|
|
svakodnevno
srijeda, 30.03.2005.
Uspomene
Vjerojatno mnogi od vas imaju iz djetinjstva ili mladosti ili već u kojim ste godinama, nekakva iskustva koja vam nisu baš draga i ugodna, a s druge strane su toliko komična da ih jednostavno treba ispričati. Ne znam da li je to zbog ovih proteklih blagdanskih dana ili je nešto drugo, ali ja sam se sjetila nekoliko takvih koji su mi se dogodili u različitim fazama mog života. Mada mi nije to baš pretjerano ugodno odlučila sam s vama podijeliti neke od njih.
Jedna od prvih takvih «trauma» dogodila mi se još u djetinjstvu kad sam imala nekih 10-11 godina. Moja tetka, sad na žalost pokojna, živjela je na selu. Vrlo često sam odlazila kod nje u posjete, osobito ljeti. Kako sam ja dijete asfalta, sve što se događalo na selu za mene je bila prava avantura. Kako sam veliki obožavatelj životinja, omiljeno mjesto je bilo staja (ili štala). Tako sam jedne godine «usvojila» jedno pile koje je cijelo vrijeme mog boravka tračalo za mnom. Tetka je također imala jednu macu koja je bila toliko dobra i umiljata, od nje sam mogla raditi doslovno sve. Glumila je bebu koju sam ja stavljala u krevet, pokrivala je, stavljala kapice od lutki i ostale perverzije. Iz tog perioda jedini nemili događaj dogodio se kada su u toj štali bili mali praščići. Oko štale a i oko kuće je svugdje bilo puno blata. Kako sam se uvijek motala oko štale, a okolo je uvijek blato, jednog dana sam već navikla na blato hodala sasvim normalno i odjednom naprosto propala u blato doslovno do struka. Pojma nisam imala što mi se dogodilo, jer sam dio djetinjstva provela na jednom našem srednjodalmatinskom otoku gdje su štale sasvim drugačije organizirane i malo dalje od kuća. Počela sam vikati i svi su izletjeli iz kuće. Kad su me vidjeli onako prestrašenu u «blatu» do struka pogledali su se i počeli se grohotom smijati. Tetka je prišla i izvukla me i dalje se smijući. Kad su napokon došli do zraka, objasnili su mi da nisam u pala u blato nego u govna od stoke. Nitko se nije mogao prestati smijati naročito zato što je moj bijes bivao sve jači. Što su se oni više smijali ja sam bila sve bjesnija. Nisam s nikim razgovarala tri dana, a onda su mu obećali da to više neće nikad i nikome spominjati. Naravno da se taj događaj godinama prepričavao ne samo u tetkinoj kući nego i po selu.
Sjećam se još jednog događaja koji je ipak bio malo ugodniji, ali komičan. Tada sam već bila malo starija, možda 1.razred srednje. U Splitu je bila užasna zima, puhala je jaka hladna bura. Kako sam užasno zimogrozna sa uvijek hladnim nogama, negdje kasno u noći (oko ponoći) dođem na genijalnu ideju da napunim termofor vrućom vodom i stavim ga na noge. Smišljeno – učinjeno. Osjećaj topline bio je izvrstan. Šćućurila sam se u krevetu i rolala termofor kako sam pomicala noge. U jednom momentu sam se pokušala okrenuti i ne razmišljajući petama se naslonila na termofor. Pogađate, termofor je bio pametniji i popustio. Do tada nisam znala da u tako mali termofor stane 15-20 litara vode. Ljudi moji, koliko je to vode bilo. Krenula je tada akcija spašavanja što se spasiti dalo. Onako u pidžami, bosih nogu, u ledenoj sobi okrenutoj prema sjeveru, trebalo je dignuti jorgan, posteljinu, štep-deku, odnijeti to vani da se suši, ponovo namjestiti krevet,..... Potrajalo je to do duboko u noć. Šta da vam kažem koliko su mi bile tople noge. Poučak: nikad ne znate kad će se sasvim obična noć pretvoriti u noć za pamćenje.
|
|
|