svakodnevno

četvrtak, 24.02.2005.

Umjetnost

Dotakla sam se već teme književnosti i moje sklonosti ka čitanju. U jednom periodu svog života hrana za dušu , utjeha i pokretač u mom životu bila je poezija. U ogromnim količinama. Čitala sam je, bolje reći gutala, bilo gdje i bilo kada. Nešto najvrijednije na mojim policama je knjiga naslova "Gorki med" - hrvatska poezija 19. i 20. stoljeća. Dobila sam je na dar prije nekih 18-tak godina. Njoj se uvijek i često vraćam. Obožavam čitati D.Cesarića, A.Dedića, Z.Goloba, L.Paljetka,... Mislim da se romani, povijesne knjige, opećito proza može vrlo lijepo prevesti. Ali poezija je nešto posebno, ona se događa ovdje i sada, u jednom trenutku, na jednom jeziku, onom koji je pjesniku prisan od trenutka postojanja. Ona ima snagu i vjerodostojnost samo u izvornom obliku. Uvijek me iznova fascinira sposobnost prenošenja nekog osjećaja, impresije ili događaja u tako divno složene riječi. Nemojte misliti da ja čitam i volim samo Hrvatske pjesnike. Čitam ja i Nerudu i Lorku i još mnoge, ali oni pripadaju nekom drugom prostoru, nekom drugom moru, planini, ljudima.

Glazba. Glazba je nešto što svatko od nas uzima zdravo za gotovo. Mislimo da je ona nešto što nam pripada, na što imamo neopozivo pravo. Glazbu sam počela gledati drugim očima kada sam polako krenula slušati klasičnu glazbu. Nisam fanatik za klasičnu, volim slušati gotovo sve (osim narodnjaka). Ali slušajući klasiku čini mi se da ljepotu, neizmjernost, beskonačnost i bezvremenost glazbe možemo osjetiti upravo kroz tu vrstu glazbe. Samo me ona može odvesti u svijet mašte i samo uz nju mogu osjetiti tu neku drugu dimenziju. Glazba je sasvim sigurno nešto što je moja svakodnevna potreba i ne mogu zamisliti život bez nje.

Kada je Bog dijelio slikarski talent mene nitko o tome nije obavijestio i ja sam definitivno propustila priliku da od toga nešto ugrabim. Možda zbog toga slikarstvo nije vrsta umjetnosti koju obožavam, ali su slikari svakako umjetnici kojima se možda i najviše divim.

Upravo to što mnoga umjetička djela uzimamo zdravo za gotovo, čini umjetnike tako velikima i velikodušnima. Oni pripadaju samo sebi, a opet na neki divan način i svima nama.

I zato, dragi umjetnici, God bless you!!

I SAD TE GLEDAM

I sad ge gledam.
Pomalo si tuđa,
a opet, posve moja.

I gledam gdje se prsti tvoje ruke
naglo pretapaju u moje,
i kako tvoje noge idu kao moje.

I tvoje lice, i tvoje, moje bore
i tvoje zjenice, i sve što ikad kažeš,
i kako zapravno tek sad se znamo;

i gdje se znak jednakosti
uspostavlja uz ono što je bilo tuđe,

i kako se pripadanje
povećava, čim ono što drugi zovu ljubav
biva manje

pa treba ići, dugo skupa ići:

bit ćeš mi tu, i ja ću biti tu i nećemo se znati
sve dok nam jedne noći naša lica
obraz uz obraz tiho naslonjena
ne kažu nešto što kao glazba mami:
već tri put umrli mi smo tri put jači
i tvoja ruka zrači u mojoj šaci
i nema više pitanja - a što to znači
nećemo više znati mi mi sami.

Nikica Petrak

- 21:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Ljudi, događaji, dojmovi, moje i tuđe misli
Meni bliski, meni dragi i meni zabavni blogovi
Jasna
Helix
Felix
Opaljena
Alkion
Cramberrie
Veneca
xvii
Friva

Email
giorgino@net.hr