, neovisno o godinama savjetodavca. I oni od 15 godina imaju šta reći. I oni su možda doživjeli nešto što ja nikad nisam i neću. Btw, ni moje godine nisu ispod dvadesetnih, čak ni ispod tridesetih, pa mi ni one ne dozvoljavaju da svojoj tugom samo plijenim pozornost. Post je napisan samo zato da bi mi bilo lakše. Premda sam bila odlučila da na blogu neću pisati ništa konkretno o svom privatnom životu, na žalost, moram ti reći da je najveći razlog mojoj tuzi upravo bolest vrlo bliskog člana obitelji. Kada se tome dodaju još neke manje bitne stvari u životu onda na trenutak čovjek ne vidi one sitnice koje nas čine sretnima o kojima ti pišeš.

Već sam na početku pisanja bloga odlučila ne pisati previše o sebi, o nekim ružnim stvarima, želim da mi ovo bude samo zabava, nekakav bijeg od stvarnosti, mjesto gdje ću (možda) pronaći i na neobičan način steći neke virtualne prijatelje (nadam se da već jesam?). Ali samo sam čovjek i ne mogu tek tako zanemariti ono što se oko mene događa, pa vidim da mi ovo gore navedeno i neće baš uvijek uspjevati, što će se vjerojatno pokazati kao pozitivno. Jednostavno ne mogu baš uvijek skriti svoju tugu i nezadovoljstvo. Znaš kako reče jedan pjesnik (ne sjećam se koji):
"Netko sa svojim bolom ide
ko' s raskritom ranom, svi neka vide.
A netko ga opet u sebi spriječi
i ne da mu prijeći u suze i riječi."


Nadam se da više neće biti ovako tužnih postova i da će naš druženje biti puno veselije.

Super je što me čitaš, molim te nastavi i dalje. Kritiziraj. Možeš me i pohvalit, ako treba.

Naravno da ću svratit, ali ja možda ne sjedam za kompić tako često kao većina blogera, ali definitivno sam tu.

Nadam se da će ovaj post posvećen tebi, izazvati makar dio radosti koju sam ja osjetila kad sam vidila tvoj post posvećen meni.

- 20:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.03.2005.

Tuga

Evo sam nakon dužeg vremena otvorila PC. U zadnje vrijeme mi se događaju same ružne stvari i u takvom sam bedu da, ne samo da nisam ništa pisala, nego nisam imala volje niti čitati meni omiljene blogove. Ni sada nemam ništa lijepo i veselo reć, pa je bolje da završim.

- 22:31 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Ljudi, događaji, dojmovi, moje i tuđe misli
Meni bliski, meni dragi i meni zabavni blogovi
Jasna
Helix
Felix
Opaljena
Alkion
Cramberrie
Veneca
xvii
Friva

Email
giorgino@net.hr