Pročitano
Adams, Jessica: Tom, Dick i Debbie Harry

Amis, Martin: „Strijela vremena“

Aridjis, Chloe: Knjiga oblaka

Baretić, Renato: Osmi povjerenik

Berlinski, Mischa: „Terenski rad“

Boell, Heinrich: Biljar u 9.30

Böll, Heinrich: Gdje si bio, Adame?

Böll, Heinrich: Gledišta jednog klauna

Brown, Dan: Velika obmana

Bulgakov, Mihail: Majstor i margarita

Carroll, Lewis: Alica u zemlji čuda

Cheek, Mavis: Seksualni život moje ujne

Cheek, Mavis: Napredak Patricka Parkera

Chevalier, Tracy: Djevičanski plavo

Chevalier, Tracy: Gospa i jednorog

Coelho, Paulo: Đavo i gospođica Prim

Daswani, Kavita: U ime udaje

Englander, Nathan : Ministarstvo posebnih slučajeva

Etxebarria, Lucia: Ljubav, znatiželja, prozac i sumnje

Etxebarria, Lucia: O svemu vidljivom i nevidljivom

Eugenides, Jeffrey: Bračni zaplet

Fortes, Susana: Čekajući Roberta Capu

Giffin, Emily: Bez djece, molim

Hamilton-Paterson, James: Kuhanje s Fernet Brancom

Heller, Joseph: Kvaka 22

Hofmann, Corinne: Bijela masajka

Hofman, Corrine: Povratak u Barsaloi

Hornby, Nick: Kako biti dobar

Hui, Wei: Vjenčanje s budhom

Hui, Wei: Šangaj baby

Kundera, Milan: Nepodnošljiva lakoća postojanja

Kundera, Milan: Knjiga smijeha i zaborava

Kundera, Milan: Smiješne ljubavi

Kundera, Milan: Šala

Kušan, Ivan: 100 najvećih rupa

Llewycka, Marina: Kratka povijest traktora na ukrajinskom

Lodge, David: Misli ...

Magnus, Ariel: Kinez na biciklu

Mailer, Norman: Američki san

Malamud, Bernard: Pomoćnik

Marai, Sandor: Kad svijeće dogore

Marias, Javier: U boju sutra na me misli

Anouk Markovits: Zabranjena sam

Mian, Mian: bombon

Miller, Henry: Rakova obratnica

Murakami, Haruki: Kafka na žalu

Murakami, Haruki: Lov na divlju ovcu

Murakami, Haruki: Moj slatki Sputnik

Murakami, Haruki: Norveška šuma

Murakami, Haruki: Južno od granice, zapadno od sunca

Murakami, Haruki: Kad padne mrak

Murakami, Haruki: Pleši pleši pleši

Murakami, Haruki: Tvrdo kuhana zemlja čudesa & kraj svijeta

Nicholls, David: Jedan dan

Nothomb, Amelie: Biografija gladi

Obermannova, Irena: Priručnik za neposlušne žene

Palmer, Lilly: Sve zbog dugog nosa

Pamuk, Orhan: Zovem se crvena

Pamuk, Orhan: Muzej nevinosti

Paasilinna, Arto: Dražesno kolektivno samoubojstvo

Perišić, Robert: Naš čovjek na terenu

Pilić, Zoran: Krimskrams

Popov, Alek: Misija London

Rudan, Vedrana: Uho, grlo, nož

Shalev, Zeruya: Ljubavni život

Sa, Shan: Igra go

Sa, Shan: Carica

See, Lisa: Snježnica i tajna lepeza

See, Lisa: Zaljubljena Peonija

Segal, Erich: Muškarac, žena i dijete

Shute, Nevis: Grad kao Alice

Tajder, Ana: Od barbie do vibratora

Tajes, Claudia: Seksualni život ružne žene

Updake, John: Udaj se za mene

Vargas Llosa, Mario: Vragolije zločeste curice

Vuković Runjić, Milana: Ulica nevjernih žena

čitam, mislim, pišem ...

27.11.2010., subota

Lucia Etxebarria: O svemu vidljivom i nevidljivom


Podnaslov romana kaže da je ovo „roman o ljubavi i drugim lažima“.
I on to zaista i je. Dubinski, detaljan, psihološki, pedantno secirani prikaz jedne ljubavi. Jedna laži.
Jer, sve su nesretne ljubavi laž. Samo toga nismo svjesni do pred sam kraj.

Knjigu kao da je pisao psiholog a ne književnik(ca, pardon), do u tančina su opisane obostrane misli, podmisli, sva zujanja koja se dešavaju u glavi. Tko god je bio u ljubavi, prepoznat će se malo u Juanu malo u Ruth.
Ukratko, radnja: u Madridu živi Ruth, tridesetogodišnja umjetnica, samostalna samosvojna, zgodna žena koja bira i uzima; kako sam sebe opisuje „ja sam muškarac zarobljen u tijelu žene“. U Madrid iz provincije dolazi deset godina mlađi pisac-početnik, Juan, kojeg u svom kraju čeka draga i mila Biotza. Juan i Ruth se snažno zaljubljuju, totalno različiti po svemu, energično se sjedinjuju u svojoj komplementarnosti. No, on ne želi raskinuti sa Biotzom, počinje ih razjedati ljubomora, nju na Biotzu a njega na njene bivše muškarce, na njen seksipil i snagu karaktera. Počinje izjedanje, počinje ona ružna i jadna polovica.....otkriovenje laži, privida, zablude....... kako su ekstremno proživljavali vrhunac tako i ekstremno proživljavaju kraj. On alkoholom, ona tabletama......
:(
Da li ste imali barem jednu nesretnu ljubav u životu? Ako da, prepoznat ćete se ovdje....

Sad bi još trebao reći, e da sam ovo pročitao prije......ali neću, jer nesretnu ljubav ne možeš prepoznati unaprijed. Niti ju izbjeći. Ona samo dođe i pojede te.
Pročitajte.
Nadam se da ju nikada nećete i doživjeti.


Zanimljivi citati:
Konobarovo lice pocrvenjelo je kao Nijemac prvi dan na plaži.“

ulazak:
Ona ga je gledala sa strahom, blijeda, čeljust joj je podrhtavala sve dok se nije ugrizla za donju usnu, očiju vlažnih od tuge. Na rubu plača, nezaštićena u kratkoj haljini. Njezino iznenadno bljedilo pokazalo je Juanu da noćas ovisi o njemu, da je došao trenutak za preuzimanje rizika. U tom su trenutku iz Ruth provalile suze koje je sekundu prije susprezala, a niz obraz joj je tekla debela, tiha suza, bez jecaja. Juan joj se približi i poljubi joj usne zaštićen mrakom stubišta. Nije se odmaknula, ali nije ni uzvratila na dodir, nije otvorila usta. On se polako povukao.
- Ako budeš sama i ako budeš trebala nekog za razgovor, znaš gdje sam
.“

Noću su se i vrata ljuljala od tuge, a njihove šarke jecale, da ne spominjemo stare cijevi koje su noću oplakivale svoju starost najčudnijim vodenim jecajima, a od njihovih su suza i muke ostajali neizbrisivi tragovi vode na stropu Ruthine kupaonice.“


depresija:
U toj se tužnoj jazbini Ruth provlačila kroz dane i snove, držeći se u zavjetrini, gutajući tablete i živeći, u najslobodnijem značenju te riječi. Pronašla je savršen razlog svojeg povlačenja: svima je govorila da se zatvorila kako bi radila, kako bi napisala scenarij pa nije morala priznati da se zatvorila jer joj se više nije dalo izlaziti. Njoj, baš njoj, koja je bila jedna od najslavnijih londonskih socialites, a poslije i radost madridskih noći. Njoj, paklenoj kokainomanki koja je uvijek ostajala zadnja na tulumima, do zore, njoj koja je bila the light and soul of every party. Dakle, nju, baš nju, obuzeo je preko noći nesavladiv strah od izlazaka na javna mjesta pa je izlazila iz kuće samo ako je baš morala kako bi kupila hranu (hranu nije kupovala svaki dan, samo kad više nije bilo ničega u hladnjaku) ili kad bi imala neizbježan sastanak, kao ono slikanje za El Mundo, recimo. Katkad tri ili četiri dana ne bi izlazila iz kuće, čak ni u šetnju. Depresija je bila kruh njezin svagdašnji, začinjen uljem straha i solju samožaljenja. Međutim, depresija je bila simptom Ruthina problema, a ne njegov uzrok. Ruth, koja je bila bezrazložno depresivna, tražila je spas u stvaranju, ali ono joj je donijelo slavu pa je na kraju imala osjećaj da se, pokušavajući se spasiti pada u ponor, uhvatila za trnovitu granu.“

ekstaza:
Ruth je ležala na trbuhu, svijenih nogu i sputanih sapi. Crvena kosa koja je obasjana svijećom poprimila živahne tonove padala joj je u spiralnim slapovima niz leđa. Juan ju je zgrabio straga i ušao ravno u nju, bez otpora. Boljelo je. Ruth se sjećala najdražih igara iz djetinjstva. Većina se sastojala od maštarija koje su uključivale vezanje. Otete kraljevne, krvnici i zatvori... Konop za preskakanje, cijev za polijevanje, neupotrebljiv lanac za bicikl... Pribor za složene ritualne hobije. Kad je Juan došao do dna, istodobno su zajecali od zadovoljstva. On je rastao u njoj kao da se hrani prostorom u kojemu se našao. Boljelo je, ali je njezin uzdah bio pun potpunog predavanja.
Vrijeme se pretvorilo u ocean. Ali taj ocean nije gasio žeđ. Dubok ocean u koji je uranjala Ruth, drhteći poput kapi, poput vala satkanog od svih valova, od udaraca vode koja se razbijala pod vlastitom težinom, vode koja se prelijevala između ružičastog spoja njezinih nogu - tamo gdje je treperila - nemirna rijeka koja se prelijevala, bujica koja je tekla medu plahtama, natapala mrak, crtala je kartu razlivenih tekućina i kose.
Kako opisati nešto slično? Kao nježnu iznemoglost osjetila koja joj opija svijest i beskrajno je nježno ljulja, kao modra svjetla koja obasjavaju nasladu u toj grčevitoj borbi, kao zatvorene oči koje drhte u zagrljaju i kako sve izgleda kao sreća koja će trajati do smrti, kao mir sve do praznine. Između muškarca i žene, između dvaju tijela, između drugoga i onoga koji ga slijedi, otvarao se beskrajan prostor, čija se veličina nije mogla ni zamisliti, koji ni cijeli svijet ne bi mogao ispuniti. Za Ruth je vrijeme stajalo, koračala je beskrajem poput sunca, kružila poput oceana po ležaju od pijeska, a tijelo više nije bilo tijelo nego neustrašivo jedro koje ide naprijed nošeno olujom. Nemoguće je bilo zadržati toplinu tog trenutka, nemoguće je bilo zgrabiti plamen na Ruthinoj koži. Sve se okretalo i posrtalo u toj posljednjoj, pomalo frenetičnoj opijenosti životom, u grozničavom, znojnom plesu pijanih demona, u čudnoj i hipnotičkoj glazbi koja je zujala u njoj, u tijelu sklupčanom poput zmije, obu¬zetom strujom od koje podrhtava i trese se, u Ruth koja je vikala jecala u grču, izvan sebe, koja je grizla plahte, koja se noktima hvatala za drvo kreveta, u Ruth iz koje se razlijegala simfonija jecaja, duša i gospodarica disonancije, gospodarica oštrog kontrapunkta, gospodarica svojeg spolovila, mesa koje je obilježavalo protok vremena, koje se otvaralo i zatvaralo u čistom animalnom ritmu, tunel koji se stezao i zarobljavao. A zatim je Ruth nježno nestala, sretna, i sve se smirilo. Pulsiranje je najavilo izbacivanje sperme. Sav taj niz nevidljivih osjećaja bio je sadržan u tekućem i vidljivom spektaklu: ništa nije izmišljeno. Stoljećima su se muškarci i žene igrali u krevetu pokušavajući se spojiti u goleme, odvratne kukce s osam nogu.
- Reci mi da me voliš - šapat izgovoren između plahti zvuči kao da je pojačan deset puta, tolika je moć tišine.
- Ne mogu - odgovori ona. — Kako ti to mogu reći?
- Uostalom ti nikad ne lažeš.
- Uostalom, to ne bi bila laž.
Ruth se protegne poput mačke, kosa natopljena znojem zalijepi joj se na užareno čelo, dok su se na njoj još vidjeli tragovi putovanja, zadovoljstva: zelen pogled koji je svijetlio poput semafora, napet vrat, nasmiješene i vlažne usne, uzdignute bradavice, uzdrhtali trbuh... Tijelo joj je bilo poput boce vina koje je netko popio: podsjećalo je na radost i bilo je prazno.


opčinjenost
Prošlo je nekoliko minuta vječnosti prije nego što je Ruth začula drugi glas, mekan i miran koji je već počela voljeti.
- Molim?
- Bok, ja sam. Ruth. Pročitala sam tvoje pismo.
- Onda je ovo čudo jer sam baš krenuo u uredništvo predati izvješća. Da si nazvala dvije minute kasnije, ne bi me našla. Čuj, kad završim, moram ići na promociju najnovije knjige Marcosa Giralla u Cock. Hoćeš ili sa mnom?
Kako će ga Ruth pratiti na javni događaj, kad ih mrzi, kad se razboli čim primijeti da ju je netko prepoznao, kad umire od straha čim posumnja da u žamoru koji se širi za njom kad se pojavi na javnom mjestu, kruži suspregnuta mržnja, bujica kritika, lava zavisti.
- Naravno, idem s tobom - kaže Ruth.
- Dobro. Onda se možemo naći u Comercialu na kavi prije toga. Može u šest?
- Može.
- Onda, vidimo se u šest. Velika pusa.
— Pusa. Vidimo se u šest.
Zujanje u slušalici značilo je da je Juan prekinuo razgovor. Ruth je nastavila gledati u slušalicu ne uspijevajući je vratiti u ležište. Zvuk se probijao kroz duge spirale kabela, iz kabela je prelazio u prste koji su stezali telefon, a iz prstiju, kroz vene, do Ruth koja je dugo ostala nepomična, hipnotizirana tim električnim mrmljanjem sve dok, napokon, nije vratila slušalicu u ležište tako nježno kao da miluje bebu.
Tip-top, tip-top. Tip-top... Šeherezada zamišlja korake onoga kojemu se divi, kojega, diveći mu se, ponovno stvara (jer, napokon, ako neki lik nije kušnja, što bi onda mogao biti?), onoga koji silazi niza stube prema vratima, kratkim i gipkim koracima, pomalo na vrhovima prstiju (ali ne previše, ne poput balerine, nego jednostavno odljepljujući pete s poda, taj je hod potpuna suprotnost umornim koracima starijih ljudi ili onih sa srušenim nadama). U tom silasku kamera (jer naša moderna Šeherezada je filmska redateljica i misli, što je i logično, jezikom slika) najprije vidi stopala, velika, dugih prstiju, pomalo asimetrična i vrlo svijetla, slijede (kamera se uspinje) listovi, bijeli (što se moglo očekivati) prekriveni rijetkim dlačicama, gotovo baršunastim, koje skrivaju savršene mišiće, kao isklesane, nedvojbeno muške koji, međutim, imaju čudnu i osjetljivu žensku prirodu jer su gotovo savršeno stilizirani što ne znači da su slabi, kao da je netko zamislio i pomislio na Dijanine noge. Kad napokon vidimo cijeli lik vlasnika tih nogu, znamo da nosi kratke hlače i bijelu košulju, da mu je kosa raščupana, a oči krmeljave kao da se tek probudio, a ni ruke nemaju što zavidjeti nogama na eleganciji i čvrstini
.“

prijatelj Pedro:
Dosad je već nekoliko puta upoznala neuzvraćenu ljubav, ali obično nije davala nego primala. Odnosi s najbliskijim prijateljima i prijateljicama uvijek su bili opasnost, pa se još u pubertetu naviknula na etilni zanos onih koji su iskorištavali pijanke kako bi joj izjavili što osjećaju, isto onako kako je ona iskorištavala trijeznost sljedećeg dana kako bi se pretvarala da nije razumjela ili nije pristala na ono što je otkriveno. A to se dogodilo i s Pedrom: Pedrova ljubav bila je tu i znalo se, godinama se znalo da je bio dovoljan samo jedan njezin mig, simbolično pružanje ruke (pismo, telefonski poziv...) pa da se prijateljstvo pretvori u nešto drugo, isto kao što se znalo da to nikad neće učiniti. A neće učiniti jer se bojala, jer nije bila spremna ponavljati priču iz Bowlesa, jer nije htjela dijeliti Pedra s tko zna koliko mladića koji su se povremeno pojavljivali, a koliko je ona znala, ono što ju je vezalo uz Pedra bilo je mnogo jače od seksa i nijedna noćna priča ne bi bila ravna bliskosti koja je postojala medu njima, vezi koja bi mogla poslati nerazoriva samo kad bi se ona usudila napraviti korak koji nikad nije napravila. Osjećala se preslabom da bi se upustila u tako čudnu vezu, da postane Prva žena u Pedrovu životu, Jedina žena u Pedrovu životu, pa se pretvarala da je konvencionalna kako bi sakrila činjenicu da se odbijanje veze koja joj se nudi ne temelji na konvencionalnosti nego na strahu: na strahu od preuzimanja velike odgovornosti, na strahu od upletanja u ljubavnu priču čija bi pravila morala izmišljati u hodu, jer se ne bi mogla ostvariti u sklopu parametara koji obično definiraju ljubavne priče, onih koji vrijede za njezinu sestru i prijateljice iz škole i za vezu Juana i Biotze i koji su vrijedili čak i za vezu Beaua i Ruth, ali ne bi vrijedili za Ruth i Pedra i koji doista ne bi vrijedili, makar Ruth to nije znala, za samu Ruth jer je Ruth, ipak, bila drukčija od sestre, drukčija od prijateljica iz škole, drukčija od Beaua i drukčija od samog Juana. Možda Ruth nije prihvatila ni Beauovu ni Pedrovu ljubav jednostavno zato što se bojala, jer je bila riječ o dvije apsolutne ljubavi koje bi od nje tražile istu predanost.“

ljubav je slijepa
Ruth je mislila da u Juanu vidi kulturna čovjeka, uzor intelektualnih vrlina, talentirana genija pa nije primjećivala da je lak, koji je prekrivao Juana i davao izgled plemenita drva najobičnijem šupljem gipsu, satkan od konvencionalnih i jednostavnih rečenica negdje pročitanih, kalkova tuđeg ponašanja. Juan se intelektualno nakitio, ispeglao jezik, skrojio svečano odijelo svojim mislima i služeći se prerano sazrelim slikama. I Ruth se zaljubila u svoju ideju o ljubavi, ideju podvučenu odjećom s potpisom koju je kupila Biotza, Juanovim dobrim izgledom, sjajem njegovih crnih očiju, glupom slavom, ševom, zrakom... Ruth će tek s vremenom postati jasno da Juan ne zna toliko koliko se čini, da samo ponavlja rečenice kuje je pročitao u tuđim knjigama, da nema ni dovoljno hrabrosti ni talenta da bi izrazio vlastitu ili originalnu ideju i da katkad, jer je pročitao puno knjiga, ali malo psihologije, ekonomije, antropologije ili bilo koje druge ije u formi eseja, ponavlja autentične gluposti iz 19. stoljeća, uzdižući u kategoriju vrhunske misli kakvu god primitivnu misao samo zato što ju je vidio otisnutu s potpisom uglednog autora.
Ali u to je vrijeme Ruthina mašta sastavila osobu u kojoj su se spajale sve vidljive i nevidljive ljepote. Njezin se duh rasplamsao u ljubavi koja je graničila s misticizmom jer je biće koje je pokretala takva odanost živjelo više u Ruthinoj glavi nego u Studentskom domu, iako je točno da je nedodirljivi Juan po nečemu sličio stvarnome, ako ništa drugo, dijelili su izgled, ali ništa manje točno nije bilo da je Ruth štovala boga iz vlastite mašte više nego mladoga smrtnog pjesnika. Bila je zaljubljena u muškarca koji ne postoji jer da je postojao, bio bi bog, a bog, koliko znamo, ne silazi baš na ovaj svijet samo zato da bi pružio zadovoljstvo neurotičnim tridesetgodišnjakinjama (pod pretpostavkom da takav bog uopće postoji).
Oboje su se naučili koristiti mnoštvom nježnih izjava koje još nikad nisu izgovorili, djetinjarijama izgovorenim maznim glasom, sladunjavim glupostima, jezičnim karikaturama izgovorenim s najvećom mogućom ozbiljnošću. Živjeli su obavijeni gugutanjem i koristili svaki trenutak kako bi se krišom teatralno grlili i bučno ljubili. Sve im je bilo povod za smijeh i zadovoljstvo, išlo im dobro ili loše; smijali su se s oduševljenjem i rugali svim zaprekama. Kad je bilo sunčano, smijali su se, ako je kišilo, isto tako. Sve što je Juan govorio, pa makar to bila najozbiljnija stvar na svijetu, Ruth je nasmijavalo pa se grohotom smijala svakoj gluposti koju bi on izgovorio. Mislili su da žive jedno za drugo i oboje za "nas" iako su zapravo živjeli za ideal. Do najsitnijih pojedinosti pričali su jedno drugom sve neugodne događaje, one koji se ne zaboravljaju jer ih je varljivo pamćenje uljepšalo ili saželo, one zbog kojih smo to što jesmo, ili zbog kojih u to vjerujemo.


vrata počinju škripjeti
Ruth se 13. veljače probudila u jedanaest i otkrila da je sama u neobično hladnom i tihom stanu. Te je noći jedva oka sklopila. Juan je otišao u pet ujutro, uz ispriku da mora spremiti kovčeg, iako je Ruth savršeno dobro znala da nije htio ostati jer mu se nije svidjelo ono što je doznao o njezinoj prošlosti. Kako su besmislena objašnjenja, kako apsurdna, kako je djetinjasto izmisliti uvjerljiv izgovor u pet ujutro, kako sramotan žuran bijeg i kako očito zamuckivanje, podrhtavanje ruku, brzina odlaska, nervozno nakašljavanje, lažan osmijeh na odlasku, gorak grč ocrtan na rubovima usana koje se ne uspijevaju svinuti prema gore... Kako je nespretan, kako deprimirajući rastanak. Rastanak je ekstaza, nerazumno slavlje nesreće. Ruth je noć provela napola budna, svaki čas se budeći iz grčevitih snova. Živci je nisu slušali, a mozak je u snovima radio pretjerano živo, ponavljajući i iskrivljujući trenutke sinoćnjeg razgovora tako da je Ruth osjećala da je tište čudne slike deformiranoga Juana, grče se i razaraju joj glavu koja bi svaki čas mogla eksplodirati. Pokušavajući se riješiti toga gorkog tereta, Ruth se izvijala i tresla u snu: u jednom trenutku bila je u krevetu, ali deformiranom, u svojem krevetu koji se pretvorio u oniričan prostor, da bi se odmah zatim opet našla u istome krevetu, ali ovaj put u pravome, tako da katkad nije znala sanja li ili je budna. Što je stvarnost, a što fantazija? Koji je krevet vidljiv, a koji nevidljiv? Ludjela je. Dokad će joj na usnama trajati okus tuđe sline, i toplina tuđeg tijela na vršcima prstiju, tuđi pogled u zjenicama?

Vrata škripe i s druge strane
„ ... trebalo mu je neko vrijeme da prepozna realnost i postane svjestan situacije. Sve ga je boljelo: svjetlo u sljepoočicama, buka u glavi, Ruth u srcu. Gotovo je ponovno poželio loše snove, koliko god bili grozničavi, jer je barem u njima bio oslobođen od nove, stvarne more. Ustao bi loše volje, opterećen mržnjom prema samome sebi i prema ženi koja spava uz njega. Uglavnom, ispričavao bi se poslom samo da što prije ode, premda je znao daće se iste večeri ponovno prepustili struji (toliku je u njegovoj krvi kipjela želja) i još iste noći vratiti u Ruthin krevet. U tom stanu nije ostavio čak ni četkicu za zube, nego se naviknuo nositi je u džepu sakoa jer bi taj simbolični potez značio želju da ostane koju on nije htio pokazati.
No, taj isti čovjek koji je odbijao vezu što ga je vezivala uz crvenokosu i njezin krevet, gubio je glavu dok je vodio ljubav s njom, neprestano je mislio na nju dok nije bila uz njega, gubio se u sjećanju na svaki trenutak koji su proveli zajedno, bio je opčinjen slatkom uspomenom na strast koju je proživljavao do najsitnijih detalja, prepuštajući se žaru puti i instinktu. Nije mogao nijekati da je zaljubljen, nije mogao, ali isplati li se platiti toliku cijenu za to! Isplati li se ranjavati žene koje voli, ljutiti urednika, izdati vlastite principe, a sve samo za neku tamo koju može ostavili svaki čas, kojoj nikad nije obećao ozbiljnu vezu, zbog žene koja na tijelu nosi tragove tko zna koliko muškaraca? Jadno Ruthino tijelo, koje je služilo samo kao primatelj, nedužna pregažena životinja. Ta pomisao - tragovi drugih muškaraca na tijelu njegove ljubavnice - bila mu je odvratna, nije se s njom mogao suočiti. Naselila mu se u mozak poput oštre, gotovo fizičke, boli i bilo mu je jasno da neće moći živjeti s Ruth jer neće svladati retroaktivnu ljubomoru koja ga je izjedala. Znao je da može opet voljeti Biotzu, da može mirno živjeti s njom, ali za to se mora osloboditi tereta, opsjednutosti koja ga izjeda, prestati neprestano misliti na Ruth, pa što bude. Iznenadan strah od neobičnoga i nepoznatoga, od nečega što ne može kontrolirati, upozoravao ga je da se ne smije neoprezno zalijetali u tu noćnu ljubav. Iskonski strah koji se budio u duši osuđenoj na to da ga uvijek osjeća, u njegovoj se svijesti užurbano, željno, brzo, tjeskobno-pretvarao u velik bijeg naprijed
.“

Ali srce je bilo jače od glave i katkad je mislio da bi radije živio kao prije, na starinski i apsurdan, ali miran način, nego što se upleo u ovu spiralu izdaja i krivnje; da bi radije slijedio poznate i obilježene putove, s pravilima, zabranama i određenim kaznama, nego riskirao nastavljati put kroz prašumu bez pravila. Pa je okretao pogled, tužan i nostalgičan, prema slatkom mirnom životu, prema onim bistrim i dosadnim, sad nepovratnim, danima. A ipak je živio u nepodnošljivoj situaciji, podijeljen između djevojke koja mu to više nije bila, ali se ponašala kao da to nije prestala biti i ljubavnice koja mu nikad neće biti djevojka, ali je njegovo srce i spolovilo čvršće držala u ruci od dvjesto zaručnica zajedno. I mislio je da će poludjeti jer se još nije rodio muškarac koji bi istodobno mogao pokazivati dva različita lica, a da na kraju ne posumnja koje je pravo. Juan je, ne znajući, poštovao zakon Bushi-Do: pravi samuraj ne može služiti dvama gospodarima istodobno.“

Juanovo uspoređivanje nje i nje
Dobro ju je poznavao i mogao je predvidjeti njezine osjećaje i reakcije. Vjerovao joj je kao toplomjeru, ali Biotza je bila beskrajno dosadna pa se pitao koliko dugo muškarac može živjeti uz dobru i lijepu ženu ali bez razgovora, koliko može nositi tu dosadu na plećima poput ruksaka. Nekad je volio Biotzu, ili je mislio da je voli, volio je idealno biće koje je predstavljalo sve što je želio – ljepotu, dobrotu, blagost, bezuvjetnu ljubav - pa mu je dodao Biotzine oči, kosu, ruke i tijelo. Kad je zamišljeno biće pobijedilo stvarno, u idealiziranoj viziji bilo je mnogo više ljubavi nego u racionalnoj kontemplaciji, a uživanje u idealu - toliko potpunom i savršenom iscrpilo je svaku mogućnost da zavoli pravu Biotzu. Jer kad se realnost nametnula, s godinama svakodnevnog dodira i druženja, kad je postalo nemoguće i dalje izmišljati kvalitete ženi koja ih očito nije imala, svakodnevna Biotza - očiju ugaslih poput močvare, bezizražajnoga glasa bez modulacije i nježnosti - pokazala se toliko drukčijom od sanjane Biotze da je Juanova unutarnja muka bila golema. A kad se pojavila Ruth, samo se potvrdilo nešto što je Juan već znao: da mu se Biotza već odavno ne sviđa, da je njegova zaljubljenost bila pubertetsko samozavaravanje, a daju je poslije održavao na životu iz čiste navike, rutine i straha, jer nije imao hrabrosti ni očitih razloga zašto bi je ostavio.“

ljubomora:
Sljedeća tri mjeseca, kad god je Juan za vikend išao u Bilbao (dvaput mjesečno!) Ruth bi upala u krizu akutne čežnje, grčevite i snažne, toliko ekstremne da je graničila s ludilom, toliko jaku da nije mogla disati ni jesti. Bila je sve mršavija i iscrpljenija, s pogledom progonjene životinje, umorne boje puti, slaba poput ispuhane lutke,
Jer iako se Juan kleo da više ne spava s Biotzom i da tek tu i tamo ode s njom na kavu u ime starih vremena, Ruth je znala daje Biotza i dalje u kontaktu s Carmen koju je nazivala gotovo svakoga dana i posjećivala u Bermeu, dok Juan nikad nije rekao Ruth da će je povesti u Bilbao ili Bermeo, a kamoli upoznati s majkom, premda je priznao da je Biotza ušla u njegovu kuću gotovo u samom početku veze.
A ta nepravda - činjenica da je Biotza prihvaćena, a ona isključena - ispunjala je Ruth ljubomorom koja joj je trovala krv, jakom ljubomorom koju se po snazi moglo usporediti samo s Juanovom kad god bi pomislio na Ruthinu prošlost.


njegovi strahovi, kajanje, njegovi kompleksi (deja vu dragi ggirry, deja vu)
Moramo postaviti pitanje zašto je Juan nije ostavio. On se uvijek vraćao Ruth kao što se brod vraća u poznatu luku, premda mu je bilo svega na vrh glave, premda ju je prezirao i mrzio, premda se bojao. A zapravo ju je volio, previše ju je volio, ali emocionalnu bliskost predmeta njegove ljubavi - Ruth - bila mu je naporna i pretjerana. Katkada se bojao da će mu se previše približiti i istisnuti ga iz njegova prostora. Baš ga je zato Ruth, s kojom je osjetio najveću bliskost u životu, pretjerano izazivala. Kad je bila ljubazna i dobroćudna, on ju je vidio kao opasnost, napast, prijetnju. Kad je reagirala, kad je nasrtala na njega ili izlazila s drugim muškarcima, bila je neprijateljski raspoložena i odbojna. Ruth nikad nije bila nedužna. Nije je mogao ostaviti iz istog razloga zbog kojega nije mogao ostati s njom: ono čemu se divio činilo mu se toliko velikim i jakim da je mislio kako se neće snaći. Ruth ga je privlačila jer je za njega bila jednostavno zanosna, u najboljem i najgorem smislu te riječi, jer je mislio da ona može sve srušiti, počevši od mirnoće duha, koju mu je već iščupala. Nije mislio da je upoznao drugu ženu s toliko kvaliteta: lijepu, pametnu, senzualnu, dobra ukusa, kulturnu, talentiranu. Ali je mislio da su još mnogi imali tu čast i da će joj jednoga dana dosaditi pa će ga ostaviti zbog bilo kojeg udvarača, zbog onoga koji će imati više novca od Juana i manje osobnih problema. Napokon, ona nije imala osjećaja za moral, nije bila žena koja bi pripadala samo jednom muškarcu, to je već pokazala i neće joj biti teško odbaciti ga kad joj dosadi. Ali Ruth nije dosadilo, činilo se daje luda za njim, makar je to možda bilo zato što ga nije mogla imati, jer Juan je bio jedini muškarac kojega nije držala pod nogom. O Ruth se mnogo govorilo i on je čuo mnogo toga. Da je u svom stanu nekad organizirala orgije, da je bila u vezi s Pedrom, da je bila u vezi s Guillaumeom Depardieuom, da je onaj režiser s kojim je Ruth izlazila nekoliko mjeseci bio toliko opsjednut njome da je svoj sljedeći film nazvao Ruth i vječni povratak (u kojemu je u glavnoj ulozi bila neka crvenokosa slična Ruth, ali u mladoj i stiliziranijoj verziji), da je Ruth izluđivala muškarce, da je spavala s cijelim Madridom, da je kurva, da je ovo i ono,.. Da, možda su to bile samo priče, pretjerivanja, naklapanja, ali bez dima nema ni vatre, a Juan je sigurno vidio kako je drugi gledaju i, još gore, kako ona uzvraća poglede, a znala je da ga to izluđuje, i da će, nastavi li, on postati još ludi jer je nikad neće moći kontrolirati, neće znati kamo ide ni odakle dolazi, a bilo mu je dosta njezinih scena, bilo mu je dosta svega, bilo mu je dosta osjećaja nesigurnosti, njezinih šala na račun njegove odjeće ("oblačiš se kao djed", govorila bi mu), na račun njegova govora ("govoriš kao profesor" govorila bi mu), na račun njegova provincijskog podrijetla ("morao bi otići u London", govorila bi mu). Ona je uvijek bila snob, po posljednjoj modi u svemu, u glazbi, tehnologiji, bila je tako uvredljivo bogata i u sve upućena. Bilo mu je na vrh glave toga da se toliko smije Indaleciju, da ga tako prezire, na temelju priča, onoga što je pisao Juan, jer ako ne cijeni njegova mentora, možda indirektno prezire i njega samog? Bilo mu je na vrh glave toga da više nije isti kao prije pa je katkada proklinjao dan kad ju je upoznao. Da je barem nastavio hodati s Biotzom, da se barem oženio, da je barem slušao majku... Mnogo toga nikad ne bi vidio, ali mu ne bi nedostajalo jer ne možeš izbrisati ono što nisi upoznao i ne bi izgubio glavu ovako kako je sad gubi.”

kukavičluk:
Juan nije mogao ostaviti Ruth, ali se nadao da će ona ostaviti njega.

završetak:
Ruth je slutila da je njihovu ljubav na kraju ubilo baš to uporno nijekanje ljubavi jače od vjernosti obitelji, predanosti poslu, ili samopoštovanja. Njihova se ljubav prelijevala i razlijevala jer je nitko nije znao obuzdati niti je itko znao što bi s njom. „
“Nije voljela Juana nego lik koji je stvorila u mislima. Voljela je ideju, sliku koju je sama stvorila. Ukratko, voljela je samu sebe u Juanu, a njezina ljubav prema njemu bila je odraz, iluzija. Uporna iluzija, točno. Čak je i u seksu voljela svoj užitak, onaj koji joj je dao klitoris, a ne Juan. Zadovoljstvo koje je Ruth sama stvorila i primila kroz Juanovo tijelo. Jadna utjeha. Te očite istine toliko puta pročitane i ponovljene, te tako ozbiljne i otrcane tvrdnje nisu mogle izliječiti njegovu odsutnost koja joj je bila toliko bolna
.“



Prva rečenica:
Spavam, spavam, spavam, spavam, ja sam stablo, biljka, i mislim, mislim, mislim, mislim, sokovi u meni vriju, a ja iz tla crpim suze i kroz uske biljne žilice tjeram ih prema čaški.“

Posljednja rečenica:
Dovoljna i potpuna struktura



- 22:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga
... i osjećam želju ostaviti svoj dojam ...
NA POČETAK
poštanski sandučić:
ggirry@gmail.com
_________________________________

koliko nas ima

tko chita?
__________________
a i drugi chitaju:
FORUM
knjiški moljac
suzette
xiola
mačka u martama
projekt prodaj maglu
Urbana riječ
lupiga

--------------------------------

bookmark
booksa
lupiga
metro

--------------------------------

BLOG.HR
ponekad osjećam i ja
__________________________
_____________

kvaka-22
moj fotoblog
______________

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se