svakodnevno

subota, 19.03.2005.

Zahvala 2 69

Čudan je osjećaj kad vam netko koga ne poznajete, ne znate o njemu ništa, ne znate što u životu radi, što ga zanima, čime se najradije bavi, kako izgleda, posveti cijeli jedan post. To vas sigurno mora nagnati na razmišljanje o toj osobi i na pokušaj dočaravnja te osobe. Riječ je naravno o postu 69-tke (smijem te tako zvati?). Nakon razmišljanja ono što sam uspjela dočarati je da se radi o osobi kreativnoj, koja sasvim sigurno osluškuje okolinu, a osobito ljude oko nje, ne pokušavajući nikome pametovati, već diskretno pomoći ukoliko može. Zato i ja njoj posvećujem svoj post. Netko koga može dirnuti i jedan vrlo šturi i kratki post o tuzi osobe za koju do tada nije ni čula niti o njoj išta zna, svakako zaslužuje moje poštovanje i moju pažnju. Pretpostavljam da su sretni oni koji te imaju u svojoj blizini.

Hvala ti na ohrabrenju i lijepim riječima. Pomažu. Isto kao što su pomogle onih par rečenica koje sam napisala u svom postu. Naravno da si kompetentna za davanje bilo kakvih komentara bez obzira na godine. Inače, smatram da treba saslušati bilo čiji savjet, neovisno o godinama savjetodavca. I oni od 15 godina imaju šta reći. I oni su možda doživjeli nešto što ja nikad nisam i neću. Btw, ni moje godine nisu ispod dvadesetnih, čak ni ispod tridesetih, pa mi ni one ne dozvoljavaju da svojoj tugom samo plijenim pozornost. Post je napisan samo zato da bi mi bilo lakše. Premda sam bila odlučila da na blogu neću pisati ništa konkretno o svom privatnom životu, na žalost, moram ti reći da je najveći razlog mojoj tuzi upravo bolest vrlo bliskog člana obitelji. Kada se tome dodaju još neke manje bitne stvari u životu onda na trenutak čovjek ne vidi one sitnice koje nas čine sretnima o kojima ti pišeš.

Već sam na početku pisanja bloga odlučila ne pisati previše o sebi, o nekim ružnim stvarima, želim da mi ovo bude samo zabava, nekakav bijeg od stvarnosti, mjesto gdje ću (možda) pronaći i na neobičan način steći neke virtualne prijatelje (nadam se da već jesam?). Ali samo sam čovjek i ne mogu tek tako zanemariti ono što se oko mene događa, pa vidim da mi ovo gore navedeno i neće baš uvijek uspjevati, što će se vjerojatno pokazati kao pozitivno. Jednostavno ne mogu baš uvijek skriti svoju tugu i nezadovoljstvo. Znaš kako reče jedan pjesnik (ne sjećam se koji):
"Netko sa svojim bolom ide
ko' s raskritom ranom, svi neka vide.
A netko ga opet u sebi spriječi
i ne da mu prijeći u suze i riječi."


Nadam se da više neće biti ovako tužnih postova i da će naš druženje biti puno veselije.

Super je što me čitaš, molim te nastavi i dalje. Kritiziraj. Možeš me i pohvalit, ako treba.

Naravno da ću svratit, ali ja možda ne sjedam za kompić tako često kao većina blogera, ali definitivno sam tu.

Nadam se da će ovaj post posvećen tebi, izazvati makar dio radosti koju sam ja osjetila kad sam vidila tvoj post posvećen meni.

- 20:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< ožujak, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Ljudi, događaji, dojmovi, moje i tuđe misli
Meni bliski, meni dragi i meni zabavni blogovi
Jasna
Helix
Felix
Opaljena
Alkion
Cramberrie
Veneca
xvii
Friva

Email
giorgino@net.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se