Pročitano
Adams, Jessica: Tom, Dick i Debbie Harry

Amis, Martin: „Strijela vremena“

Aridjis, Chloe: Knjiga oblaka

Baretić, Renato: Osmi povjerenik

Berlinski, Mischa: „Terenski rad“

Boell, Heinrich: Biljar u 9.30

Böll, Heinrich: Gdje si bio, Adame?

Böll, Heinrich: Gledišta jednog klauna

Brown, Dan: Velika obmana

Bulgakov, Mihail: Majstor i margarita

Carroll, Lewis: Alica u zemlji čuda

Cheek, Mavis: Seksualni život moje ujne

Cheek, Mavis: Napredak Patricka Parkera

Chevalier, Tracy: Djevičanski plavo

Chevalier, Tracy: Gospa i jednorog

Daswani, Kavita: U ime udaje

Englander, Nathan : Ministarstvo posebnih slučajeva

Etxebarria, Lucia: Ljubav, znatiželja, prozac i sumnje

Etxebarria, Lucia: O svemu vidljivom i nevidljivom

Eugenides, Jeffrey: Bračni zaplet

Fortes, Susana: Čekajući Roberta Capu

Giffin, Emily: Bez djece, molim

Hamilton-Paterson, James: Kuhanje s Fernet Brancom

Heller, Joseph: Kvaka 22

Hofmann, Corinne: Bijela masajka

Hofman, Corrine: Povratak u Barsaloi

Hornby, Nick: Kako biti dobar

Hui, Wei: Vjenčanje s budhom

Hui, Wei: Šangaj baby

Kundera, Milan: Nepodnošljiva lakoća postojanja

Kundera, Milan: Knjiga smijeha i zaborava

Kundera, Milan: Smiješne ljubavi

Kundera, Milan: Šala

Kušan, Ivan: 100 najvećih rupa

Llewycka, Marina: Kratka povijest traktora na ukrajinskom

Lodge, David: Misli ...

Magnus, Ariel: Kinez na biciklu

Mailer, Norman: Američki san

Malamud, Bernard: Pomoćnik

Marai, Sandor: Kad svijeće dogore

Marias, Javier: U boju sutra na me misli

Anouk Markovits: Zabranjena sam

Mian, Mian: bombon

Miller, Henry: Rakova obratnica

Murakami, Haruki: Kafka na žalu

Murakami, Haruki: Lov na divlju ovcu

Murakami, Haruki: Moj slatki Sputnik

Murakami, Haruki: Norveška šuma

Murakami, Haruki: Južno od granice, zapadno od sunca

Murakami, Haruki: Kad padne mrak

Murakami, Haruki: Pleši pleši pleši

Murakami, Haruki: Tvrdo kuhana zemlja čudesa & kraj svijeta

Nicholls, David: Jedan dan

Nothomb, Amelie: Biografija gladi

Obermannova, Irena: Priručnik za neposlušne žene

Palmer, Lilly: Sve zbog dugog nosa

Pamuk, Orhan: Zovem se crvena

Pamuk, Orhan: Muzej nevinosti

Paasilinna, Arto: Dražesno kolektivno samoubojstvo

Perišić, Robert: Naš čovjek na terenu

Pilić, Zoran: Krimskrams

Popov, Alek: Misija London

Rudan, Vedrana: Uho, grlo, nož

Shalev, Zeruya: Ljubavni život

Sa, Shan: Igra go

Sa, Shan: Carica

See, Lisa: Snježnica i tajna lepeza

See, Lisa: Zaljubljena Peonija

Segal, Erich: Muškarac, žena i dijete

Shute, Nevis: Grad kao Alice

Tajder, Ana: Od barbie do vibratora

Tajes, Claudia: Seksualni život ružne žene

Updake, John: Udaj se za mene

Vargas Llosa, Mario: Vragolije zločeste curice

Vuković Runjić, Milana: Ulica nevjernih žena

čitam, mislim, pišem ...

11.09.2009., petak

milan kundera: nepodnošljiva lakoća postojanja

Tomaš je kirurg u praškoj bolnici, samac koji si je savršeno uredio drugi život nakon prvog braka, život sastavljen od tjelesnih povezivanja sa drugim ženama apsolutno bez ikakvih obaveza, obećanja, bez sutrašnjih kajanja.
Tereza živi u malom mjestu, ne pretjerano sretna, kao konobarica u lokalu u kojem jednog dana slučajno ugleda Tomaša. i kojega odabire za svog Princa, spasitelja, osloboditelja. kojem se servira na pladnju kao što nikome prije nije.
Tomaš rado uzima ponuđeno, no kada i nju treba odbaciti kao i prethodne i uobičajene ljubavnice, događa se Terezi temperatura. on ostaje s njom do jutra, ostaje s njom dalje i dulje, i njih dvoje počinju zajednički život.
pratimo cijeli njihov život, koji uključuje bijeg iz Praga 1968. u Zurich, povratak u Prag, nastavak zajedničkog života u kojem Tomaš ostaje bez posla zbog političkog neposluha, te odlazak na selo gdje se polako gase. a sve zbog nje.
no, tema knjige nije politika, iako je ona nezaobilazna u kunderinim knjigama jednostavno zato jer je politika nezaobilazna u češkim životima i jer je promijenila živote cijelim generacijama, što kundera nikome ne zaboravlja.
tema ove knjige je ljubav.
ljubav kao reakcija na nečije svjesne ili nesvjesne akcije, kao odgovor kojeg se traži i očekuje, kao oružje kojim se bori protiv i osvaja netko, kao vrša u koju se mami lovina i iz koje nema izlaza.
daljnje komentare, koje sam počeo pisati, sam sve pobrisao i zamjenjujem ih sljedećim:
citatima:

Svaki učenik može na času fizike vršiti eksperimente da se uvjeri je li neka naučna hipoteza istinita. Ali čovjek, zato što živi samo jedan život, nema mogućnosti da provjerava hipoteze pokusima i zato nikad ne može saznati je li trebalo ili nije trebalo da slijedi svoje osjećaje.
Mi koji smo odgojeni na mitologiji Starog zavjeta možemo reći da je idila slika koja je ostala u nama kao uspomena na Raj — život u Raju nije bio sličan pravolinijskom kretanju koje nas vodi u nepoznato, nije bio avantura. Kretao se u krugu među poznatim stvarima. Njegova jednoličnost nije donosila dosadu, nego sreću.
Dok je čovjek živio na selu, u prirodi, okružen domaćim životinjama, u naručju godišnjih doba i njihovog ponavljanja, u svemu tome je stalno postojao izvjestan odraz one rajske idile
.”
Za psa, vrijeme se ne kreće pravolinijski, ne teče sve dalje i dalje, od jednog događaja do drugog. Ono teče u krug, slično vremenu kazaljki na satu, koje također ne lete ludo nekamo naprijed, već se okreću po brojčaniku, istom stazom iz dana u dan. Bilo je dovoljno da u Pragu kupe nove stolice ili premjeste saksiju pa da Karenjin izrazi svoje negodovanje. To je ometalo tok njegovog vremena.”
Ljudsko vrijeme se ne okreće u krugu, već juri po pravoj liniji naprijed. To je razlog zašto čovjek ne može biti sretan, jer je sreća čežnja za ponavljanjem.

skupio sam ova četri citata radi malog komentara:
kundera ima jednu teoriju koja otprilike glasi ovako: primitivna bića žive u krugovima, svaki im je dan isti, poznat, u svakom proživljavaju iste stvari ispočetka. i ta su bića stoga sretna. to su bića iz raja, bića koja nisu upoznala grijeh. ljubav.
s druge strane, čovjek (a valjda onda i žena) živi spiralno, pravocrtno, uvijek ide dalje, uvijek traže nešto novo. što ih čini nesretnim.
dakle, dopada mi se misao o pravocrtnom i spiralnom kretanju i slažem se s tim. ali, ne slažem se s raspodjelom sreće. baš obratno: mislim da smo sretni mi, koji svaki dan nešto otkrivamo, koji sreću osjećamo kroz razne receptore (dobitak na lotu, toplina sunca, ljubav), ali i kroz racionalna promišljanja (po formuli: m(t2)-m(t1)=M) analizirajući svoj vlastiti život, doživljaje... naravno, rizik ove blagodati je i biti nesretan. iz potpuno istih razloga (gubitak na lotu, vlaga i zima, ljubav, ista gornja formula ali s negativnim rezultatom). no, i ta nesreća još više potencira sreću, kada dođe.
druga strana, primitivna bića, po meni ne mogu osjetiti sreću. iako imaju iste receptore kao mi (da, sebe sam smjestio u kategoriju ne-primitivnih) i iako ih isti podražaji lupaju (osim dobitka na lotu), mišljenja sam da oni ne poznaju sreću. možda zadovoljstvo, ali sreću ne. na njihovu sreću (!?) oni ne poznaju ni nesreću. mogu biti možda tužni, ali ne i nesretni.

Njegova avantura s Terezom počela je tačno tamo gdje su avanture s drugim ženama završavale. Odigrala se na drugoj strani imperativa koji ga je tjerao u osvajanje žena. Na Terezi nije želio ništa otkrivati. Dobio ju je već otkrivenu. Vodio je s njom ljubav prije nego što je stigao uzeti u ruku svoj imaginarni skalpel kojim je otvarao ispruženo tijelo svijeta. Vodio je s njom ljubav prije nego što se stigao upitati kakva će biti kad budu vodili ljubav. Ljubavni slučaj došao je kasnije — dobila je temperaturu i nije mogao da je pošalje kući kao druge žene. Klečao je kraj njene postelje i mislio kako ju je neko poslao niz vodu u košari. Već sam rekao da su metafore opasne. Ljubav počinje metaforom. Drugim riječima, ljubav počinje u trenutku kad žena upiše svoju prvu riječ u našu poetičku memoriju.”

Želja da se baci u zagrljaj Terezi (želja koju je osjećao još u trenutku kad je u Cirihu sjeo u kola) potpuno se izgubila. Činilo mu se da stoji pred njom usred snježne ravnice i da se oboje tresu od hladnoće.”
Strašno dobro, u dvije riječi opisano, kako možemo voljeti dok smo udaljeni, odmaknuti, dok volimo imaginaciju, obrise, dok volimo to što volimo. I kako se taj osjećaj ugasi čim se imaginacija materijalizira.

Tereza zna da tako izgledaju trenuci kada se rađa ljubav — žena ne može odoljeti glasu koji poziva njenu uplašenu dušu. Muškarac ne može odoljeti ženi čija duša reagira na njegov glas.”

Tereza mora strepjeti za njega svakog sata, svake minute.
A kakvo oružje ima? Samo svoju vjernost. Ponudila mu je svoju vjernost na samom početku, već prvog dana, kao da je bila svjesna kako mu ništa drugo ne može dati.


Nije znao da li postupa ispravno, ali bio je siguran da postupa onako kako želi.

U trenutku kad se kič identificira kao laž, on prelazi u ne-kič, gubi svoju autoritativnu moć i postaje dirljiv kao svaka druga ljudska slabost. Jer niko od nas nije natčovjek da u potpunosti izmakne kiču. Ma koliko ga prezirali, kič pripada ljudskom udesu.
Izvor kiča je kategorička saglasnost s postojanjem.
Ali šta je osnova postojanja? Bog? Čovjek? Borba? Ljubav? Muškarac? Žena?
Na to razni ljudi gledaju različito i zato postoje i razne vrste kiča — katolički, protestantski, židovski, komunistički, fašistički, demokratski, feministički, evropski, američki, nacionalni, internacionalni.
Od vremena francuske revolucije jedna polovina Evrope naziva sebe ljevicom, dok je druga polovina dobila naziv desnica. Gotovo je nemoguće definirati jedne ili druge prema nekim teoretskim principima koje zagovaraju. U tome nema ničega čudnog — politički pokreti ne počivaju na racionalnim stanovištima, nego na predstavama, slikama, riječima, arhetipovima, koji zajedno čine ovaj ili onaj politički kič
.”

Kad je kao dijete nalazila majčine uloške umrljane menstruacionom krvlju, osjećala je gađenje i mrzila majku zbog toga što nema dovoljno stida i sakrije ih. Ali i Karenjin, koji je bio kuja, imao je menstruacije. Dolazile su jednom u pola godine i trajale po četrnaest dana. Da ne prlja stan, Tereza mu je stavljala između nogu veliki komad vate i oblačila mu svoje stare gaćice, koje je dugačkom vrpcom vješto vezivala da mu ne spadnu. I punih četrnaest dana se smijala njegovoj garderobi.
Kako to da je menstruacija kod psa budila u njoj veselu nježnost, dok joj se vlastita menstruacija gadila? Čini mi se da je odgovor jednostavan: pas nije nikad bio istjeran iz Raja. Karenjin ne zna ništa o dvojnosti tijela i duše i ne zna za gađenje. Zato se s njim Tereza osjeća tako dobro i smireno. (I zato je tako opasno pretvarati životinju u
machina animata a kravu u automat za proizvodnju mlijeka; čovjek tako presijeca nit koja ga je vezala za Raj pa ga, u toku leta kroz prazninu vremena, ništa neće moći zaustaviti ni utješiti.)
Iz tih zbrkano nabacanih ideja iskrsava pred Terezu bogohulna misao, koje se nikako ne može osloboditi: ljubav koja je veže uz Karenjina ljepša je od one koja postoji između nje i Tomaša. Ljepša, ne i veća. Tereza ne želi optuživati ni Tomaša ni sebe, ne želi tvrditi da bi se mogli više voljeti. Umjesto toga, ima utisak da je ljudski par stvoren tako da njihova ljubav bude a priori gore vrste nego što može biti (bar u najboljem slučaju) ljubav između čovjeka i psa, taj bizarni odnos u historiji čovjeka, koji Stvoritelj vjerovatno nije planirao.


Voli li me? Je li volio nekoga više nego mene? Voli li on mene više nego što ja volim njega? Možda sva ta pitanja što se postavljaju u ljubavi, koja je mjere, ispituju, proučavaju, saslušavaju, u stvari u samom početku uništavaju ljubav. Možda nismo u stanju da se volimo upravo zato što želimo da budemo voljeni, to jest zato što od onog drugog tražimo nešto (ljubav), umjesto da mu prilazimo bez zahtjeva i želimo samo njegovu prisutnost.

Njihov susret je od samog početka utemeljen na zabludi, govorila je sama sebi. Ana Karenjina, koju je stezala pod rukom, bila je lažna legitimacija kojom je prevarila Tomaša. Stvorili su jedno drugom pakao, iako se vole. To što se vole je dokaz da greška nije bila u njima samima, u njihovim postupcima ili u nestalnosti njihovih osjećaja, već u tome što ne odgovaraju jedno drugom, jer on je snažan, a ona je slaba. Ona je kao Dubček koji pravi poluminutnu pauzu usred rečenice, kao njena domovina koja zamuckuje, hvata dah i ne može da progovori.
Ali upravo onaj ko je slab mora znati da bude jak i otići ako je onaj jaki previše slab da bi mogao povrijediti slabog.


Ležala je u vreloj vodi i govorila sebi kako je cijelog života koristila vlastite slabosti protiv Tomaša. Svi smo skloni da u snazi uvijek vidimo krivca, a u slabosti nevine žrtve. Ali Tereza sad zna da je u njenom slučaju bilo suprotno! I njeni snovi, kao da su znali u čemu je jedina slabost tog muškarca, ukazivali su mu na Terezine patnje i tjerali ga na povlačenje! Njena slabost je bila agresivna i prisiljavala ga na stalne kapitulacije dok konačno nije izgubio svoju snagu i pretvorio se u zeca u njenom naručju.

Mislila je na kuhara iz restorana u kome je radila dok je bila kod majke. Koristio je svaku priliku da je potapše po stražnjici i mnogo puta je pred svima nagovarao da spava s njim. Bilo je čudno što je mislila upravo na njega. Za nju je bio utjelovljenje svega što joj se gadilo. Ali sad je mislila samo na to kako će ga potražiti i reći mu: — Govorio si kako želiš spavati sa mnom. Tu sam.
Čeznula je da uradi nešto čime će presjeći sve mostove. Željela je da brutalno razori sve što je predstavljalo njen život u proteklih sedam godina. Bio je to zov dubine, vrtoglavica. Omamljujuća, nesavladiva čežnja za padom.
Tu vrtoglavicu, taj zov dubine mogli bismo definirati i kao opijenost slabošću. Čovjek postaje svjestan svoje slabosti i ne želi da joj se suprotstavi, već da joj se preda.


Muškarce koji neprestano jure za ženama možemo lako podijeliti u dvije kategorije. Jedni traže u svim ženama svoj vlastiti subjektivni i stalno isti san o ženi. Druge tjera želja da osvoje beskrajno šarenilo objektivnog ženskog svijeta.
Opsjednutost onih prvih je lirska — traže u ženama sami sebe, svoj ideal, i stalno iznova doživljavaju razočarenja, jer je ideal, kao što je poznato, ono što se nikad ne može naći. Razočarenje koje ih tjera od jedne žene do druge daje njihovoj nestalnosti neko romantično opravdanje pa su mnoge sentimentalne dame sklone da blagonaklono gledaju na njihovo uporno mnogoženstvo.
Druga Opsjednutost je epska i žene u njoj ne vide ništa što bi ih moglo dirnuti — muškarac ne traži u ženama nikakav subjektivni ideal, pa ga sve zanima i ništa ga ne može razočarati. I upravo ta nesposobnost za razočarenje ima u sebi nešto što izaziva ogorčenje drugih. Opsjednutost epskog ženskara ljudima izgleda neiskupljena (neiskupljena razočarenjem)
.”

Tereza je despotski vladala njegovom poetičkom memorijom i brisala iz nje sve tragove drugih žena. To nije bilo baš pravedno, jer, na primjer, djevojka s kojom je vodio ljubav na tepihu za vrijeme oluje nije bila ništa manje vrijedna poezije od Tereze. Vikala je ,,Zatvori oči, drži me za bokove, drži me čvrsto!", nije joj se sviđalo što Tomaš dok vodi ljubav ima otvorene oči, što je pažljivo posmatra i što njegovo tijelo, podignuto iznad nje, nije priljubljeno uz njeno. Nije htjela da je proučava. Htjela je da ga povuče u bujicu očaranosti u koju se može ugaziti samo zatvorenih očiju. Zato je i odbijala da stane na sve četiri, jer se u takvom položaju njihova tijela nisu dodirivala a on je mogao da je posmatra u udaljenosti od gotovo pola metra. Mrzila je tu udaljenost. Htjela je da bude sjedinjena s njim. Zato mu je smišljeno govorila u oči kako nije doživjela orgazam, iako je tepih pod njom bio potpuno mokar. — Nije mi do užitka — govorila je — ja tražim sreću, a užitak bez sreće nije užitak.

Voditi ljubav sa ženom i spavati sa ženom su dvije ne samo različite, nego gotovo suprotne strasti, rekao je sebi Tomaš. Ljubav se ne izražava kroz čežnju za fizičkim sjedinjenjem (ta se čežnja odnosi na bezbroj žena), nego kroz čežnju za zajedničkim spavanjem (ta se čežnja odnosi samo na jednu ženu).”

prva rečenica:
"Misao o vječnom vraćanju je tajanstvena i Neitzche je njom prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj!"
posljednja rečenica:
"Iz bara u suterenu dopirali su tihi zvuci klavira i violine."

p.s.
volim čitati kunderu dok priča priču, ali ne kad se od priče odmakne.

- 09:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga
... i osjećam želju ostaviti svoj dojam ...
NA POČETAK
poštanski sandučić:
ggirry@gmail.com
_________________________________

koliko nas ima

tko chita?
__________________
a i drugi chitaju:
FORUM
knjiški moljac
suzette
xiola
mačka u martama
projekt prodaj maglu
Urbana riječ
lupiga

--------------------------------

bookmark
booksa
lupiga
metro

--------------------------------

BLOG.HR
ponekad osjećam i ja
__________________________
_____________

kvaka-22
moj fotoblog
______________

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se