Kad ništa nije sigurno,znači da je sve moguće...

srijeda, 23.05.2007.

izgubljeno i nađeno...

„Imajte povjerenje u povjerenje,vjerujte u vjeru.
To je jedino rješenje kad izgubite vjeru i povjerenje.“


Mislim da ne poznajem čovjeka koji nije bio svjedokom osobne tragedije – tuđe ili vlastite.
To su trenuci izgubljene nade,izgubljenog vlastitog identiteta...i boli. Čini mi se da tek tada postajemo svjesni vlastite dubine i svih kutaka našeg bića. Kad nas bol umrtvi kao nekakva nevidljiva anestezija,pokušavamo skupiti rasute dijelove...
U tim trenucima obnove,shvaćamo da smo trajno promijenjeni...neki dijelovi su nepovratno izgubljeni,istovremeno su se pojavili i neki novi. Ali s koje god strane gledali,postali smo poboljšana verzija...
Naučeni samoiscjeljivanju,dobili smo dar – iscjeliti druge.

„Najbolji iscjelitelji ne dolaze iz sretnih obitelji,gdje je sve bilo lako. Dolaze iz kuća gdje je bilo puno boli i patnje,gdje su se sami oslobađali zabluda da bi danas pomagali drugima osloboditi se.“

Nitko toliko ne cijeni nadanje kao onaj koji je nadu izgubio i ponovo pronašao.
Nitko toliko ne cijeni moć vjerovanja kao onaj koji je izgubio vjeru u samoga sebe i onda ponovo počeo vjerovati.

Najveća ironija je u tome što su i nada i vjera uvijek prisutne,usađene u naše biće poput genetskog koda. Naš osobni duhovni imuno-sustav. Štite nas u trenucima sužene svijesti,kada ne prihvaćamo odlazak onoga što mora otići... Pomažu da se izgradimo na najbolji mogući način i da počnemo uviđati povezanost s drugima... onima koje tek čeka obnova... i onima koji još pronalaze način kako da skupe svoje rasute dijelove.
Svaki poraz tako,na neki način,postaje pobjeda...
Želim vam da se sjetite toga!

utorak, 15.05.2007.

fake beauty...

Ljeto samo što nije. Temperature se penju do -za mene zimogroznu- ugodnih 30-ak oC, curice,djevojke i one koje su to nekad bile,pokazuju malo više kože...zrak miriše na lažni preplanuli ten.

Ako zanemarim postbožićne i novogodišnje dane,reklamna kampanja sredstava za mršavljenje,ovih dana se pretvara u pravu marketinšku zvijer. A većina žena se,u ovo doba godine,vjerojatno osjeća najmanje privlačno. Sa jumbo plakata nam se smiješe photoshop-irane anoreksičarke,ispružene na lažnom pijesku...izgladnjele manekenke stišću bočice novih tableta za mršavljenje...botox-irana lica se poluparalizirano smiješe dok im plastične stražnjice masira „ultra,super,mega razbijač tvrdokornog,odvratnog celulita“.

U isto vrijeme,neka će sirota curica ili žena,posramljeno stati ispred ogledala i zaključiti da nije lijepa,očito to nikad nije niti bila,a malo su šanse da će ikad imati onako divno photoshop-irano lice i vitko plastično,silikonizirano tijelo...

Bez obzira što se obline ponovo vraćaju u modu,čini mi se da se ipak neće tako brzo zaboraviti ona Hollywoodska – nikad dovoljno mršava... I da nadodam – nikad dovoljno lijepa...

Naravno da nije sve tako crno i potpuno bez nade...Eto,“Dove“ je počeo sa prilično jednostavnom kampanjom – da podsjeti da su pripadnice ljepšeg spola upravo to – lijepe već same po sebi,upravo takve kakve jesu. Prilično je otužno što je do toga moralo doći...

Dakle,ljepotice moje,ne zaboravite ono što ste oduvijek znale – lijepe ste već samim tim što ste žene!

srijeda, 09.05.2007.

nesanica...

Ponovo me muči nesanica.
Ali,moram priznati da se ne osjećam nešto strašno frustrirano zbog toga...Možda zbog toga što sam se prestala truditi zaspati pod svaku cijenu. To stvarno nema smisla kad se u 3 ujutro osjećaš kao da je podne.

Da budem iskrena,volim grad u taj kasni sat. Sve je počelo prije nekoliko godina kad sam bila u istoj fazi. Bilo je ljeto i strašno vruće. Izašla sam na balkon. Točno se sjećam da takvu tišinu nisam čula dugo,dugo vremena. Godilo mi je...vrlo.

Ima nešto nadnaravno u takvim trenucima. Sinoć sam napravila istu stvar. Ne znam koliko je bilo sati kad sam se našla na balkonu.
Da li vam se ikad dogodilo da se istovremeno osjećate i tužni i sretni? Eto,ja sam se tako osjećala. Gotovo svaki put je tako.

Nekako je mistično opuštajuće u tim satima kad grad spava. Uglavnom se samo čuju noćne ptice i vjetar u drveću. Gledajući s visine u taj mir,nemoguće je pomisliti neku ružnu misao,nemoguće je biti loše volje....i nemoguće je ne voljeti sve to u čemu sam se našla. Ali,na neki bizaran način,u tim divnim trenucima,osjećam se tako tužno. To me uvijek navede da razmišljam o ljudima koje volim,koji su me naučili voljeti,o ljudima zbog kojih imam ljubavi za cijeli svemir....

Možda samo u takvim trenucima mogu osjetiti-u punini- onu božansku iskru u svemu...i u sebi. Mislim,kad utihne kaos i kad se osjećam kao jedini pripadnik ljudske vrste...
Da,tužno i radosno u isto vrijeme...


"Somethimes in order to be heard,you need to be silent."

četvrtak, 03.05.2007.

trenutak...

Bez filozofiranja,bez velikih riječi - uživajte u trenutku,u sebi,u miru...i tišini...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Vi ne živite svaki dan da biste otkrili što vam život nosi,nego da biste ga stvarali.
Vi stvarate svoju stvarnost svake minute,a da to vjerojatno ni ne znate...



Život je čist plamen,a mi živimo od nevidljiva sunca u nama samima.
sir Thomas Browne



Nije strašna nesreća umrijeti neostvarenih snova već je nesreća ne sanjati... Nije sramota ne dosegnuti zvijezde već nemati zvijezde kojima ćeš težiti.
Benjamin Mays



Pravilo za sreću:
Imati nešto čime ćeš se baviti,
nekoga koga ćeš voljeti,
nešto čemu ćeš se nadati.
Immanuel Kant



Dragi su mi.....jako dragi....

Anathema borealis
Auris
aquaria
Big blue
brineta
Festina lente * ma vratit će se još ona
greentea
ja
Kao da je važno
majstorica s mora
Marginalna Društvena Kronika
mrtva priroda
Petar Pan u haljini
prilagodba na tijesnu kožu
Rain Dancer
sakica
sam
Santea
Sanja
svaasta




Counter



vas je trenutno u mojem virtualnom svijetu